I Rusi su porazeni
U Medjedju smo stigli 13.03.’93. Ponovni susret sa starjesinama u Komandi, sa borcima, sa narodom i ovom sredinom, budio je u meni puno djecije radosti ali surovost,stvarnosti me odmah uozbilji i zabrinu. Nisam mogao niti zelio ispricati borcima sta je sve to bolje u Sarajevu ili pogotovu u Zenici, Konjicu, Jablanici. Iskreno, bojao sam se njihovog nastojanja da dodju do tog stanja ili da odu sa ovog prostora kada ih zdrma ko zna koja po redu kriza izdrzljivosti i ove patnje u ponosu gorkih ratnih sudbina. Ipak, kada sam pominjao te bolje uslove, najavljivao sam ih kao realnost za moje borce i to veoma brzo racunajuci na realizaciju “prekomande” i pomoci iz Sarajeva, deblokadi Gorazda. Nadao sam se i slobodnom Visegradu. Ono sto se pretpostavljalo, cetnici su pokusali vec 19.03`93. napadom na cijelu zonu odgovornosti Prve visegradske brigade. Ofanziva je trajala sest dana. Sem pocetnog uspjeha, cetnici nisu ostvarili nista, a pretrpjeli su velike gubitke i izgubili sve znacajne pozicije u nasim kontraudarima. Propala je jos jedna redovna mjesecna ofanziva cetnika. Sada ih treba napasti jer su elitne jedinice otisle, ostale su one domace gnjide, uglavnom, strasive i nesposobne.
Narednih dana, do kraja mjeseca marta, cetnici su popunili linije sa placenicima koji su zaposjedali medjuprostore i uporno ih drzali. To je bilo nesto novo od njih, a navodilo je na razmisljanje sta bi mogao biti cilj te upornosti. Smatrao sam da ce uskoro pokusati jos zesce napade. U prethodnoj ofanzivi su ukljucili avione sa varkom u natpisu “UN”, sto je onemogucilo izdavanje naredbe o dejstvu sa nase strane, a efekti od zastrasujuceg bombardovanja neprijateljskih aviona nisu bili znacajni, hvala Bogu. Konsultirajuci najblize saradnike u Komandi brigade, napisao sam prijedlog aktiviranja svih jedinica sa podrucja Okruga Gorazde i pod komandom IBOG-a. Ovaj prijedlog je sacinjen uz vrlo dobru procjenu neprijatelja i njegovih namjera i dostavljen IBOG-u. Prijedlog je primljen sa puno sumnji i rezervi od civilnih organa vlasti, a u IBOG-u je dobio punu podrsku, sto nije bilo dovoljno u bliskoj buducnosti.
Na poziv Radio-Gorazda dao sam 04.04.’93. nakoliko odgovora na pripremljena pitanja. Ovo obracanje je imalo jake pozitivne efekte, ali ne i za one rijetke pojedince koji nisu postovali nikoga. Prateci neprijateljsku aktivnost, zakljucili smo, a posebno na osnovu rezultata izvidjanja, da neprijateij priprema veoma brzo jos zescu ofanzivu na visegradsko- rogatickom pravcu od prethodne, i po odobrenju komandanta Buljubasica, pripremili se da preduhitrimo cetnike. Pripreme su bile u tako brzom ritmu da, i pored predupale pluca koju je dobila moja kcerka Amila, nisam mogao vise od dva sata da se zadrzim u Gorazdu kod porodice.
—————————————————
Rastajuci se od roditelja mojih i Dzevadinih, od Dzevade i moje Amilice, koji su vec od Nove godine zajedno smjesteni u jednom stanu gorazdanskog naselja Prvi maj, razmisljao sam kako te rastanke oni podnose. Svaki moj odlazak je bio potencijalno posljednje pozdravljanje i vjecni selam. “Da li su bili optereceni time?”, pitao sam se cesto i koliko su se stvarno plasili vijesti o mojoj pogibiji ? Ne do Bog. Amila mi je djelovala iscrpljeno, a njen pogled mi je kidao utrobu. Tumacio sam ga kao da zeli pitati, zar ti babo mene ne volis i ne zelis biti sa mnom dok sam bolesna, pa je li ti svejedno da li cu ja biti ziva ili ne, zar mi neces pomoci da ozdravim, ti znas one doktore mozes im reci da mi daju sirupe da sto prije ozdravim da mogu sama bjezati u podrum kad cetnici granatiraju i da me mama ne nosi, moze biti kasno za nas obje, i puno drugih vrlo slicnih pitanja izviralo je iz njenog pogleda. Bila je vrlo promucurna pa je gledajuci kako odrasli igraju igre, sama ulazila u sustinu tih igara. Veliko iznenadjenje za mene je bilo kada je sa cetiri i pol godine pocela igrati “remi” kartasku igru komplikovanu i za djecu od sedam-osam godina. Najlakse mi je bilo otici i rastati se kada je ona bila vesela, sto ovaj put nije bilo. Slican osjecaj je bio u rastancima sa suprugom Dzevadom, majkom, babom i ostalima. Iako sam povremeno razgovarao radio-vezom sa bracom Enesom i Halilom u inostranstvu, sestrom Timom i nekim prijateljima u Sarajevu, ipak pismo koje sam dobio od brata Halila je bilo nesto posebno, ukupno mi je olaksalo razmisljanja o njemu i njegovoj porodici, a dobio sam i dio odgovora na teska pitanja koja su me mucila vrlo cesto u mojim dubokim razmisljanjima, najcesce kasno u noc.
Kako Halil prezivljava ovo sto nam se dogadja u Bosni? Kako se osjeca kao covjek i kao vojnik koji je trebao braniti Bosnu? Kako razmislja njegovo okruzenje i da li istinski zele da se vrate? Koliko su spremni dati od sebe za Bosnu? Da li su organizovani u namjeri povratka i na kraju kako prezivljavaju ofanzive na Gorazde, Medjedju i slicno? Da li su zabrinuti samo za svoje najblize rodjake ili za Drinu u Bosni i Bosnu na Drini? Iz pisma sam shvatio da su ljudi Bosanci izvan Bosne vrlo lose informisani o tome sta se dogadja u Bosni, a jos losije organizovani u pripremi za povratak i da su nase slabosti u Bosni cesto njihov alibi za prolongiranje odluke o povratku i ukljucivanju u odbranu domovine. Kako su mogli pomoci Bosni, to nisu ni priblizno mogli realno cijeniti, a to se najbolje osjetilo na visegradskom podrucju, gdje je svaki borac bio dragocjen, a pamet je imala ogromno plodno tlo u iznalazenju rjesenja za prirucna sredstva i improvizacije u nedostatku svega neophodnog za zivot, a pogotovu odbranu tog golog zivota u raljama razjarenih mocnih zvijeri u liku cetnika, koji, zatrovani nacionalizmom, vide jedinu slast u ubijanju, päljenju, klanju i silovanju na ovom podrucju. Ovo nam se ponavlja u vrlo slicnom izdanju iz II svjetskog rata, s tim da je ovaj put direktnije nego ikada. Iz mnogo zla nismo izvukli
—————————————————
pouke. Kao narod, Bosnjaci su zaboravili da je cetnicka taktika raseliti u izbjeglistvo sto vise vojno sposobnih kako bi manje ostalo onih spremnih da pruze otpor u Bosni.
U ovome su u punoj mjeri uspjeli na Drini, nesto svojom profesionalnoin pripremom, ali i nasom nespremnoscu za otpor agresiji ovog obima i zestine. Brzom pripremom jedinica, sveobuhvatnim i detaljnim izvidjanjem i odlukom koja ce sigurno iznenaditi neprijatelja, stvorili smo uslove za napad na novouspostavljene cetnicke linije. Radi stalnih napada na linije odbrane 1.visegradske brigade kao pomoc su stigle jedinice iz ostalih brigada, a iz 1.rogaticke su napadali neprijatelja ispred svoje linije odbrane. Posebnosti ovog naseg udara su bile u brzoj intervenciji, napadom sa fronta i bokova, preciznoj i vrlo rizicnoj artiljerijskoj podrsci, sinhronizaciji i silini udara, odlucnosti boraca i starjesina da zadatak izvrse do kraja, kao da je bitka za biti ili ne biti. Osnovno i najznacajnije cetnicko uporiste ponovno je plato Zaglavak, koji je vrlo tesko osloboditi i jos teze zadrzati bez neophodnog MTS-a. lpak smo morali uzimati u nekoliko navrata ovaj plato, iskljucivo radi cetnickog granatiranja i unistavanja Medjedje sa ovih izuzetnih pozicija i taktickih pogodnosti neprijatelja za nastavak borbenih djelovanja. Oslobadjanje Zaglavka nam nije donosilo znacajnu pretpostavku u daljim napadima, ali u odbrani smo ga zadrzavali samo da ga cetnici ne bi koristili. Odluka koju sam predlozio komandantu IBOG-a je prihvacena kao dobra, pretocena u zapovijest, ali 14.04.’93. ipak nije dovela neprijatelja u mat-poziciju i iznenadjenje nije bilo odlucujuce, jer su neke jedinice na pomocnom pravcu otkrivene prerano.
Veliko iznenadjenje koje je ipak donijelo uspjeh je bilo na glavnom pravcu Stolac-Dugi Cair, gdje su cetnici uvezali jednu jaku bedem liniju i bili uvjereni da ona nece pasti. Upravo na ovom pravcu se bitka odlucivala. Ovo uporiste su napadali najbolji borci i jedinice te diverzanti prekaljeni u zestokim dejstvima. Na pozicijama koje smo napadali pruzen je zesci otpor od ocekivanog, jer su cetnici na najvazniji dio ove linije rasporedili Ruse a sa kojom i kakvom pricom, da ne kazem prevarom, su ih uvjerili da ostanu na tim pozicijama, valjda ocekujuci da ce oni pravi profesionalci- ubice zaustaviti nase borce i nase jedinice. I Rusi to nisu mogli, a medju ubijenima je bilo i ruskih oficira koji su, eto, uceni da napadaju i civile, djecu, zene sve za novac vjerovatno ili za spas “ugrozenog srpstva”. Velika tezina ove bitke bila je samo na glavnom pravcu i kada je izgledalo da je Dugi Cair cist, jedan, uporniji Rus cetnik je vracao vatru. Kabaklija Ibrahim je u svom stiu pokusao da tu bitku okonca, dajuci mogusnost da se cetnik preda ili da ga on dokusuri svojom preciznoscu i hrabroscu. Ovog puta metak je bio brzi od njega i sudbina je htjela da ratni put i zivot ovozemaljski bude okoncan u momentu kada dobijamo jos jednu veliku bitku. lbro ih je dobio mnogo i
—————————————————
sigurno je najvecu bitku dobio kada je odlucio da brani Bosnu svom svojom snagom i svojim bicem.
Po hrabrosti je bio primjer svim borcima u brigadi, a po vjestini rukovanja oruzjem i vodjenju jedinice je stigao do heroja-komandanta. lpak, smjelost je bila naglasenija osobina od strucnosti koju je sticao kroz borbe. Nije htio niti posebno insistirati da vodi jedinice, ali svojim licnim uspjesima i uspjesima jedinice koje je vodio, meni je preostalo da mu povjerim sve vece jedinice. U vremenu kada je bio moje licno obezbjedjenje u borbenim dejstvima, imao je puno prebrzih reakcija, a sve u cilju da ja ne dodjem u poziciju da budem ranjen ili ubijen. Kada mu je brat poginuo prije cetiri mjeseca, nije htio suzu pustiti dok smo razgovarali. Meni je rekao da su mu sada briga bratova zena i djeca, a gubitak brata je ostao u njemu da ga gusi. Plakat ce kada za to dobije vrijeme, vjerovatno säm u svojoj tisini. Djevojku koju je zavolio, koja je bila njegov saborac, je obecao zeniti, a to je zelio i ozvaniciti prve povoljne prilike. Istinski je volio i to dokazivao neposredno. Fizicki je djelovao grubo sto je suprotnost njeznosti koju je ispoljavao prema djevojci Senadi, a ona je vidjela sve u njemu, ali eto, izgubi ga. Posebno tesko pade ovaj gubitak Ibrahimovim roditeljima. Pogibe im drugi sin, isto kao i Hecinim. Oba su mi prirasli previse uz srce da ne bi i dio mene otkinuli svojom pogibijom. Ostajem kao covjek duzan puno onima kojim ne mogu vratiti. On i Heco su bili spremni uciniti sve za mene. Da li sam i ja za njih? Pred svima i pred Bogom dragim, tvrdim da jesam i oni su to znali, iako sam ponekad bio strog i prema njima, ali sve u cilju boljih rjesenja.
U ime Bosne a za njen opstanak, za slobodan zivot u njoj svih koji je takvu zele, ostajem duzan svima koje vodim u ovim borbama, a da li i kriv sutra ako te Bosne ne bude ili ako bude ona u kojoj borci koji je brane nece dobiti svoje mjesto u duhu svete uloge. Ove misli su poslije svakog, a posebno velikog gubitka, umarale i razbijale mi i ono malo sna u rijetkim prilikama kada legnem u ponoc sa zeljom da bar slatko zaspim. U ovoj borbi pun doprinos su dale pridodate jedinice iz ostalih brigada i njihovi rezultati su bili odlicni u prvoj fazi, u izvrsavanju blizeg zadatka, a za drugu fazu je nedostajalo upornosti i samoinicijative komandira nizih jedinica. Sansi za postizanje mnogo vecih rezultata je bilo na drugom sporednom pravcu prema Pesuricima u rejonu Klisure, ali nejasnost situacije je uzrokovala povlacenje 1.drinske i 1.visegradske brigade koje je predvodio komandir Dzanko Semso, koji je odlicno poznavao ovo podrucje u kom je rodjen i gdje je zivio do pocetka agresije. Ova dejstva ce ostati zapamcena i po izuzetnoj preciznosti nase artiljerije topa B1 i haubica 105 mm, M120 i 82 mm. Artiljerijsku vatru je pripremao Nijaz Memisevic i neposredno komandovao vatrom topa B1 koji je zarobljen na Meremislju 16.10.`92. i ciji je ucinak u danasnjoj podrsci bio izuzetno veliki. Bez minimuma sigurnosti za sopstvene jedinice gadjale
———————————————–
su posade brdskog topa i haubice preko glava nasih jedinica na nepunih sedam hiljada metara. Ispred artiljerijskih polozaja ovih nasih orudja koji su bili petsto, odnosno, sedamsto metara po visini nize od nasih i cetnickih pozicija u istoj liniji, odnosno, u pravcu gadjanja, sa razmakom od oko trista metara izmedju cilja (cetnickih utvrdjenja) i nasih jedinica u napadu.
Moje komandno mjesto je bilo, iznad Cubara (zaselak sela Dzankici), blize Dugom Cairu sa kog se mogla odlicno pratiti situacija na Zaglavku i ujedno efikasno djelovati PAM-om, PAT-om i BST-om kojim je trebalo pogoditi tenk sto je predstavljao veliku prepreku za oslobadjanje Zaglavka. Nasa artiljerijska vatra se sa komandnog mjesta odlicno pratila i korigovala, a bila je koncentrisana samo na Zaglavak i to na prostor 100 x 100 metara. Svaki pogodak u navedeni prostor je puno znacio, a bilo ih je desetak. Jedan je pogodio direktno zaklon sa cetnicima i obliznji sator. Uslijedila je cestitka nisandzijama sto je sa moje strane bila prava rijetkost, posebno za Nijaza Memisevica, koga sam stalno zatrpavao novim zadacima i cesto kritikama, trazeci da probna mina bude pogodak. Nijaz je bio smirene naravi, skolovan rezervni oficir pjesadije koji je u dosadasnjem dijelu agresije naucio mnogo o artiljeriji i u nedostatku adekvatnog rjesenja, angazovan na mjesto nacelnika artiljerije. Njegova porodica se nalazila u Austrij i puno je patio za njom. Ceste tegobe u stomaku su mu predstavljale velike probleme i bio je u stalnoj potrazi za sodom bikarbonom ili nekim travama, kako bi smanjio bolove. Higijenu je rjesavao säm, a kako je, kao i vecina boraca imao malo vremena da opere odjecu, desavalo se da od znoja struhne i pocne se raspadati. Na Nijazov racun pale su mnoge sale:
“Znas kako Nijaz pere noge?”, upita jedan starjesina
“Nikako”, odgovori drugi.
“Ma jok, pere brzo i pod pritiskom”, grohotom ce prvi.
“Kako to mislis?” upita drugi.
„Fino, stavi noge u WC solju i pusti vodu”, odgovori prvi, a onda nastade smijeh do suza u Komandi. Smrdile su u ovom belaju noge mnogih boraca i starjesina, ali sto su njegove, to je bilo neuporedivo, pa se Beri, vezista u Komandi, dosjetio da mu predlozi da umjesto sto gadja artiljerijom cetnike sa pet kilometara, pridje na kilometar i skine cizme i cetnici ce pobjeci bez metka. A neki su isli i dalje pa su u nadimku pogrdno ga prozvali “Smrad” ili jos ruznije „Stakor“. On se nije ljutio, istinski je bio dobrodusan i vrlo skroman, a danas je briljirao. Pridodate jedinice iz drugih brigada su vodili istinski borci i vec iskusne i strucne starjesine Dizdarevic Ferid, Prljaca Mersed i Prljaca Edin, tako da u komandovanju nije bilo puno problema i dobijeni zadaci su izvrsavani do druge faze izuzetno dobro, a do kraja su bitku doveli samo borci 1.visegradske i 31.drinske brigade. Komandno mjesto je u toku dejstava granatirano najvise, jer je PAM-om, PAT-om, a
————————————————–
kasnije BST-om,vrlo kvalitetno ugrozavano najvece uporiste cetnika na Zaglavku. Razdaljina izmedju orudja na komandnom mjestu je bila oko pedeset metara, a ja sam odlazio u dva-tri navrata, pretrcavajuci makadamski put koji su cetnici mogli pratiti, da bih pripremio elemente za gadjanje bestrzajnim topom (BST) kako bismo unistili tenk koji zastrasujuce dejstvuje i po nama.
Maskiranost komandnog mjesta je ipak bila vrlo visoka, tako da je tek pred kraj bitke neprijatelj, vjerovatno, svojim BST-om pogodio drvo u neposrednoj blizini komandnog mjesta i ranio teze mog saborca, licno obezbedenje u borbi, Jusu Kesmera, dok je on pucao iz PAM-a. Juso je ostao da dejstvuje dva-tri minuta, dok ja sa Enverom Kusturom Penom pokusam skinuti tenk. Tek sto sam stigao do Pene i polozaja BST-a, neprijateljska granata je pogodila komandno mjesto, mozda petstota koja je pala na siri rejon komandnog mjesta. Istrcao sam do komnadnog mjesta i vidio puno krvi i rana na Jusi koji je u’92. godini imao jedno ranjavanje u nogu i nije sacekao da se oporavi do kraja, vec se pridruzio nedovoljno oporavljen. Sada je ranjen u obje ruke, i u nogu, a po cijetom tijelu ima sitnih gelera. Bio je pri svijesti i zamolio da ga hitno nose do bolnice. Nosaci su se sklanjali u zaklone od granata, koje su cetnici nasumice slali u ovaj rejon, a ja sam zagrmio na njih da cim sanitet zavrsi previjanje, trceci snesu Jusu u Medjedju, da ne iskrvari do bolnice, sto su vrlo nespretno i panicno odmah izvrsili. Jedan od gelera je odsjekao Jusina dva prsta i okidac na PAM-u. Nastavili smo dejstvovati mijenjajuci mjesto PAM-a, prateci situaciju na bojistu, komandujuci i pripremajuci izvjestaje preko sredstava veze. Vezista Beri je bio uz mene i prenosio naredjenja ekspresno. Bio je pravi velemajstor u prenosenju poruka sa i bez sifre i dobro su ga, uglavnom, pratili komandiri jedinica koji su najcesce nosili motorole, a rijetko imali veziste uz sebe.
Bitku smo doveli do kraja. Cetnici su ponovo morali bjezati sa Zaglavka i naletjeli vozilom na jos jednu, vec pripremljenu PT minu i zasjedu. Ukupno, pretrpjeli su velike gubitke (preko petnaest poginulih), a mi smo imali tri poginula i pet-sest teze ili lakse ranjenih. Medju tim ranjenim sam trebao biti i ja, ali sudbina i velika sreca po mene pa sam samo minut prije otisao sa te pozicije i PAM prepustio Jusi, koji je u zelji da postigne sto bolji rezultat, malo produzio rafal, sto je omogucilo cetnicima da blize odrede poziciju komandnog mjesta. Poginuli Ibrahim Kabaklija, Muharemovic Hamdo i Harbas Omer su ukopani u Medjedji, a veliku gorcinu ove pobjede smo osjetili ispracajuci ih uz nadu da im Alah da Dzenet. TV ekipa iz Sarajeva je obisla ovo bojiste i snimila Zaglavak dan poslije bitke. Bili su odusevljeni moralom boraca i uspjehom koji su postigli. Jedinica LARV PVO iz Sarajeva koja je stigla na gorazdansko bojiste, odmah poslije mog dolaska iz Sarajeva, je nakon provedenih mjesec dana uz puno intervencija
—————————————————-
prema komandantu 1.korpusa, dobila naredbu – iznudila da ode sa ovih prostora. Pokusavali smo ih privoljeti da ostanu jos bar na visegradskom bojistu u zoni 1.visegradske brigade, ali nije bilo sekunde razmisljanja od strane ovih boraca, oni su zeljeli sto prije u Sarajevo. Nisu bili spremni da podnesu ovako teske uslove, slabu ili ponekad nikakvu hranu, smjestaj za njih neizdrziv, bez cigareta, slabo zasticenih pozicija i kako rekose, blizinu cetnika i stalna granatiranja.
Nastavice se