Zivi stit na Zaglavku
Zaglavak, dominantni plato na lijevoj obali Drine na potezu Visegrad-Gorazde, je cetnicima bio jako znacajan pa su vec u septembru pokusali da ga se ponovo domognu. Ovaj put su angazovali elitne jedinice ispred kojih su silom tjerani kao zivi stit zarobljeni civili Bosnjaci muslimani. U jednom pokusaju izvidjanja sljedeceg znacajnog objekta od Zaglavka prema Kocarimu, Ostrog vrha, iduci uz veliki Stjenoviti uspon od Orahovaca prema Zaglavku, Sacir Tvrtkovic, komandir jedinice iz Orahovaca, predratni sumar, Setkic Izet, sumski tehnicar i ja diplomirani inzinjer sumarstva (sve sumari) i Sabaheta na samom iziasku u livade ispod Ostrog vrha, cusmo zestoku pucnjavu i krikove. Iznenadjeni, stadosmo u zaklone na ivici sume. Sacir u svom stilu pokusa malo naprijed da ispita stanje a Setkic, Sabaheta i ja se prebacismo ispod livade juznije lijevo ka Zaglavku i nastavismo se penjati jos brze, ali oprezno, a znali smo da je neki belaj.
Zaglavak je cuvala jedinica Semse Dzanke, jednog rastom vrlo sitnog, ali vrlo hrabrog borca koji je, ako covjek hoce da mu trazi mahanu, mogao samo naci u tome sto je obicno puno pricao, uzimao zdravo za gotovo sto cuje i ne cuje i onda tjerao neku sebi znanu veliku pravdu. U zadacima je bio izuzetno pouzdan besprijekorno ih izvrsavajuci. Imao je nesrecu da vodi jedinicu od tridesetak boraca od kojih je pet-sest moglo stati uz njega i boriti se do kraja. Ostali su bili bez iskustva, dosta strasljivi i bez oruzja. Semso je Zaglavak povremeno obilazio danju, a nocu strazario sa dva-tri bliza saborca. Domaci cetnici se nisu smjeli uputiti ka Zaglavku poslije gubitaka koje su tu imali u junu ’92., da ih puskom tjeras. Eto, sad su tu, sa novim jedinicama, novim metodama ratovanja, koristeci “zivi stit“ pokusavaju ponovo. Izlazeci iz uspona na zaravan izmedju Zaglavka i Ostrog vrha primijetih ljude koji vriste i mole nase da ne pucaju, da se predaju ili ce njih cetnici pobiti, a cetnici rafalaju po zemlji iza njih. Ta zavrzlama mi nije bila jasna odmah, kao ni Saciru koji me pristize i upita da li su oni nasi sto hodaju otvoreno po livadi. Nisam uspio ni da pogledam, a kamoli da razmislim, zazvizda rafal iznad nasih glava iz pravca Ostrog vrha. Legosmo i gotovo zajedno sapnusmo: “Jesu, al’ ovi sto pucaju sigurno nisu.” Pogledah iza ledja trazeci zaklon i putanju, kako da pretrcim. Vidjeh Setkica i Sabahetu kako pokusavaju doci do nas. Odmahnuh im rukom da idu nazad i da se sagnu sto vise mogu jer smo otkriveni.
Pogledah na plato Zaglavka, vidjeh neke ljude koji se kriju iza bukava i gledaju prema nama. Podigosmo ruke Sacir i ja, a Semso, prepoznavsi nas, pozva glasom “hajte gore nasi smo.” Dovoljno poznat glas me obradova. Sacir nas stiti vatrom, a nas troje pretrcasmo do sumarka, a
————————————————-
onda zastitismo Sacira u pretrcavanju. Stigosmo do Semse i njegovih pet-sest boraca, a ostali su udarili “fuk”. Semso je bio presrecan, nije mogao sakriti radost bez obzira sto su granate vec pocele padati oko nas.Odmah organizovah odbranu Zaglavka. Cetnici su napadali sa jedinicama jacine dviju ojacanih ceta specijalaca, tako su ih zvali, sa podrucja Brckog i Bijeljine dovedene jedinice, i domacim cetnicima kao vodicima. Borba se razvijala zestoko, a mi smo izbjegavali pucati u ljude koje su tjerali kao zivi stit, vec smo pratili pokusaje cetnika da nas stave u poluokruzenje napadajuci sa bokova, jer preko poljane direktno prema nama nisu mogli. Preciznom vatrom smo pogodili neke cetnike koji su uspjeli da nam se priblize, a onda je nastala artiljerijska kanonada po nama dok su izvlacili ranjene. U borbu su uveli pragu i tenk, i to preko poljane. Do ovog momenta nije stigao MB 60 mm, kojeg je Semso morao imati na Zaglavku kao osnovnu i ukupnu artiljerijsku podrsku. Eto, nekim slucajem cijev je ostala, ali je konj koji nosi granate za MB i PAM sa municijom pobjegao sa svojim gazdom.
Semso je ljutito naredio da ga nadju, nasto su dvojica jedva docekala da dobiju taj zadatak kako bi, makar malo, izmakli granatama. A cetnike nije bilo tesko razumjeti, i shvatiti sta zele pogoditi. Imali su najcesce profesionalce-artiljerce tako da su otprilike i pogadjali ono sto su gadjali, a nama je preostalo da pratimo i eskiviramo. Upravo tako smo radili i ovaj put. Prateci pravac dejstava uz pozantu lokaciju orudja iz kojih dejstvuju cetnici prethodne promasaje, izvlacio sam jedinicu ili pojedince iz pozicije za koju sam ocekivao da ce biti pogodjena i bilo je srecno spasenih boraca, zacudjenih, kako to da su pobjegli od vjerovatne smrti. Sacirovo oko nije reagovalo na granate a ruka je bila jako mirna, Semso se borio da uveze liniju
preciznim dejstvom ne dozvoli cetnicima da pridju preblizu. Sabaheta je djelovala kao iskusan borac pucajuci iz PM-M53, 48 mm, snajpera i automata stimulisuci na taj nacin borce. Napokon, stigao je konj noseci PAM sa municijom i granate za MB 60 mm, partizanac bez nisanske sprave. Cetnici su imali problema sa tenkom u kvaru ili strahu, a i transporter i pragu nisu smjeli poljem upaliti, misleci da mi imamo protivoklopna sredstva. Nismo ih imali pa smo odmah poceli sa granatama MB 60 mm, kako bismo ih zastrasili sto vise. Tako je i bilo poslije nekoliko vrlo nepreciznih, pale su dvije-tri precizno upucene granate. Semso je drzao MB, a ja pripremao punjenja, nisanio i ispaljivao, i eto, preplasismo jadne specijalce, povuköse se nakon tri-cetiri sata borbe. Kod nasih boraca se osjecala ogromna snaga i radost, svi su bili veliki ko’ Zaglavak, a cetnike su posmatrali kao miseve koji samo dobro bjeze kad im se odgovori slicnim njihovim.
Semso je odao priznanje “cetvorici” koji su mu pomogli a za sve je sa Dzankica donesen rucak, pravi domaci pendjevis i kako bi Tajson rekao
——————————————————
“vrhom puna” tegla kajmaka. Pokusao sam provjeriti ko od boraca zna rukovati kojim naoruzanjem i utvrdio da hitno treba objasniti svako oruzje, jer jedino Semso zna dejstovavati svim oruzjem. Cim su uredjeni i popravljeni zakloni za dejstvo iz lezeceg stava (jer se ocekivao povratak cetnika), samo su osmatraci ostali da budno prate bojiste, a ostale borce sam pozvao u jednu udolinu i za kratko vrijeme pokazao rukovanje svim oruzjem i MB-om. Sacir i Sabaheta su pozurili da jedu dok se pendjevis nije ohladio. Upozorio sam ih vrlo ostro da to ne rade dok ja ne dozvolim. Pendjevis se podgrijavao, a Sacir je u dogovoru sa Sabahetom otvorio teglu sa kajmakom i pomalo su krisom mazali po komadicima psenisnog hljeba. Primijetio sam to i rekao da to ne rade, da ce svi borci pomalo pojesti zajedno. Ponovili su to kroz smijeh misleci da cu im oprostiti. Prisao sam, uzeo od Sacira teglu sa kajmakom i bacio je otvorenu u grm. Kajmak, koji sam ja zeljno cekao i koji su mnogi borci ovih dana mogli samo sanjati, eto, ja sam bacio u nepovrat. Zasto ? Zato sto nije bilo po mom naredjenju i zelji da svi borci sjednu i zajedno pojedemo to sto ima. 0 ovom gestu su borci kasnije u mom odsustvu razlicito komentarisali, a ja znam da sam prebrzo reagovao.
Nastavice se