JEDAN DAN ( ŽIVOTA )
Negdje oko četiri posle podne, otvoriše se vrata sobe u kojoj smo bili smješteni, i tako zatečeni iznenadnom posjetom, zaustavismo oči na srpskom vojniku koji naizgled uzbuđen reče:“Pokupite sve svoje stvari i izadžite vani. Došlo je vrijeme, idete u razmjenu“. Nisam bio siguran da li je ovo bila dobra ili loša vijest, ali mi je nešto govorilo da Rogaticu neću vidjeti dugo vremena. Jedan po jedan postrojili smo se u dvorištu poljuprivrednog dobra nedaleko od poznatog Partizanskog Groblja u Rogatici. Ispod oka sam gledao iscrpljena lica zarobljenika, ljudi koji djele moju sudbinu. Nisu to više bila lahko prepoznatljiva, nasmijana lica koja sretah po čaršiji i kafićima, nasuprot, bila su to zabrinuta već duže vremena ne brijana, utučena lica, lica ljudi bez nade i vjere da će dočekati sutra.
Prije nego smo sjeli u autobus rogatičkog Tehnotransa, objašnjeno nam je da ćemo biti prebačeni na „našu“ teritoriju, gdje ćemo se sastati sa familijama, za koje nismo čuli ništa već tri sednice. A Rogatica, pomislih, čija je to teritorija? Pa ja sam ovdje rođen, ovdje živim već dvadespet godina! Čija je onda ovo teritorija, ako nije moja? Pomislih a’l ne upitah. Bilo nas je tridesetak. Sa nama i dvije žene. U pratnji pet- šest vojnika (svi iz Rogatice) i jednog policijskog golfa, krenuli smo u pravcu Gučeva. Još uvijek je bio dan i iz autobusa se moglo tačno vidjeti gdje su nekad bile muslimanske kuće i naselja. Nije ih više bilo, samo zgarišta. Uz put su nas, mašući sa tri prsta, pozdravljali djeca i žene. U autobusu se mogao čuti šapat zarobljenika koji su postavljali pitanja i odmah odgovarali na ista, hrabreći se kako će sve biti u redu. „Šta misliš gdje nas vode“? „Sigurno će nas ostaviti u Olovu“! „Možda nas prebace na Kladanj“? „Ma jok bolan Olovo je bliže“. „Da nas neće pobiti“? „Da su nas htjeli biti mogli su to uraditi i u Rogatici“. A ja sam šutio. Šutio i mislio o svom rahmetli babi. Kontah, blago njemu, umrije na vrijeme.
U akšam stigosmo do Vlasenice. Iznenadi me da su pojedini dijelovi, na očigled pustog grada, imali gradsku rasvjetu. U Rogatici već duže vremena nije bilo struje pa se oči navikle na mrak. Dugo smo stajali pred policijskom stanicom u Vlasenici, što me jako brinilo. Izgleda da nije baš sve išlo po planu ili je možda sve to i bilo dio plana? Napokon vojnici iz pratnje uđoše u autobus i krenusmo dalje. Napolju se više ništa nije vidjelo. Nervoza i neizvjesnost su počeli da rastu. Niko nam ništa nije govorio. Gdje nas vode? Nakon petnestak minuta vožnje u nepoznatom pravcu autobus se neočekivano zaustavi. Uzalud smo pokušavali vidjeti gdje se nalazimo, oblaci te noći nisu dozvoljavali mjesecu da nam pokaže put. Neko od iskusnijih reče: „Ovo mora da je Tišće“. Meni je to malo značilo, nikad čuo, nisam znao gdje smo. Šaputanje u autobusu prekide bučna rasprava vani i nekoliko pucnjeva. U meni, odjedanput, k’o kad prevrneš pročitanu stranicu knjige, osjećanje izgubljenosti preraste u strah i neizvjesnost. Prednja vrata autobusa se otvoriše, praćen jakim smradom jeftine rakije, u autobus uđe četnik. K’o iz ratnih filmova, širi nego duži, s dugom kosom i zapuštenom bradom, okićen redenicima preko prsa i šajkačom s kokardom na glavi. Teško se nama, pomislih. Šetajući autobusom promatrao nas je potkrvavljenim očima. Čitao je imena sa spiska na koja smo morali odgovarati u znak prisutnosti, a kada je završio, nekome je naredio da dotjera bager.
I nakon dužeg čekanja, na našu sreću, bager se nije pojavio. Vojnici iz pratnje uđoše u autobus i krenusmo. Krenusmo nazad. Niša od razmjene. Vozimo se već pola sata. Niko nam ništa ne govori. Kada se autobus zaustavio naređeno nam je da izađemo vani i da se postrojimo. Pred nama stravičan prizor. Okružen malim potokom s jedne strane i crnogoričnom šumom sa ostale tri duboko u nekoj kotlini nalazio se hangar. Jako svijetlo reflektora je obasjavalo ulaz nasuprot kojeg se nalazio bunker sa teškim puškomitraljezom uperenim u vrata hangara u kojem je bilo oko četiri do pet stotina zarobljenika, uglavnom žene, djeca i stariji a na dnu hangara je bilo desetina mlađih muškaraca. Nakon izvjesnog vremena došlo je nekoliko vojnika da nam poželi dobrodošlicu u logor Sušica. Imali smo sreće, dobili smo samo po jednu porciju batina. Iako fizički izmoren, gladan i psihički iscjeđen tu noć nism mogao zaspati. Ne samo zbog toga što je betonski pod na kome smo sjedili bio ravan zamrzivaču nego većinom zbog vriske silovanih žena i jauka nesretnika sa dna hangara. Vojnici su kroz cijelu noć upadali i odvodili uglavnom mlađe žene a usput bi otišli do dna hangara i mlatili muškarce do bezsvjesti.
Nama je rečeno da ćemo idućeg dana nastaviti naše putovanje ali jutro nikako da dođe. Noć godina. Kada je konačno svanulo i zapjevali prvi pjetli nada se počela polahko vraćati. S nadom izčekivanje. Trzali smo se na svaki zvuk koji je dolazio s vana, misleći da nas traže. Samo da odemo iz ovog pakla, što prije i što dalje. Konačno, vrata se otvoriše i pojaviše se vojnici iz pratnje. Blještavost dnevnog svijetla nam je na trnutak zatvarala oči dok smo jedno po jedno ulazili u autobus. Ubrzo smo krenuli i nakon neduže vožnje prošli smo pored onog mjesta gdje sinoć čekasmo bager. Nismo se zaustavljali. Ali u Šekovićima jesmo, i u Kalesiji i kod Zvornika i kod Janje i u Bjeljini ma skoro na svakom punktu. Naoružani vojnici bi ulazili u autobus i gledali na nas k’o na pse uličare, nazivali nas pogrdnim imenima, pljuvali a ponekad nekoga i udarili. Uz put su se mogli vidjeti poznati prizori, iako nikada nisam išao na to stranu, znao sam koje su (bila) muslimanska naselja. Već odavno nam je bilo jasno da ne idemo na „našu“ teritoriju. Nema od tog ništa.
Negdje oko četiri poslepodne, autobus se zaustavi, u dvorištu nečega što bi podsjećalo na poljuprivredno dobro ili salaš. Uz nekoliko manjih objekata i garaža punih traktorima i drugim poljuprivrednim mašinama, su se nalazila dva veća hangara. I sve dokle je oko moglo vidjeti ničega više nije bilo. Nigdje brda ni šume, ni kuće, nigdje ništa. Samo poljane pune neobrađenih žitarica. K’o da smo došli na kraj svijeta. Nikada prije nisam imao priliku da budem na salašu, pa me čudilo što su hangari ograđeni, preko dva metra visokom, bodljikavom žicom? A onda, k’o da mi neko pokaza, krajićkom oka ugledah neke ćelave ljude, hodaju unutar žice. I ne primjetih „vojnike“ okupljene ispred autobusa, dok nismo počeli izlaziti. Silazeći s autobusa smo morali proći kroz koridor vojnika i postrojiti se uz zid jednog od hangara, dok su nas vojnici udarali nogama, rukama, puškama, ma čime su stigli. Bila je to dobrodošlica u pakao Batkovića.
Ovo su samo dvadesetčetiri sata iz mog života, koji me još uvijek, petnaest godina kasnije, bude u gluho doba noći.
31-08-2007 *BEHAR*