A svijet nam hoce-nece pomoci?!
I dok sam ucio Fatihu na njihovim mezarjima i zatrazio da im Alah da dzenet, pitao sam se dokle cemo gubiti istinske heroje, ima li kraja ovoj agresiji i kada ce neprijatelj biti potpuno kaznjen? Ta famozna svjetska zajednica je morala znati do sada kakva se to borba vodi u Bosni, a Bosna je zemlja najcivilizovanijeg kontinenta, Evrope, kojoj treba pravda i demokratija a ne nasilje i genocid, pljacke i pokolji, progoni naroda i zatiranje njegovih postojanja.
Sta drugo nego interesi pojedinih zemalja i to vrlo razliciti su mogli omoguciti, da ne kazem odobriti ili podstaci agresiju protiv nespremnog i miroljubljivog merhametli naroda. Sta je to moglo razoriti sarajevsko i slicna jaranstva – prijateljstva-drugarstva, medjusobno srodjena u bezbroj mjesovitih brakova, dusu sjedinjenu u Bosni. Ako je igdje to bratstvo i jedinstvo zivjelo u prethodnom sistemu, onda je to istinski bilo u Bosni. Stalne osude agresije od strane nekih zemalja i neke mjere koje su poduzimane kao kazne agresorima na Bosnu, nisu bile dovoljne da je zaustave. To je, nazalost, trebala odluciti svjetska zajednica, ali nije, jer je uvijek blokirano rjesenje od strane necijih interesa u Bosni, a Bosna je krvarila sa sve manje zivih, bez naslucivanja vojnickog kraja agresije. Narod koji brani Bosnu ima snage, volje i ponosa da je brani do kraja. Taj kraj je mogao biti mnogo ranije, ili mozda sada uz majske praznike, ali svjetska zajednica je omogucila Karadzicu i Milosevicu da o tome odluce, nudeci im dio Bosne i podjelu uz puno garancija, oni su izgleda htjeli jos mnogo vise. A ja i ostali gradjani sa gorazdanskog okruga smo mogli samo izuzetno cuti vijesti preko radija prikljucenog na akumulator ili slicno i biti ponekad informisani da ce mozda biti potpisan mir. Da li ce to biti sloboda?, pitao sam se. Nijedan drugi odgovor, osim ne, nije mi mogao biti blizu jer sam smatrao da Bosna mora biti oslobodjena i da oni, koji su je napadali, nemaju mjesta u njoj i dok je njih, prave slobode ce tesko biti u Bosni. Potpisano je jos jedno primirje, kako kazu, “zaracenih strana” i pocelo vaziti 09.05.93. u 12,00 sati, ali ni ovo, kao ni mnoga prethodna, cetnici nisu postovali i ono je moglo biti samo predah i priprema za nove velike napade.
Olaksanje, bar privremeno, je bilo u saznanju da je Zepa proglasena demilitarizovanom zonom, kao i Srebrenica. Cetnici su postigli ono sto su zeljeli i kada to budu htjeli, unistit ce te zone sa ili bez odobrenja svjetske zajednice. Ipak, dobijeno vrijeme je sansa da se pripremi stvarna pomoc Zepi i Srebrenici, a bogami, i Gorazdu. Naredbu o postivanju primirja smo potpuno uvazavali, ali cetnici su krsili vec prvog dana, a i narednih, provokacijama iz oruzja, i ponekom granatom. Vrlo cestim sasatancima predstavnika civilne vlasti iz opcina a ponekad i Okruga sa komandama
———————————————-
jednica, pokusalo se doci do rjesenja drugog, a ponekad po tezini, i prvog problema: snadbijavanje gradjana i jedinica hranom, prihvatom hrane iz vazduha i odlascima na Grebak. Dostavom hrane iz vazduha pored velikog humanog efekta dobili smo i veliki nered u kome je vec do 10.05.93. poginulo deset osoba a sest teze ranjeno. Vrlo tesko je bilo dovesti u red ovu aktivnost i vrsiti kontrolisan prihvat pomoci, a ponekad je izgledalo da se zeli taj nered i haos namjernim bacanjem humanitarne pomoci izvan prijavljenih zona. Izgladnjeli narod je u toj zelji da dodje do hrane gubio svoj ponos otimajuci se za baceni zalogaj, a predstavnici raznih humanih organizacija su cesto sa zadovoljstvom gledali. Nisu dozvoljavali da vojska tu pomoc prihvata. Izgleda, nisu znali da je ovdje narod – vojska i da taj narod hrani vojsku i vojska narod. Neke od dogovorenih aktivnosti na prihvatu hrane iz vazduha su imale, uglavnom, samo u pocetku jace pozitivne efekte, a problemi su i dalje bili jako veliki jer nije bilo moguce u noci kontrolisati ponekad i vise od trideset hiljada ljudi na sirem otovrenom prostoru na koji ce, mozda, biti bacena paletirana pomoc.
Desavalo se da se padobran za paletu ne otovri i paleta pri padu pukne kao granata. Jedna takva je usmrtila tri lica pogodivsi ih direktno, ali to nije bila dovoljna opomena. I dalje su mnogi na otvorenom cekali palete, nisu se sklanjali ni pod kakvo vece drvo, kojih je bilo uvijek na mjestu bacanja, a kamoli u veci i sigurniji zaklon. Na Grebak se islo i dalje, vrlo tiho , zaobilazeci Kacelj uz obezbjedjenje kriticnih mjesta od strane jedinica IBOG-a, i uglavnom tako dopunjavala hrana za jedinice i narod. Vece kolicine municije, oruzja i opreme su prenesene sa Grepka za Gorazde, sto je imalo veliki znacaj. Veliku ulogu su odigrali vodici za Grebak, najvecu, naravno, Hasan Turcalo zvani Brzi, koji je neprestano putovao tom relacijom izvrsavajuci sve izuzetno teske zadatke. Nakon vise intervencija u i izvan Gorazda, bacena je pomoc iz vazduha i na podrucje Medjedje, u rejonu Kaostica. Efekti u prikupljanju te pomoci su bili veoma visoki preko 60 % bacenog paketa je prikupljeno, sto je potpuno izmijenilo poziciju sa hranom za narod i borce na slobodnoj visegradskoj teritoriji. U Gorazdu je 12.05.’93.godine nakon puno priprema otovrena kasarna Siseta i formiran moto-bataljon 31.drinske brigade uz sve pretpostavke za kasarski zivot. Planirano je da to bude jedinica manevarskog tipa za izvrsavanje slozenih i tezih borbenih zadataka. Za komandanta bataljona imenovan je Mersed Prljaca sto sam smatrao jako dobrim, odnosno, pravim rjesenjem. Povodom otvaranja priredjen je prijem za goste, a ja sam iskoristio priliku da sa Mesom, mojim vozacem, odigram tri partije bilijara, nakon godinu dana i to u kutiju cigara. Mesa je izgubio, a cigare nije nikada nadoknadio. Uzitak je bio ponovo igrati uz puno posmatraca oko stola.
Nastavice se