Trbosilje slobodno, a Bogdasici u plamenu
Ovih septembarskih i oktobarskih dana spremale su se nove akcije uglavnom, svako u svom pravcu i svi su svoje argumente iznosili, ali slaba fajda od puno dogovora u Gorazdu. Osta da mi pokusamo u svom pravcu sami, za sad nista novo sem nesto jace podrske u oruzju po naredjenju Zaima Imamovica, iz njegove brigade najvise. Steta, moja ideja o spajanju sa jedinicama Zepe i Srebrenice nije ozbiljno ni razmotrena do kraja, a bila je izvodljiva sa nasih pozicija i sa snagama koje smo imali.
Drina bi bila slobodna na lijevoj obali od Osanice do Zvornika. Bili bismo jaci i imali bismo puno bolju ukupnu poziciju. Da li je to bilo previse tesko ? Mozda i jeste. Oko Gorazda je, ipak, jos bilo vrucih bojista, uglavnom u zoni Prve drinske brigade.Vruce je bilo jos na rogatickom pravcu, ali na visegradskom nije prestajalo, cini mi se. Kad cetnici stanu, onda mi diverzantski, uglavnom brzo i efikasno uz racionalnu potrosnju municije, pokazemo da nigdje nisu sigurni. Domaci cetnici su jedva cekali posljednji vikend u mjesecu koji je nerijetko trajao i sedam dana. Tada su njihovi spasioci dolazili iz Srbije, Crne Gore i placenici iz Rusije, Rumunije… i izvodili uglavnom zestoka ofanzivna dejstva, a oni bi ih samo uvodili i upoznavali sa terenom. Medjutim, mi smo i u jeku njihovih ofanziva diverzantskim akcijama stvarali pravu zbrku tako da cesto cetnici nisu znali gdje prije da napadnu. Nasa manja jedinica, koja je jos uvijek kontrolisala podrucje Crnog Vrha, je stvarala ogromne probleme cetnicima na komunikaciji Visegrad-Sjemec pa cak i u predgradju Visegrada, Polju, sto je direktno pomagalo jedinicama koje su napadnute. Isto su radile i ostale jedinice i uvijek, smo imali pripremljen zadatak u rezervi. U septembru ’92. cetnici su pokrenuli ta vikend-ofaiizivna dejstva sa ucescem svih jedinica takticke grupe “Visegrad.” Uz gostovanje specijalnih jedinica napadnuta je gotovo cijela linija odbrane 1.visegradske brigade, ali glavni pravac napada je bio Zaglavak- Bogdasici – Medjedja, a sporedni Trbosilje-Kostice-Medjedja.
Pocetni uspjeh imali su u oba pravca. Dok su na Zaglavku zadrzali taj uspjeh nekoliko dana, na kostickom dijelu su bjezali ostavljajuci zagrizene komade hljeba, napunjeno oruzje i orudje i ratnu zastavu, kada smo mi uzvratili direktnim kontraudarom. Zakir Jamak je vrlo hrabar, fizicki snazan i snalazljiv borac, ali i sve sposobniji starjesina. Kada primi zadatak, ucinit ce sve da ga izvrsi. Za njega nema bezizlazne situacije. Ponekad se opusti, ulijeni i izgubi volju, ali se brzo vrati i ponovo je onaj neustrasivi Zaka.U ovom kontraudaru je briljirao.
Ovo je bila prva zastava koju su cetnici ostavili.
————————————–
Zakir i ja smo do nje zajedno dopuzali, nadajuci se da su cetnici jos tu. Ostali borci su nas u stopu pratili, sto me je odusevilo. Ni sada, kao ni mnogo puta ranije, zadnju fazu, gonjenje, nismo izvrsili, a da jesmo, tada se uplaseni cetnici ne bi zaustavili do Rudog, sigurno. Poslije ovog zestokog “fuka” cetnici su odlucili da nam se revansiraju. Doveli su nove snage ojacane sa novim borcima i starjesinama (nama nepoznatim).Utvrdili su se na Trbosilju i pripremali jaci napad na Kaostice. Posto su sa pozicije Trbosilja cetnici mogli vrlo precizno dejstvovati po komunikaciji Medjedja-Ustipraca, morali smo, radi neophodnosti koristenja iste, uzeti tu poziciju. Pokusali smo sadejstvom s nasim susjedom na desnoj obali iz Gorazda (43. drinska brigada) ali to sadejstvo, i pored mog cvrstog dogovora sa Feridom Dizdarevicem Dizdarom, veoma sposobnim starjesinom ove jedinice, nije realizovano po dogovoru. Nismo odustajali.Otisao sam na borbeno izvidjanje sa blize udaljenosti cetnickih pozicija na Trbosilju radi donosenja sto kvalitetnije odluke. Hodza me uvjeravao da su cetnici locirali neku ogromnu skalameriju sa oruzjem, da je niko do sada nije vidio, a da se vrti u krug plato sa oruzjem, sto sam prihvatio kao moguce, ali da je duga oko petnaest metara a siroka oko sest metara i da ima, kako Hodza rece, rogove, nisam mogao. Normalno, nasmijao sam se, a zatim Hodzi sitnim provokacijama ostrio zivce.
Kada smo dosli u toku izvidjanja u poziciju da djelimicno vidimo tu skalameriju, Hodza mi sapnu: “Ne vidi se ni pola, to je nesto ogromno,” podizuci fes uz glavu, upita me:” Znas li sta je to, je li taj VBR na vozilu?,” “Ne znam, nisam siguran i ne vidim dobro,” odgovorih mu kratko. Stvarno nisam dobro video jer je skalamerija sklonjena u zaklon i samo su virile cijevi za koje Hodza rece da su rogovi. Bilo mu je drago sto ni ja ne znadoh o cemu se radi pa mi dobaci: “Nije ni cudo sto ja “polupismen” co`jek ne znam, vec vi skolovani oficiri, sta ste ucili u toj skoli,” pripodize fes, uvuce zrak kroz nos i vise kroz nos nego kroz usta, progovori :”Hmm…” u znak cudjenja. Pripremljena je kvatitetna odluka i nakon detaljnog izvidjanja nije mogla da se pronadje pozicija za komandovanje bitkom sa koje bi se imala dobra
preglednost i bilo moguce ostvariti dejstvo po neprijatelju u presudnim trenucima. Odlucio sam da komandno mjesto bude na drugoj strani Drine, na poziciji Radicke gradine koja je bila preko puta Trbosilja i u priblizno istoj visini kao i Trbosilje, a sa koje su se pozicije cetnika vidjele kao na dlanu. Tesko mi je bilo prihvatiti da sam na “suhom,”‘ da ne budem uz borce, ali eto, tako je preostalo ako hocu da se ostvari podrska jedinicama MB grantama
PAM-om.
U prvom pokusaju 28.09.`92. sve je islo traljavo: i uvodjenje jedinica i podrska, a napad je zaustavljen bez mog odobrenja sa komandnog mjesta. Jednostavno, pucanje pjesadijskom municijom je utihnulo. Na moje
————————————————
pozive radio-uredjajem niko se nije javljao. Znao sam da je neko poginuo, ili teze ranjen. Mislio sam da je Hodza, a to se desilo Sabaheti, zeni koja je po svojoj volji i inatu sa saborcima htjela po cijenu smrti ostvarliti sto bolji rezultat. Ranjena je tesko u stomak u toku naseg napada pripremajuci se za dejstvo iz RPG-a sa brisanog prostora. To se zove hrabrost i ludost, ali to nisu mnogi mogli, ni smjeli. Poslije operacije u Gorazdu, koju su izveli hirurzi iz Zenice, oporavila se izuzetno brzo. Pokusaj napada na Trbosilje je ponovljen 03.10.1992.godine. Bitka je dobijena kao sahovska partija, a sa komandnog mjesta je postignut odlucujuci rezultat MB-om i PAM-om. MB granata 82 mm, posljedna od osam preostalih u rezervi, je pogodila pravi cilj: u zaklon cetnika, poslije cega je nastala zbrka u pokusajima da se poginuli i ranjeni cetnici izvuku. Nakon sto je PAM-om sa komandnog mjesta prosarano po vozilu koje je stizalo kao pomoc cetnicima i pomoc je pobjegla nazad, tako da su nasi imali znatno laksi posao, a da je trebalo i tezi bi se odradio. Daljinar za navedeni pogodak sam upisao i bio je 6-23 a daljina 2200 m. Radovali smo se na komandnom mjestu, posada MB-a i moja ekipa, sve dok neko od prisutnih nije primijetio plamen na Bogdasicima. Cetnici su zauzeli Bogdasice, pale kuce i vesele se. To me puno pogodilo. Nisam mogao predvidjeti da ce Bogdasici, gotovo bez otpora, pasti. Svu krivicu sam vidio u komandiru jedinice, Azizu Tahmazu, a on je ranjen. Samoranjavanje.
Mozda i nije mogao puno uciniti. Tu su cetnici doveli jaku jedinicu, a bitku je izgleda vodio Rajko Kusic. Ocekivao sam susret sa njim i nadao se da cu mu vidjeti oci u poziciji kada podigne ruke, kao on meni na Gornjoj Lijesci pocetkom aprila ’92.godine Ona skalamerija, Hodzina zagonetka, bijase praga. Cetnici je ostavise na Trbosilju jer nisu imali kad ni da je upale kako treba. Vrlo opasno orudje, zastrasujuceg dejstva sa vrlo dobrom preciznoscu, pokretna i djelimicno zasticena, prestrasila mi je Hodzu pa sam mislio da se nece moci povratiti. Zarobljeni plijen je bio impozantan, ali je praga bila najatraktivnija. Uzimanjem Trbosilja situacija na desnoj obali Drine se potpuno rascistila i moguca je nesmetana komunikacija prema Gorazdu preko Ustiprace, ali zauzimanjem Bogdasica sa jedne i ponovo Zaglavka sa druge strane, nasa pozicija na Dzankicimaje potpuno ugrozena i nasa jedinica jacine cete je u sendvicu. Zaglavak je pao nasom nemogucnoscu da ga pokrivamo uvezanom linijom (nismo imali niti dovoljno boraca , a naoruzanja svih vrsta ispod trista cijevi, sa lovackim oruzjem). Bilo je i nepotpunog izvrsavanja naredjenja tako da nocu nikoga nije bilo na dijelu linije odbrane, a to se prikrivalo od mene. U veceri 03/04.10.1992.godine nismo imali vremena izvrsiti analizu bitke, ja sam izdao samo bitne zadatke i sa mojom ekipom produzio na Dzankice. Ostali su stigli ujutro sa dijelom jedinica. Hodza se prehladio, vjerovatno puzuci do prage (na Trbosilju). Nije mogao izdrzati. Cetnici su ponovo, nakon
———————————————–
cjelodnevne bitke, otjerani sa Zaglavka. Ovog puta su to bili vise strani ne domaci cetnici.
Ponovo su imali problema sa protivtenkovskim minama i to istom mjestu gdje su vec jednom izgubili transporter, ovaj put Tamic, nepoznatim teretom. To je ubrzalo njihovo bjezanje sa Zaglavka u noci 5/6.10.’92.godine. U ovoj bici ucestvovala je i ekipa pukovnije Naim Kulenovic “Dajdzini,” jacine jedne desetine do voda, koju je predvodio Dolovac Senad, momak sa kojim sam zajedno radio prije agresije u Terperitinu, a malo bolje ga upoznao u toku ljetovanja na moru u kampu preduzeca. Tada je preplivao Bokokotorski zaliv u Baosicima, sto je bio pravi podvig, i kad je izasao iz vode, vidio sam krvave crte na vratu od kretanja glave iznad vode prilikom plivanja. Mogao je rukom, bez problema dodirnuti provodnike sa zivom strujorm i jos mnogo toga neobicnog. Eto, sada je tu stigao iz srednje Bosne da pomogne da udjemo u Visegrad. Prvi zadatak koji sam mu dodijelio bilo je konsolidovanje nase jedinice u Holijacima i po njegovoj zelji izvidjanje Osojnice koju je dobro poznavao, a koja je prigradsko naselje Visegrada. U ovoj bici je pokazao da ima puno znanja previse hrabrosti, a momci koje je vodio su bili dobro obuceni i opremljeni. Besprijekorno su izvrsavali naredjenja. Tesko je ranjen u glavu ne osjetivsi slast pobjede na Zaglavku, evakuisan hitno do Gorazda i spasen. U svakoj od nasih bitaka pripremana su nova iznenadjenja i to bez nekih pravila koja cetnici mogu predvidjeti, uglavnom originalna.Mislim da je to, i diverzantske akcije, najteze padalo cetnicima jer nisu imali odbranu za takvu borbu. Slicno kao Zaglavak, uzeli smo i Bogdasice 06.10.’92. Napali smo, a cetnici su navece
pobjegli,jer nisu smjeli tu zanociti.
U napadu na Bogdasice utrosili smo puno MTS-a, a nismo zarobili nista, jer su cetnici uspjeli planski da se izvuku. U toku nasih napada obicno su koristili podrsku artiljerije da se konsoliduju sto su zestoko ispoljili kad je bilo kriticno na Bogdasicima, a mi nismo imali neke posebne zaklone osim prirodnih, gdje ih ima. U mojoj ekipi je bio i Nedzad Demir, brat Dzevada Demira, koji je nestao u onoj sumnjivoj bici na Gornjoj Lijesci. Ostatak moje ekipe je cuvao zaledjinu u sumom obraslom podrucju oko Bogdasica, sjeverno prema Ivici i Sjemecu, jer je postojala mogucnost da nas cetnici napadnu sa ledja u toku naseg napada. U jednom momentu, haubicka granata ispaljena sa rogatickog dijela, pade dvadesetak metara od nas. “Ostavi PAM i potrci za mnom,” rekoh Nedzadu, koji je PAM ipak ponio. Shvatio je sta
sam predosjetio. I to se dogodilo. Druga granata je pala ispred samog komandnog mjesta nase pozicije PAM-a koji im je puno muka zadavao toku bitke. Da smo ostali tridesetak sekundi bili bismo razneseni. Ponovo smo se vratili na istu poziciju za pet minuta i dejstvovali po neprijatelju. “Kako si znao, komandante?” Upita Nedzad poslije bitke. “Predosjetio sam i
————————————————-
obistinilo se”,kratko odgovorih. Vjerovatno da kroz stalnu borbu neprijatelja nesvjesno upoznas vise nego sto mislis i znas kako se ponasa u kojoj situaciji. Bjekstvo neprijatelja u toku te noci sam predosjetio sa velikom sigurnoscu i ujutru to provjerio pucanjem sa Dzankica u pravcu Bogdasica. Hodzi sam rekao, nakon sto nije bilo uzvracanja pucnja, da su cetnici pobjegli.
Nejcesce sam bio u pravu, pa i sada, mada mi nije bilo zadovoljstvo kao kada bjeze u toku bitke, ali oslobodjena je znacajna pozicija za sadejstvo sa rogatickom brigadom. Analizirajuci postupke cetnika u razlicitim situacijama, zakljucio sam puno znacajnih odlika o nacinu ratovanja. Odlika koju su cesto ispoljavali je strah od blizine nasih jedinica u nocnim uslovima. Ponekad je bilo dovoljno da nas vojnik u noci puca sa deset razlicitih pozicija sa blize distance da cetnici napuste misleci da ce u noci uslijediti napad. U nasem nastojanju da oslobodlmo Bogdasice, poginuo je izuzetan borac i komandir voda pa cete, borac koji je znao samo naprijed previse hrabro da bi bilo razumno, starjesina koji je u Hamzicima, selu nedaleko od Visegrada, odbio da preda oruzje cetnicima, organizovao jedinicu i pripremio za odbranu naroda. Poginuo je Himzo Vilic. Cetnici, “Beli orlovi” i slicni, su ga odvodili u vremenu prisustva Uzickog korpusa u Visegradu na razna ispitivanja. Na kraju im je pobjegao i uzeo pusku. Imao je je ljudski pristup borcima, borio se za njih, a oni su mu uzvracali postovanjern i izvrsavanjem dobijenih naredbi. One, koje su cetnici vodili na strijeljanje u Sase (naselje na desnoj obali Drine) preko puta Hamzica, uspio je ponekad spasiti pucajuci po cetnicima prije njihovog izivljavanja nad zrtvama. Moje naredbe su od njega bile profeslonalno prihvacene i, uglavnom, izvrsavane do njegovog maksimuma, a cesto je to bilo i vise od zadatog. Ocekivao sam da ce to biti uskoro komandant bataljona, ali sudblna je to sprijecila. Neka mu je rahmet dusi, hvala od onih koji se borise za Bosnu za koju se i sam borio i Dzenet od Alaha dzs.
Nastavice se