Bjeljevine
Po dolasku u Arbanase razgovarali smo sa Brajanac Abdelom i Asimom Omeragicem, rukovodstvom Staba TO i predstavnikom civilnih struktura rudjanske Opcine o stanju u jedinici, poziciji i namjerama neprijatelja i sta bismo mi mogli uciniti u kratkom vremenu sa postojecim snagama. U Strgacini sam sa Hodzom, koji je sa svojom jedinicom (bataljon “Vatra”) stigao u Strgacinu prije nekoliko dana i Hajrom Lagumdzijom, komandantom bataljona “Lim,” dugo razgovarao o prisutnim problemima. Najvise smo razgovarali o dejstvima koje treba izvesti kako bi se cetnici zaustavili u svojoj ofanzivi na ovom prostoru. Uvjerili su me da nije potrebno da ja izvidjam, da imaju potrebne podatke o neprijatelju te da su spremni da pokrenu jedinice u borbu vec nocas. Rano ujutro 18.08.`92. vec smo bili u dugoj koloni kroz gustu sumu, jednostopim puticem do potoka prema naselju Bjeljevine. Presli smo potok i penjali se uz sumom obraslu, tesko prohodnu strminu. Isao sam u srednjem dijelu kolone kada se odjednom zacula pucnjava iz pjesadijskog oruzja u vrhu kolone, sto metara iznad mene. Istrcah naprijed i vidjeh kako se nasi borci povlace, nista mi nije bilo jasno dok jedan od komandira iz “Vatre” Muhic Bahrudin Bane, nije naisao pored mene i rekao: “Komandante, naisli smo na njihov sator pobili cetnike u tom satoru i povukli se”
“Povucite se i vi nazad, blizu su. Vide nas, cuvajte se!” Pogledah naprijed i primijetih siluete cetnika kroz guste krosnje drveca, hrasta i bukve. Pored mene su pronosili nase ranjene borce i neki su trceci niz brdo gubili municiju, cak je bio ostavljen i jedan PM 53, uzeo sam ga i pokusao gadjati, bio je u kvaru, ponio sam ga i kasnije su moji iz ekipe pomogli. Osjecao sam se jadno sto je ovo borbeno nastupanje ovako prekinuto, sto smo izgubili sest boraca ukupno, a cetiri ovdje na pravcu na kome sam bio i ja. Ocekivao sam da cu biti obavijesten kada stignemo blizu cetnickih pozicija, ali eto, i to je bilo iznenada i za one koji su bili na celu kolone. U tom slabo izvedenom izvlacenju bilo je skakanja i sa velikih visina sa stijena koja su imala teske posljedice. Poslije svega, ovo mi je tesko palo i bio je to veliki gubitak za jedinicu, a meni gorka i teska pouka da idem na sva izvidjanja u kojima vodim jedinicu u borbena dejstva. Doktor Benko je spasio nekoliko ranjenih od moguce smrti i njegova uloga je danas bila izuzetno velika. Inace, transport ranjenika do Medjedje je bio iscrpljujuci, izuzetno naporan i tezak. Nije bilo vremena za odmor jedinica, a pogotovu moje ekipe, vrlo rijetko je neko od clanova dobio slobodan dan, a nisam razmisljao da to sebi priustim. Gledao sam da budem tamo gdje sam najpotrebniji. Sada je to bilo u Crnom Vrhu, da se dovede pojacanje i osnazi odbrana iz okruzenja. Posto nije bilo
——————————————-
isto opterecenje jedinica na crnovrskom i medjeckom bojistu, gdje su dejstva bila vrlo rijetka, odlucio sam da jednu jedinicu iza bataljona “16. maj” (kako se vec zvala jedinica sastavljena od boraca sa podrucja Medjedje) uputim na ispomoc i to sa probranim borcima, koju ce voditi Munir Muharemovic, komadnir jedne cete. Ova jedinica je dobila naziv ” 16. maj ” po datumu prvog pruzanja otpora cetnicima na podrucju Medjedje. “16. maj” je trenutno nasa najbrojnija jedinica, ali kao i ostale, nedovoljno opremljena.
Nastavice se