“Krug”
Veliki, ogromni, najveci, rezultat u ovom vremenu u Bosni napravile su jedinice iz Gorazda koje su nakon oslobadjanja lijeve obale Drine oslobodile 18.09.1992. godine i desnu obalu. Gorazde je slobodno. Borbe koje su u operaciji “Krug” vodjene ulaze u istoriju kao zvjezdane misaone sahovske partije u kojima je pokazana hrabrost na ljudskim granicama i filmskim mastama. Zaja, Pelam i Reko su vodili brigade a Stab TO Gorazde je koordinirao aktivnostima. Na celu Staba je bio komandant, major Hrapo Husnija, stalozen covjek, naizgled tih, a vrlo odmjeren profesionalac sa puno zivotnog i ratnog iskustva. Vec tesko ranjen nastavio je da komanduje i eto uspjesno, uz ogroman, pa zasto ne reci sopstveno misljenje, i najveci doprinos komandanta 1. drinske brigade, kapetana Zaima Imamovica. Tesko je nabrojati i rangirati sve one koji su takodje dali izuzetno veliki doprinos oslobodjenju cijele teritorije opcine Gorazde i dijelova opcina Rogatica, Cajnice i Pale, ali sigurno je jedno: najvise su (sve) dali sehidi i neka im je rahmet, a od Allaha dar dzenet, od nas koji se dalje nastavljamo boriti za Bosnu i slobodu naroda u Bosni, velika hvala. Izuzetno znacajnu ulogu u odbrani Gorazda, a i u oslobadjanju, odigrao je predsjednik Ratnog predsjednigtva Gorazda gospodin mr Hadzo Efendic koji je drzao konce u svojim rukama i pratio aktlvnosti te dobrim dijelom obezbjedjivao preduslove za aktiviranje raspolozivog potencijala. Kao glava kuce donosio je, uglavnom, vrlo efikasne i pozitivne odluke, sto je bilo izuzetno znacajno u
——————————————
vremenu kada se odbrambeni sistem izgradjivao na bazi autoriteta pojedinaca kojih je bilo relativno malo.
Izo Efendic, nacelnik Staba TO nas je posjetio u Medjedji i ispricao kako se vodila operacija “Krug.” Cestitali smo mu, a kasnije smo komandant Staba TO Visegrad i ja otisli i cestitali vecini ucesnika komandanta jedinica i predsjedniku Ratnog predsjednistva, gospodinu Hadzi Efendicu. Ja sam, kao i uvijek kada sam dolazio u Gorazde, posebno skoknuo do Bacaka, Prljaca, Mersedu Prletu, Sulji Dzogi, Zorlak Mustafi Zoki, Rogi Salki i ostaloj ekipi, cestitao na izuzetnom rezultatu i dugo u noc slusao njihove utiske, a onda im prenio moje sa visegradskog bojista. Porodicu sam obisao nakratko, tek smo uspijeli da se vidimo. Zaima Imamovica Zaju sam vidio kao teskog ranjenika, ali i dalje kao velikog optimistu, heroja i
vojskovodju jos jacih motiva. Ranjen je nakon oslobadjanja lijeve obale u toku ulaska
njovog vozila u Gorazde.Niko nije ocekivao da ce nakon prolaska svih cetnickih uporista Zaimovo vozilo aktivirati protivtenkovsku minu u Gorazdu. Zaista, velika nesreca poslije njegove i nase velike pobjede, ali i sreca, jer je samo on mogao ostati ziv poslije takve eksplozije. Oslobadjanje Gorazda je bio ogroman podsticaj za borce visegradske brigade da naprave nesto slicno uz pomoc boraca Gorazda i ostalih u ovom drinskom okruzenju. Ali, gorazdanska euforija je imala i svoje lose refleksije na nas u Medjedji i okolo. Narod je pohrlio u Gorazde, a sa narodom i dio boraca da nadje smjestaj za svoje. Medjedja je vec razarana sa Meremislja, sela iznad Brodara na desnoj obali Drine. Cetnici su iskoristili nasu neodlucnost da izadjemo na Meremislje i dovezli artiljeriju, utvrdili se i postavili odbranu na takticki vrlo vaznoj, a ujedno, i izuzetno dobroj poziciji.
Druga negativna refleksija ogledala se u ogromnoj razlici u opterecenosti boraca u Gorazdu i kod nas, oko Visegrada, pa su borci bjezali i trazili utociste i podrsku u gorazdanskim brigadama kako bi se odmorili, jer oni nisu odmora imali uopce, a u Gorazdu je bio 5:25 odnos angazovanja i odmora u to vrijeme.
Treca je bila sto intenzivna dejstva nisu nastavljena, ako ne prema Visegradu onda bar na nekom drugom pravcu, kako bi cetnici bili vise optereceni jer su prema nama u to vrijeme “kidisali,” a oni cetnici oko Gorazda su bili spremni bjezati do Beograda,vjerovatno.
Cetvrta, u Gorazdu je brzo zivot ponovo poceo kao da agresije vise nema i da je nece ni biti, pa je to ponekad, poslije bitke na visegradskom bojistu i dolaska u Gorazde, borcima djelovalo nespojivo. Pun grad boraca, kod nas linija odbrane ne moze da se spoji, a kamoli da imamo rezervu za napad. I jos kad te iz kafane neko pita, protezuci se: “Dokle su, bogati, cetnici stigli i imaju li sanse da dodju do Ustiprace,” odgovorio bi mu svasta, ali najcesce kazes: “Nemaju.”
Nastavice se