Stigli Fikret Cocalic i Nijaz Nuhanovic
U decembru ’92. iz Sarajeva je stigao major Nijaz Nuhanovic, profesionalni starjesina bivse JNA sa izrazenom zeljom da doprinese oslobadjanju Visegrada i ucestvuje u radu Komande Prve visegradske brigade. Odmah se ukljucio i pomagao koliko je mogao. Imalo se sta nauciti od Nijaza. Veoma bitna i dugo iscekivana licnost bio je predsjednik Ratnog predsjednistva Opcine Visegrad u Sarajevu i predsjednik Opcine pred agresiju, Fikret Cocalic. U valu izbjeglica napustio je Visegrad i zadrzao se u Sarajevu odakle je, nakon nekoliko slusanja radio-vezom, eto, odlucio doci u Medjedju da pomogne svom narodu u organizaciji zivota i prvenstveno radu civilne vlasti koju je ovdje predstavljao opet Mehmed Tvrtkovic Trte. On je kontaktirao glavnog, kako je on zvao vjerovatno predsjednika Izetbegovica i paralelno u Crnom Vrhu vodeci Opcinski stab TO Visegrad, vodio i Ratno predsjednistvo i Stranku demokratske akcije. To mu je omogucavalo suvereno vladanje situacijom, uz malo ucesce u odbrani od neprijatelja i pripremi dejstava.
Fikreta sam poznavao kratko pred rat kroz druzenje nasih supruga u toku njihovog zajednickog anagazovanja u preduzecu “Panos” u Visegradu. Nasi kontakti su bili vrlo rijetki, a katkad bi on odvezao moju suprugu i dijete iz obdanista, ili ja njegove. Djelovao mi je vrlo ozbiljan, slabo komunikativan i povucen u sebe, a nije bilo elemenata po kojim bismo se mogli znacajnije pribliziti. Ozbiljnost ratne situacije nas je priblizila i ja sam se njemu prijavio da ucestvujem u organizovanju otpora neprijatelju. Fikretovim odlaskom za Sarajevo, sto su mu mnogi pa i ja, zamjerali, civilna vlast nije adekvatno ozbiljnosti situacije formirana, a narod i borci Visegrada su to dobro osjetili u dosadasnjem toku agresije. O Fikretu i njegovim kvalitetama te o nestanku problema iz oblasti koju organizuju civilne vlasti, govorio mi je puno Zaim Hodza. Ponekad je u tome i pretjerivao, ali sam se iskreno nadao i mnogo ocekivao od Fikreta. Svega dobrog nam je falilo, a pogotovo ljudi od iskustva, pametnih i sposobnih. Fikret je poceo vrlo dobro saradjivati sa mnom i sa clanovima Komande, ali sto je duze boravio u Stabu sve se vise osjecao uticaj stapskih “longosa.” Stapski oficiri su u dobroj mjeri Fikreta filovali i podlim pricama. Jedna od tih je da sam ja rekao da cemo ga strijeljati ili objesiti u toku nekog informisanja postrojene jedinice, sto je samo jedna u nizu prljavih lazi. Fikret je, vjerovatno, istu prihvatio kao istinu a o tome mene pitao tek mnogo kasnije. Nakon mog odgovora i dalje je sumnjao, a ja se nisam trudio puno da ga uvjerim.
Brzo se Komandi brigade Ratno predsjednistvo obratilo aktima provokativne i vrlo nekorektne sadrzine. Posto sam ja potpisivao odgovore na te akte i zastupao interese boraca i starjesina brigade, dosao sam pod stalni
———————————————-
udar gospode iz Staba i Ratnog predsjednistva. Kada bi brigada postigla znacajan rezultat, tada su to bili drugi nastupi, drugi ljudi, sa puno obecanja i zelja za pomoci: Komandi, borcima, meni “sta nam god zatreba”. Hodza je brzo pokazao razocarenje Fikretovim uticajem na clanove Staba, odnosno, njihovim uticajem na Fikreta. U svemu sto sam zamjerao onima koji su pobjegli najvise me pogadjalo to sto ne pomisljaju da se vrate pa mi je Fikretov povratak bio odlucujuci da o njemu razmisljam kao odlucnom i hrabrom predsjedniku Ratnog predsjednistva. Ipak, on me je brzo razocarao. U mojoj odsutnosti bio sam izabran za clana Ratnog predsjednistva Opcine Visegrad u Sarajevu, sto sam saznao Fikretovim dolaskom, a sto je clanovima Staba malo teze palo ali ni to nije dugo trajalo, jer sam smijenjen opet u mojoj odsutnosti od strane stapskih oficira, longosa.
Gospodin Hadzo Efendic, predsjednik Ratnog predsiednistva Opcine Gorazde, nakon boravka u Sarajevu me pozva na razgovor kako bi saznao stvarno stanje na visegradskom bojistu i pomogao u eventualnom rjesavanju problema, prvenstveno logisticke podrske. Mene je Hadzo upoznao u pocetku agresije, pa je sa rezervom primio “uvale” koje su ispricali neki stapski oficiri o meni u njegovom odsustvu, pa me upita: „Sta oni to rade?” Sto su se okrenuli protiv tebe?” Mislim da znas koliko je potrebno da zakljucis,” odgovorih mu.
Hadzo mi rece da bi iz Beograda moglo uskoro da se uputi dvije hiljade tona hrane za narod i borce gorazdanskog regiona i to preko Visegrada, sto nisam vjerovao, ali sam se potajno nadao. „Iz Srbije za nas samo salju placenike,” rekoh Hadzi a on klimnu glavom i rece:” Svijet ih tjera da posalju hranu, oni sami to sigurno ne bi.” Ipak, u rokovnik, pored
ovoga upisah “apsurd” sto se ubrzo potvrdi. Ova rijec mi je puno govorila i sve pojasnjavala.
Mobilizacija vojnih obveznika
Kontrola kretanja v/o
Nastavice se