Uzicki korpus je okupirao Visegrad
Rodjen sam u Bosni, zivio u socijalizmu, u bratstvu i jedinstvu i druzio se sa svima, osim sa siledzijama, lopovima i prevarantima. Odgojen patrijarhalno, ne znam za lukavost sudbine, a osjetih je zestoko. Majka i otac su me ucili da uzimam samo sa halalom i da halalim svima. Da li su me dobro naucili? Jesu, sigurno!
Mislili su da mi to najvise moze pomoci u zivotu. Zaboravili su da su dolzivjeli ono sto mene tek ceka. Mozda je i njih uspavalo bratstvo i jedinstvo? Tako sam ja, sa puno ljudskosti i merhameta, prihvatao Srbe kao prijatelje komsije, kolege, kumove danas, a satane, zlotvore, monstrume i koljace, sutra. Trebalo je da halalim glavu svoju, svoje majke, oca, zene, djeteta, brace, sestara, komsija i svih Bosnjaka i patriota drugih nacionalnosti. Zasto? Zato sto sam Bosnjak, ili kako gnjide kazu “balija”, zato sto nisam uzimao haram, a kamoli da koljem komsiju brata u “bratstvu i jedinstvu.”
Majka me je takodje, ucila da se molim Allahu dzelesanuhu i slusao sam je dok sam mogao. Otac me ucio ponosu, principijelnosti i da ne dam nama pa nek ode i glava, da nikada ne kleknem neprijatelju na koljena jer je znao da on nema milosti, merhameta, sto, bi nas narod rekao, nema duse.
Mrznju i gnijev dusmana, zelju za slavorn u tudjoj krvi, za nekakvom “Velikom Srbijom” vidio sam u ocima Slobodana Milosevica, zbog koga sam, brze nego sto sarn namjeravao, naptistio SKJ.
Nadah se, da to sto mi posta jasno, a sto su prakticno neke kolege Srbi koji su tada bili “pocetnici” a otpocinjanjem rata skratili naziv, u svom ponasanju prema “balijama” koje ih, kazu, hoce pobiti ili protjerati, nece izrasti na golem belaj, da su na vrhu piramide posteni ljudi te da JNA nece nikom dozvoliti da poremeti to prepuhano historijsko bratsvo i jedinstvo.
A mislio sarn da sam puno znao. Sada se cudim kako sam bio ponekad i slijep i gluh, a katkad sam znao predosjetiti puno toga. Kako je to spojivo u meni?
Kada su nove stranke startale, nisam htio ni u jednu, mada sam se odmorio od SKJ od kraja ’87.godine. Nisam volio ljude koji brzo mijenjaju dresove, jer oni najcesce nisu neki karakteri. Pustio sam da vrijeme ucini svoje, da “nadodjem.” Nisam volio bukadzije, a ovih predratnih dana ih je bilo puno i oni su mislili da mogu da kroje sudbine kako i kome hoce, ali eto nisu. Svi su se kleli da rade u ime naroda i za narod, a taj narod ih nije ovlastio: mnoge je prezirao, od mnogih se sklanjao smatrajuci ih budalama.
lpak, neki od tih su otisli pravirn, cestitim putern, dosli su na tobe.
Iz “Terpentina,” fabrike boja i lakova u kojoj sam radio, izasao sam uzevsi dvadeset i cetiri licna dohotka u bonovima koji su tada bili nuzno zlo i alternativno sredstvo placanja i u tako stabilnom i jakom preduzecu, jer sam
———————————————————–
bio tehnoloski visak. A rekose mi da sam i smetao nekima. Tesko je bilo napustiti one kojima nisam smetao, a njih je bilo daleko vise, jos teze zaradjivati samostalno, brinuti se o porodici kao podstanar kod bliskih rodjaka. E bas tada, kada mi je bilo tesko zivjeti, poceo sam i za godinu i po izgradio kucu. Pokazao sam da sam jak i da mogu samostalno uraditi dosta toga.
Upregnuvsi svu snagu u izgradnju kuce i da sto prije zaradim jos koji dinar, ne mogoh vidjeti ni cuti sta se to meni, Bosni, Bosancima, posebno Bosnjacima, sprema. Kada mi sverceri devedesete ponudise da kupim pusku, rekoh: “Ne treba mi!” Rekose: “Trebace!” i devedeset prve upitah za cijenu. Kazu, dvije hiljade njemackih maraka “kalasnjikov” i sto dvadeset metaka. Pitao sam se ili kuca, ili puska? Bolje kuca. Agresije, mozda ipak nece biti. Devedeset i druge pitaju:
“Zar jos nisi kupio?”
“Nisam!” rekoh.
Znao sam da ce biti agresije, ali rekose vodje i ugledniji ljudi da ce nas naoruzati. Tako ipak ne bi. Da je bilo, ne bi mene puska mimoisla, jer sam bio jedan od zagrijanih Bosnjaka, rezervnih oficira-pjesadinaca na podrucju opstine Visegrad i dokazani patriota.
Ko zna, mozda su u mene tada sumnjali oni koji su odlucivatl u ime naroda u mojoj sredini? A ni oni nisu krivi. Ja sam vise kriv jer i ja sam ih birao. Mozda sam trebao birati druge ili i sarn se ukljeciti, zamoliti nekoga da me “progura.” Ali, rekoh, nisam naucio da molim, pogotovo kada nemam koga.
Kada sam shvatio da je u Sloveniji rat zavrsen te da se u Hrvatskoj stisava, znao sam da i Bosna mora planuti .
Gledao sam kolone dobrovoljaca koji su autobusima vozeni na hrvatsko ratiste iz Srbije, kamione koji su odlazili prazni a vracali se krcati tzv. ratnim plijenom. Ali, u stvari, vozili su muku Hrvata i Muslimana, uglavnom muku koja ce im prisjesti kadli – tadli, ako Bog da.
Razgovarao sam sa vecinom uglednih ljudi a ponajvise sa moim starijim bratom, inzenjerom hemije, uglednim profesorom u Visegradu.
Mnogi su smatrali da agresije ipak nece biti, a moj brat nije vidio a kamoli ocijenio neprijatelja, tako da smo cesto dolazili u sukob misljenja. Obojica smo bili uporni u svojim vizijama. Nije ni cudo: kum mu je bio Crnogorac a on Srbinu vjencani kum, sto nije bilo lose dok su bili Srbi. Ali, postase brzo cetnici i onda ih ne mozes prepoznati. Ostao je znacajan broj Srba koji nisu prihvatili da budu cetnici. Ali, ako nisu vani ili na slobodnoj teritoriji RBIH morali su se Karadzicevim argumentima snage i neistine, kojima su
drogirani, promijeniti i postati cetnici, ili biti ubijeni. Zao mi ih je, ali i sami
su krivi. Zasto su to dozvolili?
———————————————————
Februara ’92. poslije puno pokusaja da razumom djelujem na ljude da ne podrzavaju rat, da ga osude i ignorisu one koji rat pripremaju, a pod pritiskom opterecenja da sam malo uradio, da moram mnogo vise, jake samokritike i samog osjecaja da sarn shvatio sta se to sprema, odlucih da se nametnem onima koji su pripremali narod na odbranu u Visegradu.
Imao sam dosta ideja pa sam neke prezentirao u Kriznom stabu Opcine Visegrad, na sto je gospodin Mesa Tvrtkovic, koga su svi zvali Trte, rekao da to stavim na papir. Napisao sam to u najkracern i dostavio Kriznom stabu, da bi nakon sto je izanalizirano, bilo naredjeno da se fotokopira i da svim jedinicama kao okvirno naredjenje. Bi mi drago sto je to moje misljenje prihvaceno i sto je proslo do svih jedinica. Predsjednik Opcine Visegrad, Fikret Cocalic, mi rece da pomognem Neziru Mesicu u organizovanju odbrane na lijevoj obali Drine.
Da li su se nedovoljno cijenile uloga i mogucnosti skolovanog oficira, ili su stranacki ljudi trebali komandovati radi povjerenja? Krace vrijeme sam radio kao komandir jedinice, a komandir je ipak bio Nezir. I on je vidio razliku u poznavanju vojno-strucne tematike u rukovodjenju i komandovanju jedinicama (RIK) pa je predlozilo da o vodjenju jedinica odlucujem ja.
Pocele su straze i ustrojavanje jedinica, ali sve na dobrovoljnoj bazi, mada su zagovarane i nepopularne metode ko ne bude izvrsavao dobijene zadatke. Bilo je dosta onih sa kojima se trebalo ubjedjivati da zastiti, pored ostalih, i svoju glavu. Neki su do kraja vjerovali dusmanima pa su zbog svoje zablude izgubili glavu i porodicu. Autoritet pojedinca je tada vise pomagao nego rad preko institucija sistema. Februara i marta ’92. godine znao sam da nismo spremni za odbranu od srpske agresije i da odbrambeni sistem nije ni blizu potrebnog nivoa. A i zvnicni predstavnici vlasti su pokusavali predstaviti da agresije nece biti. Ali, miris baruta iz Hrvatske i procvat nacionalizma, prvenstveno srpskog, govorili su vise.
Na jednoj strani su bili JNA i cetnici, ustrojeni formacijski u jedinice, opremljeni do tehnickog savrsenstva i nahuskani kvazihistorijskim razlozima o navodnom vracanju srpske zemlje Srbima i borbi protiv onih koji su je pokorili. A na drugoj strani , mislili su, ovce za klanje: nespreman, nenaoruzan i po svojoj vjeri merhametli narod bosnjcki i patriotski orijentisani gradjani ostalih nacionalnosti. Ali, grdno su se prevarili. Zaboravili su da oni vole Bosnu i da ce prije poginuti, nego Bosnu tudjinu predati.
Pocetkom aprila bilo je pokusaja, nazovi razumnih, da se sprijeci pocetak agresije na lokalnom nivou i na visim nivoima, ali nije se uspjelo vise od toga da se muke nakratko odgode. To je bilo jako znacajno. Dobili smo vremena da se pripremimo, a neki i da pobjegnu iz Bosne. U jednom
———————————————————-
takvom pokusaju odgadjanja belaja javno sam imenovao neke cetnike sa Donje Lijeske i Kocarima, na zajednickom sastanku na Donjoj Lijesci, u punoj sali, uz prisustvo i nekih od njih, hrabro i nepromisljeno. Neki su me sokolili, a neki kritikovali, plaseci se osvete, a jadni, nisu znali da je sve bilo isplanirano i da ce svakako biti pa makar lizali niz dlaku te nase “uvazene’ komsije, uglavnom cetnike.
Nastavice se