U Gorazdu tinja
Gorazde vri od izbjeglica. Puno problema prisutno, a uglavnom se rjesavaju kako se ko snadje i tek manji dio preko institucija. Puno raznovrsnih komentara: od onih, kako smo mi Visegradjani kukavice i misevi, do onih, neka smo zive glave izvukli, mi cemo vam pomoci koliko mozemo. Izvukli smo ratno iskustvo, bar pocetno, sto meni i mnogima puno znaci.
Sretao sam ovih dana puno razocaranih i isprepadanih, a ponekog i spremnog da ide preko suma za Visegrad. Ujutro spremno deset ljudi, a
—————————————————
popodne jedan ili dva. Nakon razgovora sa zenama, promijene misljenje. Tako je to kad se ljudi ozene i zaborave da misle svojom glavom! Mozda, na taj nacin, i strah prikrivaju.
Mi, Muslimani, ne bismo bili to sto jesmo da pamtimo. Brzo zaboravismo da su cetnici u Visegradu, pocesmo preko institucija Foruma gradjana i drugih, pozivati izbjeglo stanovnistvo da se vrati, da je vojska (Uzicki korpus) garant sigurnosti svakog gradjanina i da nemamo razloga da se ne vratimo. Prikriveno su se pominjale i neke liste ko ne bi trebalo da se vraca, zbog otpora koji je pruzao i “terora” nad srpskirn narodom. Po nekima, mene ima na tim listama, po drugima, nema. Jedni mi govore: “Haj’mo u Visegrad,” a drugi: “Nemoj ti jos.” A ja ih nisam slusao. Vec ranije, odlucio sam da ni slucajno ne idem onima koji su me protjerali. Ne zovu me sto me vole, vec sto im trebam da me upregnu ili ubiju.
Ubrzo, oko dvadesetog aprila, starta se sa dzabnim autobusnim prevozom Gorazde – Visegrad. Sa nekolicinom poznanika odem pred sportsku dvoranu u Gorazdu, u kojoj su se smjestile izbjeglice, i onima koje sam poznavao, ali i drugima, govorismo da im ne idu u ruke. Narocito me boljelo kada su u autobuse ulazilli vojnosposobni muskarci i kada su govorili: Pa nismo im mi nista ucinili, hajte i vi, sta imate cekati ovdje!” Puno mi ih je zao. Da li sam mogao uciniti vise?
Ipak, ostalo je dosta onih koji nisu pohrlili u ralje razjarene zvijeri, a mali broj, nas tridesetak, odluci da kao organizovana jedinica, pokusamo djelovati u Gorazdu, ako zatreba. A dok ne zatreba da se pripremamo, da se svakodnevno tajno okupljamo, prikupljamo MTS i stupirno u kontakt sa organizatorima odbrane Gorazda. Upravo kada je pocelo to nase okupljanje, Foca je pala. Trebalo je pomoci. Isle su neke grupe iz Gorazda i, kako kazu, pomogle koliko su mogle. Borci iz jedinice koju formiramo su bili razbacani po Gorazdu rjesavajuci statusna pitanja; nismo se jos bili ustrojili.
Uzi sastav ekipe: Bekto Gacka, Zaim Kustura zvani Hodza, Benjamin Dizdarevic, Nusret Hurem i ja.
Doktor Benko je pravi ljekar od autoriteta i patriota do kraja. Nizi rastom, smedj, zaokruzene, obicno pristojno uredne bradice. Sporih pokreta, ali pun snage, naizgled jako ozbiljan, uvijek spreman za poneku dobru salu. Kao i mnogi doktori, bavio se lovom, sto rnu je pomoglo da bolje upozna oruzja. A mogao je otici, kao mnoge kolege iz Visegrada, u bijeli svijet. Njegov karakter je odredio njegovu sudbinu: ostaje da se bori.
Hodza – pokusaj da zavrsi medresu mu je omogucio da ga zovemo Hodzom, iako on to nije. Vjernik i pravi musliman, po profesiji metalac, srednje strucne spreme, a po opredjeljenju patriota velikog optimizma. Prije agresije je u oblasti trgovine vazio za uspjesnog biznismena i imao vise svojih prodavnica. Osamdesetih godina je bio pod prismotrom “velikih”
——————————————————-
komunista, kojima je smetala njegova nosnja i ispoljavanje vjere.. Htjeli su ga zatvarati i okrenuti na neki “bolji” put. Zbog svega sto su mu pripremali napustio je “Unis,” dobro preduzece, i potrazio sam sebi spas u biznisu. Hitrih pokreta, srednje visine, vitak, bolje receno, jako mrsav, sa beretkom na glavi, po kojoj je sada lahko prepoznatljiv. Zaim je motor ovog tima i ponekad prebrzo reaguje.
Bekto Gacka je po izgledu, stilu zivota i ponasanju bio pravi zabavljac, covjek pun duha i izuzetno dostojanstven. U KUD-u “Hamid Besirevic” u Visegradu je bio medju najboljima. Vesela lika i momackog duha ne lici na ratnika, ali danas je odlucinji od svih u timu da se bori. Naizgled je debeo, snazan i hitar . Volio je kafanu, muziku, sport i sve ljude. Ni on, kao ni ja, nije na vrijerne shvatio “bratstvo i jedinstvo.” Imao je smisla z organizaciju, sto nam je puno pomoglo.
Nusret Hurem mi je poznatiji od prethodnih u timu. Duze vrijeme se znamo a ozenjen je mojom blizom rodjakom, pa mi je kao zet. Tim sam se ponekad koristio ja, a ponekad i on, da se nasalimo. Pet godina smo bili komsije: ja, kao podstanar, a Nusret u svojoj kuci u Crnci, predgradju Visegrada. lzgledom vrlo ozbiljan, a u stvari vrlo vedar. Kao i doktor Benko pun duha. Principijelan do tvrdoglavosti, ponekad i moze uraditi sve sto odluci. Ima snage za cetvericu, ako mu je po kontu. Nusret je kao i doktor i Hodza: svojom odlukom da se bori zadrzao je i porodicu u Gorazdu, da osjete sve muke zajedno s njim, pa i da ginu, ako treba. Nusret je geometar po profesiji, svestran i jako obrazovan. Rastom je nizi, kao i doktor, ali i sportski gradjen i jako brz. Sve sto radi, radi temeljito i trazi sustinu u svemu. Od svih clanova ovog tima jedino sam za njega mogao reci da mi je dokazani prijatelj, a ostale sam tek sada blize upoznavao. Shvatio sam da ovo moze biti tim za velike rezultate, tim za pobjede.
Pokusavali smo da se uvecemo sa jedinicarna u Gorazdu i preko pojedianca koji su vodili jedinice da dodjemo do dodatnog naoruzanja, jer nas je bilo tridesetak, a pusaka cetiri, od toga dvije tzv. “lovare,” jedan snajper jedna automatska puska. Sreli smo ovih dana mnoge koji su se deklarisali kao “glavni,” i rekose: “Nema problema, budite na okupu, oruzja ce biti ako zatreba.” lpak, poseban utisak na mene je ostavio Abduselam Sijercic Pelam. Djelovao mi je obecavajuce, narodski izvorno i ljudski toplo. Zakljucio sam da ce sigurno pomoci, sto je i uradio, ponudivsi nas da boravimo u njegovoj kuci i izdvojivsi MTS-a koliko je mogao da prikupi. Mi cemo, ako zatreba ucestvovati u odbrani zone Gradina-Gubavica-Grabovik, koja je izuzetno znacajna za grad Gorazde.
Od 20. aprila do 1. maja samo sam slusao komentare; od ohrabrujucih, kako cemo ih, ako ista pokusaju, unistiti, zbog toga sto nas puno ima spremnih u Gorazdu i sto imamo dobre pozicije, odnosno, drzimo
————————————————–
vazne pozicije oko grada, do zabrinjavajucih, kako su cetnici opremljeni svim i svacim i kako ce nas unistiti.
Pelam je bio optimista pa je cesto tim svojim optimizmom ulivao dodatnu snagu saborcima. Imao je nesto ugradjeno, sto je uvjeravalo da taj njegov optimizam bude realnost, cak i kada to nije stvarno tako. Nizak rastom, “elegantno prepunjen,” oko ceterdeset pet godina, vedra duha, slobodnijeg ponasanja, cesto komican i spreman za drustvo u svakoj situaciji, covjek ciju proslost ne znam i koga poznajem tek petnaestak dana. Ima svojih individualnih karakteristika, koje su meni bile jako zanimiljive, kao npr. stil odijevanja, koji je bilo svih profila. Medju prvima je stavio kozne rukavice bez prsta, pa zatim zatamnjene naocare, a na glavi mahrama, crna, ala Arafatovi borci. U drugoj situaciji moderno odijelo i utegnut; sprernan za najozbiljnije razgovore. Sporog hoda, a ipak brze reakcije, spreman dati sve, pomoci svima i odreci se mnogo cega, samo da se spasi Bosna. Rodjen za narodnog komandanta sa borcima-dobrovoljcima, istinskim i odanim, vrlo skromnog vojno-strucnog znanja, ali zavidnih organizacionih sposobnosti. Poznavao je sve u gradu, uzivao veliki autoritet te je mogao mnogo toga da zavrsi, sto kazu, “sad pa sad.” Kao i svi ljudi, ima svoje vrline i mane i mislirn da je njegov doprinos u organizovanju otpora u Gorazdu ogroman.
Predsjednik Opstine Gorazde mr. Hadzo Efendic je s timom politicara pokusavao sprijeciti pocetak agresije u Gorazdu, vodeci duge i iscrpljujuce razgovore sa buducim cetnicima. Uspio je u tome, jer je odgodio za petnaestak dana pocetak agresije i tako omogucio da se, bar minimalno, pripreme gradjani za suocenje sa agresijorn, a i dio nasih jedinica za odbranu i otpor cetnicima.
Upravo u navedenom periodu sa porodicom sam, da bih rasteretio Dzevada Herendu, otisao od njega sa Obarka u Backe, naselje na izlazu iz Gorazda prema Vitkovicima, ne racunajuci da cu se dugo zadrzati kod Dzevadine rodice, Fatime, koja je imala kucu u Baccima. Racunajuci da cu doci ponovo za sedam dana kod Dzevada u Obarak, nisam uzeo sa sobom znacajne licne stvari ni dokumentaciju, koju sam izvukao iz Visegrada. Ovih dana svi su strazarili tajno danju, a nocu ozbiljno, javno i sa oruzjem, sa dosta straha, mada je bilo i odvaznosti, rafalanja i zastrasivanja.
Izvukao sam neka vrlo znacajna iskustva iz pocetka agresije u Visegradu i sugerisao da se povuku neki potezi pravovremeno:
-formiranje linija odbrane
-podjela naoruzanja i ustrojstvo jedinica
-priprema i osposobljavanje pojedinaca i jedinica za pruzanje otpora
cetnicima
-koordinacija rada i uvezivanje jedinica u jedinstveno rukovodjenje i komandovanje, i jos nekoliko znacajnih prijedloga
————————————————
Bilo je i prihvatanja i odbijanja prijedloga, kao i korekcije, kada su se isti razradjivali. Ipak, bio sam licno zadovoljan kako sam prihvacen i kao covjek i kao rezervni starjesina – bilecanac (skola rezervnih oficira u Bileci bila je najcjenjenija u tadasnjoj SFRJ, bar kada je u pitanju rod pjesadije).
Ovih dana sam puno radio na pripremi jedinice: od organizacije i smjestaja za one koji to vec nisu regulisali, preko obuke u rukovanju naoruzanjem, ustrojavanja jedinice i komandovanja u izvrsavanju dobijenih zadataka. Zadatke smo u samom pocetku dobijali od Pelama.
Dosta toga nisam mogao rijesiti, ali uz pomoc kolega iz tima (doktor Dizdarevic Benjamin Benko, zatim Zaim Kustura Hodza, Gacka Bekto i Hurem Nusret) rijeseno je zajednicki, ponekad uz manje probleme. Okupljanje jedinice je bilo na bazi patriotizma i dobrovoljnosti, tako da je bilo tesko ostvariti poziciju da mozes svakom borcu narediti, jer je mogao kad god zeli odustati. Dakle, morao se graditi autoritet i komandovati na osnovu postovanja i stecenog autoriteta. Autoritet, se sticao u borbi a ne u prici, prvo kao borac, a tek kasnije kao starjesina ili organizator. Moralo se borcu dokazati da je cetnik savladiv i da se plasi smrti, da je cesto kukavica i da ga ti ubijes hrabroscu i mudroscu, a da sacuvas metke kojih imas hiljadu puta manje nego neprijatelj, mozda jos i manje. Bekto, Hodza, Benko, Nusret i ja smo planirali da, kada jedinicu brojno uvecamo do stotinjak boraca, a kada svi budu imali oruzje, idemo ka Visegradu i borimo da se Visegrad oslobodi. Znali smo da taj broj nece biti dovoljan za takav poduhvat, ali i to da na podrucju visegradske opcine ima jos puno boraca koji bi se prikljuciti jedinici i da ce nam u tome pomoci, ako bude trebalo, i jedinice iz Gorazda.
Upravo radi upoznavanja sa stanjem u okupiranom Visegradu, radi pracenja i dojave vaznijih podataka o neprijatelju i aktivnostima koje poduzima, odlucili smo da Nusret ode u Visegrad po tom zadatku. Izvrsili smo pripreme, a posto je jos funkcionisao PTT saobracaj, telefonom je dogovorena dojava podataka, sifrovano. Svi trazeni podaci su se mogli saopciti uokvireni u ribarsku pricu – razgovore koje smo pripremali Bekto i ja. Bila je to uvjerljiva prica i dobro sifrovana. Nusretu smo jos dali uputstva za rad i on je otisao na izvrsenje 24.aprila. Dok je postojala mogucnost, Nusret je dostavljao vrlo znacajne podatke, a nas stab je privremeno smanjen na cetiri: Benko, Hodza, Bekto i ja. Ne potraja dugo, odnosno, odmah po otpocinjanju agresije na Gorazde, i Bekto je izasao iz staba zbog nediscipline jednog broja odvaznih boraca. Mozda smo trebali stati u zastitu Bekta jace, ali je desetak boraca vec bilo protiv. Nismo htjeli da gubimo borce, ionako ih imamo vrlo malo. Bekto je imao slicnu viziju ratovanja kao Pelam, ali je bio eksplozivniji i kao borac hrabriji. A ta njihova vizija u pocetku je bila i borba iz utvrdjenja, zgrada, kuca i slicno. Znajuci koliko irnamo MTS-a i imajuci u vidu uslove ratovanja kao i to cime neprijatelj raspolaze, moje razmisljanje
————————————————-
je bilo drugacije. Bio sam za borbu sa blize distance, diverzantski i izvan grada. Sa periferije djelovati, a grad cuvati sa dijelom snaga – tipicno staro partizansko ratovanje. Objasnjenja sam imao mnogo, a borcima je bilo najznacajnije da su s neprijateljem “bara-bara.” Ta se dejstva rjesavaju mecima i mogu iznenaditi neprijatelja. Tako cemo najbrze steci samopouzdanje. Sa Bektom smo ostali i dalje u kontaktu i blisko saradjivali.
Pocetak agresije, 04.05.1992., Gorazdu je donio puno straha, panike, briga svakom pojedincu i porodici, onima koji se odlucise boriti sansu da se dokazu, onima koji namjeravase bjezati da to ucine preko brda, sa ili bez posrednika u srpskom narodu. Djeci to bijase zatvorska kazna, podrumski pritvor, najcesce bez mnogo cega: jarana, ulice, Drine i slobode. Privatnici se pobrinuse da prikupe i sklone ono sto je moguce, cesto rizikujuci zivote. Kupovalo se puno hrane, tako da se moze prezivjeti agresija koja ce, vjerovatno, trajati kratko po misljenju onih koji su je pripremali. U tom pocetku agresije u Gorazdu su neki krali, otudjivali drzavnu i privatnu imovinu, a narocito iz prodavnica i skladista. Kada se pitalo: “Ko krade,” izbjeglice bi govorile
“Gorazdani.” a ovi drugi bi rekli “Ma, izbjeglice.” A krali su i jedni i drugi. Takvi smo mi svi posteni, a sve prodavnice puste za tri dana. Racunam, dobro je ako budemo ovako cetnike potkradali i bili efikasni u odbrani, cetnici ce nadrljati. Ali to nije ista rabota. Malo je onih koji su i ratovali i krali, sto je bilo logicno u ovim uslovima.
Do 8.maja 1992.godine nasa jedinica je bila upotrijebljena u odbrani uzeg gradskog podrucja, hitnim intervencijama po gradu, izvidjanjima, odnosno, upoznavanju sa pozicijama neprijatelja.
Kretanje gradom danju je bilo potpuno onemoguceno. Samo najodvazniji su pretrcavali. Cesto izmedju snajperskih zrna, pa ako ih sreca posluzi, a sve da bi izvrsili neke izuzetno znacajne, neodlozne poslove. Ja sam, da bih stigao do Pelamovog staba u centru grada, morao preci oko kilometar i po, a desavalo se cesto da to predjem, zbog obaveza, danju, pretrcavajuci od kuce do kuce, maksimalno koristeci masku, jer cetnicki snajperisti su razvaljivali. Nisu dali dahnuti niti koraciti na ulicu. Nasi ljudi, bojeci se da cetnici ne uoce odakle im se uzvraca, tjerali bi one borce, govoreci: “Nemoj s moje kuce, zapalice mi je cetnici, budalo jedna! Nemoj ih ljutiti, valjda ce prestati ako mi ne pucamo.” Eto opet naseg merhameta i naivnosti. Midho Drljevic, oficir iz Gorazda, je ostro odgovorio domacinu na ovakvu konstataciju, nakon sto smo nas dvojica uzvratili vatrom cetnicima. Domacin je zagalamio na nas, a Midho je tada planuo i pojurio prema njemu govoreci:”Jebem ti majku, jel to ih branis! Je li bolje da mi poginemo, da tebi kucu ne pogode! Jebli te oni, sad cu ti ja kucu zapaliti, djubre jedno!”
—————————————————–
Jedva sam Midhu zaustavio da se smiri. A domacin ucvikao pa se povuce u kucu.
Od jednog takvog naseg djelovanja pade jedan cetnik i osta na mjestu odakle je ubijao i prkosio, sepureci se u Krsnici, cetnickom uporistu preko Drine, nasuprot Bacaka. A doktor Benko i neki Bacani gledase i ne mogu da vjeruju da se nece maci. Izgubise dva sata u gledanju, ali cetnik osta gdje je pao.
