Cajnice kao i Foca
„Glas slobodnog Gorazda“ je novina koja se pocela stampati u Gorazdu kao sedmicni list, ali je izasao samo prvi broj lista i od toga se odustalo. Bio je to kvalitetan pokusaj bez dovoljno upornosti da se, doduse, pod izuzetno teskim uslovima nastavi sa izdavanjem istog. U ekipi koja je razradila ideju i definisala okvire za ove novine bio sam i ja. Poslije puno dilema oko naziva novina prihvacen je moj prijedlog „Glas slobodnog Gorazda“.
Veljan Sadija, supruga brata na ove prostore pristiglog, aktivnog oficira, Visegradjanina po rodjenju, Veljan Ekrema, je svratila u Komandu brigade i bila uporna da ponese nesto tonskog materijala kao poruku gradjanima Visegrada i istocne Bosne u Austriji. Pripremljena je i poslata poruka, poziv za povratak i ocekivao sam dobre rezultate, ali to se nije dogodilo. Mislio sam da ce onih, koji ce se vratiti biti dosta, ali vratilo se svega nekoliko patriota. Iz Austrije su mi mnogi poslali selame a saznao sam i jedan komican i tragican odgovor na poziv da se krene za Bosnu. Dao ga je, niko drugi nego moj vrli prijatelj, muz moje kume, Nijaz Poljo zvani Zica. Iskreno i naivno je odgovorio: “Slusaj jarane, da imam dva zivota posao bih. Ovako ne smijem, posteno da ti kazem!”
I dok su po “bijelom” i “crnom” svijetu padale razne izjave i puno praznih obecanja ozbiljnih tijela do nivoa svjetskih sila (sedam najrazvijenijih), mnogo zasjedanja Ujedinjenih nacija, prepunih briga za pomoc u okoncanju agresije, dotle u Bosni vri od zlocina, ali se radja, jaca i prkosi duh bosanskog otpora. U regionu Gorazda se pokusava izaci na stabilne granice BiH prema Srbiji i Crnoj Gori. Komandant Ferid Buljubasic , po povratku iz Sarajeva i na temelju dogovorenog u Stabu vrhovne komande, priprema naredjenje za nova borbena dejstva oslobodilackog karaktera. Pozvani su svi komandanti brigadada da predloze sta bi bilo najvise znacajno da se oslobodi, odnosno, da izanaliziramo sta bi se postiglo oslobadjanjem nekog od okolnih okupiranih gradova. U izboru je bilo puno dilema, pausalnih, nepreciznih i neargumentovanih konstatacija, pa cak i iskljucivosti. Zakljucak je vrlo precizno definisao i kroz naredjenje uputio komandantima brigade, komandant IBOG-a. A to je, u sustini, bio zadatak da se kvalitetno izvide svi potencijalni pravci napada jedinica. Nakon sto su doneseni podaci i razlicitog stepena kvaliteta i detaljisanja, 19.02.93 donesena je odluka da ce objekat naseg napada biti siri rejon Cajnica, sto jedino ja od komandanata brigada nisam cijenio najpovoljnijim rjesenjem i najboljim u ovom momentu.
Cijenio sam da je vaznost Visegrada takticki, pa i strateski, daleko veca i da, pored niza materijalnih prednosti, ostvarujemo vezu sa Zepom i
————————————————–
Srebrenicom i tako vecim dijelom granice BiH uz Drinu potpuno ovladamo. Vazno uporiste u mom insistiranju na ovoj odluci bila je i HE Visegrad koja je rjesavala sve probleme sa energijom cijele slobodne teritorije, sto je bio izuzetno vazan preduslov za dalju aktivnost i stvaranje minimalnih preduslova za pruzanje otpora neprijatelju. Izvidjanje prema Visegradu je izvrseno kvatitetno iz tri pravca, a po podacima koji su doneseni bile su realne sanse za ulazak u Visegrad, ali za odbranu u duzem periodu nisu. Nisu stvorene ni minimalne pretpostavke za odbranu sadasnjih slobodnih prostora, ali oni su jos uvijek slobodni. Jedna od mojih tvrdnji je uvijek bila prisutna: da su gubici neprijatelja nasa snaga a ne nase potencijalne i stvarne mogucnosti izvan bitaka i prije bitaka. Kako prema Foci tako i prema Cajnicu, bilo je nesto pocetnih uspjeha ali su se dejstva zavrsila nasim povlacenjem sa oslobodjenih pozicija, s tim da su nasi gubici bili znacajno manji nego prema Foci. Borci moje brigade su imali prije pocetka borbi iznenadno medjusobno pucanje. Dvije diverzantske grupe su trebale rijesiti najtezi dio naseg zadatka, utvrdjeni PAT na koti Vucinica brdo koji je bio preduslov za brzo rjesenje okolnih utvrdjenja i veliku zbrku u redovima neprijatelja. Ramgina diverzantsko-izvidjacka grupa je sa vodicima pokusala prici neopazeno na Vucinica brdo putem kojim dolaze cetnici, jer on nije sigurno bio miniran, ali nisu uspjeli jer je bilo nesigurnosti vodica; nedostajalo malo upornosti i samoinicijative boraca iz grupe.
Kada su odustali, to mi nisu prijavili, a radi sto brzeg izvlacenja,jer je svitalo, krenuse precicom ka Dobros-vodi i udarise pravo na Becinu diverzantsko- izvidjacku grupu. Rezultat tog iznenadnog susreta bio je pet ranjenih boraca i nemogusnost kvalitetnog nastavka dejstva. lpak, ostali smo u dejstvima na drugim pravcima i pokusali sa ostatkom jedinica, ali nismo uspjeli. Propala je jos jedna sansa da angazovanjem svih jedinica postignemo rezultat kojem smo se nadali i dugo ga ocekivali, mada je realno tesko doci do toga. Izgubljeno je, pored nekoliko boraca, i puno vremena i MTS-a koji je kritican od pocetka agresije i koji smo ovim dejstvima trebali pojacati. Analiza bitke je potvrdila da nismo rijesili neke bitne slabosti.
Hrana je ponovo ovih dana februara’92. izuzetno zestok neprijatelj kao i zima, cak veci od cetnika. Putem “smrti i zivota” dolazi se do Grepka, ko uspije vrati se sa vrecicom brasna i, zavisno od snage, ponese sto vise brasna da spasi porodicu i sebe. Najcesce se prvi put nas izgladnjeli nejaki starac ili starica zaprti sa vise nego sto moze donijeti putem straha i patnje i onda se tesko rastaje uz put sa kilogramom brasna, ponekad izdahne pod teretom. U zelji za spasom pronadje smrt. Jedinice iz Gorazda, Trideset prva, Ceterdeset treca i 1. drinska brigada su upusivale organizovano borce u konvoj po hranu, i vec su postojala nasa obezbjedjenja puta na nekoliko mjesta. Zbog stalnih borbi na vsisegradskom bojistu mi nismo bili u
——————————————————–
mogucnosti slati organizovati jedinice na Grebak u vecem broju, pa smo odlucili da pokusamo rijesiti privremeno problem hrane na drugi nacin, bitkom za hranu. Kao cilj napada odabran je Zaborak kod Cajnica, a pripreme su vrsene tri dana izvidjanja pod izuzetno teskim uslovima: dubok snijeg, daleki put i puno mogucnosti neprijateljskih iznenadjenja. Povlacenje sa tog prostora se moralo planirati zbog nemogucnosti formiranja linije odbrane koju bismo mogli sa malo ljudstva odrzati, a koja bi nam znacila dobru pretpostavku za dalja borbena dejstva.
Cetnici su bili uporni da UNPROFOR-ova pomoc ne prodje do Gorazda, a cesto su tu pomoc i sami prisvajali. Svijet je to “ostro” osudjivao, a presutno dozvoljavao. Jer, sta smo mi tom svijetu koji odlucuje o sudbini, sto je sedamdeset hiljada ljudi koji mogu umrijeti od gladi. U Kini se vjerovatno rodi toliko svaki dan. Bice dovoljno ljudi, kao da su bitni ti u Gorazdu! Dobili smo jos jednu bitku za hranu 20.02.’93. i istu oteli od neprijatelja uz puno napora i bez suvisnih poteza. Cetnici su pobjegli kao i stanovnistvo iz dijela Zaborka koji smo preuzeli. I poslije puno patnje, vidjelo se zadovoljstvo medju borcima koji su donijeli “zolje” na ledjima. “Zolje ” je bio sifrovani naziv za ruksake pune hrane, o njima su porodice boraca u iscekivanju rjesenja, mastale. Utroseno je nesto MTS-a, ubijeno pet-sest cetnika i doneseno dosta hrane. Mi nismo imali gubitaka.
Nastavice se