Oslobadjanje i pad Holijaka
Kada smo zavrsili cetvrtu razmjenu, cetnici su ocekivali i petu u kojoi su trazili Micu Obradovica, Brana Simsica i Slobodana Tanaskovica. U njima svojstvenom stilu, nakon sto mi nismo prihvatili ponudjene uslove za razmjenu 03.12.1992.godine uz zestoku podrsku su zauzeli nase pozicije od HE Visegrad na lijevoj obali do Vlasenja, iz drugog jaceg pokusaja u istom danu. Stigao sam iz Medjedje u Orahovce po pozivu vezom kada je sve bilo gotovo.
Do mraka se nije znalo koliko je boraca poginulo, jer se izvlacenje jedinice vrsilo neorganizovano. Osnovni razlozi za pad ovog prostora su objektivni: ukupno mali broj boraca, veliki prostor, duga linijä odbrane, i subjektivni: slaba budnost na liniji odbrane i nedovoljna utvrdjenost linije odbrane. Jedinica iz Holijaka je izgubila komandante koji su imali izuzetno veliki autoritet i vec stekli znacajno iskustvo, sto je ovu jedinicu, u pogledu rukovodjenja i komandovanja, znacajno oslabilo. Novi komandant jedinice, Karaman Fadil,je izrastao u dobrog starjesinu, sticuci znanja u bitkama, nije mogao mnogo uciniti u ovom zestokom napadu cetnika, sa artiljerijskom podrskom koja djeluje zastrasujuce. Nakon uspostavljanja nove linije odbrane sa vrlo malim brojem boraca, izdao sam jednu vrlo neobicnu naredbu ciju sustinu su borci shvatili tek sutradan. Naredio sam da grupa boraca na celu sa Liskom Kasimom pridje cetnicima sto blize i da sa vise
—————————————————
razlicitih mjesta od ponoci drzi cetnike pod opterecenjem, pucajuci prema njima povremeno sa M-48 i garabinima, priblziava se kroz sumu, a zatim oko tri sata ujutro prekine pucati i zvizducima se doziva, simulirajuci pripremu za napad. Znao sam da cetnici ne poznaju tako dobro ovaj teren da se upute u nocni pretres terena kroz sumu, narocito, jer mogu ocekivati puno razlicitih iznenadjenja, a za nocno granatiranje tesko mogu prijaviti mjesto cilja koje treba da gadjaju. Ocekivao sam da ce bjezati, u najgorem slucaju da ce biti cijelu noc budni i sutra iscrpljeni, tako da ce nasim napadom udariti “fuk.”
Naredba je izvrsena, cetnici su pobjegli, a mi nismo bili sigurni u to pa je isto trebalo provjeriti necujnim pretresom terena. Za ovaj zadatak su se prijavile Sarajlije, momci koji su stigli iz Sarajeva kao nase pojacanje. Nisam mogao da ih uvjerim da moze biti puno opasno, ali sam ocekivao da cu iduci sa njima moci da ih zaustavim prije eventualnih teskih situacija i izvuci ih iz istih. Iz Medjedje smo se prebacili vozilima, zureci da stignemo sto prije na kotu Vrhovi, jer su izvjestaji sa Bukvice i Vrhova govorili da nigdje ne vide cetnike. Bojao sam se da se ne vrate i ponovo posjednu liniju, prije nas. Stigavsi na Bukvicu, pregledah dvogledom pojas oko prethodne izgubljene linije i ne uocih nista sto bi ukazivalo da su cetnici prisutni, osim paljevine dima nekih objekata na Pocivalima, blize liniji odbrane. Sa Vrhova, vise kote udaljene oko trista metara od dominantne kote Vlasenje, posmatrao sam ponovo posebno Vlasenje koje su cetnici morali pokriti, ako jos drze liniju odbrane koju su, privremeno, juce zaposjeli. Juce smo izgubili i samohotku i dio MTS-a, zarobljenog u prethodnim dejstvima na Meremislju, ali nadam se da cemo to vratiti. Primijetih da te samohotke nema na mjestu gdje je sinoc, u mrak, bila. Momci iz Sarajeva su se vrlo dobro kretali po terenu i koristeci masku i zaklon, pratili mene i borce sa ovog prostora u stopu. Posebno su me odusevili Enko Kulovac, Podzic Fikret i Taib Dervisevic u skladu pokreta, medjusobnom sporazumijevanju i koncentraciji na neprijatelja. Djelovali su samouvjereno i zastrasujuce, bili su blizu mene radi signala. Mic po mic, necujno stigosmo na Vlasenje, zatim mala pauza i silazak na Pocivala. Kada sam bio siguran da cetnici nisu prisutni, otvoreno sam presao cistinu od sume do kuhinje na Pocivalima, sto je iznenadilo Sarajlije. Fadil Karaman je sa ekipom dosao sa stijena iznad HE Visegrad, preko Konja, i na Pocivala smo stigli zajedno. Odahnuli smo kod kuhinje, pogledali okolne objekte, pazljivo, nadajuci se iznenadjenjima koja su cetnici mogli postaviti ukoliko su se organizovano izvlacili u toku prethodne noci. Iz uocenog na terenu bilo je ocigledno da su cetnici pobjegli sa ovih pozicija neorganizovano, vjerovatno bez komande, bojeci se da ih mi u noci ne iznenadimo. Jako zadovoljan sto smo vratili pozicije oko Holijaka, pozvao sam komandira Karamana, izdao mu zadatke da formira liniju odbrane po prethodnoj. Borci iz Sarajeva da budu interventni uz liniju odbrane, ako zatreba da pomognu, sto su Enko i
—————————————————–
Podzic prihvatili sa zadovoljstvom. To zadovoljstvo je bilo vidljivo na njihovim licima jer postigli su pocetni, vrlo znacajni uspjeh, ne ispucavsi ni metka. “A sta ce biti kada zarafalamo”, glasno su razmisljali. I ja ocekujem puno dobrih rezultata i puno pomoci borcima u bitkama i meni u komandovanju. lznenada, kurir iz veze u Holijacima koja je osposobljena odmah i koju cetnici nisu dograbili, prijavi tesko stanje na Dzankicima i potrebu da se javim vezom sto prije, ili da idem na Dzankice po trazenju komandira jedinice koja je branila vruce podrucje od Zaglavka preko Dugog Cajra do Klisure.
Dobivsi pojasnjenja stanja na Dzankicima odlucih otici sto prije uz angazovanje interventne jedinice iz Medjedje. Dao sam dodatna uputstva Fadilu i uputio se prema autu, koje je vec stiglo do Pocivala. Moje licno obezbjedjenje danas su Juso Kesmer i Abaz Cosibegovic. Abaz je pristigli borac iz Sarajeva, inace momak kojeg sam odlicno poznavao prije rata i blizi rodjak moje supruge Dzevade. Prateci sa Drinska, cetnici su uocili nase kretanje po bojistu i uputili nekoliko granata u sumu, pedesetak metara iznad puta kojim smo se kretali trenutno nas trojica, prema autu koje je bilo uvuceno maskirano u sumarku. Vidjevsi pogotke granata, ocijenih da ce sljedeca serija vjerovatno biti po putu gdje se sada nalazimo. Ostro naredih: “Idemo trkom sto prije do auta, naci ce nas granatama”! Juso je prihvatio i izvrsio naredbu prateci mene u brzini trcanja, a Abaz je jeo hljeb i popravljao pertle cipela. Okrenuvsi se prema njemu proderah se: “Hajde, trci brzo, ostavi to vezanje cipela.” Imao sam predosjecaj da ce granata pasti na mjesto gdje se on tada nalazio. Pretrcao, je tridesetak metara a jedna od tri upucene granate je pala tacno na mjesto gdje se Abaz prije nekoliko trenutaka nalazio i popravljao pertlu cipele. “Umalo ne pogiboh” rece Abaz i pogleda me blijeda lica iz koga probijaju krupne graske znoja.
Auto nas je cekao u sumom obraslom dolu, a zurba je bila velika, jer kriticno stanje na Dzankicima prijetilo je da izgubimo najznacajnije pozicije za odbranu slobodne teritorije oko Medjedje. U toku voznje prema Medjedji iz Orahovaca, tek sto smo nagazili asfalt, iz centra veze vezista Beri mi javi sifrovano da su Holijaci ponovo pali. “Nemoguce”, rekoh, ali me on uvjeri da mu je tako javljeno. Sta se moglo desiti za petnaestak minuta otkada smo otisli, nikako mi nije bilo jasno. Da li je moguce da smo ponovo izgubili Holijake? “Pa sta su radili ovi nasi? Zasto se nisu branlii?”, upitah naglas. Abaz i Juso sa cudjenjem komentarisase da to nije moguce. “Okreni! Idemo ponovo u Holijake”, rekoh vozacu Hamedu, a on smota u tunelu i okrenu. Trazio sam da vozi sto brze kako bismo na vrijeme stigli. Na putu prema Holijacima sretosmo neke borce iz ekipe koja je stigla iz Sarajeva, a predvodili su je Enko Kulovac i Fikret Podzic. Govorili su da je sve palo, da su ih cetnici iznenadili i da je puno mrtvlh. Na moje pitanje gdje su Fikro i
————————————————–
Enko, rekose da su kod dzamije i da me cekaju. Na moje pokusaje da ih vratim, ovi borci su na razne nacine izvrdavali da krenu ka Holijacima. Djelovali su jako preplaseno, sto je bilo dovoljno da shvatim da nece ispostovati naredbu, ali moja ekipa mora ici, gore su ostali borci koji su pruzali otpor. Njima moramo pomoci! Enka i Podzica nije bilo kod dzamije, a vidjeni su da idu ka dzamiji pa mi bi cudno gdje su nestali. Auto ostavismo ispod dzamije u Orahovcima i zurno nastavismo pjeske.
Zijo Kustura, Hodzin brat, nam se pridruzi na prilazu Bukvici, kao i Cero Jasmin, a doktora Benka zatekosmo na Bukvici. Pokusava dvogledom pribliziti i razjasniti situaciju na Pocivalima, koja su zaselak na vrhu sela Holijaci. Jos uvijek nije siguran da li ima nasih i smije li gadjati snajperom. „Sta ovo bi Sejdicu”? upita me sav zacudjen i blijed. “Reci ti meni doktore, ja sam ostavio cisto stanje, sta uradiste? Kako ih pustiste?” ljutito upitah. “Nisam ni ja bio gore na vrhu, samo sam u jednom momentu cuo zestoku paljbu i vidio da neki nasi vec bjeze. Nije mi bila jasna situacija i povukao sam se do ovog mjesta. Sta sad da radimo?” u ocaju me upita. “Jebite se svi kad ste pustili, idemo ponovo uzeti,” rekoh sa puno ogorcenja. “Dajte mi nadjite Enka i Podzica odmah!” naredih Abazu i Jusi. “A, Zijo i Cero, vidite koga ima od nasih na Vrhovima i prenesite njima da smo ovdje, da se pripreme za protivnapad, a da ce konkretniji zadatak dobiti brzo.
Enka i Podzica nisu nasli, a pregledom bojista utvrdio sam da su cetnici zaposjeli nase linije i samo okrenuli puskarnice u suprotnom smijeru iz nasih zaklona. Radilo se o velikom broju cetnika koji su djelovali jako oprezno i spretnije od domacih u svim radnjama koje su se mogle zapaziti dvogledom sa udaljenosti od oko osamsto metara. Pokusali smo ih iznenaditi snajperskom paljbom, ali nije bilo uspieha. Enka i Podzica nismo pronasli do aksama, a od boraca iz njihove grupe izgleda nije niko ostao. Svi su produzili za Medjedju.
Kada sam pomislio da je medju onima koji su panicno otisli ka Medjedji i moj brat Adem, on se pojavio sa jednim saborcem. Rekose uglas: “Jedva smo uspjeli izvuci se!” Djelovali su vrlo iscrpljeno, izgrebani od trnja u izvlacenju. Ostali su zadnji i odsjeceni, a da to nisu sami znali. Izvukli su se uz puno srece iz prve vrlo teske situacije na vrelom visegradskom bojistu. Adem je bio uporan u svojoj zelji da doprinese sto vise odbrani ovih, vrlo bitnih pozicija za nas, jer ocekivao da cemo vrlo skoro on i ja ici u nase rodno selo i iz te pozicije pripremati ulazak u Visegrad, a do tada ce iz Sarajeva stici puno boraca i jedinica, nadasmo se. Ademova odlucnost je bila naglasenija stalnim prisustvom misli da ne osramoti brata za koga je cuo da ovdje kao borac ne poznaje strah i ne vidi nerjesive situacije. Tesko je bilo to opravdati u ovako dramaticnim borbama kakva je bila danas. Adem i njegov saborac ostadose sa nama, a Fadil Karaman izvijesti da nije u mogucnosti
———————————————-
prikupiti cijelu jedinicu, odnosno, da ima samo borce na Vrhovima, dominantnom objektu oko dvjesto metara iznad nas. Odlucih da ih ne povlaci jer je to najznacajnija pozicija za novu liniju odbrane a o daljim dejstvima cu odluciti nocas, nakon sto izvijestim komandanta IBOG-a. U prvi sumrak, upravo kada sam razmisljao da sa svojom ekipom krenem ka Medjedji, nakon sto sam izdao zadatke o formiranju nove linije odbrane i njenom posjedanju, iznenadi me i trenutno malo zastrasi doktor Benko, koji panicno protrca pored mene govoreci “Tenk! Bjezi, Sejdicu, bjezimo. Evo ga tu, ispred nas!”
Vidjevsi Benka kako panicno trci i znajuci da nemamo nista od protivoklopnih sredstava, okrenuh se, a za mnom i ostali, i strcah nizbrdo, stotinjak metara, i zastadoh iza jedne vece bukve. Benko je trazio da trcimo jos do potoka jer smo na zaustavljenoj poziciji u slucaju izlaska tenka u velikoj opasnosti. Ono sto me je natjeralo da stanem bilo je cudjenje, kako to da tenk ne cujem na sto metara od mene, a ne puca niko okolo niti se granatira. “Cuje li neko od vas tenk?” upitah. Svi se pretvorise u uho i pokusase da cuju neki zvuk motora tenka, ali niko ne potvrdi da cuje. Neko od prisutnih boraca prokomentarisa: “Mozda su ga ugasili da pjesadijom izadju na Bukvicu, da ne rizikuju tenk.” Prihvatih tu mogucnost i okrenuh se da nastavim, ali ugledah u Cere Jasmina RPG i dvije granate. „Pa sto nisi iznio na Bukvicu maloprije, daj to ovamo odmah!” ljutito zagalamih na njega, a on se spetlja u frci, pa umalo ne pade, posrnuvsi na zile debele bukve. Granata je vec bila u cijevi RPG-a. “lzvolite,” zamuca i dodade: “Ja sam vas trazio da kazem da je RPG u ovoj kuci ispod nas.” Nastupi tajac da ponovo osluhnemo cuje li se taj famozni tenk, sada sam ga prizeljkivao mnogo vise nego maloprije. Podjoh uz brdo ka tenku. Juso i Abaz su isli uz mene i govorili: “Nemoj ti sam, nemoj prvi komandante, ne mozes i puskom i RPG-om”. A ja kratko odgovorih: “Zasto ste vi tu.” Vracali smo se, mic po mic, ka Bukvici, doktor Benko se lagano vraco i nije mogao vjerovati da tenk jos nije izronio na Bukvicu. Izadjosmo vrlo disciplinovano na Bukvicu, a ja odoh na poziciju sa koje je doktor Benko vidio tenk.
Ta pozicija je bila usjek puta Pocivala-Orahovci na prevoju Bukvica, a pedesetak metara nize je jedna jaka krivina u pravcu HE Visegrad. Iz tog pravca, sa krivine, bljesnuse svjetla direktno u moje oci kroz usjek puta. Podigoh RPG, a u istom trenutku uocih jos neka svjetla okolo: dva velika fara koja su obasjavala podrucje odbrane do Holijaka i Bukvice. Shvatih da se doktor prepao svjetala sa brane HE Visegrad. Pozvah doktora, a on laganim, necujnim korakom dodje do mene. “Eno ti tenka, pucaj!” nasalim se. On se nasmija i rece: “Isto ko farovi vozila.” E moj doktore”, bijase moj komentar. Na ovaj previd, doktor je prozivan mnogo puta kasnije. Fadil Karaman je ostao sa jedinicom uredjivati nasu liniju odbrane, a mi smo otisli u Medjedju da primimo izvjestaje o danasnjem gubljenju pozicija na
——————————————————
Pocivalima. Medjutlm, Enka i Podzica nismo nasli, niti su svracali u Komandu brigade.To mi je bilo vrlo cudno, jer sam ocijenio da se radi o jako odgovornim starjesinama, a borci koje su vodili, su uglavnom produzili za Gorazde. Ovo danas je njima bilo previse da izdrze. Odluke su donijeli sami, jer nisu od Holijaka vidjeli svoje pretpostavljene. Mene i moje naredbe su uvazavali dok sam uz njih a cim smo se razisli hvatali su krivinu. Punoje bilo razlicitih, nesigurnih i neprovjerenih informacija da su Enko i Podzic prosli kroz Medjedju, a ja sam u zadatak dao Fadilu da se proceslja teren u sirem rejonu Orahovaca i da me veceras, do 24.00 sata izvijesti o rezultatu. U danasnjoj bici je poginuo borac koji me impresionirao zustroscu i stilom kretanja u borbi, rahmetli Taib Dervisevic, koji je u Sarajevu vec postigao velike rezultate kao borac.
On je brat, u Sarajevu mnogo poznatijeg, Azema Dervisevica Zenge. Otac Azemov i Taibov, Nurko Dervisevic je bio u logoru Uzamnica, prijavijen za razmjenu do koje nije doslo jer su cetnici htjeli civile poput Nurke razmijeniti za njihove vojvode. Sinovi ovog iscrpljenog starca su se borili kao istinski heroji za Bosnu u kojoj nece biti logora za civile, a u toj borbi za neprijatelja su imali one kojima smeta sve sto nije u duhu velikosrpstva. U ponoc mi stize izvjestaj da su Fadilovi borci pretresli teren do pred sama Pocivala, ali da Enka ni Podzica nisu pronasli. Ujutro su vec stigle poznate price “vidjeni u Gorazdu,” “prosli kroz Ustipracu,” “vec su u Zorovicima, i spremaju se preko Grepka” i slicno, sto je davalo nadu da su jos zivi. Bio sam uvjeren da bi se bar javili radio-vezom da napustaju i objasnili zasto, jer su na mene ostavili izuzetno pozitivan i snazan utisak visokomoralnih osoba te nikako nije bilo spojivo to sto su neki pricali da su se tiho izvukli. I do sada je bilo pojedinaca koji su trazili svoje mjesto po osnovu ispricanih lazi, u kojima su smisljene gadosti zestoke sadrzine. Kada bi to ispricao neki anonimni gradjanin, borci su pitali ko mu je to pricao. Odgovor je cesto bio: neko iz Opcinskog staba : Avdija, Trte, Dine, Esef ili Nedzad.
Ovu situaciju Avdija Sabanovic je iskoristio da lansira zanimljivu pricu i uputio je ka Gorazdu i Sarajevu, prema obicnim gradjanima, ali i prema civilnoj i vojnoj bezbjednosti (posredno). Sustina njegove prljavstine je bila u tome da sam ja zrtvovao, ili cak sumnje da sam ja ubio Erika i Podzica, jer su mi oni bili konkurenti kao borci i starjesine, sve u cilju da sto bolje prosperiram pa makar i preko njihovih tijela. Te i takve lazi brzo su odbacili svi oni koji su Avdiju upoznali bolje, a borci su ga ignorisali u svim situacijama. Avdija i ostali iz Staba su takvim pricama zatvarali sebi i ono malo otvorenih vrata na koja su mogli uci, narocito po Gorazdu. Imali su vrlo rijetke pojedince, istomisljenike, a Stab su forsirali kao pokrice svog angazovanja. Takav Opcinski stab nije imao pravu funkciju u vodjenju otpora
—————————————————
agresoru pa je te funkcije odavno preuzela IBOG, ali stapski oficiri se nisu mirili s tim da su preko poznatih u Sarajevu pokusali iznuditi papir kojim ce oni, ipak, komandovati. Ti pokusaji nisu srecom donijeli uspjeh, jer je tesko vjerovati da poslije svega sto su do sada ucinili imaju povjerenje boraca i starjesina, pa i od naroda koji sve pamti. Ova bljuvotina Avdije Sabanovica je stigla do Zenge, Azema Dervisevica, i on je insistirao da se cujemo radiovezom. To nije bilo moguce istog dana jer sam ja bio daleko od radio-uredjaja u izvidjanju, pa smo se culi narednog dana, odmah poslije Nove ’93.godine, nakon sto su pronadjena tijela Podzica i Enke rahmetli. Njihova tijela su nadjena duboko u nasoj teritoriji iza novoformirane linije odbrane Vrhovi- Bukovica – Prznica 01.01.1993.god.
Poginuli su od granate krecuci se ka Medjedji, jednom precicom pored dzamije u Orahovcima. Ovaj put im je nedostajalo malo srece jer su se kretali ivicom jednog suhog potoka, a granata koja ih je ubila pala je uz samu ivicu, dva-tri metra od njih. U vremenu njihove pogibije ja sam bio na Bukvici sa ekipom i niko nije cuo ni jedan krik, a udaljenost je oko trista metara. Sve vidjeno na terenu ukazuje da su brzo izdahnuli. Ovako sam objasnio Zengi njihovu smrt, a za smrt svoga brata je vec saznao od saboraca koji su stigli u Sarajevo. Zenga je upozorio da ce on sa mnom rascistiti. Prihvatio sam da dodje, ako moze, rekavsi da se ja istine ne plaslm. Rekao sam mu jos da oni koji su mu lansirali takvu pricu nisu moji, a vjerovatno ni njegovi prijatelji te da ih ne slusa vec da sve sam provjeri. Eto, Avdija je nasao svoju ulogu i pokusao njemu svejstvenim nacinom, podloscu, napraviti jos veci gubitak i pomoci neprijatelju da nas manje ostane u odbrani Bosne. Nije uspio. Saznavsi istinu, Zenga mi se izvinio. Veliki borci, istinski heroji, rahmetli Enko i Podzic, nisu ispunill svoju poslednju zelju da udju u Visegrad pobjedonosno. Ukopani su u gorazdanskom groblju 03.01.1993.godine.
Nastavice se