Besim Begić
Rodjen: 23. jula 1961. godineUmro: 20.02.2006. godine”Zlatni ljiljan”
Besim Begić rođen je 23. jula 1961. godine u Rogatici. Od samog pocetka agresije prikljucio se Armiji RBiH. Dva puta je ranjavan. Nakon drugog ranjavanja 1995. godine na Banj-stijeni kod Mesića ostao je stopostotni vojni invalid. Povrede koje zadobio bile su preteške, a liječenje u BiH i Italiji izdržao je samo zahvaljujući ogromnoj hrabrosti, upornosti i snazi. Borbu s bolešću izgubio je u ponedjeljak 20.02.2006.godine u Kantonalnoj bolnici u Goraždu. Goraždane je Vijest o smrti neustrašivog borca, pripadnika 1.rogatičke, a potom i 808. oslobodilačke brigade Armije RBiH, teško pogodila.
Evo kako sam pročitao na forumu da je na Ahiret preselio Zlatni ljiljan Besim Begić kanim se da napišem par riječi o njemu, mada je izuzetno teško pisati o tako velikim ljudima. Besima poznajem iz Rogatice, bio je generacija prije mene: Generacija sa Mačkom, Šuletom, Žilom (rahmetli), Edom….Besim je bio veliki jaran i drug, džentlimen, pravi laf. On je jednostavno bio dobar sa svima, sa svojom generacijom ali i sa onim mlađim od sebe. Družio se jedno vrijeme sa Šefom, Alemom, Cajetom (rahmetli), Zopom (rahmetli), Kresom, i svom tom rajom koju su zvali ”Motori”. Nerijetko sam i ja bio sa njima u društvu, na raznim feštama.
Agresija na naš grad ga je zatekla u Rogatici i odmah bez kolebanja se priključio Armiji R Bosne i Hercegovine. Sjećam se tih dana tog entuzijazma, te hrabrosti običnih ljudi, među koje je spadao i Besim. Ti hrabri borci stali su na branik R Bosne i Hercegovine protiv već pripremljenog neprijatelja koji je imao jasne ciljeve. Neprijetelja koji je imao tenkove, avine, minobacaće, logistiku, sve. Na drugoj strani Bošnjaci koji su bili nespremni za rat, koji su branili svoje kućne pragove, svoju porodicu, svoje dostojanstvo, a imali su samo jako srce i želju da se odupru agresoru…Rat je u svakom slučaju jedno stanje haosa.
Potpuno nova situacija, život bez struje, vode, bez kuće, bez novca, adekvatne odjeće, obuće, namirnica, …itd.
Jedno stanje kada svaki dan ćujete loše vijesti o pogibijama i ranjavanjima. Neimaština i glad harala je Goraždanskim okrugom. Besim je u tom prvom periodu bio Trovrhu sa ostalim borcima koji su držali taj dio slobodne teritorije. Pošto su avioni u ”akciji padobran” često bacali na Jabuku oni su imali lijepe zalihe hrane… Kažu da Peda i on nikoga nisu vratili sa Trovraha a da mu nešto ne daju. Ima jedna istinita anegdota – kad je došla jedna stara nana i tražila 5 kg brašna, a neko od njih kaže nemože nano 5 kila, nego nano možeš li ti ponijeti vreću. Nana iskolačila oči, jedva se popela na Trovrh, gladna i umorna, pa ne može da vjeruje da je to istina. Kaže: Mogu! Uze nana vreću kažu nosa je vreća ali je nosi… Mnogima su pomogli, onoliko koliko su mogli….
Kasnije su tu zonu preuzeli borci iz 31. Drinske, pa su se svi borci prebacili u Ustipraču, tako da sam Besima viđao često. Besim je bio strašan borac, to mogu bolje pričati oni koji su se borili rame uz rame sa njim i nadam se da će se i oni javiti i napisati par riječi o njegovim podvizima. Ako se za nekoga može reći da je bio neustrašiv, da je kroz kišu granata imetaka jurišao onda se to sa sigurnošću može reći za Besima.
Kao da ga sada gledam, kada smo bili na Krivoj Dragi, ’94 kada je sve gorijelo uslijed četničke ofanzive… Bio sam tada očevidac kada je kroz kišu granata i metaka jednostavno trčao sa jednog položaja na drugi da bi pritekao i pomogao tamo gdje je najpotrebnije. Bio sam zapanjen sa kakvom elegancijom i sa kakvom hrabrošću to radi…. Njegovi bliski suborci su jednostavno ostajali bez daha kada bi on uzimao stvar u svoje ruke. Besima su cijenili svi u Goraždu i ne samo Besima već i ostale rogatičke borce. Jednostavno bili su najcjenjeniji i najhrabriji borci tog kraja. U Goraždu su svi znali za Besima – Zlatnog ljiljna.
E onda je došlo do tog nestretnog i nesmotrenog ranjavanja. Uistinu je Besim bio jedan od najtežih ranjenika. I sve ono što se kasnije dogodilo manje više nam je poznato. Mislim da smo mogli uraditi više za našeg Zlatnog ljiljana. Trebali smo mi Rogatičani uraditi više za njega. Trebao je grad Goražde uraditi više za njega. Trebala je država BiH uraditi više za njega jer je boreći se za nju i nastradao. Nažalost posljedice ranjavanja je vukao do kraja svog života i nikada se u potpunosti nije oporavio.
I pred kraj, ovog pisanja spomenuo bih Besimovu ženu Lindu sa kojom je živio u Goraždu. Ona je bila sa njim cijelo vrijeme prije ranjavanja, ali i žena koja je ostala sa njim i poslije ranjavanja, odnosno kada mu je bilo najteže. Sjećam se da je provodila i dane i noći u Ratnoj bolnici u Goraždu kraj njega, kada se on borio za život. Ona ga je cijelo vrijeme bodrila i bila njegov najveći suborac.. Nažalost eto nekih 11 –12 godina trajala je Besimova borba – operacije, oporavak, traženje stredstava za narednu operaciju i sve ponovo u krug. Besim je vodio bitku iz dana u dan,iz godine u godinu. Bitku koju je na kraju izgubio. Ali ostajemo mi da ga pamtimo. Ostaju mladi Rogatičani kojima m treba da prenesemo ko je bio Besim i zašto se on borio, zašto je nastradao, kako bi i oni prenijeli to znanje svojoj djeci…. Nadam se da će se neko sijetiti i napisati neko štivo o ovom velikom borcu kako u ratu protiv dušmanina, tako i u miru onjegovoj borbi da upotpunosti ozdravi.
Smatram da svi Bošnjaci, i ostali kojima je Bosna i Hercegovina na duši i srcu, ma gdje bili i živjeli, imaju pravo da znaju ko su to heroji koji su branili Bosnu i Hercegovinu Zlatni ljiljani su u nekim trenutcima blistali i isticali se iznad drugih, i zato mi nikada ne smijemo zaboraviti niti jednog borca Armije Republike BiH, niti hrabrost i smjelost sa kojom su išli u borbu protiv dušmanina Bosne i Hercegovine i dina dušmanskog.
Sa malim zakasnjenjem.Neka mu je vjecni rahmet i lahka ona Bosanska zemlja za koju se borijo.