Svjedocenje jedne Bosnjakinje
MOLILA SAM DA ME UBIJU
Prevod sa Njemackog
I tako su nastavili svako vece sa dzepnom baterijom izvoditi djevojke i zene na silovanje.
Jednog dana potovarise nas na teretni kamion i po njhovom izboru dovezose nas u Focu,u sportsku dvoranu Partizan.Isto kao i predhodni put sve osmisljeno za logor.
Na parketu razbacane strunjace,nigdje nista za pokriti se,ponovo smo kidale rolos sa prozora da se pokriju
djeca, nase nismo ni mislile.Prizemno je bio jako prljavi WC,ali je bilo mnogo policije koja nas je cuvala.Nastala su izivljavanja do te mjere da su nas silovali cak i u samoj sali pred svima.
Neki su odvodili zene i djevojke koje su zlostavljali na sve nacine i ponovo vracali.
Jednom prilikom su usli u salu i obavijestili nas da bi nas sve pustiti al za pet godina cemo biti Alijina vojska pa ce nas ipak sve pobiti.
Docicemo u srijedu i sve vas pobiti,posto su cetnici otisli pitaju djeca kad je srijeda,nismo znale sta odgovoriti jer ni same nismo znale koji je dan.
To vrijeme nije bilo struje u sali,pa smo mislile da ce manje provoditi svoje hirove,al su se sluzili sa baterijama.
Pokusavale smo da se uz djecu blizu legnemo i pokrijemo sa roladama, tek tada je nastalo izbezumljenje djece,
jer su pucali rafalo iznad nas,tako da su djeca bila u panici do izludivanja.Ponovo su izvodili koga su i kad htjeli.Nismo znale i od koga smo izvodene jer su bili maskirani sa kapuljacama.Vecinom su nas odvodili u muslimanske izgorjele kuce izivljavali se i ponovo nas vracali.Vise puta su me odvodili u Donje polje gdje sam bila silovana od vise cetnika.Cak nisu nista govorili nego su samo prstom pokazujuci ti ti i tako nas odvodili.To se ponavljalo vise puta da su me grupno silovali.
Odveli su me u jednu napustenu Bosnjacku kucu,usao je jedan mladic koji me je pitao odakle sam i koje sam godiste,kada sam odgovorila rekao je pa i moja majka je tvoje godiste.
U hodniku su u redu cekali cetnici koji su ga pozurivali da i oni hoce doci na red,lupali su u vrata.
Moras cutati, rekao mi je, a njma je dgovarao da nije gotov i da nemoze nista da napravi jer puno krvarim.Taj dan sam ostala netaknuta i spasena od daljih silovanja.
U tom vremenu smo bile toliko ustrasene da smo se i svoje sjene bojele,kao i jedna druge.
Na neko pitanje bilo od koga odgovarale smo sto krace, i bez ikakve volje za zivotom.
Cijelo vrijeme smo bile toliko maltretirane udarane pljuvane omalovazavane samo zato sto smo Bosnjakinje.
Krajem septembra dosao je jedan cetnicki oficir i kaze da ce nekoliko zena biti zamijenjeno
Izabrao je toliko koliko je u jedan kombi stalo,krenuli smo,nismo znali kuda nas vode al samo neka se iz tog dzehenema maknemo.Sve sto su nam govorili obecavali nikome nista nismo vjerovale.Cijelim putem sam molila Boga da me ubiju da moje muke prestanu, i da moju djecu
nemuce pred mojim ocima.Da mi djeca nisu bila samnom sigurno to nebih izdrzala sama bih sebi zivot prekratila skocila bih sa mosta u Drinu.Ne samo ja mnoge druge zene a mozda i sve.
Samo nasa djeca su nas odrzala u zivotu.
Naisli smo na jednu cetnicku barikadu,gdje nas cetnici nisu htjeli propustiti dalje,hoce da nas vode u obliznju sumu i
sve pobiju.Poslije dugog prepiranja pustili su nas,tako smo stigli u jedan gradic,zatvorili nas u ucionicu sa skolskim klupama.Sledeci dan usao je jedan cetnik koga su neke od prisutnih poznavale jer je prije agresije radio u labaratoriji na Brodu u Foci.Naredio je da se spremimo i da idemo,znale smo sta nas ceka da ce nas sve pobiti ,jer se vec znalo da je veliki zlikovac.Najednom dolazi jedan cetnicki oficir i nosi jedan list papira,i poce da se prepire sa onim s’ Broda.Vrati sve zene u ucionicu,naredio je. Poslije nekog vremena dosao je unprofor u cijoj smo pratnji odvedene na podrucje pod kontrolom Armije Bosne i Hercegovine.Razmijenjene smo i sutra
dan poslije razmjene prebacene smo u Tutsku,gdje i danas kao izbjeglice zivimo. Kraj.