Prva visegradska brigada posta “Slavna”
Upravo u vrijeme boravka jedinice LARV PVO iz Sarajeva, intenzitet dejstava je bio znatno slabiji i nisu dosli u poziciju da napustaju orudja ili posjedaju neprijateljska, kako smo to mi htjeli. Izuzetno znacajno je da su oni u toku svog boravka obucili odredjeni broj boraca da rukuju orudjima, tako da je po njihovom dolasku pocetno rijesen taj problem, ali ne i najkvalitetnije. Njihove reakcije u toku boravka su bile pune kritike prema onim u Sarajevu koji su ih uputili u Gorazde, komandantu Korpusa i svom komandantu, neki su im psovali sve sto stignu, jer su im navodno lazno predstavljali stanje kod nas, a prema meni i mojim saradnicima su bili izuzetno korektni. Ako su nesto znacajno dobili, onda je to jedno vrijedno iskustvo sa ovog bojista i uniforme koje su na Igmanu svi zaduzili, a koje su bile namijenjene borcima nasih jedinica. Eto, oni to “nisu” mogli u Sarajevu obezbijediti. Ovih dana se puno forsirao put prema Grepku i konvoji su svaku noc prolazili donoseci puno hrane i nesto MTS-a. Koliko god se komandant Ferid Buljubasic trudio da stigne sto vise MTS-a i hrane za vojsku, u tom poslu se nikada do kraja nisu ispostovale njegove naredbe. Osnovni razlozi su bili licne prirode, a svodili su se na to da svako sebi bar nesto hrane donese, a oni koji imaju konje su cesto pokusavali prosvercati ne izdvajajuci dio tovara za vojsku i sutra prodajuci to brasno na pijaci, pored ostalih, i onima koji ne mogu preci pet stepenica a kamoli do Grepka i nazad. Tome mi nismo mogli stati u kraj, prvenstveno iz razloga sto smo se morali braniti od neprijatelja i voditi jedinice.
U mojim zahtjevima prema pretpostavljenoj komandi i na sastancima komandanta brigada kod komandanta IBOG-a (na referisanjima) trazio sam da se pripremaju dejstva prema Visegradu i Zepi. Spajanje nasih jedinica sa jedinicama Zepe i Srebrenice je bio strateski cilj. Za ostvarivanje istog je bilo potrebno obezbijediti puno preduslova, boraca tri do pet hiljada hiljada, mnogo MTS-a i pratecih potreba. Sastanci kod komandanta IBOG-a su bili cesti gotovo svake sedmice redovno, ponekad i dva-tri puta sedmicno. Komandant je pokusavao da zajednicki dodjemo do rjesenja vecine problema, sto mu je u najvecem broju tezih situacija pomoglo da donese dobru, ako ne i najbolju,odluku, ali ponekad i otezavalo donosenje takve odluke, jer neko od komandanata insistira bez kvalitetnih argumenata na svome prijedlogu. Komandanti brigada su bili po profilu strucnosti i iskustvu vrlo razlicitog nivoa, a komandant Buljubasic je uvazavao sve i svima davao sansu da i njihov prijedlog prodje. Rezultati su bili u napadnim dejstvima najcesce samo pocetni uspjeh, a oni sto su insistirali na svom prijedlogu odluke i oni cije jedinice nisu kvalitetno izvrsavale zadatke, nisu bili ni dovoljno podvrgnuti kritici, a kamoli da se poduzmu neke druge mjere. Shvatio sam da to
———————————————–
komandant ne zeli iz dva razloga: prvo, radi mira u kuci, a drugo, koga ce postaviti na smijenjeno mjesto komandanta brigade. Malo je bilo kvalitetnih zamjena.
Prihvacena je moja inicijativa za dejstva ka Zepi, ali tek kada su ona bila neophodna kao sadejstvo jedinicama u Srebrenici koja je pred padom, koju cetnici razaraju i vec se nalaze pred ulazom u sami grad. Nije bilo vremena da se pripremaju dejstva vecih razmjera, vec se moralo dejstvovati sto prije. Preostalo je da sa diverzantskim jedinicama 1.visegradske i 1.rogaticke brigade pokusamo napasti cetnike na vise mjesta u pravcu Sjemeca. Pokusaj nije imao dovoljan uspieh, ali nismo imali ni guibitke. U ponovnom pokusaju cetnici su reagirali paklenim granatiranjem cijele linije odbrane 1.Visegradske brigade i 1.rogaticke brigade, a rezultat ponovo nije na planiranom nivou. Medjutim, bar smo vezali dio cetnickih interventnih snaga za nas i tako rasteretili jedinice iz Zepe i Srebrenice.
16.aprila sam obavijesten da je na komandantov prijedlog 1.visegradska brigada proglasena od strane staba vrhovne komande OSR BIH, “Slavnom”, kao najbolja jedinica iz IBOG-a, sto je jako obradovalo borce i starjesine brigade. Meni je to bio znak da u nasim Oruzanim snagama pocinju primjenjivati stimulativne mjere po odredjenim kriterijima.Kada sam saznao da u Bosni vec ima nekoliko Viteskih, a to je veci stepen priznanja za jedinice Oruzanih snaga Armije BiH, onda je ta moja radost malo splahala jer sam vec posjetio neke od tih jedinica i osjetio uslove u kojima ratuju, upoznao se sa rezultatima koje postizu i nisam bio uvjeren da su ti rezultati jaci od onih koji postizu jedinice na ovom prostoru. Smatrao sam da bar jos jedna nasa jedinica, 1.drinska brigada, ako ne i sve, zasluzuje epitet Slavne a za visegradsku da je morala ponijeti epitet Viteske.
Mozda nisam dovoljno objektivno sagledavao sve elemente za dodjelu ovih priznanja, ali po stvarnim argumentima, rezultatima u sigurno najtezim uslovima ratovanja, jedino je taj zakljucak logican i realan. Ako te zasluge i postignuti rezultati do aprila’93.godine nisu bili dovoljni, bit ce jos bitaka i sansi da se dobiju i veca priznanja.
Nastavice se