Novi oficiri odmah u vatri
Poziciju Bujaka po mojoj naredbi su kontrolisali nasi borci, ali samo patrolama, sto je moglo biti kobno za nase jedinice i za mene licno. Bio sam vrlo tuzan i ogorcen po saznanju za ovaj gubitak, a saznao sam uvece po povratku iz Gorazda, gdje sam bio na sastanku sa komandantom Buljubasicem i izvijestio ga o briljantnom rezultatu. Zarobljen je veliki
plijen: od samohotke preko brdskih topova do puno oruzja,municije i opreme. To je nas najveci plijen do sada. Primajuci moj usmeni izvjestaj sa ushicenjem, komandant mi je cestitao, a starjesine, koje su tek stigle iz Sarajeva da pomognu u vodjenju jedinica, su bile vrlo iznenadjene takvim rezultatom i vremenom u kome je postignut. Rasporedom starjesina meni su pripali, kao saradnici, u Prvu visegradsku brigadu: Sobo Rasid i Sabovic Amir koji su isto vece stigli u Medjedju zajedno sa mnom. 17.10.1992.godine uslijedio je obilazak Meremislja sa starjesinama iz Komande i oficirima koji su tek stigli u jedinicu, “Sarajlijama,” Sobom i Sabovicem. Jedinice na terenu su nakon jucesnje briljantne pobjede, sinosnjeg opustanja i teskog gubitka, bile veoma budne i uz pripremu odbrane, izvidjanje ispred prednjeg kraja ispred linije odbrane, vrsile i uredjenje bojista. U svemu sto se sinoc desilo bilo je prebacivanje odgovornosti od komandira jedinica i vrlo lose je izvrsena primopredaja duznosti na nepotpuno uspostavljenoj liniji odbrane. Odmah po dolasku to sam pokusao korigovati dodatnim naredjenjima po uvidu stanja na terenu. Uredjenje bojista je bilo vrlo disciplinovano, za razliku od jucerasnjeg, kada se u pretresu trazila: bar jedna cigareta, jer je ona bila veliki plijen za pusaca. Sobo i Sabovic su pratili rad, i imao sam utisak, bili prijatno iznenadjeni svim sto su vidjeli i sto nisu ni sakrivali, odavsi priznanje mojim borcima, starjesinama i meni za uradjeno u bici i za stvorenu disciplinu, a narocito, za besprijekorno izvrsenje zadataka. Gledajuci ih kako se krecu po sedlu Meremislja, zagledaju u zarobljena orudja i razgovaraju sa borcima, osjetio sam da ce sa njima biti lakse, da su pravi profesionaici i da je to nama i nasoj jedinici velika pomoc.
To su prvi profesionalci u brigadi. Imacemo od koga nauciti uz borbu, razmisljao sam. Po fizickoj konstituciji razlikovali su se mnogo, kao i ponasanju. Amir je vrlo visok, mrsav, crne kose, duguljasta lica, ozbiljnog nastupa i nenametijiv, a Rasid nizi rastom, zivlji, vedrije naravi, pricljiviji i mladji likom. Da je bilo po VES-u, Rasid bi bio zaduzen za oklopna sredstva jer je pred rat radio kao porucnik, tenkista, i upravo je profesionalnost odmah iskazivao u pokusaju da se osposobi tenk, samohotka. Uspio je u tome zajedno sa mehanicarima Fadilom Sabanijom i Belim, a Avdo Demir zvani Smrdalo je bio u ulozi tenkiste, jer je u miru radio sa radnim masinama koje imaju slican princip rada, tzv. gradjevinskim masinama. Amir je stilom
—————————————————-
djelovao kao bezbjednjak, ponajvise na terenu i u ispitivanju zarobljenika kasnije. I dok smo mi bili optereceni da sto prije uredimo bojiste i uspostavimo stabilnu liniju odbrane, neprijatelj je pratio nasu aktivnost sa blize distance, vjerovatno sa Bujaka sa kojeg se, kao na dlanu, vidio plato Sedla iznad sela Meremislje.,ili sa Ostrog vrha kod Zaglavka sto je manje vjerovatno, a evo i zasto. Prva reakcija neprijatelja uslijedila je kada smo mi osposobili tenk i usmjerili ga prema neprijatelju da ga isprobamo, uslijedilo je dejstvo neprijateljske artiljerije tenkova i haubica, a kasnije samo baterija minobacaca. U ovom dejstvu pokazali su pocetnu nepreciznost, a kasnije su pratili moje kretanje i mojih novih saradnika Sobe i Sabovica. Pratili su nasa pretrcavanja po terenu, a to se moglo pratiti samo sa Bujaka, gdje su trebali da budu nasi borci. Ipak, nisu izasli mada su po izvjestaju rano u sabah otisli.
Treca ili cetvrta serija granata nas je pronasla i ranila bas nas trojicu, ocito cilj koji je gadjan, sto navodi na to, da su cetnici samo sa Bujaka mogli navoditi artiljeriju. Vrlo vjerovatno da je taj zadatak izvrsavala neka od zaostalih grupa koja se sinoc izvukla iz okruzenja, sto je bilo znatno olaksano nakon nasih gubitaka u susretu sa neprijateljem, koji je bjezao iz okruzenja u toku uspostavljanja nase nove linije odbrane. Ranjavanje je bilo lakse i nije prijetila smrt, a transport do Medjedje je izvrsen veoma brzo, gdje nam je doktor Benko u stacionaru pruzio potpunu medicinsku pomoc, od ciscenja rana do zastitnih injekcija i sivenja rana. Sitni geleri koje sam dobio po nogama su mi ukrutili misice, a veci geler je iskinuo komad misica nadlaktice lijeve ruke, sto je poslije sivenja i zamladjivanja djelovalo kao otisak socnog poljupca. Rasid i Amir su imali ogrebotine. Kod Rasida na glavi, u dijelu potiljka, sto je moglo biti opasno, a kod Amira na ledjima. Medjutim, nismo se uopce zadrzavali u stacionaru vec produzili raditi i vec sutradan pripremali odlazak na novi teren. Novoformiranu liniju Golo brdo – Meremislje (Sedlo) – Bujak i spoj na rijeku Lim ukupne duzine oko tri kilometra (vrlo nepregledna), trebalo bi da posjedne jedinica jacine dviju ojacanih ceta sa oko dvjesta pusaka, a ukupna linija odbrane koju smo posjedali iznosila je preko pedeset kilometara, sa odvojenim podrucjem Crnog Vrha, gdje je organizovana kruzna odbrana prostora od oko dvadeset kilometara. Sve se moralo braniti sto je bilo nemoguce pasivnom odbranom pa smo, koristeci se samo dominantnim objektima za pracenje aktivnosti neprijatelja kao osmatracnice, iste uredjivali i utvrdjivali za odbranu, a neprijatelju smo svakodnevno pripremali iznenadjenja. Njegovi napadi cesto nisu niti zapoceli, a vec su bili odbijeni i zbog vecih gubitaka neprijatelj se povlacio.
Nastavice se