Gorazde-Grebak-Sarajevo i nazad
Sa komandantom Buljubasicem sam razgovarao o prisutnim problemima i mogucim rjesenjima. Znacajan problem za rjesenje ukupno teske situacije u zoni odgovornosti IBOG-a, od pocetka rata, je nedostatak MTS-a i boraca. Ponajvise zbog tog problema koje je on poceo rjesavati u Sarajevu, zatrazih dozvolu za odlazak u Sarajevo kako bih pokusao pokrenuti sa podrucja Sarajeva jedinicu jacine jedne brigade. “Pokusaj Sejdicu, ali ja nisam optimista iako su mi obecali u SVK-u da ce uputiti za mnom jednu vecu grupu, do hiljadu boraca”, rece komandant. “Mislim da je to nedovoljno da se rjesi istocna Bosna i da treba 4000 do 5000 boraca da napravimo spoj od Foce do Zvornika, a tada je Bosna od cetnika slobodna jer su odsjeceni od Srbije”, rekoh uz uzdah sa velikom tezinom i gorcinom, ali i nadom da ce to biti uskoro. Dugo smo pripremali sta je to potrebno uraditi u Sarajevu, kome se obratiti, za koji problem, kako nastupiti u Sarajevu. Ono sto nas je najvise mucilo je sigurnost u zoni moje brigade u vremenu mog odsustva – da se ne desi da neke od linija padnu ili neki veci belaj. Ja sam dobio zadatak da pripremim Komandu i jedinicu da mogu izvrsiti sve zadatke kao da sam ja sa njima i da se pripremim za odlazak. Ova priprema je trajala tri dana. Starjesine iz Komande su prihvatile sva uputstva i zadatke, trudili se da
—————————————————
pokazu spremnost za najslozenije zadatke i najvece napore, a u meni je, ipak, postojao strah da nesto nece izvrsiti. Oni su naucili da izvrsavaju, a vrlo malo da osmisle samostalno, cega sam se puno pribojavao. Autoritet naceinika Staba Sobo Rasida u ovom momentu nije bio ni blizu onog koji sam ja posjedovao, ali to smo sa starjesinama jedinica rijesili prije polaska.
Svi ce mu pomoci gdje bude potrebno.
lzdao sam zadatke u kojima su dominirali izvidjacki i diverzantski kako bismo opteretili neprijatelja da ne moze organizovati ofanzivu u mom odsustvu i zabranio odsustva iz jedinice do mog dolaska. Puno zahtjeva je bilo za odlazak u Sarajevo. U mojoj ekipi odobreno je za petnaest boraca i starjesina, uz obavezu svih da se vrate kada i ja budem dolazio. Bio sam u punoj fizickoj snazi i kondiciji tako da sam zajedno sa ekipom lagano savladao put od Zorovica do Grepka,vidjevsi scene koje su u mnogome asocirale na surovu borbu za opstanak ljudskih bica na kraju dvadesetog stoljeca na jugu najcivilizovanijeg kontinenta, Evrope. Ostadose duboko urezane reakcije djece, staraca i starica u njihovoj nemoci da nose teret brasna i prate kolonu, suze, jecaji i dozivanje zaostalih i grcevita borba za pristizanje kolone, jer pravi put znaju samo vodici. Oni su sada spas, karta i kompas. U ovoj velikoj nocnoj koloni vidio sam i velicinu Hasana Turcala, covjeka koji je vodio konvoj mnogo puta i koji je odredjivao marsute kretanja, koji je otvorio ovu mogucnost spasa od gladi upornoscu i entuzijazmom bez odmora i bez licnog interesa. Koliki je njegov sevap za to sto je ucinio? Koliko su mu zahvalni ovi iz kolona i ostali koji cekaju da stigne njihov hranilac? Mnogo slicnih pitanja prolazilo mi je kroz glavu tako da mi je putovanje protekto prebrzo, a moje razocaranje je znatno povecano organizacijom logorskog zivota na Podgrepku. Mozda sam ja ocekivao uredjenije stanje, vojnicku disciplinu, organizaciju prihvata i otpreme konvoja,
u kojoj onaj koji je stigao iz Gorazda nece morati da se gura, trazi poznanstvo i slicno da bi dobio ono sto ga sljeduje. To je muka, vrela kao vulkanska lava, a istovremeno i santa leda. Tu i takvu muku moraju cetrdeset kilometara u ledenoj zimskoj noci nositi oni kojima je preostalo da sa njom prezive.
Mene i moju ekipu prihvatise drugacije kada saznase o kome se radi. Stigose sokovi, bombone, hurme i jos puno toga, ali to nije zadovoljilo gorcinu vidjenog. Cekajuci prevoz za Trnovo pregledao sam nesto knjiga koje su vodjene i stekao uvid da ima propusta, a zatim sugerisao promijeni sporni dio u organizaciji sto je promijenjeno odmah. Vec sutradan, vjerovatno nije. U svom ovom jadu sigurno je da je bilo sitnog i krupnog sverca i to su radili oni kojima to dolikuje, oni koji ce zbog te navike na kraju svercovati sa sobom i svojim zivotima. Premalo vremena jes bilo da uocim i ono sto je izuzetno dobro, ali i u to malo vremena sam uocio odlucnost i napore cestitih ljudi da pomognu svima koji su stigli po hranu, a ta cestitost i postenje,
————————————————-
nazalost, prestaju tamo gdje neki “naredbodavci” u ime licnih ili slicnih interesa traze izvrsenje kako to oni kazu. Okrepljenje i odmor na Grepku su trajali do kasno popodne, a onda prevoz kamionom po teskom putu do Trnova i kratak razgovor sa komandantom brigade sa ovog podrucja, Fehimom Bibicem. U Hotelu “Smuk ” na Bjelasnici razgovorao sam sa Azemom Dervisevicem Zengom o svemu, a najvise o pogibiji Enka Kulovca, Fikreta Podzica i njegovog brata Taiba. I prije naseg susreta, Azem je saznao istinu, tako da price Avdije Sabanovica i slicnih nisu nasle plodno tlo kod njega. Cijela ekipa je prihvacena i ugoscena izuzetno dobro, a radost clanova moje ekipe je bilo nemoguce prikriti. Posebno su bili odusevljeni raznovrsnoscu hrane, kvalitetom iste koja ih je podsjecala na mirnodopsku. Imali su mnogo prijedloga, ali vecina ih se svodila na to da i mi trebamo dobiti ove uslove i onda nas niko ne moze zaustaviti. Bojao sam se stomacnih tegoba od prevelikog konzumiranja hrane pa sam saopcio clanovima ekipe da se malo kontrolisu u kolicini hrane.
lpak, peglane cigarete su bile najvece zadovoljstvo za pusace. Cini mi se da uopse nisu gasili uz mnogo komentara u stilu: “Eh da smo imali i da li cemo imati ovo mi, i kada?” U ekipi su bile dvije zene-borci, Dijana i Sabaheta, po vlastitoj zelji i uz obecanje da ce napore puta preko Grepka izdrzati, sto su lagano i izvrsile. Ostali clanovi ekipe su imali privatne posjete, uglavnom izvan Sarajeva, a Zenga, Dijana, Sabaheta i ja smo trebali 26.02.1993.godine krenuti u Sarajevo. Do polaska sam imao vremena da se vidim sa borcima koji su obavili posjete porodicama i vracaju se za Medjedju, kao i Zenginom jedinicom u Nastavno-operativnom centru IBOG-a u pripremi. Vecinu boraca, koji su bili u Zenginoj ekipi, sam poznavao a izuzetno dobro njegovog zamjenika Sulju Fejzica. Suljo je, nakon ranjavanja na visegradskom bojistu, pokusao zalijeciti osjetljivu ranu na oku. To je samo djelimicno uspio i vratio se da kao oficir- bilecanac ( zavrsio skolu rezervnih oficira pjesadije u Bileci) i veliki patriota pokusao odmah da, u vremenu svog oporvka, prenosi znanje kroz pripremu boraca i njihovu obuku na borce i starjesine koji su se spremali za upucivanje u Gorazde. Vruce i tesko gorazdansko bojiste nije bilo nimalo primamljivo za one koji su mogli birati, a za patriote odane Drini i narodu Drine ono je bilo sveto i jedino. Istina, bilo je i onih koji su se otimali da nigdje ne idu vec da ostanu u hladovini Bjelasnice, ali i njih su Zenga i Suljo dobro opterecivali i pripremali za odlazak, kad za to bude trenutak na Drini sazrio. Suljo se trudio da mene i moju ekipu sto bolje ugosti a ja da sto vise novog cujem od mog borca i starjesine visokog profila.
Dugi nocni razgovor je otkrio puno detalja, a Suljo je gutao moje odgovore na njegova rafalna pitanja. Iako premoren od dugog putovanja, prepuna stomaka sa puno novih utisaka, ne zaspah duze u noci 25/26.02.93.
—————————————————
Mnogo razmisljanja i na kraju snovi na Drini, uz puno ljepote, a budjenje uz smrad Zengine nagorjele cizme koja je ostala blizu ukljucenog resoa. Nije mu je bilo zao, bilo je veselo, ovaj susret mu je, rece izuzetno drag pa moze da preboli ovu cizmu, gojzericu – adidasku, ili kako moji borci za slicnu na mojoj nozi kazu “samohotku.”
Za ulazak u Sarajevo trebalo je puno zivaca i pomoci nekolicine posrednika, a bogami, i uporno pretrcavanje piste koju od nas i cetnika cuva UNPROFOR. Kako? Svakako. Fikret Pljevljak je bio komandant 4. motorizovane brigade u Hrasnici i nakon naseg upoznavanja preko Zenge, Fikro je uradio sto je mogao da nam pomogne do aerodroma. Ono sto posebno karakteristise ovog stasitog i srdacnog komandanta bilo je da je imao previse snage, posebno u rukama, tako da od njegovog srdacnog normalnog pozdrava mnogi zaigraju oko njega na prstima da im pusti ruku. Prvu noc nismo prosli a drugu je uspjesan bio prvi pravi pokusaj, iako smo u ekipi imali pridodate jos dvije djevojke sa teskim torbama. U prvoj noci, nakon niza pokusaja, pred sabah sam dugo razmisIjao o ovom sarajevskom problemu. Ono sto sam zakljucio bilo je da je ovo sarajevski Grebak, a zatim povlacio paralele i kada sam sve sabrao, u poredjenju sa putem smrti, strave, spasa i uzasa Gorazde-Grebak, potvdio sam i prenio clanovima ekipe da je ovo mnogo lakse. Upornost u nastojanju da se savlada prostor piste je morala postojati, brzina, i svakako, puno srece. Pored dejstava cetnika po prostoru oko piste, a ponekad i po pisti, postojala je mogucnost da, nakon sto UNPROFOR otkrije pokusaj pretrcavanja, pokupi te u vozilo i odveze, umjesto na mjesto tvog polaska u pretrcavanje, direktno cetnicima. Eto, mi smo imali srece.
Sarajevo je bilo po mnogo cemu drugacije i licilo mi je na Gorazde u pocetku agresije prema pozicijama i situaciji u kojoj su se nalazili borci i narod koji su branili Bosnu u njenom srcu. U Sarajevu je obavezno pretrcavanje brisanog prostora izmedju zgrada, reli-voznja preko nekih raskrsnica i vidnih mjesta. Puno vojske i naroda, eto, nekuda zuri sa rizikom da bude nesreca ubistva ili ranjavanja. Voda,hrana i drva su ono sto je najveci problem i, ako je nesto bilo izuzetno veliki problem koji je u Gorazdu bio daleko lakse rjesiv, to su drva, odnosno, ogrijev. Cetnicima su najznacajniji obavjestajni podaci: gdje se vrsi dodjela energenata ili gdje se toci voda? To su za njih bila opasna mjesta koja su “ugrozavala” egzistenciju srpskog naroda oko Sarajeva kao da su to mjesta sa kojih ce se lansirati nuklearno oruzje” na srpski, cetnicki orijentisani narod. Ustvari, ta mjesta su i bila bitna jer su davala dodatnu energiju braniocima Bosne i omogucavala pruzanje otpora za druga dva neprijatelja, zedj i hladnocu.
Zenga je po Sarajevu znao sve precice, mjesta komandi i komandante jedinica pa nije bilo problema niti gubljenja vremena. Mustafu
————————————————–
Hajrulahovica-Talijana upoznasmo 28.02.’93.godine u Komandi 1.korpusa.
On je komandant 1.korpusa. Prvi korpus, to je nesto mnogo veliko. Deset brigada sa, po u prosjeku tri hiljade boraca, i izuzetno vaznim zadatkom odbrane Sarajeva u kojem su cetnici vec u pocetku agresije osvojili nekoliko gradskih kvartova. Talijan je djelovao vedro i domacinski nas pritivatio sa puno uvazvanja. Zenga je u Korpusu bio kao u svojoi kuci. Nije bilo poznatih starjesina, a zelio je da nas upozna samo sa po njemu bitnim, a ja se nisam trudio da mi imena ostanu u sjecanju jer sam znao da cu u Sarajevu upoznati puno novih ljudi. Razgovor sa Talijanom je obavljen uz puno pitanja i njegovog interesovanja za stanje oko Gorazda, sto smo mi ponosno razlagali naglasavajuci nase fenomene a, bogami, i slabosti. Ovo drugo je djelovalo iznenadjujce za naseg sagovornika. Uz objektivne i istinite price sa gorazdanskog bojista, u Sarajevo su stizale i one druge, “bombaske,” pa je , Talijan postavljao pitanja “da li je moguce” a nasi odgovori su bili u duhu istine. Prezentirali smo nase namjere i osnovni razlog dolaska, a to je da dobijemo pomoc, prvenstveno u 1judstvu i MTS-u. Moj zahtjev je prihvacen od strane Talijana, ali ga mora odobriti nacelnik staba vrhovne komande, gospodin Sefer Halilovic. Ja sam trazio da se prekomanduju za Gorazde svi borci sa podrucja istocne Bosne – gornjodrinski region.
Kada je iz personalnog organa 1.korpusa stigla informacija da je tih boraca preko pet hiljada, Zenga, Sabaheta, Dijana i ja smo bili presretni, jer sa pet hiljada novih boraca bismo napravili veliki zahvat, vjerovatno prema Visegradu. Talijanu je bilo nevjerovatno da 1.visegradska brigada posjeda liniju odbrane vecu od linije odbrane 1.korpusa i to sa trista pusaka, sa karabinima i M48 tandzarama. Kada smo pojasnili postavku odbrane i nacin ratovanja, onda je prihvatio i to kao realnost, doduse, vjerovatno je smatrao da malo pretjerujemo, ali to nije zelio pokazati iz postovanja. Zenga je uvjerljivo, uz puno pohvala, govorio o nasim “sahovskim partijama” i o ubacivanju jedinica kroz medjuprostore u veliku dubinu, o autoritetu pojedinaca – starjesina a pomenuo je i veliki udio zena boraca u nasoj brigadi, sto bi proslo bez nekog velikog interesovanja da nije spomenuo Dijanu i Sabahetu, zene-borce koje gadjaju iz svih oruzja i iz nekih orudja, a ja sam naveo neke od situacija u kojima su se nalazile. Talijan nije bio u isto potpuno uvjeren, ali to nas nije iznenadilo jer to je vec vidjena reakcija i u nasem Gorazdu, a borci koji bi bili u bitkama sa njima su vrlo cesto bivali zastidjeni odvaznoscu ovih zena- boraca i svojim strahom, istovremeno. Impresije su bile kratkotrajne. Mi smo isto vece bili gosti Televizije BiH i iznijeli puno znacajnih detalja o stanju u Gorazdu, o nasim mukama i posebno uspjesima. Emisiju je vodio Senad Hadzifejzovic, a eho emisije je bio vrlo pozitivan, bar koliko se u komentarima moglo cuti.
——————————————————-
Hadzifejzovic je na kraju pitao mene da li imam neki prijedlog za rjesenje sarajevske situacije za deblokadu. To pitanje je bilo pretesko za detaljan odgovor pa sam rekao da imam svoje vidjenje situacije i misljenje. Talijan i starjesine iz Komande Prvog korpusa su cekali da cuju taj prijedlog vrlo znatizeljno, ali sa malo uvjerenja da to moze biti nesto izuzetno, sto se vidjelo iz reakcija i komentara. Prijedlog da se iskoriste nase dominantne pozicije na Igmanu i izvrsi presjecanje puta Sarajevo-Hadzici, a zatim i puta Sarajevo-Ilijas ubacivanjem glavnih snaga sa Igmana uz pogodne vremenske uslove. Dio snaga bi izvrsio proboj cetnicke linije u rejonu Rajlovca i spajanje sa glavnim snagama, cime bi se cetnieke jedinice u i oko Hadzica i Ilijasa, nasle u jednom dosta teskom okruzenju uz napad nasih jedinica iz Hrasnice, Viskog, sa Igmana i Pazarica, sve ovo bi bio glavni pravac napada a pomocni pravac bi bio Jevrejsko groblje-Vrace sa ciljem uskog odsijecanja okruzenja Grbavice. Zadatak na pomocnom pravcu nije bio prioritetan u prvoj fazi i bitno je bilo da se vezu sto vece snage na tom pravcu. To je bila sustina, a u pojasnjavanju odluke dao sam detalje u cemu mi je svestrano pomogao Zenga. Nakon naseg prezentiranja prijedloga bilo je puno pitanja logicnih, a poneko i suvisno. U usima mi je jace zaparalo pitanje Talijana: “Kako mislis ubaciti snage preko komunikacije Sarajevo-Hadzici i koje to snage mogu izvrsiti?” Mislio sam da u drugom dijelu pitanja Talijan pita za jacinu pa sam rekao. “Nocu, kroz medjuprostore, u linije odbrane neprijatelja a onda necujno, maskirno lagano sumom, mic po mic, potrebne su snage jacine dvije cete za pocetak, a kada putevi budu deblokirani onda jos dvije cete uvesti u borbu”. Kada je Talijan rekao da ne vidi te dvije cete u Korpusu koje bi smjele blokirati komunikaciju, ubaciti se u dubinu, pogledao me ostro i upitao: “Bi li to vasi smjeli?” a moj je odgovor bio da su vec imali nekoliko tezih ubacivanja pa i forsiranja rijeke Drine uz sve to. Vidio sam malo neprijatnosti u licu Talijana, ali bio je vrlo objektivan i vrlo iskren sto me odusevilo. Ovaj moj prijedlog je prihvacen kao jedno od potencijalnih dobrih rjesenja, ali je vjerovatno da ce zbog svoje tezine brzo biti odbacen. Kada sam razmisljao o prijedlogu vodio sam se vizijom da:
Plan treba biti takticki neobican i jednostavan, sa puno iznenadjenja, brzo rjesivih uz angazovanje samo postojecih jedinica iz Korpusa, eliminacijom ili svodjenjem na najmanji nivo uticaj neprijateljske artiljerije, da obezbijedi dobar pocetni rezultat koji ce se u daljem toku samo eksploatisati i posebno da stvori pravu zbrku u neprijateljskim redovima koji ce proizvesti neizbjeznu paniku. Jos mnogo elemenata me upucivalo na ovakav prijedlog. “Da li biste ti i Zenga ucestvovali?” upita Talijan. “Kako ne”, odgovori Zenga a ja sa uzdahom rekoh: “Eh, da mi je onih mojih bar stotinu.” I da predjete komunikaciju za Hadzice,” rece Talijan sa malo osmijeha. “Upravo to da pokusamo”, rekoh ja. Poslije ovog razgovora i
—————————————————–
analize prijedloga, dugo se u mojoj glavi vrtila ova varijanta i trazeci nedostatke, uvidio sam da je najveci rizik u uvodjenju jedinica, odnosno, otezana mogucnost njihovog izvlacenja u slucaju neuspjeha, ali to su vec dozivljene situacije boraca sa Drine pa sam to smatrao samo jednom vecom, na vise nacina rjesivom preprekom.
Nacelnik staba vrhovne komande Oruzanih snaga BiH, gospodin Sefer Halilovic nas je primio na polusatni razgovor i ono sto je meni vrlo bitno, prihvatio da se prema Gorazdu uputi sto vise boraca rodom sa Drine koji su rasporedjeni u jedinicama 1.korpusa. Odobrio je prekomandu i izdao po istom naredbu uputivsi je komandantu 1.korpusa Mustafi Hajrulahovicu Talijanu. Sefer Halilovic je sa zadovoljstvom slusao kratko pojasnjenje nasih posljednjih uspjeha i cestitajuci nam dodijelio dvadeset Zlatnih ljiljana, rekavsi da dodijelim najuspjesnijim u brigadi kada ocijenim da je to najbolje, a za poginule, posthumno, sto prije. Shvatio sam da je dvadeset “Ljiljana” velika nagrada i da ce to biti ogroman podstrek borcima 1. visegradke brigade. Na moje pitanje:“Sta cemo za ostale brigade?” nacelnik Halilovic je odgovorio da ce njihovi komandanti dobiti kada budu navratili u Sarajevo i referisali o slicnim uspjesima, akobogda. Sefer Halilovic nam je saopcio sta se moze ocekivati u narednom periodu i sta treba poduzeti da se postigne jos veci uspjeh. Potencirao je potrebu stalnog pritiska na neprijatelja diverzantskim akcijama kako cetnici ne bi dosli u priliku da mogu organizovati ofanzive vecih razmjera i kako bi neprekidno trpijeli gubitke. Sefer Halilovic je imao zelju upriliciti nam susret sa predsjednikom drzave BiH, gospodinom Alijom Izetbegovicem, ali zbog zauzetosti predsjednika i naseg kratkog boravka u Sarajevu, nismo ga mogli vidjeti i poselamiti. To smo potajno prizeljkivali i zeljno ocekivali, ali sta se moze.
Po pozivu nekih jedinica i nasoj iskazanoj zelji, Zenga i ja smo obisli nekoliko komandi brigada iz sastava 1.korpusa. Upoznao sam Safeta Zajku, komandanta Druge motorizovane brigade, i njegove saradnike, zatim Nedzada Ajnadzica, komandanta 101.brigade, i jos nekoliko komandanata iz brigada 1.korpusa. Poseban utisak na mene ostavio je Safet Zajko. Prepoznao sam brzo borca, plemenitog covjeka, a kasnije komandanta narodnog kova koga borci postuju, vole i cijene. Imao je sigurno nesto vise od znanja, mozda osjecaj ili genetsku sklonost da vodi ljude u borbi kakva je bila ova. Spomenuh mu svog “Badzana” Senada Spahica, i upitah: “Kakav ti je on komandir?” “Odlican i pouzdan.” rece kratko. Kod mog Badzana, Senada ,koji je ozenjen blizom rodjakom moje supruge pa smo tom relacijom bili zblizeni i badzama se zvali, svratismo uvece, pokasno, jer nismo mogli dahnuti od naseg naroda koji nas je zelio vidjeti, bar na minutu. Senad je bio obradovan kao dijete i svi njegovi su istinsku radost pokazivali, sto nam je imponovalo. Moja radost nije bila sigurno nista manja i nisam je mogao ni
————————————————–
pokazati potpuno,jer smo trebali da se vratimo zbog jutarnjih obaveza i auta iz Korpusa koje smo morali vratiti nocas. Senad nije prlhvatio nikakvu varijantu, osim da ja nocim, a ostali mogu ici, ako moraju. Upravo tako je i bilo. Ostao sam sa Senadom da besjedimo cijelu noc, a nasa besjeda je bila uvijek puna sege, u nekom nama svojstvenom stilu. Senad je imao dosta zajednickih i slicnih osobina sa mnom od naseg poznanstva 1985.godine, a kako se vrijeme odmicalo, bili smo sve blizi, licno i porodicno. Ono u cemu smo se razlikovali nismo forsirali, eskivirali sto je vise moguce, uz veliko obostrano postovanje.
Bio je vrlo snalazljiv, spretan, promucuran i pun ideja, izuzetno posten i covjek sirokih pogleda. Badzo od akcije. Cesto smo se porodicno obilazili, a mnogo cesce sam ja navracao dolazeci u Sarajevo, uglavnom da zavrsim neke poslove. Pred agresiju u 91/92. sam sa Senadom poslovno suradjivao u nekim sitnim poslovima a on je trazio moje misljenje oko vecine svojih dilema, ili cak i namjera. Obostrano smo bili zadovoljni saradnjom a kada bismo htjeli sjesti, ili se malo opustiti i rekreirati, najcesce bismo odlazili na bilijar gdje bi se cesto u ekipi nalazili Fadil Cosibegovic, zvani Enes, i Abaz Cosibegovic, rodjak i brat Senadove supruge Azre. To je bila ekipa za pravi stimung. Cesto smo ostajali dugo u noc. Moje radosti, a posebno sitne originalne provokacije, su Senadu ponekad isle na zivce pa je to shvatao kao vise od sale a ja sam to pokusavao stisati, sto sam najcesce i uspijevao. Sjecam se jedne prilike: nas dvoica htjedosmo vidjeti ko je bolji u bilijaru, u ponoc, u Starom studenskom domu u Nedzaricima na fajrontu. Oko stola se okupilo desetak studenata i pet-sest nasih jarana, a mi igramo kao pocetnici. lpak, ja pobijedih uz nesto vise srece. Uslijedio je Senadov uzdah i ono njemu svojstveno: Imao si vise srece, ovo je bila moja partija”. Mozda i jeste trebala biti, ali ja sam razmisljao sta mu reci da to bude provokacija kojom cu ga malo vise iritirati. Pogladih ga po kosi i rekoh: “Ti si, Senade, mlad, naucices pa mozda i ti mene da pobijedis nekad.” I dodah: “Kad ti pustim.”
Ovo je njega zapalilo, ne toliko zbog izrecenih provokacija vec zbog prisustva posmatraca i njihovog smijeha. Senad je opsovao nekoliko zbuckurisanih psovki, zacrvenio se i rekao da nece vise sa mnom nikad poigrati, ali nije dugo izdrzao. Kad sam sljedeci put dosao u Sarajevo, ponovo smo igrali. Imao je Senad uvjerenje da ce vec u januaru ’92. u BiH biti agresije i njegov otac i braca su se za to pripremali, kupovali puske da ne ostanu goloruki. U odbranu se ukljucio kao pravi borac i do marta ’93. dogurao do komandira voda, pokazujuci hrabrost i umijece u borbi, a posebno smisao za vodjenje jedinice. Eto, nocas je bio u prilici prenijeti svoje uspiehe svom badzanu, ali nije, vec je samo pitao sta i kako to mi uspijevamo u Gorazdu i okolo. “Ponosan sam na tebe, badzane, svaka ti cast, znao sam ja
—————————————————-
da ti moras biti veliki borac, mi smo slicnog temperamenta”, rece mi. Kad smo ostali sami, zatrazi od mene da mu ispricam najvaznije uspjehe jedinice koju vodim i moje licno, i na kraju da obavezno odem do linije odbrane koju brani njegov vod, sutra ujutro, sto sam prihvatio. Tesko smo se rastali jer smo znali da ima puno sansi da se vise ne vidimo.
Uspjeli smo obici rodbinu u Sarajevu, nakratko, a radost i emocije u susretu sa sestrom Timom su tesko opisive. Mnogo prije ovog susreta shvatio sam da je najcesce ljubav sestre prema bratu daleko jaca od bratove prema sestri. Tek kada sam izgubio sestru Fahru, sa vrlo malo nade da je ziva, onda sam shvatio da me je, kao i ostalu bracu, pazila i voljela mnogo vise nego sto sam joj uzvracao. Sestra Tima je osjetljiva na sve sto se oko nje dogadja, a Fahrin nestanak je dozivjela kao ogroman udarac i taj utisak je kod nje jos svjez, bez obzira sto je proslo vec sedam mjeseci.
Pitala me kroz plac o svemu, a ja je jedva vracao u stanje da me razumno moze pratiti. Posebno je zeljela znati istinu kako su majka i babo podnijeli taj gubitak i zamolila me da joj to prenesem najiskrenije. Zet Husein i njegova rodbina su takodje zeljeli da cuju mnogo toga o stanju u Gorazdu. Prilikom odlaska odglumio sam radost na licu i brzo otisao od sestre, kako ne bih morao slusati jecaje i gledati suze iz nepresusnih izvora, iz njenih od placa nateklih ociju. Susret i cjelovecernje druzenje sa Drokancadima, kako smo se ponekad zvali mi, iz mog rodnog sela, ali samo mi, drugima to nismo odobravali, bio je mnogo vedriji od svih prethodnih. Bila je to prilika da ja pokazem svoj smisao za humor i kada izricem velike
istine. Moje Drokance sam dovodio do suza u smijehu prenoseci im najvaznije informacije i dajuci odgovore na mnoga njihova pitanja. U kuci Redze i Huse Karcica ostali smo dugo u noc, a kada sam ja posao, bili su vrlo uporni da mi ne dozvole. Ipak, na kraju su popustili.
Nesto znacajnog MTS-a, prvenstveno optickih instrumenata, dobili smo na poklon sto je stvorilo malo zadovoljstva a daleko vise smo ocekivali od naredbe o prekomandi boraca na gorazdansku slobodnu teritoriju. Ipak, prava efikasnost je pokazana u pripremi jedinice PVO koja ce najkasnije 15.03.93. krenuti za Gorazde po naredbi staba vrhovne komande.
Moja ekipa je sa slicnim ciljem boravila i u Zenici, u jedinicama 3. korpusa, upoznavsi mnogo novih starjesina i komandanata brigada. Utisak je da su u 3. korpusu jedinice opremljene daleko bolje od sarajevskih jedinica, a da je ogromna razlika izmedju gorazdanskih jedinica IBOG-a i jedinica 3.korpusa. U logistickoj bazi u Visokom smo upoznali Halida Cengica Hadziju o kojem su u Gorazdu pricane vrlo razlicite price. Uvjeravao nas je da se za Gorazde salje ogromni MTS, a koliko je stizalo stvarno u Gorazde znali smo samo mi. Veci dio nije stizao, a zbog koga i zbog cega, nisam znao odgovore. Rasima Delica, aktivnog visokog oficira
——————————————————
bivse JNA, upoznao sam po preporuci Zenge i nakratko smo razgovarali o situaciji na bojistima u BiH, sa posebnim osvrtom na gorazdansko bojiste. Delic je zaduzen za ovo istureno komandno mjesto staba vrhovne komande sa koga su kreirane mnoge aktivnosti, a posebno logisticka podrska jedinicama OS BiH. Bojadzic Nihad, covjek od kojeg po preporuci Zaima Imamovica treba da, ako budem u prilici, zatrazim odgovor za dio novca koji su donirali Visegradjani iz inozemstva, a koji je Zaimu predao Poljo Seho, u iznosu od 21.500 DM. Zaim je, trazeci najbolje rjesenje da nesto od znacajnog MTS-a kupi, ostavio Nihadu taj novac. Dogovor Zaima i Nihada nisam u potpunosti poznavao, a pridrzavao sam se Zaimovih uputa. Medjutim, Nihad je ispricao nesto drugaciju pricu u kojoj je puno novaca otislo za granate za MG-ovku, a za ovu pusku vanrednih mogucnosti je dato samo 5.000 DM. Cijena puske nije bila sporna, ali novac za granate jeste, jer ga Zaim uopce nije spominjao racunajuci da uz oruzje dolazi i borbeni komplet granata – municije.
Cijela Nihadova prica mi je bila neuvjerljiva pa cak i to da je placao granate po 70 DM, odnosno 50 DM i po toj njegovoj racunici ostalo je da nam kupi jos jednu MG-ovku sa 20 granata ili vrati 6040 DM. Nije imao novac da nam ponudi da ponesemo za Gorazde, a obecao je da ce tu pusku dostaviti odmah za nama. Do nas nikad nije stigla, niti novac koji je dugovao. U mojim rasudjivanjima mnogo toga nije bilo cisto, ali nisam imao vremena da se time bavim, niti uslova da isto provjerim, a licno i sam nisam zelio nikakav novac primati bez potpuno cistih papira. Za ovaj problem cula je kasnije gospoda iz staba TO Visegrad i Ratno predsjednistvo, pa su pokusali konstruisati zanimljivu pricu i mene staviti u ulogu profitera, ili jos goru. Usta su im zacepljena predatim papirima od Zaima Imamovica na kojim se vidi da je on novac preuzeo i da ja sa tim novcem nemam nikakve veze. Eto, ni ova podlost nije upalila, ali oni nece odustati.
-Svakodnevnim konataktima sa komandantom Buljubasicem izvjestavao sam ga o nasim poduzetim aktivnostima u Sarajevu i sire, a dobijao informacije o stanju na gorazdanskom bojistu, a posebno u zoni moje jedinice, Prve visegradske brigade, jedinice za koju sam ja obilaskom dijela jedinica Prvog i Treceg korpusa, stekao uvjerenje da uz sve poteskoce i neimastine, ima vecu snagu i da je jaca od vidjenih. Sigurno je da u ovoj ocjeni ima subjektivnog, ali i to da za nju nema nerjesivog zadatka i bezizlaznih situacija u dejstvima. “Eh, kada bismo imali hranu, oruzje i municiju, cigarete i uniforme, gdje bi nam bio kraj?,” rekoh Zengi, a on, uz veliki uzdah procijedi: “Nigdje,” i ponovo uzdahnu.
Komandant Buljubasic je trazio da pozurim jer cetnici spremaju ofanzivu na prostor Medjedje, a vec su izvodili napadna dejstva na pravcu Strmica – Brodar, ali nisu imali znacajni uspjeh. Zengi sam dao puno
———————————————-
zaduzenja i sa mojom ekipom pregazio put do Gorazda znatno teze nego u dolasku. Vec sam ja ovih desetak dana malo izgubio kondiciju kao i moji saborci iz ekipe. Bilo ih je osjetno debljih, sto ce u Gorazdu lahko biti rijeseno.
Uvjerenje
Pismo
Nastavice se