Usred bijela dana preko Kopita
Ponekad i samovoljno, a najcesce organizovano i po naredjenju, prolazila se relacija Crni Vrh-Dzankici i obrnuto, pa su to cetnici primijetili i pripremili zasjedu za jedinicu koju je predvodio komandant bataljona “Cole,” Suljo Fejzic. U zasjedi, blizu prelaza puta Visegrad – Sjemec, na Kopitu, ubijena je jedna zena – borac Nuhanovic Samira, ranjenih je bilo nekoliko, a nestala su dva borca, Berberovic Adem i Sabanija Fehim. Suljo, vrlo odgovoran starjesina, se vratio sa jedinicom na Dzankice. Nije uspio pruziti otpor, jer nije imao preglednost, niti jasnu situaciju, a izgleda ni dovoljno spremnu jedinicu. Osiguranja nisu izvrsila svoj zadatak, a i disciplina u kretanju vjerovatno nije bila na zadovoljavajucem nivou. Zbog teske situacije i jacih cetnickih napada, noc prije je evakuisan preostali narod iz Crnog Vrha.
Gubici u cetnickoj zasjedi nisu bili ni blizu onih koji su mogli da nastanu u toj situaciji. Znacaj Crnog Vrha za narod, koji je tu imao relativno povoljne uslove za zivot, hranu, smjestaj i zastitu od vojske, ali i razvlacenje cetnickih snaga, bio je ogroman. Ljut i kivan na cetnike, a uvazavajuci i okruzenje jedinice u Crnom Vrhu, posao sam sa svojom uzom ekipom i Suljinom jedinicom usred bijela dana da prodjem preko mjesta zasjede i asfaltne komunikacije Visegrad-Rogatica ispod Kopita. Komandiri jedinica
————————————–
su vrsili dobijene zadatke besprijekorno, a kada smo stigli na mjesto zasjede, osjecala se prisutnost straha. Kako i ne bi kada prvi put idu po danu kroz cetnicka uporista i to u vecem broju, sezdesetak boraca. Nakon pazljivog dolaska do mjesta zasjede, Suljo i ja smo dugo osmatrali mjesto zasjede, kako bismo se potuno uvjerili da cetnika nema u blizini . Pazljivo je izvrsen pretres terena i pronadjeno tijelo zene-borca Nuhanovic Samire i dosta ruksaka opreme, koje su borci ostavljali u bjezanju. Suljo je pratio pretres terena trazeci nestale borce, a mene je zanimalo kako su cetnici postavili zasjedu i tragovi koje su ostavili. Po vidjenom, ocijenih da nisu profeslonalno radili i da su poslije zasjede i oni pobjegli sa lica mjesta, sto mi je bio vrlo znacajan podatak. Raspored u zasjedi je, takodje, bio slabo prilagodjen zemljisnim uslovima i marsuti kretanja kolone nasih boraca. Nakon rasciscavanja terena bez problema smo stigli u Crni Vrh. Borcima nije bilo jasno kako su uspjeli bez vecih poteskoca, usred bijela dana, proci kroz cetnicko podrucje.
Meni je to bilo jedno novo saznanje o kukavicluku cetnika koje ce mi puno koristiti. Jedan nestali borac, Sabanija Fehim, se sam izvukao sa bojista, sakrivsi se i od nas, posmatrajuci sa vece udaljenosti. Nije nas prepoznao. U naredne dvije noci, vise na rukarna nego na nogama, jer je ranjen u noge, presao je do nasih. Drugi nestali borac je zalutao pravo cetnicima i zarobljen je, sto smo ubrzo saznali preko njihovih sredstava veze. U Crnom Vrhu smo odmorili, a zatim sam izdao zadatke Sulji i komandirima nizih jedinica. Znao sam da moram sutra biti u Medjedji, a sutra navece u Stragacini kako bih pomogao u pripremi borbenih dejstava na tom podrucju. Sa svojom ekipom sam puno putovao. Imao sarn udobnu obucu, moje “samohotke,” gojzerice adidas, su bile najpogodnija obuca za kretanje ovim terenima. Ekipa je bila u punoj kondiciji, tako da za nas nije bio napor prevaliti tih pedeset kilometara u jednoj noci, malo odahnuti, pa ponovo preci istu relaciju. Medjutim, ja sam osjecao umor u cijelom tijelu. Ugrijao vode, istusirao se i legao. Mastao sam o dobroj masazi, bar nogu i ruku. Od umora sam zaspao, kao i ekipa koja me pratila. A u snu sam dozivio sve o cemu sam mastao kada sam legao. San je bio jako prijatan da nisam vjerovao da je to san, a moje tijelo je bilo potpuno odmorno kao da nisam danas presao pedeset kilometara. Probudio sam se i razmisljao o tome, kako je malo zadovoljstva, pa makar i u snu, dovoljno covjeku da ga ozivi, vrati mu volju i snagu. To je bilo od Boga dato meni. Taj odmor je ostao duboko urezan u moje sjecanje, a slicne dozivljaje, kada sam dobijao novu snagu, uvijek sam poredio sa ovim, petnaestog na sesnaesti august devedeset i druge godine.
Oko ponoci probudili su nas strazari i moja ekipa je ponovo, kroz linije neprijatelja, prosla do Dzankica, zatim Medjedje, gdje smo odmorili i nastavili za Strgacinu. U Strgacini je bila smjestena jedinica “Lim,” jacine bataljona.
Nastavice se