ZIMA ’92-ge
Puno je vrmena proslo, pa covjek nekako, srecom, sve manje razmislja o onome cemu je bio podvrgnut bez ikakvog normalnog razloga. Sve rijedje razmislja ali ne zaboravlja. Zaboraviti se ne moze i ne smije.
Bio je to jos jedan pocetak zime ali ne zime kakvu smo mi svi znali, zime gdje ce se stariji zavuci u kuce pa prepricavati vec davno ispricane price i prozivljavati vec davno dozivljene dogadjaje. Zime gdje ce mladjarija napuniti kafice dupke i po petnaest minuta se gurati do sanka da naruci pice jer konobar ne moze doci od guzve. Zime gdje ce djeca ici na kuletaricu i ostajati do nekih doba dok ne obidu sve staze od Jevtinog preko Canovca, Zivaljevine, Biljinovca i Suhare pa sve do Suplje Gromile.
Ova zima je bila potpuno drugacija. Bila je hladna, surova, tmurna, a najvise ne predvidiva. Bila je to zima ’92-ge.
Nakon cetrdesetak minuta voznje kamion se zaustavio na namjenski pripremljenom prosirenju. Jedan po jedan iskakali smo iz kamiona uz pratnju tri do zuba naoruzana srpska vojnika. Ja sam bio u napola ispucanim patikama, na desnom koljenu prodrtim samotnim pantolama i za dva broja manjoj zimskoj jakni(rahmetli babo mi je kupio kad sam posao u srednju skolu) ispod koje se u fazi raspada krila majica kratkih rukava. Bjelina snijega, suncanog zimskog jutra, mi zaslijepi oci a hladan planinski zrak mi k’o nozem zapara prsa. Naprijed, naisareti nam puskom jedan od vojnika, pokazujuci prema razgazenoj prtini u snijegu, koja je vodila u planinu.
Majevica je u isto vrijeme izgleala ocaravajuce lijepo i zastrasujuce tajanstveno pod golemim snijeznim pokrivacem. Cijelu tu idilu su kvarile rastrkane planinske kucice iz kojih se pravo k’o sa svijece izvlacilo vreteno dima. Cutke smo isli, samo se moglo cuti otezano disanje iscrpljenih logorasa, i daleka grmljavina granata koje su padale po Tuzli.
Vec posle dvadesetak minuta hodanja osjetih da su mi noge mokre i promrzle od snijega. Majevica kao da nas nije htjela prihvatiti. Vrijeme se promijenilo. Teski oblaci puni snijega, doneseni hladnim sjevercem se spustise na vrhove planine i prosuse po nama. Vjetar i snijeg su bili tako snazni da su odmah zatrpavali nase tragove. Nos, obrazi i celo su mi se poceli kociti od hladnoe a nije pomagalo ni ti sto smo bili osisani na Jedinicu pa mi se cinilo da mi pahuljice udaraju direktno u mozak. Grmljavina granata je postajala sve glasnija. Priblizavali smo se prvoj borbenoj liniji. Zaustavismo se pred bunkerom iz kojeg se cula dernjava pijanih srpskih vojnika. Nasi pratioci su usli unutra a nas k’o ovce ostavise da cekamo. Ubrzo iz bunkera izadjose dvojica bradonja sa subarama, okicenim kokardama. Pocese nam dijeliti krampe i lopate. Oni koji nisu dobili alat ce kopati rukama rekose. Ali kako? i ne uspjede izgovoriti jedan od logorasa a vec se nasao u snijegu udaren lopatom po glavi. Ko ti je dao pravo da pricas – zagrmi jedan od cetnika diz’ se. Jadan momak se pridize a u snijegu osta trag k’o da je neko nehotice prosuo casu crvenog vina. Prije nego krenusmo dalje cetnici nam objasnise da ulazimo u nasu (muslimansku) teritoriju i da ce nas jedan pogresan korak kostati zivota jer je sve minirano.
Nas bez alata poslase da donsimo hrastove balvane za krov. Snijeg je i dalje padao. Oborena i pripremljena stabla su bila kojih stotinjak metara od mjesta gdje se kopalo. Nosili smo balvane k’o uz nos a snijega pola metra. Odjedanput se zacu pucnjava i metci pocese zvizdati oko glave. Hasan (momak iz Kalesije) i ja k’o po dogovoru zalegosmo u snijeg a balvan pade po nama. Lezali smo tako pod balvanom nekih petnestak minuta dok se pucnjava nije smirila. Kad smo ustali i krenuli dalje na balvanu su bila vidna dva-tri mjesta gdje su pogodili metci – ovaj put smo imali srece. Cete ovo iskoristise da nam kazu kako nasi ‘oce da nas ubiju. Vec se blizio aksam kad zavrsismo bunker i kanal (transeju) koji je vodio do drugog bunkera. Tek tada nam dadose po pastetu i pola hljeba, na petoricu, i naredise da krenemo. Kamion i noc su nas cekali na onom istom prosirenju. Nazor se popeh i svalih uz haldnu stranicu kamiona, otresajući led s promrzlih pantola sjetih se sijela po kucama, guzve po kaficima i kuletarica, pa se upitah dali ce to ikad opet doci?