Razmjene
Znajuci da postoje logori civila u Visegradu a prvenstveno radi dobijanja informacija oko neizvucenih tijela nasih boraca-heroja u bici na D. Lijesci, prihvatili smo kontakt radio-vezom sa cetnicima uz odobrenje komandanta Ferida Buljubasica. Cetnici su odmah poslije bitke za Meremislje pokusavali doznati podatke o njihovim borcima nestalim u toj bici. U svrhu kontaktiranja sa cetnicima oko razmjene zarobljenih fomirana je prvo u Gorazdu pa zatim i kod nas u Medjedji, Komisija za zarobljenike. Ova Komisija je pokusavala ostvarivati kontakte i dogovarti razmjene.
Kada je prva razmjena trebala biti potpuno dogovorena, sa strane je insistirano da ona bude dogovorena na nivou komandanata sto je i prihvaceno sa nase strane.Preduslov je bio obostrano postivanje lokalnog prekida borbenih aktivnosti. Mi smo to postovali, a za cudo , i cetnici za vrijeme izvrsenja prve razmjene. Inace, ovih dana nasa dejstva su bila umanjenog intenziteta i ocekivali smo sadejstvo sa jedinicama iz Zepe na zajednickom zadatku.
SaVinkom Pandurevicem,cetnickim komandantom, sam kontaktirao uz instrukcije i saglasnost komandanta Buljubasica i dogovorena je prva razmjena tijela poginulih. Mi smo trazili i dobili tijela Gacka Bekta, Bezdroba Enesa i Bese rahmetli, a cetnicima smo dali tri tijela njihovih boraca sa bitke na Meremislju. Razmjena, je izvrsena na platou ispred tunela
Nezuci na asfaltnom putu Visegrad-Medjedja na raskrsnici za Holijake. Obezbjedjenje sa nase strane je bilo na visokom nivou, ali je ipak trebalo ostvariti prvi mirni susret sa cetnicima i izvrsiti primopredaju tijeja. Sa nase strane za tu tesku situaciju odabran je, nakon dobrovoljne prijave nekolicine boraca, Avdo Duran, momak koji nije prezao ni pred jednim zadatkom bilo koje tezine. Moje mjesto u toku razmjene je bilo takvo da sam imao kompletnu situaciju kao na dlanu: na stijeni iznad mjesta razmjene udaljenoj stotinjak metara od mjesta razmjene vazdusne linije, a uspio sam otkriti poziciju na kojoj se nalazi Pandurevic, sto ga je puno iznenadilo. Poslije ove razmijene uslijedile su pripreme sljedece, uz mnogo prethodnih dogovora radio-vezom i uslovljavanja. Pokusao sam da dobijem odgovore za odvedene Visegradjane, uglavnom, vojnosposobne. One, koji su vjerovali cetnicima i Uzickom korpusu i vratili se u Visegrad u drugoj polovini aprila i maju da budu ovce za klanje uz prethodno izivljavanje tih kojim su vjerovali. Nisam dobio konkretne odgovore, uglavnom je nepoznata sudbina svih.
Tijela nasih heroja koja su razmijenjena ukopana su u prisustvu gradjana Gorazda. Svi su htjeli da ih isprate i odaju pocast. Ponovo su se redale teske scene a emocije su dostizale nevidjenu tezinu. Plakali su svi,
—————————————————
zalili sto ih nema i ponosili se njima. U mojoj dusi puno tezine izaziva surovost agresije. U nemogucnosti da se dobiju neka tijela, posebno Hece rahmetli, a cetnicko objasnjenje da to tijelo nisu mogli naci, i podsjecanje na pogibiju, me je jos vise ubijalo. Druga razmjena je ubrzo uslijedila i razmjenjene su zive osobe, civili. Pet nemocnih starih zena i to : Hajdarevic Mula, Isic Fatima, Muhic Niza, Dizdarevic Zumra i Dizdarevic Samija, za tri stare zene koje su ostale sa nama nakon dejstava oko Bursica. Za dva tijela ubijenih cetnika dobili smo dva tijela nasih boraca.
Za sest tijela ubijenih cetnika dobili smo pet tona brasna. Nakon puno nastojanja da izvucemo vise od toga, prihvatili smo takvu razmjenu. Prethodno je saglasnost i za ovu razmjenu dao komandant Ferid Buljubasic, a izvrsena je vojnicki kao i prva. O svim detaljima u pripremi razmjene su bili obavijesteni clanovi Komisije za razmjenu, ali nisu zeljeli da rizikuju i da ucestvuju u razmjeni na mjestu na kom sam se ja nalazio. To je za njih bilo preopasno. Ipak su bili spremni da iz hladovine kritikuju iza mojih ledja. Cudno je mnogima koji nisu zivjeli u Medjedji i na ostatku slobodne visegradske teritorije, zasto smo trazili brasno za tijela poginulih cetnika. Borcima Prve visegradske brigade je odavno postalo jasno da ce uskoro morati voditi bitke samo za hranu. Posljednjih sedam dana dnevno im je pripadala “ogromna” lepina od sto grama, danas je dijele na pola a sutra, mozda, nema hljeba uopce. Ovi borci su to prebrodili. Vec nekoliko puta su bez hljeba neslanu krompirovu corbu, rizu ili rjedji grah, koji je bio samo iznimno, pojeli uz ono “sucur Bogu da i ovo imamo.” Cetnicka tijela su se pocela raspadati, a mi smo za razmjenu prvenstveno trazili tijela nasih borca i uporni u tim nastojanjima bili, ali cetnici, ipak, nisu isporucili sva tijela nasih boraca nestalih u toku dosadasnjih dejstava. Njihovo uvjeravanje da ne posjeduju vise tijela je bilo argumentovano, ali je sumnja u to da su oni unistili ta tijela kod mene ostala kao najvjerovatniji razlog sto nisu mogli ponuditi tijela nasih boraca za razmjenu. Mi smo u svom viteskom nacinu ratovanja postivali osnovna nacela Zenevske konvencije u postupanju sa zarobljenim. U razgovorima sa razmijenjenim starim i iznemoglim zenama, saznao sam sta su prezivjele u zatvorima sto mi je dalo jos potpuniju sliku o cetnickoj torturi i primjeni ideologije velikosrpstva nad civilima koji su „izuzetno opasni” za njih. Cetnicima nije smetalo to sto su ove zene stare preko sezdeset godina. Oni su ih upregnuli kao sposobnu radnu snagu i tjerali da rade vrlo teske poljoprivredne i druge poslove. “Ali eto, ostale smo zive, fala Bogu” rekose sve i jedna, iscrpljeno i isprepadano. Dejstva su utihnula, ali ne potpuno. Cetnici jos koriste prilike da iznenada upute poneku granatu, sto opravdavaju kada razgovaramo o nastavku razmjene tijela time sto kazu da su neke pijane budale gadjale i da su ih oni vec kaznili, mada je to bilo prozirno i demantovano obicno istog dana ponovnim pucanjem ili
———————————————-
granatiranjem. Jos jedan neprijatelj je kucao na vrata prijeteci nasem opstnku na ovom prostoru. Dolazi, vjerovatno, hladna i duga zima, a borci su neobuveni i neodjeveni. Sto je moguce i nemoguce krpi se, jer nema drugo. Ima samo to sto je na borcu, a sto nije ni blizu potrebnog za zimu. Nije dovoljno toplo, nije nepromocivo, a o uniformi borci samo sanjaju od pocetka agresije. Snovi vecine boraca su cesto puske i dovoljno municije a onda ravnopravna borba protiv neprijatelja. Da li ce to dozivjeti ? U meni postoji nada da hoce, ali sigurno ne brzo. Eto, oni skromne snove tesko mogu obistiniti kako bi dohvatili rukama pravdu visoko u crnim oblacima iznad njih. Prelazne i zarazne bolesti su vec prisutne, ali ne na epidemioloskom nivou, mada svi uslovi za isto postoje; neuhranjenost, iscrpijenost, slabi uslovi za higijenu, nemogucnost pravovremene i potpune medicinske, intervencije, neadekvatan smjestaj i kontakti sa bolesnim osobama i dr. Ali, borac sa Drine je cvrst i zilav, pun gorcine tako da ni bolest ne moze prici blizu. Sve neprijatelje pobjeduje i prkosno koraca na oluji i mecavi sa osmijehom na licu, Bosnom u srcu, sve blize slobodi. Brasno, koje je dobijeno u razmjeni, moze hraniti borce ako ne bude nista drugo dospjelo iz Gorazda, najvise dva mjeseca. A sta onda? Iz Gorazda smo za narod i vojsku do sada povremeno dobijali zito i jos ponesto, ali to je bilo premalo da bi se od toga prezivjelo.
Davalo se, uglavnom, za narod u pocetku agresije a formiranjem IBOG-a i za vojsku, na kazane. Posto su normativi za vojnike bili mirnodopski, a izbor hrane izuzetno skroman, neki su komandanti jedinica pokusavali laznim brojnim stanjem dobiti vise hrane sto im je polazilo za rukom a mi u Medjedji to nismo znali.
UNPROFOR se sa humanitarnom pomoci najavljivao, ali su cetnici pokazali da oni ne uvazavaju humanitarnu misiju i da nikome nece dozvoliti prolaz preko osvojene teritorije bez njihovog odobrenja, sto je uvijek bilo uslovljeno krupnijim ustupcima prema njima. Tako prodje svaki sedmi ili deseti konvoj, ali ga cetnici prethodno dobro olaksaju. Nastavljeni su kontakti sa cetnicima oko razmjene zarobljenika i tijela poginulih. Njihovo insistiranje da dobiju sto prije Micu Obradovica, Brana Simsica i Slobodana Tanaskovica nije imalo uspjeha jer nisu bili spremni dati podatke o svim zivim i pobijenim u Visegradu od pocetka agresije, a mi smo zahtijevali da ih dobijemo u razmjeni za navedene cetnike. Znao sam da su mnoge odvedene pobili jer su to svjedocili oni koji su pobjegli iz Visegrada ispod noza u maju, junu i julu ’92. godine. Za takve smo trazili podatke i tijela. Nismo dobili ni istinite odgovore. lpak smo pristali na dalje razmjene u nadi da cemo uskoro dobiti zive nase nestale i odvedene sugradjane. Dogovorena je i 25.11.’92. izvrsena razmjena tijela cetnika za hranu. Za sesnaest tijela cetnika dobili smo sest hiljada kilograma brasna, tri hiljade kilograma krompira, petsto
————————————————-
kilograma graha, petsto kilograma secera, dvjesta kilograma rize i deset steka cigareta.
Sta je znacila navedena kolicina hrane za nas, tesko je opisati, ali najkrace receno: jos tri mjeseca zivota, odnosno, prezivljena zima. U dobroj mjeri od ove hrane se hranio i narod jer su borci, cije su porodice bile najugrozenije sa hranom, dobijali obicno simbolicne pakete hrane, ali dovoljno da barem pet-sest dana ne misle dok su u borbi imaju li njihova djeca ista pojesti ili gladuju. Tesko su mi padali zahtjevi boraca za pomoc u hrani za porodicu, pogotovo kada borac kaze da on nosi svoj hljeb kuci i da on uopce ne jede, a mi u magacinu nemamo nikakve rezerve hrane da mu se izda. Za tu razmjenu su borci saznali isti dan i isto vece su na sastanku Komande i komandanata bataljona izneseni zahtjevi za pomoc u hrani. Svima se izaslo u susret po prijedlozima komandanata bataljona, ali preskromno. Medjutim, bilo je i kritike i vrlo podlih komentara iz Staba od nekih clanova, cak i u pismenoj formi zvanicnih optuzbi upucenih meni, komandantu brigade.
U sustini, njihov komentar da ne zele jesti kosti svojih boraca je tumacen na vise nacina, a oni sami su istog dana zahtijevali da im se izda sljedovanje jer nisu imali sta jesti, a nisu poduzimali nista da dodju do hrane za Stab. Tesko je bilo prihvatiti stalnu kritiku bez osnova, a jos teze optuzbe sitne podlosti i prijetnje, doduse, nikad u lice meni, ali mnogo puta iza ledja. Ipak, najteze mi je padao njihov nerad.
Nadao sam se da ce stapski oficiri promijeniti odnos prema nama u Komandi, a posebno prema meni, i da ce moja korektnost biti dovoljan razlog u belaju koji nam je zajednicki da se sobom ne bavimo, ali nisu se mijenjala. Moja tolerantnost je nekad rusila cvrste principe mog ponasanja i ukupno stila zivota, sto je cudilo moje najblize saradnike. Iz Sarajeva, preko Grepka, su dosli tjelohranitelji Avdije Sabanovica, Zahid Hurem i Sejo Becirevic koga su zvali sejtan, koji su me pokusali zastrasiti svojim gestovima sepureci
se prilikom susreta, najcesce ispred zgrade Komande brigade. Momci , koji su bili uz mene, su trazili da im dozvolim da oni upozore ove kabadahije da se malo spuste. Rekoh im da nema potrebe i da me ne plasi nimalo niti jedan njihov gest. Ako bude trebalo, ja cu ih upozoriti. Sjecam se, prije mjesec dana rahmetli Heco Mesa je poslije jednog Avdijinog komentara htio zavrsiti puskom svoj komentar, ali mu to nisam dozvolio. Pred cetvrtu razmjenu sam
trazio od Komisije za razmjenu da se ukljuci i pomogne mi u komunikaciji, pripremi i izvrsenju razmjene. Pozvao sam gospodina Mehanovic Esefa, predsjednika Komisije, kod mene na razgovor sto je on prihvatio. Prethodno je svratio u Stab sprat nize i vjerovatno dobio sva uputstva kako da se postavi. Na moj poziv za zajednicki rad u cilju postizanja sto boljeg ukupnog rezultata, on je poceo kritikovati mene za dosada izvrsene razmjene sto sam
———————————————
prihvatio u domenu korektne kritike, a kada je prosuo odredjene prljave lazi tada sam ga zaustavio i pitao sta je dobio kao instrukciju od Trteta, Avdije, Dineta i Nedzada.
Nije mi htio reci, ali nije ni trebao, jer sam prepoznao sta je cije. “Jesi li ti angazovan u nekoj jedinici?” upitah, “Nisam, niti namjeravam,” rece i dodade “Ja radim neke poslove za Stab.“ Nisam bio zadovoljan odgovorom pa upitah zasto ne namjerava i kakvi su to poslovi ? Odgovor dobih: “Necu pod tvoju komandu i ti mi nista ne mozes. Moj komandant je Tvrtkovic,” zalupnu vrata i ode sav crven i razjaren. “Bices uskoro mobilisan ili pritvoren,” rekoh jer je za isto bilo mnogo razloga, a osnovni je sto ni po jednom osnovu nije bio oslobodjen obaveza ucesca u odbrani u sklopu jedinice. “Nikad, a ti pokusaj da me pritvoris” culo se njegovo deranje niz stepeniste. Nakon ulaska u prostorije Staba pocele su prijetnje upucene meni, a zavrsna je bila Mehmeda Tvrtkovica: “Neka pokusa da te pritvori, pucacemo se,” nasto ja nisam reagovao, mada im nije bilo svejedno i tesko su mi padale te prijetnje jer mi se pucamo sa cetnicima i ne treba nam pucanje izmedju nas. Ohladio sam se malo radeci redovne zadatke a onda dobih informaciju da je sacinjena “sluzbena zabiljeska” koju su kao svjedoci potpisali: Mehanovic, kao, predsjednik Komisije, Dzemo Omerovic, Dine Jamak i Nedzad Muhic, kao svjedoci i clanovi Komisije. Razgovor izmedju mene i Esefa nije pratio niti slusao niko, medjutim, oni su to potpisali, a Esef i Stab to nazvase sluzbenom zabiljeskom.
I pored ovakvih uvreda u pisanoj formi mnogo vise usmenih provokacija, ljage i lazi, nisam pokleknuo. Moja podrska su bili moji saradnici, borci, a odlucujuca inspiracija je bila odbrana naroda i slobodne teritorije. Mnogo vremena u dosadasnjem toku agresije utrosih da pokusam razumjeti te ljude i njihove poteze i uvijek dolazim do slicnih rezultata i razmisljanja, a to je da oni nisu vrijedni toga vremena kojeg utrosih, sto pokazuju rezultati njihovog rada, karakteri i odnos prema borcima i narodu u ovom najtezem vremenu. Kod nekih sam osjecao zavist, potcjenjivanje pa cak i mrznju. Ta mrznja se granicila ponekad s neprijateljstvom, sto je bilo vrlo opasno. Zato sam pokusavao biti mnogo tolerantniji nego sto sam obicno. U pocetku sam se pribajavao podlih poteza, a stizale su mi razlicite prijetece, poruke i dojave. Nisam ih prihvatao, a kada sam o njima razmisljao onda mi moj strah nije bio na umu. Mozda ga uopce i nemam. Daleko vise sam razmisljao sta ce biti sa mojim borcima i narodom, da li ce dozivjeti slobodu ili umrijeti u mukama? Upravo ta zelja da dozivimo slobodu povlacila me unazad kada sam trebao napraviti posljednji korak i rascistiti sa pojedincima koji su mi stvarali ogromne probleme i lagano me unistavajuci pomagali mom i nasem neprijatelju, sigurno vise nesvjesno nego razumno. Tako su one prijetnje Avdije i Tvrtkovica “pucacemo se” bile teske jer znam
—————————————————
da oni nisu sada sposobni potegnuti oruzje na mene, a ja da potegnem na njih, na to nisam ni pomisljao. Mnogi su pitali: “Da li to Sejdic ne smije?” I nije smio. Samo zato sto su to prethodni saradnici, mozda i buduci, i zato sto nisu neprijatelji vec prijatelji iz mog naroda, a u velikoj su zabludi.
Hrana dobijena u razmjeni je bila u originalnim pakovanjima i provjerena je po kvalitetu i upotrebljivosti. Bila je potpuno u redu. Gospoda iz Staba OS Visegrad su jeli tu hranu a huskali narod i borce da se radi o zatrovanoj i ozracenoj hrani. Eto, i to su radili.
Jos jedna razmjena, cetvrta po redu, izvrsena je 02.12.1992.godine. Rezultat iste je: za tijelo cetnika Pere Kovacevica, oficira predratne JNA poginulog na Meremislju, dobili smo tijela dva nasa poginula borca : Hadzic Amira i Raonic Malina i tri ziva odrasla muskarca srednje starosne dobi
1) Ahmetspahic Hajrudina
2) Cuprija Ilijasa
3) Balic Hasana
Ovo je bila vrlo uspjesna razmjena. Spasena su tri Bosnjaka ispod noza, od mucenja koja su zapamtili za sva vremena. Sta su prezivjeli, tesko je opisati, ali ostali su zivi i slobodni su i to je sada najbitnije. Dosta znacajnih podataka sam doznao od njih. Reakcije cetnika na neuspjehe koje su imali u borbenim dejstvima su me posebno zanimale. Iz njihovih svjedocenja sam zakljucio da su cetnici u nekoliko navrata bili spremni pobjeci iz grada, a posebno kada su se vodile bitke za Drinsko i bitka za D.Lijesku. Tada su mnogi bjezali autima i pjeske ka Uzicu i Priboju. Grad je bio gotovo prazan, ali nismo imali srece do kraja dovesti dobro zapocete bitke. Od gospodina Vinka Pandurevica sa kojim sam komunicirao u pripremi i provodjenju razmjena dobio sam podatke o nasim zarobljenim ili odvedenim u logoru Uzamnica. Od boraca koje su cetnici zarobili prijavljeni su
1) Berberovic Adem i
2) Samardzic Muharem.
Od civila koje su cetnici priveli u toku “velike zablude” bez pruzanja otpora kao zivi su prijavljeni
1) Kulo Ramiz
2) Klacar Fadil
3) Selimbegovic Mirsad
4) Tabakovic Fehim
5) Muratagic Saban
6) Kasapovic Dzemal
7) Dragovic Mustafa
8) Kustura Islam
9) Cuprija Anes
10) Dervisevic Mustafa
——————————————–
11) Cuprija Mustafa
Svi oni su ponudjeni za razmjenu, a o velikom broju na isti nacin zatvorenih cetnici nisu imali odgovor. Sudbina velikog broja civila je ostala nepoznata, ali smo se nadali da su zivi. Mozda negdje u Srbiji, u nekom od logora o kojima se vec govorilo. Poslije mnogo dobijenih informacija od razmijenjenih Ahmetspahica, Balica i Cuprije saznah da mi je sestra Fahrija, gluhonijema osoba koja rat nije mogla nikako shvatiti, bila u zatvoru Uzamnica do pocetka septembra 1992.godine, da je cesto plakala i trazila nacina da sazna sta se to oko nje dogadja, da bi cetnici, vidjevsi je kao veliku opasnost, odlucili da je nestane. Kako i pod kojim mukama, nisu mi rekli. Kazu da su vidjeli da je izvedena iz logora Uzamnica i da se vise nije vratila. Nada i dalje postoji, ali su vrlo male sanse da je ziva. Razmijenjeni su djelovali tako preplaseno da ni njihova radost nije bila lahko primjetna. Mozda slobodu nisu mogli prihvatiti kao stvarnost, vec su ocekivali batine i maltretiranja u poznatim terminima. Sam osjecaj da si dao doprinos da oslobodis neduzne civile i ljude koji su bili vojnosposobni, kazem bili, jer vise ni blizu nisu i ne mogu biti, je veliko olaksanje koje uz stalne napore, naprezanja, borbu sa neprijateljem i puno borbe u sebi ti daje dodatnu snagu da izdrzis i cinis jos bolja djela u ovom golemom jadu. Razmijenjeni su po svojoj zelji upuceni prijateljima i rodbini da se odmore i oporave.
Izvjestaji o razmjeni
Nastavice se