Dzankici padaju ako …
Upravo kada smo pripremali organizovani brojniji odlazak boraca na Grebak po hranu za brigadu i za porodice boraca, neprijateij je kao i svakog mjeseca i ovog zadnjeg vikenda pokusao napadom na nase linije ugroziti nase pozicije na najvaznijim mjestima, Zaglavak i Dzankici. Cetnici su uspjeu zauzeti Zaglavak bez znacajnijeg otpora nasih boraca koji su samo dnevnim patrolama kontrolisali ovaj siroki i znacajni plato, a zatim su, uz zestoku artiljerijsku podrsku, napali Dzankice 30.12.’92. Oko 10 sati ujutro mi je javljeno da je napad poceo i da ucestvuje mnogo cetnika, da su cetnici na Zaglavku i da tenkom dejstvuju po skoli na Dzankicima i nasoj l/o, a oko 12.00 sati da je kriticno i da ce, ako pomoc ne stigne hitno, Dzankici pasti brzo. Krenuo sam sa pet-sest boraca i naredio da nas stigne interventna
jedinica iz kasarne u Medjedji. Znao sam da ce biti kriticno i da ce izvlacenjem ranjenih i poginulih brzo biti oslabljena, inace, nasa najtvrdja linija. Nas dolazak mora ohrabriti borce i bitno je da stignemo na vrijeme prije nego cetnici izadju nad Dzankice. Istrcali smo do Dzankica vrlo brzo, a uz put sam vratio nekoliko boraca koji su “nosili ranjene,” a nisu bili neophodni. Vidio sam u njima prisutan strah i paniku, ali su isli za nama. Bilo je i onih koji su
izvrdavali neprimijetno fuknuli ka Medjedji. Izasavsi na stjenoviti plato ispod prodavnice, cusmo da neko puca iz tih stijena. Rekose mi da su Zakir i njegova ekipa tamo: “A sta je sa ostalim ?“ upitah borce koji su bili na ovoj liniji i ne cuh odgovor. PAM, koji je Semso Dzanko, komandir jedinice sa Dzankica, poslao na opravku u Medjedju sam vratio da pogledam moze li se popraviti. Upravo to mi se ucinilo najbitnijim kako bismo mogli upotrijebiti ovo efikasno i zastrasujuce orudje i sprijeciti pad Dzankica. Pokusao sam, ali
je bilo ocigledno da municija nije odgovarala pa sam trazio drugu. U iscekivanju odgovarajuce municije, pokusao sam pripremiti MG-ovku za dejstvo.Oko mene je bilo desetak boraca. Iznenada nas je pokosio rafal sa nase pozicije, oko sto metara udaljene u borovini iznad prodavnice. Pao je jedan borac, Hasib Omerovic, a ostali su se panicno bacili u stjencice koje nisu mogle biti dobar zaklon, ali borci su se priljubili, utopili u njih. PAM je ostao na totalnoj cistini kao i MG-ovka , a ja sam ostao bez oruzja izuzimajuci pistolj “Valter”, koji sam nosio uvijek. Esedu Dzanki, Semsinom bratu koji je bio najblize MG-ovki, sapnuh tiho: “Ja cu pucati iz pistolja dok se ti ne prebacis i zgrabis MG-ovku.” Nisam imao blizu mene nikoga sa puskom u tom momentu. Nalo Munir, jedan energican borac, cuvsi sta sam naredio Dzanki Esedu, prebaci se do mene i zatrazi da on puca papovkom da stiti Eseda, a Esed sav premro, inace vrlo plasljlv borac za razliku od brata Semse, kroz zube u stranu procijedi: “ubi me komadante, ne smijem.” “Kako ne smijes? Vidis da smo im ko na dlanu, da se ne mozemo nigdje pomaci, sve
————————————————-
ce nas pobiti”, dodadoh pun ogorcenja. “Dzaba, ne smijem ubi, me, drhtavim glasom rece Esed. Vidjevsi da su Halco Halil Gegic i Juso Kesmer moji pratioci i licno obezbjedjenje u borbi, dalje od mene, sapnuh Muniru Nali da puca dok ja pretrcim do MG-ovke i vratim se, da me pokusa zastiti. Razdaljinu od desetak metara cistine pretrcao sam brze nego ikad, cini mi se uz prethodnu pripremu i dejstvo iz pistolja, a kasnije podrskom Munira i papovke. U toku mog pretrcavanja cuo sam jedan duzi cetnicki rafal ali hvala Bogu, nisam osjetio udar po tijelu. Oko mene su zvizdale kugle i samo sudbina, ogromna sreca i malo spretnosti su mi pomogli. Ponovo sam se prilijepio uz stjencice iz kojih sam virio makar polovinom tijela, ali sada imam u rukama MG-ovku. Mogu uzvratiti efikasno, a saborci su dobili dodatnu snagu nakon sto sam ja uspio doci do MG-ovke. Odmah sam dejstvovao i prebacio cilj koji je bio dobro maskiran i borovima zasticen od direktnog efikasnog dejstva, tako da sam morao gadjati pod velikim uglom kako bi granata pala, kao iz neba, izmedju borova u nase zaklone koje su cetnici preuzeli. Posto je daljina oko sto metara vrlo mala, ovo ubacivanje granate je bilo tesko postici, pogotovu sa samo sest granata na raspolaganju. Ipak, druga a zatim i treca granata su pogodile cilj. Cetnici su pobjegli sa pozicije o kojoj su sanjali da je preuzmu i sa koje su Dzankici vec pod punom kontrolom, bez sansi da se brane. Vidjevsi da su cetnici nestali, moji saborci su oprezno krenuli ka borovima, a iz velikih stijena, nize od nas, pojavio se Zakir sa svojom ekipom. Zakir me kratko izvijestio sta se ovdje desavalo od jutros, a zatim se pridruzio pretresu terena. Onaj famozni PAM jos uvijek nije proradio a meni je bila zelja da njim podsprajcamo cetnike u njihovom izvlacenju ne bi li ostavili MTS-a ili ranjene i mrtve. Ponovo sam prisao sa Jusom Kesmerom tom PAM-u da provjeri donesenu municiju. Ponovo je to municija veceg kalibra, a druge nemamo na Dzankicima. Tek sto smo rijesili da ostavimo PAM, cetnici nas zasuse granatama oko nas. Napravili smo veliku gresku zadrzavanjem na istom mjestu vec petnaestak minuta.
Jedna granata MB 82 mm pala je jedan-dva metra od mene i Juse. Detonacija nas je zdrmala zestoko, zasula nas je kamena prasina, ali nijedne ogrebotina nije ostala na nasim tijelima. Nismo mogli vjerovati da smo zivi a kamoli da nismo ranjeni. Saborci su, u pretresu koje je vodio Zakir, ostali bez daha. Nisu mogli vjerovati da nismo gotovi, panicno su zavikali: „Pogibe komandant,” a zatim, nakon sto se prasina od granate oko mene i Juse rastjerala, sa cudjenjem upitase: “Jeste li zivi?” i “Treba li pomoc“. Vidjevsi da se krecemo prema njima, nisu mogu prikriti cudjenje i radost sto se to tako sretno zavrsilo. Imao sam osjecaj da sam danas zasticen od neprijatelja, da mi nista niko ne moze kao i mojim borcima pa sam, vidjevsi da su cetnici u panicnom bijegu, odlucio da krenemo za njima. Neki od boraca, poslije ovog prethodno prezivljenog, nisu mogu prikriti strah koji ih je tek sada uhvatio i
———————————————-
tesko im pade ova moja odluka, ali kako smo isli dalje ka Zaglavku tako su i oni bili jaci voljom i samopouzdanjem. Ovom gonjenju cetnika prikljucio se i Semso Dzanko sa ostatkom svoje jedinice. Veci dio njegove jedinice je, noseci ranjene, otisao ka Medjedji. Cetnici se nisu zaustavili do Kocarima, a mi smo odustali od gonjenja ispod Zaglavka jer je dalje bilo jako neizvjesno, sa puno mogucnosti iznenadjenja, zasjeda i sl. od strane cetnika. U odbrani Dzankica danas su poginuli Meho Cakar, Dzevad Kahriman i Hasib Omerovic. A meni i mojim saborcima, narocito Jusi, 30.12.92. je bio dan srece i pomoci Allaha dz.s. Najznacajnija linija za nasu odbranu danas je bila pred padom i ponovo je velikom hrabroscu spasena i odbranjena u nevjerovatnim okolnostima.
Danas se potvrdilo da su borci ove brigade najaci kada to najvise treba, a ja sam jos sigurniji da ovi borci mogu pobijediti mnogo jaceg neprijatelja boreci se za odbranu Bosne i svih naroda koji tu Bosnu istinski vole i zele. Nocas, 30/31.12.’92. moj umor je bio ogroman, ali mi san nije mogao na oci. Da li sam ja odabran da ostanem ziv? Ako jesam, onda, zasto bas ja? Ako sam to necim zasluzio onda time sto sam stao u odbranu nevinih i nejakih ulazuci zivot za taj cilj, a takvlh je vec puno poginulo i njihove pogibije su me boljele. Zasto i oni nisu sacuvani da neprijatelja pobijedimo brze i lakse, bez puno zrtava, da i oni osjete ljepotu sutrasnje slobode? Da li cu i ja ostati ziv i docekati tu slobodu nastavim li izazivati sudbinu u borbama rizikujuci tako cesto zivot? Imam li pravo da se zaustavim i promijenim, da budem samo komandant? Da li ja uopce i znam kako cu se osjecati kada ne budem kao borac mogao pomoci borcima da oslobode ili odbrane nove kote naselja ili gradove? Ove, i slicne misli su me proganjale cijelu noc, a u sabah dva-tri sahata dobrog sna bila su dovoljna da se naspavam i odmorim. Novu godinu ’93. smo obiljezili kao svaku drugu noc: ko je od boraca imao cigaru da zapali u toj noci, je bio pun zadovoljstva. Ovim borcima je bilo zadovoljstvo da su oslobodjeni boravka na l/o u toj noci, a vrlo mali broj boraca je stigao do svojih porodica. U Gorazdu se Nova godina docekivala mnogo bolje, a ja sam se u to uvjerio nakratko uz obilazak po pozivima.
Na festama u Gorazdu vidio sam jos mnogo toga sto je mogao samo biti san u Medjedji, a ni moje raspolozenje nije bilo na potrebnom nivou, jer mi savjest nije dozvoljavala opustanje a opterecenost situacijom na bojistu i cinjenicom da moji saborci nisu u mogucnosti da odahnu, a kamoli otfestaju, nisu mi dozvolili da kvalitetno osjetim ljepotu uzitka. To sam mogao samo u Medjedji, medju svojim borcima i svojim saradnicima. Za mene je bilo znacajno da obidjem jedinice na l/o 01.01.`93. i cestitam Novu godinu borcima, ali i da provjerim stanje, posebno budnost boraca i popunjenost jedinica. Cesti sastanci Ratnog predsjednistva Opcine Visegrad bili su sansa da se pronadju kvalitetnija rjesenja u saradnji za prevazilazenje i savladavanje
———————————————-
ukupno ogromnih problema. Medjutim, i dalje su se pravile gluposti koje su najdirektnije utjecale na slabljenje volje za saradnjom. Na jednom od sastanaka Ratnog predsjednistva i Staba TO u Komisiju za boracko-invalidska pitanja uvrstena je i Bakira Hasecic, osoba koju su bezbjednjaci provjeravali i koja je imala puno ruznih komentara kada je u pitanju Komanda brigade zbog cega smo Hodza, Benko i ja bili protiv, ali to nije pilo vode. E, kad je spalo predstavljanje boraca i invalida na Bakiru i vise uvazavanje Bakire nego tri kljuicna oficira iz Komande brigade, onda je jasno da neko zeli da potcijeni borce i invalide, pa onda i one koji ih vode. Mi smo odustali do daljnjeg od ucesca u radu Ratnog predsjednistva. Brzo nas je razrijesila stapska gospoda koja na to, vjerovatno, nije imala pravo, a nas to vise i nije plaho boljelo znajuci u kojim okolnostima i od koga je.
Nastavice se