Islam i ekologija – Humano postupanje prema živim bićima
Piše: Amir Durmić
Ovdje možemo spomenuti i činjenicu da, kada se radi o životinjama, sigurno ne postoji nijedna religija, pokret ili udruga koja sa životinjama postupa humanije i milostivije od Islama. čak i kada ih sa opravdanim razlogom ubijaju na šerijatski propisan način, muslimani to rade humano, bez mučenja ili paganskih običaja kao što je čest slučaj sa sljedbenicima mnogih objavljenih ili ne objavljenih vjera. Kaže Muhammed s.a.v.s. : ” Uistinu je Allah prema svemu propisao dobročinstvo, pa kada ubijate, radite to na najljepši način, kada koljete, radite to na najmilostiviji način. Neka svako od vas dobro naoštri svoj nož kako bi olakšao svojoj žrtvi ‘( Muslim, br.1955, od Šeddada b. Evsa r.a. ).
Poslanik s.a.v.s. je jedne prilike ugledao čovjeka koji je svoju nogu stavio na vrat ovce i pred njenim očima oštrio svoj nož želeći da je prekolje, pa mu se Poslanik s.a.v.s. obratio riječima: ” Zašto to nisi učinio ranije? Zar želiš da je usmrtiš dva puta? ”. ( Hakim 4/231, i ocjenio ga vjerodostojnim, i podržao ga Zehebi. Takoðer šejh Albani ga smatra ispravnim. Es-sahiha br.24 ). Posebna prijetnja upućena je onima koji namjerno muče životinje ili se na njima iživljavaju. Od Abdullaha b. Omera se prenosi da je Poslanik s.a.v.s. rekao: ” Ko bude mučio nešto što ima dušu a zatim se ne pokaje, Allah će njega mučiti na sudnjem danu ”. ( Ahmed 2/92, sa ispravnim lancem prenosilaca po ocjeni šejha Ahmeda Šakira r.h. br.5661). Poznat je slučaj žene koja je ušla u vatru zbog mačke koju je zatvorila, nije je nahranila ni napojila, niti ju je pustila da sama sebi traži opskrbu pa je umrla. (Buhari, br. 3482, Muslim, br. 2242, od Abdullaha b. Omera r.a.) Iz ove predaje vidimo da nehumani odnos prema životinji može biti razlogom kazne u džehennemu, ali isto tako milosrðe prema životinjama može biti razlogom oprosta grijeha i ulaska u džennet. Allah je oprostio prostitutki iz Benu Israila koja se smilovala žednom psu i napojila ga. ( Muslim, br. 2245, od Ebu Hurejre r.a). U mučenje životinja spada i organiziranje borbi pasa, bikova, pijetlova ili nekih drugih životinja, što je od davnina poznat običaj, prilikom čega priproste mase ispoljavaju niske strasti, uživajući u patnji tih nerazumnih bića, kladeći se na svoje favorite. Ovih godina pod pritiskom kojekakvih udruga ” prijatelja životinja ”, mnoge evropske države zabranjuju javno organiziranje ovakvih borbi, pa je čak i Španija najavila zabranu ubijanja bikova prilikom tradicionalnih korida po kojima je ova zemlja nadaleko poznata, čemu se mase žestoko protive i najavljuju prosvjede. Opet je islam daleko prije ” civilizirane ” Evrope dao svoju riječ o ovome: Od Abdullaha b. Abbasa se prenosi da je rekao: ” Poslanik s.a.v.s. je zabranio meðusobno zavaðanje životinja ”. ( Tirmizi, br. 1708, Ebu Davud, br.2562, sa slabim lancem prenosilaca kako kaže šejh Albani r.h. Vidjeti: Gajetul-meram, br.383 i Daiful-džamia br.6036 ). Iako je ova predaja slaba, nema nikakve sumnje da je njeno značenje ispravno, zbog već navedenih hadisa koji jasno brane mrcvarenje i paćenje životinja, a i slična predaja se prenosi od Abdullaha b. Omera sa dobrim lancem prenosilaca. ( Predaju bilježi Buhari u Edebul-Mufredu, br.1232, a Albani je ocijenio dobrom ). Imam Zehebi r.h , u svome djelu El-kebair, spominje, da je organiziranje borbi pasa, bikova i pijetlova, bio jedan od običaja pokvarenjačkog naroda kome je bio poslan Lut a.s.(Vidjeti: El-kebair, od spomenutog autora str.63, bez lanca prenosilaca ). Islam ide i dalje od spomenutog, pa čak brani i pretjerano umaranje životinja prilikom obavljanja poslova. Ušavši u jedan vrt, Poslaniku s.a.v.s. je prišla deva koja je cvilila a oči su joj suzile. Nakon što ju je pomilovao, deva se smirila, a Poslanik s.a.v.s. je upitao za njenog vlasnika. Javio se neki mladić Ensarija i potvrdio da je deva njegova. Tada mu Poslanik s.a.v.s. reče:
” Zar se Allaha ne bojiš u pogledu ove životinje koju ti je Allah podčinio. Ona mi se žali da je izgladnjuješ i pretjerano umaraš. ” (Ahmed 1/205, Ebu Davud br.2549. Ahmed Šakir r.h. ga je ocijenio vjerodostojnim u opaskama na Ahmedov Musned, br.1754, kao i šejh Albani r.h. u Es-sahiha, br.20 ). Ebu Derda r.a je imao devu po imenu Demun, pa kada bi je neko od njega iznajmio, on bi mu govorio: ” Nemojte na nju tovariti toliko i toliko, jer nije u stanju da to ponese ”. Kada mu se približila smrt, obraćao se ovoj devi govoreći:
” Nemoj me optuživati sutra kod moga Gospodara, jer nisam na tebe tovario osim onoliko koliko si bila u stanju ponijeti ”. Omer b. Abdul-Aziz je imao slugu koji bi svakog dana odlazio na pijacu i obavljao poslove sa mazgom koja je bila Omerovo vlasništvo pa bi uobičajeno zaraðivao i donosio po jedan dirhem. Jednog dana je sluga donio dirhem i po, pa ga je Omer r.h. upitao: ” Šta se desilo?”, a mladić reče: ” Dobar promet na pijaci ”. ” Ne, nego si je previše opteretio! ”, reče Omer, pa mu naredi da mazgu odmori tri dana. ( obje predaje su vjerodostojne. Vidjeti: Es-sahiha, 1/ 68-69). Na žalost, većina čovječanstva zna samo za krajnosti, pa dok jedni uživaju u patnji životinja, drugi pretjeruju u ljubavi prema njima, dajući im prednost nad ljudskim bićima. Zbog toga u mnogim, pogotovo Evropskim državama, u kućama nema više mjesta za djecu već samo za kućne ljubimce, a statistike pokazuju utroške koji se računaju u milijardama, koji godišnje odu na brigu o ljubimcima.
Sađenje drveća i kultiviranje zemljišta
” Svaki čovjek jedna sadnica ”, je dobro poznata krilatica koja se naročito potencira zadnjih decenija, kada zbog nekontrolirane sječe šuma, planeta zemlja ostaje bez svojih pluća, a mnoge životinje bez svojih staništa. U suštini, eksploatacija šuma i ne bi bio toliki problem kada bi se uz svako posječeno stablo zasadilo novo. Opet, ako pogledamo u sunnet Allahovog poslanika s.a.v.s., nalazimo nevjerovatan poticaj muslimanima, da što aktivnije učestvuju u saðenju drveća i usjeva koji će biti od koristi za sva stvorenja. Prenosi Enes b. Malik r.a., da je Poslanik s.a.v.s. rekao:
” Koji god musliman posadi sadnicu ili usije usjev, pa od toga bude jeo čovjek, ptica, životinja, ili bilo šta drugo, on će od toga imati koristi do Sudnjeg dana ”. ( Buhari, br. 2320 i Muslim, br. 1553 ). Poticani ovim i sličnim hadisima, muslimani su od vremena poslanstva do današnjih dana sadili voćke i ostale biljne kulture, kako bi sebi obezbjedili nagradu trajne sadake. Jedne prilike je Ebu-Derda r.a., u Damasku sadio sadnicu, pa ga je neki čovjek u prolazu upitao: ” Zar to činiš a ti si ashab Božijeg poslanika s.a.v.s.?”, na što mu on reče: ” ne požuruj se da me osudiš, ja sam čuo Allahovog poslanika s.a.v.s. da je rekao: Ko god posadi sadnicu pa sa nje bude jeo čovjek, ili bilo koje drugo Allahovo stvorenje, to će mu se računati sadakom ”.
( Ahmed 6/444, sa dobrim lancem prenosilaca, kako kaže šejh Albani r.h. Vidjeti: Sahihu Tergib, br. 2600 ). Još čudnija od ove predaje ono što nam prenosi Enes b. Malik r.a. da je Poslanik s.a.v.s. rekao: ” Ukoliko nastupi sudnji dan, a u ruci jednoga od vas bude palmina sadnica, neka je posadi ako može ”.
( Ahmed 3/183, Buhari u Edebul-mufredu br.479, sa ispravnim lancem prenosilaca. Vidjeti: Es-sahiha, br. 9 ). Iako nastup sudnjeg dana označava brzu propast kosmosa i svega što je u njemu, Poslanik s.a.v.s. preporučuje da se i zadnji trenutci dunjaluka iskoriste za ovo plemenito djelo.
Slična nagrada očekuje i one koji kultiviraju besplodnu i opustošenu zemlju. Kaže Poslanik s.a.v.s., u hadisu koga prenosi Džabir r.a.: ” Ko (obradom i trudom) kultivira besplodno zemljište, za to mu pripada nagrada, a ono što sa nje pojedu živa bića, računa mu se kao sadaka ”. (Ahmed 3/313, sa vjerodostojnim lancem prenosilaca po ocjeni šejha Albanija r.h. Vidjeti: Sahihul-džamia br.5974 i Es-sahiha br. 568 ).
Voda, neprocjenjivo blago
Pitka voda je velika Allahova blagodat koju često zanemarujemo, a njenu istinsku veličinu shvaćaju samo oni koji su bili iskušani sa žeðu. Kaže Allah u prijevodu značenja: ” Kažite vi meni, vodu koju pijete, da li je vi ili Mi iz oblaka spuštamo? Ako želimo možemo slanom da je učinimo – pa zašto niste zahvalni?”
( El-Waki’a, 68-70 ). Zasigurno ljudima ne bi trebalo veće iskušenje od toga da im Allah pitku vodu učini slanom ili da im oteža dolazak do nje: ” Reci: Šta mislite, ako vam vode presuše – ko će vam tekuću vodu dati? ” (El-Kalem, 30 ). Zbog globalnog zatopljenja i zagaðenja, uz još mnoge druge faktore nesmotrenog ljudskog djelovanja, poput bespotrebnog trošenja vode, nestašica pitke vode se već nameće kao ozbiljna prijetnja i problem. Neki analitičari čak smatraju da bi voda mogla biti jedan od glavnih uzroka ratova u budućnosti. Opet, vraćajući se sunnetu Allahovog Poslanika s.a.v.s., nalazimo jasne preporuke da se voda ne troši uzalud i da se ne rasipa, pa makar to bilo i prilikom uzimanja abdesta, koji je osnovni uvjet za obavljanje namaza, najvrjednijeg djela u Islamu. Muhammed s.a.v.s. je jednom naišao pored Sa’da r.a koji je uzimao abdest, pa mu je rekao: ” Kakvo je to rasipanje, o Sa’de?”, a ovaj priupita: ” Zar se i prilikom abdesta može rasipati (voda)? ”. ” Da, pa makar se nalazio pored rijeke koja teče ”, odgovori Poslanik s.a.v.s. ( Ahmed, 2/221, od Abdullaha b. Amra r.a. Ahmed Šakir r.h. ga je ocijenio vjerodostojnim, a šejh Albani r.h dobrim. Vidjeti Es-sahiha, br. 3292). Uz ovo još možemo reći da je Poslanik s.a.v.s. zabranio mokrenje u stajaću vodu, ( Muslim, br. 281, od Džabira r.a.) što takoðer može aludirati na izbjegavanje onečišćenja vode.
Na kraju zaključujemo, da uz ovakve dokaze sa sigurnošću možemo ustvrditi, da su muslimani ustvari prvi ekolozi i zaštitnici životinja koji se pojavili na zemlji. Stoljećima prije udruga zelenih, muslimani su iz gore navedenih razloga, preventivno čuvali svoj okoliš, dok ” civilizirani ” čovjek prvo uništi pa onda propiše zakon o zaštiti. Allaha molimo, da nam boravak na ovom dunjaluku učini prijatnim i da nam otvori oči i srca pa da u svemu što nas okružuje vidimo Njegovu mudrost i blagodat, i da Mu na tome budemo zahvalni.