Mine u japaneru
Doprema dodijeljenog oruzja, orudja, municije i ostalog MTS-a iz Vitkovica je bila vrlo teska i neizvjesna, preko tri paklene dionice koje su u svakom trenutku kontrolisali cetnici, a to su: put Vitkovici-Bacci, dionica preko Srednjeg mosta u Gorazdu i od gradskog naselja Luke do Zeijeznog mosta kroz Kazagice i Hubjere, pa tek onda nesmetano do Medjedje. Sa Hodzom sam iz Bacaka biciklom otisao do Vitkovica u noci 13.08.’92.godine, da dobijeno naoruzanje koje sinoc nismo smjeli staviti u auto, nakon susreta sa kapetanom Zaimom. Nocas cemo, radi sigurnosti, necujno i neprimjetno probati biciklom. Ja sam tako “dobro” vozio u ovoj tamnoj noci da smo brzo sletjeli sa puta. Na nasu srecu, cetnici preko Drine nisu uopce reagovali. Nakon slijetanja Hodza rece: “Daj prijatelju da ja probam.” “Evo izvoli,” rekoh i brzo ponovo sletjesmo. Uvidjeh da je i biciklo hafifno, a Mersed Prljaca, komandant bataljona iz Bacaka, nam ga je dao tako od srca da nisam pomislio da je podvala. Posto u Vitkovicima uvidjesmo da nije moguce granate i ostalo spakovati na biciklo, a Mirsad Dragolj Mena, komandant Vitkovickog bataljona, ne nadje kolica, tzv. japaner. Odlucih da pretrcim relaciju do Bacaka i dotjeram kolica od Fatime, rodice moje supruge, kod koje su bili smjesteni moji, a ja samo povremeno. Upravo tako sam i uradio, ali i to je bilo opasno, jer islo se asfaltnim putem, i pored puno zrtava u sudarima vozila zbog nevidljivosti, brze voznje ili pogodaka cetnika sa druge strane Drine. Neki su morali da se prebace hitno, (teski ranjenici i bolesnici), tako da ni pjesaci nisu bili sigurni na putu, a ni blizu puta, jer se moze vrlo lahko sletjeti s puta u toj tami i strahu vozaca.
Zajedno sa mnom je prema Vitkovicima krenuo i Fatimin sin Mersudin Merso Hasovic, a Hodza me sacekao u Vitkovicima i pripremio nesto MTS-a za oklopni kombi, koji su nam dodijelili u Stabu TO Gorazdu za prevoz nas i MTS-a. Hodza je otisao kombijem i dio MTS-a bezbjedno prevezao, a Merso i ja smo lagano pjeske vozili granate, mine, kontejnere za osu i ono sto je bilo vece razorne moci i sto, radi sigurnosti, prilikom eventualnog pogotka cetnika kroz oklop kombi-transportera moze izazvati veliku eksploziju, pobiti ljude u kombiju. Inace, jedno vrijeme u pocetku agresije taj kombi je prevozio uspjesno ljude, najcesce ranjene, preko mosta do bolnice i nazad, ali su cetnici to uocili i onda su upotrebljavali kugle od tvrdog celika koje su probijale oko osam milimetara debeli zeljezni oklop kombitransportera. Propratismo kombi i bi puno radosti sto ga cetnici nisu upucali, a nas teret u kolicima vozismo gornjom stranom sto vise po kanalu kako bi bio sklonjen od slucajnog metka. Znao sam da cetnici posjeduju pasivne uredjaje,nocne dvoglede, i da mogu uociti narocito svjetlije predmete na ovako maloj udaljenosti (oko trista metara maksimalno). Cesto su se
——————————————–
pjesaci ovdje sudarali u tamnim nocima, sto nije bilo bolno i tiho, bez komentara se razilazeci U ovoj mrkloj noci, gurajuci kolica, sretoh mnogo ljudi koji uglavnom tiho, ali zurno promicase pored mene, a jedan, ciji sam glas cuo nekoliko puta do tada, upita me:“ Izvini, molim te, je li pucaju ovuda cetnici i da li mi je bezbjedno odavde do Vitkovica”.
Pitanje bijase tiho a odgovor jos tisi: Iza ove krivine bice vam malo sigurnije, iako skroz do Vitkovica pucaju”. “Hvala i sretno,” rece i produzi na biciklu. Dugo sam razmisljao o tom glasu, ali tek ujutro saznah da je to bio Edin Vranj, sluzbenik u Policiji, snimatelj u pripremi “Babe,” koga sam otjerao da ne snima bojeci se da ti snimci ne budu za nesto sto nece biti opca korist i historijska vrijednost. Stigosmo u Backe. Mali Merso, koji jos nije imao osamnaest godina, ode kuci, a ja kod svojih vec provjerenih prijatelja Prleta ( Prljacu Mersada ) i Zoke ( Zorlak Mustafe) svratih da odmorim. Malo popricasmo, dopunise me municijom i nesto cigareta i prevezose do Staba u Gorazdu. Bio sam im zahvalan uvijek za takvu pomoc koju su meni i mojim borcima pruzali, a ona je bila i mala i ogromna u ovom vremenu. Dalje prebacivanje do Medjedje je proteklo bez problema. U sami sabah sam bio na Ustipraci, a veci dio MTS-a je istog dana dijeljen u Medjedji, poslan jedinicama na liniji odbrane.
Nastavice se