Hrana ponovo “neprijatelj broj jedan”
17.04.1993.godine od komandanta Buljubasica sam obavijesten da je Kacelj, dominantna kota na putu Zorovici-Grebak, pao, sto je novi veliki belaj, jer sada cetnici kontrolisu sve moguce puteve ka Grepku, puteve spasa, nade i opstanka. Kacelj se mora raditi odmah, bila je komanda- komandanta Buljubasica. Uslijedile su pripreme izvidjanja i tri pokusaja, ali nismo uspjeli, uglavnom zbog toga sto su cetnici brzo izgradili jaka utvrdjenja i tesku poziciju Kacelja jos vise otezali za nase oslobajanje. U jednom od pokusaja uspjeli su nasi borci izaci djelimicno na Kaceij, ali su se zbog izvlacenja nekoliko ranjenih i jake artiljerijske vatre morali povuci sa tih znacajnih pozicija. Poznajuci psihologiju cetnika iz dosadasnjih iskustava, prokomentarisao sam nakon izvjestaja o ovom pokusaju da je trebalo makar deset boraca provesti noc na blizoj udaljenosti, pucajuci povremeno i drzati cetnike pod pritiskom da ne zaspe i dati im priliku da pobjegnu kao sto su cesto u slicnim situacijama radili. U ostalim pokusajima smo isli znatno sire od napada na Kacelj i ispoljili dosta nasih slabosti i dosta neodlucnosti, a na Kacelju su i dalje ostali cetnici. I dok je bio otvoren put za Grebak, zbog stalnih napada na liniju odbrane 1.Slavne visegradske brigade, borci ove jedinice su bili vrlo rijetko u mogucnosti da organizovano ili pojedinacno odu na, za njih, nagradni put.
Veliki broj boraca nije imao nikoga iz porodice na podrucju Gorazda, pa je cijeli period bio u jedinici, bez odmora, uz hranu koja ga je tesko odrzavala u zivotu, ali je jedino preostalo rjesenje. Na visegradskom bojistu su vodjena intenzivna borbena djelovanja a mogucnosti angazovanja neke rezerve nije bilo, jer cijela jedinica nije ni blizu bila dovoljna da pokrije liniju odbrane od pedesetak kilometara, i zato je svako oslobadjanje desetak, a kamoli sto boraca, za odlazak po hranu bilo ogroman rizik, iako su se oni vracali u jedinicu za dva dana redovno. Pored izuzetno velikih problema koje su imale porodice boraca, ponovo su nastali ogromni problemi za ishranu boraca na linijama odbrane. Trazeci rjesenja, naredio sam uz odobrenje komandanta Buljubasica, da logisticari iz brigade pokusaju prikupiti nesto hrane preko MZ. Rezultat je bio u pocetku dobar, a kasnije sve slabiji, jer nije ni narod imao rezerve. Mene je gotovo svakog jutra na ulazu u Komandu cekao red djece i starijih osoba da im odobrim da jedu ili dobiju nesto hrane, a vec se nekoliko dana desava da Komanda ne jede, jer nema sta. Tesko mi je dati bilo kakav odgovor, a pogotovu negativan, kada me dijete od cetiri-pet godina pita:
“Komandante, sto ti ne das mojoj seki i mami da jedu, pa mi mama hoce da umre”.
——————————————-
Tom djetetu smo morali, moji saborci i ja, ustupiti nase zalogaje, iako ono nije borac. Brigu o njemu nisu mogli, a ponekad ni htjeli, voditi predstavnici civilne vlasti. Nekada su na takva pitanja odgovori Avdije Sabanovisa i Mese Tvrtkovica i slicnih bili: „Idite nek vam Sejdic da, on je vas komandant, njega vi volite, nek vam on i pomogne”, i jos vece gadosti dodate uz ove „iskrene savjete”. Od njih sam to i ocekivao.
Bilo je umiranja od gladi i to onih kojima nije imao ko donijeti: stariji koji nisu sami mogli da se krecu i novorodjena djeca, cije majke nisu imale sta jesti pa nisu mogle ishraniti ni svoju djecu.
Ismet Forto iz Hubijera, vrstan proizvodjac hrane, patriota i jedan od organizatora otpora u svom mjestu prije pocetka agresije, sada vec sa borbenim iskustvom, se angazovao uz izvrsavanje obaveza u jedinici i na plastenickoj proizvodnji hrane-povrca. Cuo je za stanje u pogledu inedostatka hrane u nasoj jedinici i odlucio da doveze svojim autom luka i salate za brigadu, sto je bio izuzetno pozitivan human i dirljiv gest. Brigada je bez mobilisanja, a kasnije i sa mobilisanjem, dobijala ponesto od hrane ali je i to iscrpljeno. Narod sve manje ima. Sa Fortom smo dogovorili da nam doveze jos svojih proizvoda, a mi cemo mu se revansirati i poslati sijena za stoku sto je prihvatio rekavsl: “Ja cu to radije vama dati nego bilo kojoj jedinici, jer vidim da se istinski borite i da nemate sta jesti a drugi su u boljoj situaciji, svakako.”
Veliki rezultat su postigli u svim tim mukama koje su nas slamale: Emir Avdic, Dzevad Fazlic, Samir Hasanbegovic, moj brat Adem i jos neki borci aktiviranjem na mlinu-vodenici prve mini-centrale i proizvodnjom struje koja moze osvjetljavati desetak objekata, prvenstveno Komandu. Ovaj poduhvat, kao i neki prethodni, zabiljezen je kamerom i arhiviran u dokumentaciji brigade i IBOG-a. Entuzijazam i upornost ove ekipe dala je kasnije puno znacajnijih rezultata, zbirnih i pojedinacnih.
Nastavice se