“Cini nesto, komandante”
Pripremljena je jedinica i ponovo smo u podnevnim satima startali sa Dzankica racunajuci da cemo iznenaditi neprijatelja i proci neopazeno. Cetnici su blokirali poznati prelaz puta i oceklvali su nas. Nase kretanje je bilo veoma oprezno, tako da smo im prisli do same komunikacije i upali u neke rovove. Heco Mesa je, kao i obicno, trcao naprijed i presao put, a onda poceo razminiravati neka minska polja. Jedna grupa iz jedinice “16.maj” se komotno kretala komunikacijom ne vidjevsi prisustvo cetnika. U toj grupi su bili, pored ostalih, i Omer Omerovic Beca i Avdo Duran, hrabriji borci ove jedinice. Vjerovatno su ih cetnici primijetili i traizili pomoc. Culi smo zvuk motora vozila. Dozvali smo ih pravovremeno da dotrce do nas preko brisanog prostora. Da su deset sekundi zakasnili, stigao bi ih cetnieki transporter. Otpocela je borba u kojoj su se nasi borci dobro snasli i vecina radi iskljucivo po komandi. Medjutim, Heco je odlutao dalje i to säm, Pokusao sam mu prici i sacekati transporter, ali nisam uspio. Ratni izvjestac, Semso Tucakovic, koji je zelio zabiljeziti nesto o dejstvima oko Visegrada i krenuo sa nama iz Medjedje, u jednom momentu straha rece:
“Cini nesto, komadante? Svi cemo izginuti.”
Pogledah ga i mirno rekoh: “Ako mislis da je tvoja glava skuplja od nasih, cini sto zelis ili radi po mojoj komandi.” Ostao je bez komentara do zavrsetka bitke. Cetnici su bili rastjerani a mi smo morali ranjenika Mensura Dervisevica evakuisati ka Dzankicima i dalje ka bolnici u Medjedji, pa smo se iskljucivo radi toga povukli.U ovom okrsaju prvi put je upotrijebljen minobacac 60 mm sa nase strane na visegradskom bojistu i to je cetnicima stvorilo puno problema. Samo ispaljivanje granate je ulijevalo ogromni strah a aktiviranje i detonacije jos veci, jer nisu stigli da se utvrde pa je postojala mogucnost od slucajnog ili planiranog pogotka pravog cilja. Takodje, prvi smo upotrijebili rucni bacac granata, RPG, koji je stigao preko Grepka, u jednom od rijetkih kontingenata MTS-a koji je dosao do Medjedje. Mnogi su zaustavljeni na putu prema nasoj jedinici. Mozda je to jedan od presudnih momentata zbog kojih ova jedinica nije usla u Visegrad i oslobodila ga, bar privremeno. Nasi su, iza mojih ledja, u medjuvremnu, ubili dva cetnika, a
—————————————–
ostali cetnici iz grupe koja je pokusala da nas napadne sa ledja ili stavi u okruzenje, su pobjegli. To su bili cetnici sa Kocarima, koji izuzetno dobro poznaju ovaj teren. Moje prvo dejstvovanje RPG-om je bilo uz malo treme i puno odgovornosti, i vise je zastrasilo neprijatelja nego sto je bilo efikasno.Za efikasnost je nedostajalo strucnije poznavanje ovog protivoklopnog sredstva, ili bar probno gadjanje. Meni je ovo bilo probno u pravoj vatri. Ipak, treci projektil je pao uz sam transporter koji je odmah “pobjegao” u sumu da bi bio maskiran. Glavnina jedinice je bila u pratnji ranjenika, a ja sam sa pet-sest boraca i mojom pratnjom, zadrzavao neprijatelja oko tridesetak minuta i povukao se nazad.
Po dolasku na slobodnu tertoriju, Semso Tucakovic mi je odao priznanje da sam izuzetno hladnokrvan i vrlo snalazljiv, a ja njemu da je vrlo panican i da mora vise vjerovati borcima ove jedinice. Zazelio je da napravi fotografske snimke, sto mu je omoguceno, ali slike nikad nismo dobili. U ovoj bici je bilo i komicnih situacija. Jedna mi je ostala duboko u sjecanju. Iz moje pratnje, dok jos bitka nije pocela, Mesa Heco se udaljlo da u svom stilu pokusa odlucujuce djelovati i iznenaditi cetnike na putu. Tajson je moje naredbe prenosio i izvjestavao me je o stanju, tako da vise nije bio uz mene nego sto je bio, a Sabaheta je htjela gadjati iz RPG-a, pa je u iscekivanju pratila stanje okolo. Munir je rasporedjivao jedinicu po sumi uz komunikaciju, a ja odlucih da pridjem uz komunikaciju i sacekam tenk sa RPG-om, a pusku dadoh Enesu Lemezanu koji se motao oko mene kao i Dzemo Muharemovic (preko sto dvadest kilograma tezak, galamdzija, brdo od covjeka). Oba su bili izuzetno strasivi. Isli su izvidjacki iza mene sa puskama na gotovs, a ja sa RPG-om ispred njih. Sabaheta, koja nas sustize, upita ih tiho i ljutito: „Sto ne idete ispred komandanta, vidite da ne nosi pusku, a cetnika ima svuda okolo,” i podje ona ispred njih, a oni se zgledase pa rekosa drhtavim glasom istovremeno: “Pa, cuvamo ledja komadantu!”
Dugo se ova scena prepricavala u jedinici, a eto, prosli smo bez posljedica, jer sam imao obezbjedjenje ledja “izuzetno odvazno.”
Heco Mehmed je tek ujutro stigao na Dzankice. Malo zbog zelje da cetnicima nanese vece gubitke, a malo i zbog nepoznavanja terena, izgubio je orijentaciju i dosao iznad Kocarima. Umalo da dodje pravo u ruke cetnicima. Izvukao se vrlo vjesto, na svoj nacin. Mi smo mislili da je otisao u Crni Vrh, ali i pribojavali se. Sta ako nije? Ipak, sve se sretno zavrsilo. Heco je jos jednom pokazao svoje vrline.
Nastavice se