Anonymous
Vrijeme ljudskog zivota vrijedi onoliko koliko ga ulazemo u pripremanje za zivot vjecnosti. U slucaju nas Bosnjaka ono vrijedi onoliko koliko ga trosimo na ucenje o Islamu i koliko ga provodimo u primjenjivanju naucenog. Nasa poslovicna slabost je jedna zabrinjavajuca nezainteresovanost. Zalosno je i tesko objasnjivo da mnogi svoje neznanje o Islamu pokusavaju opravdati zauzetoscu, nedostatkom slobodnog vremena. A to je totalno neosnovana tvrdnja i nikakvo opravdanje. Jer problem nije u tome da nemamo vremena. Svima nama je Allah u svakom danu i noci dao skoro puna 24 sata. U cemu je onda problem, ili nesporazum? U tome sto nam nisu isti prioriteti, pa neki od nas na listi poslova koje smatraju vaznim nisu nasli prostora (u stvari vremena) za ucenje o vjeri, za poducavanje i slanje na vjeronauke svoje djece, za posjete dzamiji, za klanjanje namaza, za odlazak na korisno predavanje i sl.
Vrijeme leti poput oblaka tjeranih vjetrovima, leti da se ne vrati. Malo po malo, doci ce dan poslije kojeg nece vise biti novih dana ni novih prilika. Zato svaki dan treba posmatrati kao mogucu posljednju priliku. I u svakom danu koji dozivimo utrkivati se i takmiciti u trazenju oprosta od Allaha i nastojanju da zaradimo (Allahovom miloscu) dzennet koji je, kako stoji u Kur’anu, “prostran kao nebesa i zemlja”.
Svaki tren vremena je dio naseg ljudskog vijeka, naseg zivota na dunjaluku, koji nam je dat kao element da bi smo bili stavljeni na test. Sve sto od vremena propustimo, propustili smo na svoju stetu i umanjili sanse da nas test uspjesno prodjemo. A kad doznacenom nam vremenu odsvira kraj, nece biti produzetaka, niti prilike da popravimo rezultat. Zato, uzmimo pouku.