Drugi konkretniji pokusaj u kome sam ucestvovao se umalo ne zavrsi kobno po mene i Nezira Mesica. On, ispred Stranke demokratske akcije, a ja, bivsi aktivista u MZ Donja Lijeska, gradjanin sa vecim ugledom u ovoj sredini, a od Srba Branko Ninkovic, ugledni domacin, i bivsi omladinski aktivista Stevo Draskovic, covjek od autoriteta i razuma. Eto, htjeli smo sprijeciti da se ne provocira i ne puca, uz obrazlozenje da nam rat ne treba, da je to interes nekih budala, da smo mi zivjeli bratski i da nam rat moze samo zagorcati zivot. Obavezasmo se na terenu da, Nezir i ja u muslimanskim, a Stevo i Branko u srpskim selima, sprijecimo bilo kakve aktivnosti kojima bi se ugrozavao normalan zivot. Garantovasmo da se nece ni metak ispaliti ni na jednoj strani i jos mnogo toga sto obezbjedjuje normalan zivot. Sastajasmo se jednom dnevno, ali kratko. Treci dan, upravo kada smo se sastali, zaculo se rafalanje i detonacije, a posto smo garantovali svi da nisu nasi, krenusmo odmah na teren da provjerimo, ja bez ikakva oruzja, Nezir sa pistoljem, a oni su u autu imali pusku u gepeku. Nisam znao da je imaju, kao ni Nezir. Vozeci se krivudavim putem Visegrad – Gornja Lijeska, primijetismo uz put uredjene zaklone. Upitah Stevu: Sta, vam je ovo?” “Strazare, boje se zelenih beretki” odgovori i doda: “Reci cu im da idu kuci, da je sve u redu.” Hajd’ mozda je i tako, pomislih u sebi strahujuci da ne bude veci belaj, jer mogli su nas zaustaviti, zarobiti ili pobiti, da se nista ne zna, ni ko, a pogotovo kako.
Nastavismo dalje. Pitamo:”Ko puca?” Rekose da je to gore dalje, na Gornjoj Lijesci. Stigosmo na Gornju Lijesku, ispred kuce Mise Ivanovica.Zvali su ga Cigom. Pazio se sa mojim ocem dobro. Tu nas doceka jedan uniformisan cetnik. Pogledah bolje i prepoznah ga. Znam da je privatno vadio luc i prodavao “Terpentinu” Visegrad, a ja sam tada bio sef proizvodnje luca i borove smole. Imena se ne sjecam, ali je prezime Jovanovic, naoruzan papovkom puskom i tromblonskim minama, koje je poredao u prsluk, specijalno skrojen za tu svrhu. Posto nije vidio ni mene ni Nezira, ponasao se komotno, a kada je primijetio da smo u autu, na Stevino pitanje, ko ovdje puca, odgovorio je: “Onaj ludi Kusic i njegovi”. Primijetih da je malo pocrvenio. Saznali smo kako stici do mjesta gdje se puca i uputili se losim makadamskim putem. Stigosmo, izadjosmo iz auta i samo sto krenusmo ka stijeni koja se nalazi iznad sela Kabernik, iznad zaseoka Cancari, iznenada iz sume nagrnuse Kusicevi cetnici sa povicima: “Ko ste vi i sta radite ovdje?” Stevo odgovori da smo zajednicka komisija koja
——————————————————
kontrolise ko puca na ovom podrucju. Na to oni nasrnuse na nas, a Kusic, nizak covjek ali odvazan cetnik, sa crnorn carapa-kapom, na glavi zaurla: “Kakva komisija, Bog vas vas jebo! Dizi ruke gore ili pucam,”sto njegove cetnike, njih oko petnaestak, osokoli i zaurlase istu komandu. A nama je preostalo da postupimo po urlicima. Mene su posebno posmatrali. Vjerovatno sam izgledao surnnjiviji ili opasniji, jer sam bio korpulentniji od Nezira, pa su se trojica odmah stvorila uz rnene, sa puskama uperenim prema meni, a Nezir je vec bio na zemlji sa rukama na ledjima i licem u blatu sumskog puta. Kusicevi banditi su, uz energicne i grube pokrete, pregledali da li imamo oruzje. Uvjerivsi se da nemam, naredill su da idem prema Kusicu, a ispred njega da zalegnem u blato kao i Nezir. Pogledah Stevu i Branka. Oni su pokusali da ubijede Kusica da ne cini gluposti, a on je Branku naredio da legne.Sa Stevom se prepirao. “Ovo je komisija Mjesne zajednice, rece Stevo. Na to Kusic zaurla: “Jebem vam Mjesnu zajednicu! i ko vam je rekao da se dogovarate sa balijama”. Stevo je odgovorio: “Narod je tako odlucio.” “Kakav narod,” zagrmi Kusic, a sa lica mu se cita tolika zelja da pokaze bijes, da sam pomislio da ce udariti Stevu, ili cak i ubiti.
I dok su oni polernisali, ja sam krisom pogledao face onih njegovih cetnika. Svi su se trudili da pokazu da su ozbiljni i kako po zelji njihovog sefa nemaju samilosti i potpuno besprijekorno izvrsavaju njegova naredjenja. Gledajuci ih tako, prepoznah jedan lik. Pogledah malo bolje, Vlado Markovic, skolski drug. On je mene, izgleda, prepoznao ranije pa se pokusao skloniti, da ga ne vidim. Mozda ga je bilo stid? Kasnije sam vidio i crvenilo na licu. Kako i ne bi bilo kad smo do tada,uglavnom, dijelili dobro u skoli, na sportskom polju i privatnom zivotu. Pratio sam ga. Ode do Kusica, a ovaj, prije nego sto mu je dozvolio da nesto kaize, rece: Prati tamo te balije”, i primace se meni, nasloni mi jednu pusku na kicmu a drugu na glavu. U tom trenutku cuo se tup, pa onda rezak zvuk. Pogledah ispred. Vidjeh kako Nezira udara neki sitni, mrsavi cetnik i vidjeh da mu je pronasao pistolj za pojasom. Udarajuci ga, psovali su tursku majku, pitall gdje mu je dozvola i ko mu je dao pistolj, u kojoj je jedinici. Vidjevsi da sam malo podigao glavu, Kusic se nasloni na pusku koja mi je na potiljku i rece: “Sta je balijo? Dje tvoje oruzje?” Rekoh da nemam oruzje niti mi treba. Ja sam dosao da uticem da se oruzje ne upotrijebi, da se dogovorimo da zastitimo jedni druge. “Kakav dogovor! Nema sa balijama i Turcima dogovora! Dje su vam zelene beretke i koliko ig imate? Cime su naoruzani i ko ig vodi? Dje vam je Murat i Avdija? sto, ig ne ubijete kad cete da zivite komsijski?” Rekoh da ne znam nista o tome. Nemam pojma da postoje zelene beretke i nisam za rat. I ostali su govorili slicno, a Kusic je razmisljao kratko. Dok je on razmisljao, u mojoj galvi je odzvanjao zidni sat koji mi je otkucavao zadnje sekunde zivota, ali to nisu smjeli primijetiti ni cetnici ni moji “prijatelji.”Da vide moj strah od
——————————————————-
smrti! Cekao sam i nadao se da glava bude raznesena, jer cu lakse podnijet nego ako bude kicma. Manje cu se patiti.
Kusic procijedi kroz zapjenjena usta neuredne face: “Jebem li vam Boga i komisiju! Imate minut da vas ne vidim ocima! I porucite zelenim beretkama da predaju oruzje do sutra. Sutra dolazimo da uzmemo. Ako ne predaju sve cemo pobiti, poklati i popaliti.”
Ustajuci na noge osjetih bol na glavi i kicmi gdje su puske bile naslonjene. Pogledah u lice Kusica, a iza njega Vlada Markovica koji se okrenuo da me ne bi pogledao. Pogledom sam htio reci da cemo se jos sresti vidjeti, ako Bog da. Stevo Nezir i Branko su vec trcali. Stevo doduse nevoljno, a ja sam pojacao da ih stignem, jer nije vjerovati ovim zvijerima. Trkom stigosmo do auta, utrcasmo naglavacke: Nezir krvav u licu, Stevo blijed k’o krpa, a Branko zajapuren i zadihan kao da ce izdahnuti istog momenta. Nismo rijeci prozborili u autu do Donje Lijeske, a onda Branko upita: “Uzese li ti pistolj Nezire?” “Jesu,” odgovori Nezir. “Budale, jebo ih Bog,” rece Stevo i nastavi: ‘Naci cemo ti pistolj.” To je njima bar bilo lahko.
Moramo se pripremati za odbranu. Tako sam razimisljao i sa svojim komsijama Smajom i Fahrom Racicem, Sabrijorn Sabanijom, Rasimom Jelacicem, Nihadom Brankovicem i, naravno, Nezirom Mesicem. Zato smo danju pripremali, a nocu budno obezbjedjivali vec uspostavljenu liniju odbrane strazarenjem u smjenama.
Vec su se odvijala borbena dejstva na desnoj obali Drine. Povremeno sam svracao u Krizni stab da dobijem Uputstva i naredenja. Izvrsena borbrena dejstva dala su, za pocetak, dobre rezultate, sto je bio stimulans za dalju odbranu prostora visegradske opcine.
Cinilo mi se ponekad da ono sto planira opcinski Krizni stab nije potpuno, odnosno, da ima boljih rjesenja, ali poslije upoznavanja sa oficirima koji su sacinjavall Krizni stab nisam se usudjivao u pocetku to ni pomenuti, jer oni to mnogo bolje znaju odluciti, a ja sam poodavno izasao iz vojske i nisam se bavio tim poslovima. lpak sam se upetljao, i to u pet do dvanaest kada je pripremljena borbena aktivnost oslobadanja jednog prigradskog naselja , rekli su da je sugestija na mjestu ali da je kasno, hajrola. Onda smo to pokusali polovicno rijesiti. Pakazalo se da je bilo neophodno ici na potpuno rjesenje. Kljucni oficiri u Kriznom stabu: Omerovic Zihnija, Karisik Nesib, Mehmed Tvrtkovic i drugi oficiri, su vjerovatno shvatili da ja ponesto i znam, tako da je kasnije bilo vise uvazavanja mojih misljenja.
U narodu je zavladala panika i mnogi su radili po svom osjecaju trazili rjesenje da odu na sigurnija podrucja. Oni koji, su prezivjeli Drug svjetski rat, su imali iskustvo sa cetnicima. Znali su gdje da odu – jer to se ponovilo, s tim da su sada imali znatno jace i spremnije neprijatelje – komsije
———————————————————-
koje su znale kako disu, spremne da ih okrecu na raznju. Zasto? Zato sto smo zivi opasni po srpski “ugrozeni, napaceni” narod.
Prava borbena dejstva su na visegradskom dijelu u prvoj fazi do pada Visegrada trajala od 6.4. do 13.4.’92.godine. Odvazni Visegradjanin Murat Sabanovic je odbrusio generalu Milutinu Kukanjcu, psujuci mu mater, da ce pustiti branu, sto je podgrijalo i, bar za tren, osnazilo prestraseni narod na Drini.
Malo je ko znao da ce na tu saku naroda udariti silni Uzicki korpus. Ali, sada je to jasno: posto cetnici iz Bosne nisu izvrsavali brzo planirane zadatke i sami nisu imali hrabrosti da napadaju zbog gubitaka u ljudstvu i teritoriju, vjerovatno je Slobo naredio da se demonstrira “paklena” sila. I to bas na Visegrad ! Eto ti nase “srece”.
Koliko smo mogli vise? Uvijek smatram da se moze vise, pa sam i tada smatrao, ali sam ipak bio na periferiji. Realnom procjenom Korpusu se tesko tada i moglo stati na put . Ono sto se pokusavalo, uglavnom je bilo manjeg obima, uz paniku i vrlo tesku kontrolu. A tada, najznacajniji medijski dogadaj bio je Muratov pokusaj da srusi HE Visegrad. Od toga je kasnije bilo i koristi, jer je svijet saznao sta se desava, ali i stete, jer je taj postupak ubrzao mnoge da se pokrenu, a narocito one sa desne obale Drine, i da napuste Visegrad.
Kao i mnogi drugi, i ja sam ocekivao da ce to biti dovoljna prijetnja neprijatelju da ne nastavi rat.
lpak, u to vrijeme, da li zbog predratnih i ratnih postupaka, Murat Sabanovic je bio strah i trepet za cetnike, a kod Muslimana je bio jednima krivac (on i slicni) sto je rat poceo, a vecini, ipak, olicenje neustrasivog borca za odbranu Bosne.
Zbog granatiranja i strahota agresije, neposredno pred “Muratov povodanj,” sa grupom djece i zena iz mog komsiluka, otisle su za Gorazde i moja supruga Dzevada i kcerka Amila, a ja sam sa saborcima ostao da ucinimoo sto mozemo da odbranimo Visegrad.
Posto se nisu postigli zeljeni efekti pustanjem brane, pukla je organizacija odbrane grada. Prestaje rukovodjenje i komandovanje i nastaje prava panika tako da se vecina gradjana, u noci izmedju dvanaestog na trinaesti april pokrece prema Gorazdu, Sarajevu i dalje po Bosni.
Od 4.4.1992.godine moj auto “Zastava 101 ” je bio u kvaru – mjenjac je zablokirao u drugoj brzini, tako da sam mogao voziti samo drugom brzinom. To je po nasim putevima bilo vrlo tesko, zbog uspona, a narocito u Crnci gdje sam stanovao. Ni takav kvar nije bio dovoljan razlog da Sejo Hadzic odustane u nastojanju da me umoli da odvezem njegovu porodicu do Ustiprace uz garanciju da ce se on, Mujo, njegov brat, i Senad Cakic, njegov rodjak, vratiti iste noci samnom u Visegrad i da cemo ostati da se borimo.
——————————————————-
Moje namjere su bile da ostanem u Visegradu, blizu roditelja u selu Drokan i da zajedno, sa istomisljenicima borcima, sprijecimo neprijatelja da ubija, pali i rusi. Nadao sam se boljim danima i ocekivao da ce svijet poduzeti nesto konkretno sto bi sprijecilo neprijatelja da nastavi agresiju. Prizeljkivao sam da se suprotstavi neprijatelju silom i da stane na stranu nejake zrtve. Nazalost, ni to se ne dogodi, kao sto ni moji prijatelji, saborci, Sejo, Mujo i Senad ne dodjose na Ustipracu i pored cvrstog obecanja da se vracaju u Visegrad, vec sam cekao pet sati i tek tad zakljucio da su me prevarili. Sigrno ih ne bih odvezao drugom brzinom sedmoro (djeca, zene i moji prijatelji) od Visegrada do Ustiprace (trideset kilometara) da mi ne obecase da se vracaju sa mnom. Pa, da mi bar rekose da nece doci kad smo stigli na Ustipracu, sam bih se vratio. Nego cekaj, doci ce i ne dodjose.
Sa Mevludinom Jelacicern, odvaznim komsijom kojeg sretoh na Ustipraci, probah u toku dana 14.4. ali ne uspjesmo. Bijase kasno i sretosmo oblak onih koji panicno bjeze, izmedju ostalih, predstavnike civilne vlasti i ugledne gradjane Visegrada. Vecina njih mi rece:
“Ne vracajte se! Poklace vas. Dolje je haos.”
Pokusasmo, ne uspjesmo. U Medjedji sam nekoliko sati razmisljao sta dalje i gdje dalje. Odlucim da idem vidjeti suprugu i kcerku u Gorazdu i tamo odluciti sta dalje. Kod mog rodjaka Herende Dzevada smjestila se moja supruga i ocekivala je da od mene telefonom dobije uputstva kako i gdje ce dalje. Kada sam se pojavio, puno se iznenadila i obradovala. Ona me dobro poznaje i cijelo vrijeme se bojala da zbog mojih osobina, hrabrosti i principijelnosti, ne dozivim ono najgore – smrt u rukama cetnickim. Bila je opravdano zabrinuta jer sam malo pazio na sebe i nisam razmisljao o posljedicama za porodicu, ako se zlo desi. Ona ne zna sta sam sve prezivio i u kakve situacije sam vec ulazio i ostao ziv. To joj nisam htio reci , jer sam htio da je zastitim. U autu su bila samo moja licna dokumenta i nesto garderobe za suprugu i kcerku. Da sam znao da se necu vratiti, mnogo toga bih iz kuce dovezao autom. Ali nisam.
Nastavice se