Pomoc i brat su stigli
23.11.1992.godine na podrucje gorazdanske slobodne teritorije je stigla grupa od stotinjak boraca od kojih je tridesetak bilo Visegradjana. Predvodili su ih Enver Kulovac i Podzic Fikret, dokazani borci sa sarajevskog bojista, izrasli u vrsne starjesine sa dosta dobijenih teskih bitaka. Stigli su sa odredjenim zadacima i ovlastenjima, uglavnom da pomognu da
dodje do sto brzeg oslobadjanja novih prostora i jacanja Prve visegradske brigade. Podzic je imao i odredjene zadatke u ustrojavanju jedinica,a narocito u rjesavanju kadrovskih problema i angazovanju svih potencijalnih kadrova u brigadu. Pitanje Staba je bilo jedno od bitnijih koje je namjeravao rijesiti. U prvom susretu me iznenadilo koliko su inforrnisani o stanju jedinica, a narocito o povremenom destruktivnom djelovanju clanova Staba prema Komandi brigade. Oni ce to brzo rijesiti, rekose, i da od njih mogu ocekivati punu podrsku u radu, sto mene i moje blize saradnike Hodzu, doktora, Zakira i ostale, obradova. Sa Enkom i Podzom stiglo je tridesetak Visegradjana od kojih je onaj veci broj djelovao vrlo odvazno i poznavao nas u Komandi. Jednog od boraca koji su stigli sam sa posebnom zeljom iscekivao i eto, stigao je on, moj najmladji brat Adi, Adem Sejdic. Nas susret, kao i cesto prije agresije, bio je pun srdacnosti i vrlo jednostavnih pitanja sa mnogo poziva na proslost i neke komicne situacije. Tako je izgledao i ovaj susret ispred Komande IBOG-a. “Dje si burazeru,” rece i prigrli me muskl stezuci ruku. Poljubismo se bratski sa puno skrivenih suza koje su se mogle svaki cas prosuti kod obojice i pokvariti ovaj susret cvrstih i usko privrzenih jedan drugom, susret dvojice od cetvorice brace iz porodice Ibre i Zemke Sejdic. Da se to ne dogodi, poceo sam sa pitanjima koja ce nas razvedriti.
“Jel’ to ti hoces Sarajevo da deblokiras pa tek onda da nas obidjes. Dje zapelo, da braco pogura.” Ti nisi moj brat, nego ja tvoj u Gorazdu” rece Adi i dodade: “Cestitam, svi mi pricaju uglavnom dobro o tebi.” A ja mu doskocih: “Ono sto su meni o tebi pricali je previse i trebali bi da odvade. Spominju puno nekih “koka,” a ti nisi od tog posla.” “Znas da nisam, ko ni ti,” , i grohotom se nasmija. Za Adija me vezivalo puno uspomena iz zajednickog djetinjstva. Od one koju sam zapamtio kao prvu; kada nas je nasa starija sestra Fatima Tima natjerala pod sporet da bi generalno uredila, ocistila dnevni boravak i kada nismo smjeli plakati vec smo trpili toplotu koja je u pocetku godila, a kasnije, kad smo zaspali, probudila nas potpuno mokre od znoja. Majka je bila odsutna u carsiji, Visegradu, pa je sestra pokusala malo da nas urikta jer smo bili jako nemirni.
Kada se majka pojavila, prijavili smo sestru pa ju je majka zestoko kritikovala, ali nismo zeljeli da je majka siba jer smo je voljeli a, bogami, i bojali se. Sta poslije ? Sjecam se Adijevih gegova sa zabacivanjem obiju
————————————————
nogu iza vrata sto je bila rijetkost da ko moze osim sportista koji su imali gipko tijelo, a to je kao djecak mogao. Meni je to bilo nemoguce, jer gipkost moga tijela nije ni blizu i cini mi se da sam bio puno krut i debeo, a on mrsav i uvijek nejak. Njega su vise bolesti lomile nego mene. Sjecam se, zuticu je bolovao jedino on u nasoj porodici, a bila je prelazna. Eto, na mene nije htiela. Kao stariji brat cesto sam bio i pomalo grub prema njemu pokazujuci da sam ja taj stariji brat, jer je to u djetinjstvu, u nasoj sredini, bilo kao normalno. Oba smo bili tvrdoglavi i bitno je bilo cija je zadnja, a ja sam uvjek bio jaci i brzi. Kada bi neko drugi htio da povrijedi ili tuce Adija, tada sam bio vrlo eksplozivan, mada je to bilo rijetko jer smo mi izbjegavali sukobe sa djecacima sa kojima smo se druzili. Adi je imao losiji rukopis od mene, isto kao Enes od Halila (moja starija braca). Sportove smo pratili, a rekreativno mnoge i igrali sto je nametalo i takmicarsku atmosferu tamo gdje je to bilo moguce. Ja sam bio vrlo uporan i teze podnosio poraze, a on se znatno bolje znao radovati i ljepse provocirati, sto je cesto mene puno nerviralo. Ponekad je to bio pocetak nasih prepiraka koje su zavrsavale njegovim povlacenjem, a ponekad se desi i sitna carka. Kada je to u kuci, onda babo reaguje, ako je tu, ili majka.
Sah je bio cesta oblast u kojoj smo odmjerivali snage i uglavnom sam bio bolji, ali kada Adi dobije, tada je atmosfera bila uzburkana. Improvizovani stoni tenis u kucnom ambijentu, na stolicama ili vani na vratima stavljenim na stalak, smo cesto do iznemoglosti igrali dokazujuci ko je bolji. Fudbal, kosarka i ostali timski sportovi su takodje bili podrucja gdje smo rekreacijom cesto dozivljavali poraze i pobjede, ali je uvijek bio prisutan naglasen takmicarski duh i upornost da se uspije vise i bolje. Zajedno smo dijelili svaki, pa i najsitniji dzeparac a dobijali ga na razne nacine od babe koji je i pijan vrlo cesto za nas odvajao da imamo kupiti sebi nesto kada se vracamo iz skole. Razlika od dvije godine nije bila prevelika tako da smo sazrijevali zajedno. Od najstarijeg brata Halila, rodjenog 1953., smo dosta toga naucili, a ostavio nam je aparat za slikanje i aparaturu za izradu fotografija, kako bismo slikajuci, a kasnije i radeci fotografije, zaradili nesto novca. Ovim poslom, kojem nas je brzo obucio, Halil je i sam zaradjivao ponesto novca za skolovanje i dzeparac u Sarajevu na studiju sedamdesetih godina. Ovaj brzo nauceni zanat smo dobro iskoristili za dzeparac, a cesto i mnogo vise od toga, cime bismo kupovali nesto od odjece. Ponekad smo od ovako zaradjenog novca placali smjestaj i ishranu za vrijeme studija. Pored dobre zarade na gradjevini i puno ulozenog rada i truda, otac nam je mogao priustiti samo jedan dio nasih prohtjeva koji su bili u vrijeme naseg izrastanja gotovo egzistencijalne prirode. Otac Ibro je bio priucen majstor za gradjevinske poslove. Veoma brzo je postao vodeci majstor u ovoj oblasti na nasem kraju,
———————————————
a strucnost koju je posjedovao otvarala mu je siroko vrata napretka i prolaz gdje mnogi gradjevinski inzenjeri nisu mogli.
Zaradjivao je puno novaca radeci privatne kuce koje je vrlo rijetko pogadjao “udjuturu” a najcesce radio za dnevnicu koja je bila ista kao i majstora koji su sa njim radili, uvijek skromna za njegov ucinak, odnosno vrijednost tog ucinka. Mnoge kuce na kojima su kvazi-majstori, praveci propuste, dolazili u bezizlazne situacije, babo je popravljajuci velike greske
zavrsavao, narocito na krovnim konstrukcijama.Kada bi zavrsavao kucu dobivao bi puno darova na „sljeme“ koje je nesebicno rasporedjivao radnicima i majstorima koji su mu
pomagali.Ipak, njegovi dolasci poslije zavrsetka nekog objekta (obicno privatnih kuca) su bili veliki ugodjaj nama, njegevoj djeci, a samo iscekivanje je bila vjecnost znatizelja i radost.
U vremenu koje ja pamtim, babo najcesce je dolazio mortus pijan i to robe sa sljemena bilo bi uglavnom prljavo od njegovih padanja po putu. Mada su ga najcesce dovozili autom u tim prilikama, zbog velikog uspona u povratku, vozaci nisu rizikovali da ga dovezu do nase kuce. Novac, koji je nosio po svim dzepovima, bio je zguzvan i cesto uprljan blatom, a puno novca
izgubljeno po kafanama i putem do kuce. Vjerovatno su sitni lopovi ponekad njega imali kao svog klijenta i uzimali svoj dio. Moj brat Adi i ja smo cekali uprljanu i zguzvanu stoju (sto dinara) da kupimo knjige, sveske, tene, farmerice ili da odemo na neki od teferica kada smo odrasli.
I pijan i trijezan, otac nas je pazio, ali puno prohtijeva je pijan imao. Majka mu je, koliko je mogla, izlazila u susret, ali to je imalo svoju konacnost, a tada nastaju problemi, psovke i maltretiranja. Mnogo je noci, nespavanih zbog alkohola s kojim se babo druzio vrlo aktivno, moja majka provela cekajuci da se razidju, da se otrijezni babo. Kada bi se otrijeznio, pitao je mnogo toga sto mi nismo znali odgovoriti. Izmedju ostalog, koliko je para donio i da li je nama dao. Obicno je davao meni i Ademu isto, a i kada to nije bilo tako, dijelili smo jer smo tako uceni od majke. Majka i otac su nas voljeli vise od starije brace koji su vec krenuli u bijeli svijet i postajali svoji ljudi.
Kao i najstariji barat Halil, Adem je zavrsio gimnaziju i upisao se na Elektrotehnicki fakultet u Sarajevu. Ja sam po zavrsetku Skole ucenika privredi, upisao sumarstvo, tako da smo skolsku 82/83. zapoceli zajedno, ja kao apsolvent sa dva ispita do diplomskog, a on kao brucos. U to vrijeme sam ga mnogo cemu pokusao nauciti, ali se i sam veoma dobro snalazio boraveci u studentskom domu Nedzarici. U tom vremenu sam morao biti ilegalac povremeno kod njega. Tada sam vidio da je inteligentniji od svojih cimera, ali i to, da ce druzeci se sa tom ekipom, imati puno problema da u redovnom roku zavrsi studij. Pokazalo se da sam ispravno procijenio. Ipak, studij je zavrsio u razumnom roku.
———————————————
Ja sam gotovo potpuno pobjegao od toga, Halil pogotovu, a Adi je znao priustiti i sebi nesto sto je njegovo drustvo nametalo: zapaliti cigaretu, popiti pice i to je bila sva ljepota uzitka od mogucih poroka i to mu je nametnulo drustvo koje je cijenio. Muziku je volio i ona ga je mnogo odmarala, a dolaskom u Sarajevo mog suraka Muharema koji je vec dobro prebirao gitaru, pronasao je ahbaba da se povremeno opusti i otpjeva pokoju. Znam, pjevali su cesto “Dirliju” i hitove Crvene jabuke. Uz puno teskog u nasem djetinjstvu, dozivjeli smo i vrlo finih trenutaka, ali i komicnih scena koje smo priredjivali vrlo cesto.Jedna takva se je dogodila prilikom njegovog odlaska na obavezno sluzenje vojnog roka (JNA). U to vrijeme svaki ispracaj regruta u vojsku je bio popracen velikim veseljem jer je taj cin smatran cinom ponosa roditelja i sazrijevanja njihovog sina. Upravo tako je ispracen i moj brat Adi, uz puno radosti, ali bogami, i suza prilikom rastanka. Majka je govorila da je on premlad, tek devetnaest godina, te da nije prosao svijeta i bojala se da se nece snaci tako miran i patrijarhalno odgojen.Nakon Adijevog pozdravljanja sa rodbinom, komsijama i prijateljima, usli smo u Halilov auto, ficu, i krenuli iz sela Drokan ka Visegradu.Tek sto smo izasli uz prvu uzbrdicu, Adi ce panicno: “Joj, Halile, stani, zaboravio sam vojnu kujizicu!” Halil zaustavi uz negodovanje: „Pa kako ces to zaboraviti?” “Na sta si misilo?”. Idi, Ahmo, trkom, donesi je”! Adi mi objasni i ja otrcah. Kroz selo bi onih logicnih pitanja: „Sto si se vratio?” „Sta ste zaboravili?” a ja da ne pricam bruku kratko odgovorih: “Nista.” Uzeh knjizicu i ustrcah uz uspon do mjesta koje smo zvali Zelenka a Adi mi otvorl vrata. Dajuci mu knjizicu upitah ga: “Gdje ti je poziv i licna karta?”
Tad se Adi uhvati za glavu i panicno rece: “Nisam ponio nista,” opet se Halil poce cuditi i postavljati Adiju pitanja. A ovaj, ne mogavsi naci odgovore, zamoli me da ponovo trcim do kuce da uzmem poziv i licnu. Ja sam se vec dobro zapuhao i umorio, ali nisam razmisljao puno, idem sto prije, jer zakasnicemo na autobus za Sarajevo. Adi je iz Sarajeva produzavao za Split i dalje za Divulje. Upravo u tim Divuljama je vojni rok u JNA sluzio i nas rodjak Izet Sejdic oko cijeg je sluzenja bilo puno vise komicnih scena. Ovom sto nam je Adi priredio oko njegovih dokumenata, smijali smo se mnogo puta poslije toga prepricavajuci, najcesce u porodicnom krugu, kako se ono desilo, evocirajuci uspomene na ovaj komican dogadjaj. Pred agresiju Adem je radio u Azotu Vitkovici i cupao se da nadje neko perspektivnije rjesenje, jer su plate bile male i neredovne. Tako je i uzeo dvadeset cetiri licna dohotka u robi amonijum – nitrat i napustio, a honorarno je radio kao profesor u srednjim skolama u Gorazdu.U ovom gradu su ga poznavali mnogi, i uglavnom, se izuzetno lijepo pricalo o njemu.Ja sam bio ponosan na njega, ali u ovom susretu on mi rece da je on ponosan na mene te da je on “moj brat” a da je ocekivao da sam ja “njegov brat,” bar u Gorazdu u
————————————————
kom ga mnogi znase pred agresiju i dobro uvazavase. Pricasmo te veceri o svemu, o nestanku Fahrije ponajvise, i njegovom boravku i angazovanju u Sarajevu, i o prelasku preko Grepka, a zatim smo otisli do roditelja u Medjedji.
Dirljiv, kao i mnogi, bio je njihov susret sa Ademom. Nakon sto smo se dobro ispricali, ja sam otisao spavati, a brat Adi je ostao sa roditeljim u kuci Redze Resica. Nisam mogao dugo zaspati, razmisijao sam o svemu a ponajvise o tome koliko je on bio uporan da dodje do nas, prije mnogih ciji su najblizi ostali sami i za ciju sudbinu nista ne znaju. U snazi da izvrsi tu svoju odluku vidjela se velicina ljubavi i postovanja prema nama, patriotizam i
zudnja za Gorazdem. I eto, uspio je, svaka mu cast! Znajuci njegov temperament, eksplozivnost i nestrpljivost, pribojavao sam se da ce odmah uci u teske situacije, ali nisam imao pravo ni razmisljati da ga sakrijem i zastitim od mirisa baruta. U eventualnim dejstvima koja se ocekuju, trebaju se prilagoditi uslovima i nacinu ratovanja svi koj i su dosli ovih dana, a njih je tridesetak u ovoj grupi za visegradsku brigadu. Nakon nekoliko dana pokazali su malo nervoze i zelje da pokazu sta znaju., ali nije bilo prave prilike jer su trajale razmjene i bilo je to neko primirje, mada je povremeno narusavano od strane cetnika.
Nastavice se