GUSLE
Uspomene bude u nama osjecanja koja su duboko skrivena u nasim dusama.Sjecamo se najcesce lijepih trenutaka zeleci time potisnuti neki unutrasnji nemir izazvan zbivanjima u sadasnjosti.Uspomenama se zelimo nadahnuti, uliti novu snagu u borbi sa svakodnevnicom, ali vrlo cesto i pobjeci iz okrutne stvarnosti, prebirajuci u zivotu samo ono lijepo sto nam se desilo.Drugim rijecima, otvaramo nase kofere , sto rece Kemo, u kojima stoje samo lijepe stvari , dobro pazeci da u njega ne bi uslo nesto sto tu ne pripada.
Uspomne mogu biti i okrutne, bolne a opet ih se sjecamo samo zato da bi iz njih izvukli neku pouku.One prerastaju u iskustvo koje se godinama stice, a koje ne sluzi puno onima koji ga sticu nego vise onima na koje bi to trebalo prenijeti.A opet ovi drugi bi da ga steknu sami.I tako traje vjecita borba misljenja izmedju generacija, a kazna za sviju dodje u vremenskim intervalima, opominjuci nas uvijek iznova da nismo savladali neke zivotne lekcije.
Mada su neki ispricali lijepe price iz djetinjstva, ja cu pokusati napisati jednu iz djetinjstva ali razvucenu malo i na blisku proslost a koja i nije bas tako lijepa.
Nikad nisam kao djecak razmisljao o guslama jer taj instrument nikad nije bio blizak kulturi i nacinu zivota koji je moja porodica vodila.Zato cu ispricati ovu pricu koju nikom do sada ispricao nisam, a to je upravo moj prvi susret sa ovim instrumentom.Desilo se to slucajno kao sto se i uvijek u zivotu desavaju slucajnosti.Moj skolski drug Jadranko Vukovic me je pozvao poslije skole kod sebe kuci.Stanovao je u staroj zgradi preko puta bolnickog parka.Naravno, posao sam i vrlo brzo smo se popeli uz stepenice i usli u jednu veliku sobu koja je predstavljala dnevni boravak.Obicno kada covjek prvi put udje negdje onda znatizeljno i temeljno razgleda oko sebe.Stvari kao i u svakom drugom stanu.Nista neobicno niti posebno jer u to doba se i nije bas , s obzirom na mogucnosti, pridavalo puno paznje stvarima.Nabavljalo se samo ono sto je trebalo i sto je bilo funkcionalno a o nekoj estetici se tada nije puno razmisljalo.A onda se moj pogled zaustavi na guslama, koje su bile objesene o klin na zidu.Zasto bas na njima? Pa vjerovatno zbog toga sto se to nije moglo cesto vidjeti u stanovima u kojima sam ja do tada bio.Jadranko je uhvatio moj pogled , skinuo gusle i dao mi ih u ruke.Drzao sam taj instrument u rukama zagledajuci ga, a posebno cudno izrezbareno gudalo.Iz te moje zanesenosti me trgnuo Jadrankov smijeh.U prvi memenat nisam znao o cemu se radi.Uzeo je gusle iz mojih ruku i okrenuo ih.Sa straznje strane je bio izrezbaren krst.Rekao mi je kroz smijeh:“Gotovo je, sada si prekrsten.Onaj ko drzi ove gusle na krilu automatski je pokrsten.“Gledao sam ga u nevjerici i sa strahom koji nisam mogao opisati.Vrlo brzo sam izasao i osjetio po izlasku slobodu koja mi je nedostajala u tom tijesnom prostoru iako je soba bila prilicno velika.Kao osmogodisnji djecak nisam mogao puno o tome razmisljati osim osjecati strah od necega sto je bilo tako ruzno a meni nedovoljno poznato.
Kasnije, razmisljajuci o tome postavljao sam hiljadu pitanja na koje nisam imao odgovor.
Od kuda ideja osmogodisnjem djecaku da pokrstava?Ko mu je dao to znanje? Je li to znanje stekao putem gena ili kucnim vaspitanjem? Hoce li to prvim mladalackim dozivljajima nestati ili ce ostati da tinja cekajuci zgodnu priliku da se rasplamsa?Hoce li to dalje biti preneseno na slijedece generacije a moj skolski drug je imao takvu priliku kroz odabrani poziv. Jesmo li mi zaista jedni prema drugima bili iskreni ili se to vjesto, kao tada, glumilo?
Odgovori na ova postavljena pitanja ce mi se nesto kasnije sami kazati.
Kasnije , razmisljajuci o guslama sa jos uvijek onim djecackim strahom, dolazim do zakljucka da su one uvijek opjevavale njihove junake , odmetnike od zakona, zlocince i ubice a vrlo rijetko ili skoro nikad mladost i ljubav.Sa njima se pozivalo na ustanak , u boj sa jedne strane, a izazivalo strah kod drugih ,sa druge strane.I zato je njihov zvuk izazivao bjesnilo i zapjenusanost sa jedne, i jezu i strah sa druge strane.Dugo sam se lomio da li da ovo svoje razmisljanje stavim na papir.Definitivnu odluku sam donio poslije dogadjaja 1992. godine u Rogatici koji je potvrdio moja razmisljanja.
Tog majskog suncanog dana zadesio sam se slucajno u Titovoj ulici kod kuce Mise Jankovica.Bas tako zadesio, jer je vec postalo nenormalno biti na ulici u kojoj je u normalnim okolnostima u to doba sve vrivilo.Narod je bjezao od opasnosti . Vrlo cesto bi naisle kolone vozila sa cetnicima , Bijelim orlovima koji bi nasumice pucali okolo u sve sto se kretalo.Taj dan je bilo mirno.Na ulici nigdje nikoga i od te tisine i pustosi se krv ledila u zilama.Nikoga tu nije bilo ko nije morao biti, a ja sam krenuo svom drugu Hasi u Mahalu.U momentu sam zacuo zvuk motora i ne razmisljajuci mnogo utrcao sam u Mahalu i krenuo navise.Tada se prolomio zvuk gusala od koga je sve jecalo okolo.Momentalno je kroz moju glavu, kao film, proslo citavo iskustvo iz djetinjstva i moje mladosti povezano sa tim instumentom.Taj prijeteci zvuk je izazivao jezu i strah.Sa tim vozilom sa pojacalima i zvucnicima su prosli citavim gradom , izazivajuci kod nas nevjericu pomjesanu sa strahom.Po prvi put sam taj insrument dozivio i kao vrstu oruzja koje je to u biti uvijek i bio.Je li to poziv na boj, na klanje a nama poruka sta nas u bliskoj buducnosti ceka.Stajao sam na Mahali dugo ukoceno , kao paralizovan.
Narodni instrument, koji bi trebao sluziti po pravilu za zabavu je kod mene definitivno potvrdio moja razmisljanja podstaknuta iskustvom, koja do tada nisam smio glasno izgovoriti.Pitam se da li se ta sprava moze zvati instrumentom, poredeci je sa harmonikom, gitarom, sazom i ostalim da ih ne nabrajam koji pozivaju na ljubav i zabavu.Moj odgovor je “Ne”.
Iz ovog dozivljenog sam ja izvukao puno toga poucnog, a nadam se da ce to isto uciniti i oni koji ovo budu citali.