Drinsko
Krajem auguista 1992.godine vrlo detaljno, u velikoj tajnosti, spremala su se dejstva prema Drinsku i Brodaru. To su dvije jako bitne pozicije za stvaranje uslova za oslobodilacka dejstva prema Visegradu, Dobrunu i Rudom. U pripremu je utroseno puno vremena, angazovani mnogi, a najvise jedan vrlo hrabar borac i starjesina, Ramiz Salic, rodom sa tog podrucja. On je poznavao svaki grm i svaku stazu, kao i jos neki borci iz bataljona “Dzemo” nazvanom po imenu neustrasivog mitraljesca Dzema Sinanovica, koji pogibe braneci Holujake u jednom od bezbroj cetnickih napada na ovoj liniji. Salic je zivio za trenutak da udje u Drinsko kao oslobodilac. Mjesec dana je uvjeravao mene i ostale starjesine da je sve nadohvat ruke i da cemo cetnike razvaliti ako ih uspijemo iznenaditi, sto je lahko moguce. Jedva sam izdvojio vrijeme da odem na ovo izvidjanje sa Maidom Covrkom, koji sada komanduje bataljonom “Dzemo,” Ramizom Salicem i mojom grupom, jer sam uglavnom inerventno odlazio tamo gdje su borbe i vracao se u Medjedju. Veliki nedostatak su nam bila sredstva veze, jer smo imali nekoliko policijskih kanalnih motorola, koje smo zakrpili vec mnogo puta, ali preko njih nisam mogao komunicirati sa jedinicama pa sam najcesce morao fizicki stici do svih jedinica ili koristiti se kurirskom vezom. Ovo izvidjanje, a kasnije i izvodjenje borbenih dejstava po istom, je imalo svoju veliku prepreku koja se zvala Drina. Ujedno, to je bio i garant izenadjenja, jer cetnici nisu ni sanjali da mi mozemo forsirati Drinu na mjestu gdje je njena sirina sto metara, jer jezero je na podrucju ispod Holijaka presiroko, a prema Medjedji je kontrolisu cetnici kod Brodara, gdje je usce sa Limom i dalje kontrolisu Lim.
Pronasli smo rjesenje za camac, izvrsili izvidanje bez imalo poteskoca. Dosta kvalitetne podatke smo imali nakon cjelodnevnog izvidjanja sa veoma bliske distance. Drina je preveslana u noci 28/29.08. i 29/30.08.92. (povratak) a camac sakriven u gusto granje uz jezero. Poduzete su aktivnosti da se izvrse sve pripreme kako bi ova bitka uspjela. Jedinica od oko sto pedeset boraca je trebala da napadne uporista cetnika na Drinsku, a oko pedeset boraca je trebalo da blokira puteve kojim je mogla stici pomoc cetnicima i napadnu neka uporista inscenirajuci napad i na tim podrucjima vezu neprijatelja za sebe, kako ne bi mogao pregrupisati snage. Nijedna bitka do tada nije pripremana toliko detaljno, za mnoge nije bilo ni vremena da se isplaniraju. Ova bitka je imala izuzetno veliki znacaj u taktickom pogledu. Nasim uspjehom otvrala su se vrata prema Visegradu. U moralnom je davala podstreke za pripremu oslobadanja HE Visegrad i Visegrada. Sa Drinska su cetnici artiljerijski vrlo precizno djelovali po Holujacima, sto je bilo jos jedan veliki razlog da se oslobodi Drinsko, a cetnicka artiljerija usmjeri na cetncke
——————————————-
pozicije oko grada. Zadatke sam izdao za sesnaest grupa koje su imale posebno izdvojene objekte napada i svi komandiri grupa su se dobro pripremili za izvrsenje zadatka, a zapovijest sam u rukopisu procitao svima i dopunio u dva navrata, sa dalje i blize distance na terenu. U noci 4/5.09.1992 godine pocelo je prebacivanje jedinice, forsiranje Drine sa dva mala i jednin vecim camcem. Tridesetak boraca se bez problema prebacilo, a onda se desilo nesto sto je bilo tesko predvidjeti.Veci camac sa borcima se prevrnu (borci iz jedinice “Lim” ugalvnom su tada prebacivani). Svi borci su spaseni jer je to bilo uz samu obalu, a puske i camac su potopljeni. Ti borci s povuceni, a nastavak prebacivanja je tekao dosta kilavo. Ja sam o svemu kasno obavijesten, a vec sam bio visoko iznad obale na podrucju Drinska. Odluku o napadu pomjerio sam za dvadeset cetiri sata, a naredio da se prebacivanje ostalih izvrsi u toku naredne noci, jer je u sabah, petog septembra, nedostajalo oko osamdeset boraca. Dan je iskoristen za dodatna izvidjanja, a pokusali smo, roneci po Drini, naci camac koji je potopljen. Bio sam dosta uporan kao i Maid Covrk, ali nije bilo uspjeha. U jednom pokusaju zaronio sam dosta duboko i vidio zutu siluetu camca, vjerovatno, ali bol od pritiska u usima nije mi dozvolila da dublje ronim. Naredne noci bilo je jos puno problema, pa se kasno startalo sa prebacivanjem a camci su bili premali za brzo prebacivanje boraca, pa je grupa od tridesetak uspjela da se prebaci tek u sabah, a vise od pedeset je ostalo na lijevoj obali. Pozvao sam komadnire jedinica, bili su odlucni da izvrse zadatak sutra, sestog septembra bez obzira sto nekih grupa uopce nema. Pregrupisali smo dio jedinica na glavni pravac a sa mnom je ostalo moje obezbjedenje sa pet boraca da napadne Kosu, kljucni objekat i da to bude pocetak napada. Ekipe su pravovremeno upucene na izvrsenje zadatka. U ovim okolnostima shvatio sam da taj pocetak mora uspjeti. Heco Mesa je u svom stilu, kao macka, vec vidnom kisovitom jutru isao prema satorima. Bojao sam se za njega, jer cetnicki strazar je bio deset metara ispred njega okrenut ledjima.
Posao sam pazljivo iza njega i prisao uz sami sator, a za mnom je isao ostatak grupe. Vidjevsi da ga pratimo, osjetih da se Mesino lice ozari. Rukom mu pokazah da cu baciti bombu ispred satora, da se pazi i da bude spreman da zarafala po satoru, a ovaj strazar je moj. Bilo je to skolski izvedeno u dva minuta. Mesa je vec bio u satoru, a ja za PAM-om. Ipak, dva cetnika su pobjegla niz strminu kotrljajuci se vise nego sto su trcali. Pocele su i ostale grupe, cuo se vrisak na Kiku, dominantnoj koti iznad Drinska. To bi mogli biti nasi, svi smo se radovali i prizeljkivali da jos cujemo Ramiza Salica, koji je sa Maidom Covrkom i jednom grupom napadao na kucu, gdje je bila komanda ove cetnicke jedinice, vjerovatno ojacane cete. Magla, koja se polahko razbijala, koliko nam je u pocetku pomogla toliko je kasnije smetala i otezavala situaciju. Jedna nasa zasjeda je zavrsila posao vrlo brzo
——————————————
lahko bez gubitaka. Unisteno je motorno vozilo, a cetnici bjeze. Sve je islo dobro osim veze koja je zakazala. Kurira je na neke pozicije bilo gotovo nemoguce poslati, jer svuda je stanje nejasno. Nismo zavrsili bitku u prvom talasu. Cetnici su se osvijestili, a artiljeriju su ukljucili tek nakon dva sata borbe. Ramiz i Maid su imali probleme koje nisu uspjeli rijesiti. Cetnici su ih iznenadili i Maid je vrlo tesko ranjen, a Salic Ramiz poginuo. Htio je da se sto prije javi sa bogatim plijenom, eto, nije mu se ostvarila najveca zelja, a nakon njegove pogibije i Maidovog ranjavanja, ova grupa je djelovala izgubljeno.
Pokusao sam ukljuciti pomoc, ali je vec bilo kasno. Oko deset sati sam tek doznao od Maida za rezultat. Shvatio sam da nam predstoji tezak nastavak dana i teske borbe, ali jos uvijek sam se nadao. Minobacaclija Smajovic, angazovan iz Rogatcke brigade, pokusao je sa prvim zarobljenim MB 82 mm i MB 60 mm da paralise cetnicka uporista, ali ga nije islo nikako. Prepao se, pa mi rece da mu je komandant naredio da bude u jedinici prije aksama. To me iznerviralo pa mu ljutito odobrih da ide, ako mora. Pokusavali su nam pomoci i borci koji su se danas prebacili i culi da je bitka dobro pocela. Borci iz ostalih grupa su drzali pozicije koje su zauzeli, a moja grupa je vrlo efikasno djelovala okolo, tako da nas cetnici nisu mogli pjesadijski ugrozavati. Prvi PAM koji smo zarobili je bio potpuno iskoristen, mada niko do tada nije iz njega gadjao. Brdske topove nismo zatekli, mada su na prothodnom izvidjanju bili na Kosi koju smo mi napali i lagano oslobodili. U ovoj bici je zarobljen i prvi MB 82 mm i jos puno MTS-a, sto mene nije odusevljavalo. Tesko sam mogao prihvatiti da Drinsko necemo zadrzati, sto je vec u podne bilo jako izvjesno, jer su cetnici artiljerijom i oklopnim sredstvima razarali nase pozicije, koje uopce nisu bile utvrdjene. Cetnici se na Drinsku nisu utvrdjivali, jer mi nismo imali nicim, osim metkom, i to stedljivo, da ih ugrozimo. Svi borci su pokusavali dati sve od sebe da ovu bitku dobijemo, a ja sam ispalio cetrnaest RPG projektila da unistim cetiri stabilna cetnicka uporista i jedan transporter u pokretu. Transporter sam pogodio iz drugog pokusaja sa daljine od oko cetiristo metara, sto je moj najbolji dosadasnji boracki rezultat. Taj pogodak je preporodio borce, radost je bila neizmjerna, ali ne i preduga.
Magacin sa neprijateljskim MTS-om je takodje pogodjen i komandno mjesto je sprzeno, tome se nisam puno obradovao. Ocekivao sam da cemo to zarobiti. Ipak sam morao u to ja gadjati, kao i u utvrdjenje sa baterijom MB 60 mm i novim PAM-om blizu cetnickog komandnog mjesta. Sve grupe su napravile rezultat, ali nismo ga sinhronizovali. Nismo imali potrebnu vezu i rezervnu jedinicu. Morali smo odustati. Oko izvlacenja jedinica u toku dana bilo je puno problema, zato smo odlucili da to izvrsimo nocu, a velika prepreka je Drina koju treba preveslati sa ranjenim. U
————————————————-
izvlacenju jedinice smo imali i poginulih. Jedna kobna granata je ubila dva borca na pet metara od mene. Ja sam bio na skarpi iznad njih. Moji saborci narocito Tajson, su vidjevsi gdje je granata pala, vrisnuli: ” komandant!” Ponovo sam imao srece. Dijana i Sabaheta su pokazale izuzetnu hrabrost kao borci, i sanitet. Mene je mucila pogiblja Raimza Salica
vise od svega ostalog i nisam mogao da se pomorim s tim da je to istina. To jedno veliko iskusenje od Alaha dz.s., zakljucih dok sam prelazio Drinu.
Saznao sam da su cetnici bili u velikoj frci, te da su Visegrad praznili bjezeci ka Srbiji. Ipak, nedostajalo nam je puno toga u ovoj bici i malo srece. Tesko mi je pala ova bitka, a puno sam ulozio u sve i vodio racuna o svim detaljima.
Analizom bitke utvrdjeno je da smo uzeli puno MTS-a, ubijeno je ranjeno, vjerovatno, puno cetnika. Ja sam uvijek vjerovao samo vidjenom rezultatu. Neki borci su zasluzili nagrade, ali nisam imao kada ni pomisliti da ih nagradim, niti imao cim. Kazniti sam mogao pet-sest dezertera, ali nisam imao snage. Raspolozenje je bilo na nuli. 0sjecao sam bolove u glavi
i jako zujanje u usima od detonacija oko mene i dejstva RPG-om, bez zastitnih sredstava. Znacajno sam ostetio sluh.
U Medjedji me cekala vijest da Bekto zeli da oslobodimo Brodar i da ce on dotjerati PAT kao podrsku i pomoc sa svojih dvadesetak boraca. Zelio je ici na izvidjanje 7.9.1992.godine, ali ja sam oklijevao, nisam imao ni snage. Ipak, su me popodne ubijedili da izadjem na Kosticku Gradinu. Pozicija Gradine je omogucavala da, kao na dlanu, snimimo sve potrebne elemente za napad na Brodar. Prethodno smo u mnogo navrata, gotovo neprekidno, sa podrucja Pisanje osmatrali i prilazili na uzvisenja nad komunikacijom Visegrad – Medjedja preko Drine, naspram Brodara. Sa tih pozicija smo snimili sve elemente za odluku o napadu na cetnicko uporiste Brodar. Pozicija koju su cetnici drzali je bila vrlo povoljna, takticki posmatrajuci za odbranu, jer je rijecna prepreka prema nama bila sa obiju strana. Misleci da mi ne mozemo forsirati rijeke Lim ili Drinu, cetnici su bili sigurni i na Drinsku, ali smo ih iznenadili. I na ovoj poziciji, i to poslije Drinska, odlucio sam da forsiramo Lim po prijedlogu Bekta, Hodze i Redze Mutapcica, borca sa naglasenim smislom za dobre borbene odluke koji je ovaj kraj dobro poznavao i predlagao varijantu upotrebe jedinice. Sa izvidjanja smo se vratili predvece, a moje opterecenje i zal za Drinskom me je tjeralo da prelistavam bitku i detalje analiziram uz stalno pitanje: “Jesmo li vise i jesam li mogao vise?”
Na kraju duboki uzdah i neizrecen zakljucak, nije bila sudbina. Pogibija boraca je otkidala i dio mene, a pogotovo kada su to bili izuzetni borci i ljudi kao sto je bio rahmetli Salic Ramiz. A tako je zelio osloboditi svoju kucu i svoje selo! Susret sa njegovom porodicom je bio nesto sto mi je pokazalo jos jednu kriticnu stranu surovosti ove agresije i jos jednu potrebu
—————————————————
za dodatno snagom i sposobnoscu komandanta da saopci najblizim da su ostali bez oca, muza, sina, brata, unuka itd. i da prezivi zajedno prve najbolnije trenutke soka najblizih. To ni profesionalni vojnici nisu ucili niti se u normalanom zivotu moglo nauciti. Gledajuci Ramizovih troje djece u selu Crijep kod Medjedje, u jednoj staroj trosnoj kuci, sjetih se da smo prije desetak dana jedva izdvojili pola sata vremena i svratili do njih, osjetili toplinu porodicne harmonije, a sada sam u gorcini bola i teskih scena besvijesti njegovih najmilijih. Osjecam krivicu za njegovu pogibiju jer je sa mnom bio, jer sam ja komandovao u toj bici. Od mene se ocekuje da spasim sve one koji mogu da poginu, mada mi niko nije do sada rekao da sam kriv za neciju pogiblju.
Pitao sam se ponekad, koga bi moralno krivili da ja poginem? Cesto su mi te slike bile prisutne. Odogovor je, vjerovatno, mene, jer sam srljao, isao naprijed cetnicima u susret. Tesko je bilo teret komandanta na ovom bojistu nositi. Morao si stvoriti sve preduslove za odbranu ,a nisi imao ni spretnog vojnika,niti MTS-a,niti potreban kadar,zakonsko uporiste niti pretpostavljenu komandu, niti hranu, odjecu i obucu, cigarete, a kamoli platu i ostalo. Imao si pocetnu volju za borbu kod dijela boraca, koju si morao stalno dogradjivati. Cime? Samo licnim primjerom.
