Licno obezbjedenje
Moje obezbjedenje u borbi cinili su momci koji su bili hrabri dovoljno da krenu u boj ispred mene da me zastite, ranjenog izvuku, izvide teren, dejstvuju iz svih oruzja i orudja, zaminiraju i razminiraju teren i ubace se duboko u POT (privremeno okupiranu teritoriju), prodju kroz neprijateljske
—————————————————-
linije, necujno bez tragova, da pucaju po mojoj komandi, ali i da budu strpljivi cekajuci cijeli dan povoljnu priliku.
Ponekad je ova ekipa prelazila pedeset kilometara bez odmora, a onda bi promijenili carape ili cesce oprali one iste i noge malo ohladili i ponovo pedeset kilometara. Bio je prisutan takmicarski duh, ko ce bolje, brze, preciznije, ko moze da prati komandanta. Mehmed Mesa Heco, Abdulah Tabakovic, Ibrahim Kabaklija, Juso Kesmer, Abdulah Sadikovic, Emir Karcic, a vrlo cesto Sabaheta i nesto rjedje Dijana, su bili clanovi te ekipe koja je sa mnom putovala po terenu. Uglavnom, gdje je bilo najteze sa mnom su obicno bila dva-tri clana ove ekipe. Nekada smo imali i srece, pa smo se koristlii vozilom kada se asfaltom moglo pribliziti bojistu. Pribojavao sam se voznje po makadamu zbog mogucih PT mina. Mi smo cetnicima pripremali cesta iznenadjenja postavljajuci mine na puteve kojim treba da stignu njihove interventne jedinice, sto nam je cesto bilo presudno za dobijanje bitaka. Bojao sam se da nam ne uzvrate jer su imali prostora i mogucnosti daleko vise nego mi. Nase linije nisu mogle biti uvezane kada je duzina linije odbrane bila preko pedeset kilometara a pusaka oko sto. Nase jedinice su manevarskog i prostornog tipa ujedno, i nikada do sada nismo bili blizu jednog borbenog kompleta za oruzja koja imamo. Pored nabrojane ekipe mog obezbjedjenja u borbi koja je cesto dobijala vrlo slozene i najteze zadatke, cesto bi bila pojacana ili bi pojacavala neke od jedinica i uz komandovanje odlucujuce pomagala da se bitka dobije.
Abdulah Sadikovic Sandokan, visok, zivahan, vitak i naizgled dobro mrsav covjek vrlo vedre naravi vec duboko je zagazio u sestu deceniju zivota. Po kretanju je bio nenadmasan i htio je biti uz mene, puno mi pomazuci savjetima i iskustvom, davao nam dodatnu snagu da izdrzimo sve napore. Duhovit, sa puno zelje da borbom pomogne u odbrani naroda ovog podrucja, brzo je ucio vojnu vjestinu i brzo bio spreman voditi jedinicu ranga cete, ako zatreba. Ja sam ga cuvao upravo za to. Imao je vec izgradjen jak autoritet medju borcima i starjesinama, a borbeni rezultati su mu bili besprijekorno cisti i ogromni za njegovu dob. Cesto je, da bi pokazao svoje vrline i fizicku sposobnost, nogom dohvatao plafone prostorija u kojim se zateknemo. Oni, koji ga nisu poznavali, su se cudili. Istinsku zelju da se bori je naglaseno pokazivao, a po sposobnostima i fizickoj snazi fenomen ovog vremena. Kristalno cist karakter, ljudska toplina, uvazavao je sve i pomagao onima kojima je pomoc potrebna, u ovom jadu sve je to kod njega bilo vrlo dobro slozeno, kao ogromna ljudska vrijednost. Prije agresije radio je u sumarstvu, pa je poznavao dio terena kojima smo se morali kretati. Mene je cijenio kao komandanta, a pazljiv bio kao prema sinu.
Heco Mehmed, djecackog izgleda u drugoj polovini trece decenije, nizak rastom, mrsav, smedje i obicno kratke kose, plavih ociju, male glave,
—————————————————-
spicasta lica ponekad zaraslog u smedju bradu. Reaguje izuzetno brzo, snalazljiv je, pokretijiv, dosta osjetljiv, a mine u neprijateljskim minskim poljima nalazi kao da ih je säm postavljao. Prije ulaska u ovu ekipu, imao je vrlo veliki licni rezultat postignut u borbi. Dosta emotivan i ponekad nespreman za salu, nakratko ljut i ponovo kao mehlem na ranu. Kao da je djetlnjstvo jos trajalo u njemu. Sve clanove ekipe je volio, a kao pojedinac, mogao je izvrsiti svaki zadatak i uvijek vise od drugih. Vise hrabar, vise snalazljiv i sposoban u borbi. To je mnogo puta pokazao.
Mene je impresionirao posebno snalazljivoscu i brzinom reakcije. Puno sam ga cijenio, ali ne i odvajao emotivno od drugih, mada sam to osjecao u sebi. Volio me, umjesto da me samo postuje i cijeni. Porodicu je vidjao uvijek nakratko i jedva je cekao da me upozna sa svojima.
Ibrahim Kabaklija, zvali smo ga Cimbur, njegov stari nadimak, bio je momak od tridesetak godina, srednjeg rasta, dobre konstitucije, vrlo jak i hrabar, smedje kose i nesto vece glave, vedra duha i brzih reakcija. Sposoban da odluci bitku kada to treba, ali i da vodi jedinicu. Prije mnogih se poceo boriti za Bosnu, a vrlo vjesto je rukovao oruzjem koje mu je dolazilo do ruke. Naizgled seprtljav, u kretanju je znao biti veoma spretan i tih da sebe ne cuje. Vedra duha najcesce se volio nasaliti, ponekad i na svoi racun, samo da atmosfera u ekipi bude dobra.
Juso Kesmer, vrlo stasit, visok, sportski gradjen, smedj, jak i brz, pricljiv ponekad, a za pravdu, koju realno u ovim okolnostima ne moze ni vidjeti, a kamoli osjetiti, bi poginuo. Tridesetak mu je godina, u najvecoj snazi, ozenjen iz Crnog Vrha, a rodjen u Crnci kod Visegrada. Sportski duh ga je puno krasio. Ipak, najjaca karakteristika mu je upornost, cini mi se beskonacna, sto mu je donijelo puno problema, ali i izgradilo cist karakter, dostojanstvo i cestitost.
Tabakovic Abdulah Tajson Tajla i slicno, je nadopunjavao sve nase slabosti: visok, mrsav, tih, najcesce crvenih obraza i stalno u nekim razmisljanjima, snanazljiv u svim situacijama, kako u borbi tako i van nje. Kada je trebalo pripremiti hranu za ekipu ili dogovoriti pitu koja se samo sanjati mogla u selima kroz koja smo prolazili, teglu kaj’maka za put, sve to u ovoj teskoj ’92. godini on rezirao. Bila je to velika radost ekipi i podstrek za dalji rad. Ozenjen, otac dvoje djece, tesko je nalazio vrijeme da svrati i vidi ih, a kamoli da se druzi, igra sa djecom i odmara. Njegov odmor je bio kad svi zaspe. Kao pravi domacin nas je opsluzivao. Oko tridesetak godina starosti, vrlo vitalan, cesto je vukao poteze koji su kasnije ekipu oblivali suzama smijeha. Kako i ne bi: na posljednjem navedenom borbenom zadatku, na lokalitetu Klisura, imao je bliski susret sa neprijateljem, krupnim cetnikom, koji mu je dosao iza ledja i upitao ga: “Ko si ti? Predaj se ili pucam!” A on je odgovorlo: “Ja sam “Es de stranka es” i zaskocio iza
—————————————————
kamene ograde. A Heco je pogodio cetnika direktno u glavu, dolazeci mu sa boka. Bilo je tih scena kasnije znatno vise.
Emir Karcic, takodje visok, sportski gradjen, tih, dvadesetpetogodisnjak, umjetnik na harmonici cije sam zvuke slusao cesto, dok sam bio podstanar kod njegovih. Moj blizi rodjak, jedini u toj ekipi je imao malo privilegija, ali cesto je bio i kritikovan. Imao je sve osobine pravog diverzanta. Rijetko je bilo sta komentarisao, ali je cesto razmisljao kako doci do rjesenja. Poslije jedne naporne relacije pjesacenja imao je velike plikove po nogama, tabanima, sto ja nisam mogao vjerovati da ga moze sprijeciti da idemo dalje. Kad sam se uvjerio, ostavili ga da odmori dva-tri dana. Nakon sto je zalijecen, htio je ici sa mnom u Stragacinu, ali mu nisam dozvolio i to ga je naljutilo pa je olahko prihvatio poziv Bekta za prelazak u njegovu jedinicu u Gorazde. Bio je kivan na cetnike, posebno poslije price
mog bivseg gazde, njegovog oca, kako su ga cetnicki “Bijeli orlovi” mucili trazeci novac.
Sabahetu i Dijanu smo povremeno imali u toj ekipi i nisu se nista po hrabrosti mogli navedeni borci izdvojiti od njih, osim po izrazitoj spretnosti nekih, ali one su bile vrlo jak podsticaj svim borcima i njihovim kolegicama koje su ulazile u jedinice slijedeci njihov primjer. Borci su se divili njihovom borbenom ucinku, a mnoge su zastidjele kada bi ostajale u borbi u paklenoj situaciji. Zato smo sigurno prema njima bili nesmotreni, nedovoljno pazljivi i njihov rezultat vrednovali kao rezultat muskaraca boraca koji su imali veliko predznanje sluzeci bivsu JNA i iskustva u prethodnom dijelu agresije.
Sabaheta, jedina visokoobrazovana zena (diplomirani pravnik) sa puskom. Vrlo odlucna da kao borac pomogne odbrani Bosne. Sa svojim muzem Dzevadoin Demirom je pravovremeno osjetila cetnicke namjere i vec u aprilu ’92. se ukljucila u pripremu otpora. Rodom iz Nemile kod Zenice, a pocetkom ’92. se udala za Dzevada, koji je skoro nestao u borbi. U potrazi za nestalim muzem ona je vec vise puta ulazila u vrlo teske situacije, ne bi li ga pronasla ili doznala njegovu sudbinu. Vrlo hrabra i odvazna zena. Nije se boiala ni u tim najtezim situacijama i tada je bila dodatna snaga u ekipi.
Dijana Marinova, Bugarka, koja se zatekla u Gorazdu ’92. godine odlucila je svojevoljno pomoci odbrani Bosne. Djevojka, koja je mogla da ode u Buigarsku bez problema, srodila se sa nama i svaku nasu pobjedu dozivljavala kao najsrecnija Bosanka. Ona je prva zena koju sam vidio da nosi pusku u odbrani Bosne. Sa oko tridesetak godina, srednjeg rasta, plave kose, puna snage i odlucnosti, bila je uzor mnogim zenama i primjer mnogim muskarcima borcima. Sa svim borcima je, kao i Sabaheta, bila istinski prijatelj.
—————————————————-
U ime Staba, a za prevoz na kratkim relacijama, uz angazovanje Avdije Sabanovica mobilisana su dva automobila. Automobil Golf, Rasima Suljkica, koji je angazovan kao vozac istog, i Mercedes, vlasnistvo Senada Sete iz Visegrada, koji je bio garaziran u Gorazdu. Mercedes je predat meni na privremeno koristenje za krace relacije oko Medjedje i do Gorazda. Medjedja je sva u nekoj velikoj rupi-dolini i okolo su losi makadamski putevi, tako da su Suljkic na pocetku i Hamed Guso kasnije, imali posla prevozeci nas tim kratkim relacijama. Naravno, auto mi je dodijeljeno prije mimoilazenja sa nekim clanovima Staba.
Veliki problem su mi predstavijali zahtjevi boraca za posjete porodicama. Nisam imao mogucnosti da udovoljim onima koji su trazili odlazak u Gorazde na dva dana, a kamoli na odsustvo od mjesec dana.
Bilo mi je vrlo tesko prihvatiti cinjenicu da nemam rjesenja, da borcima ne mogu pomoci da vide porodicu koja gladuje u Gorazdu ili se muci na sve nacine po svijetu. Kako da postupim, pitao sam se cesto, rezerve boraca nemam a moram omoguciti da vide porodice. Tu sam nacinio puno gresaka, sigurno, svjesno se bojeci da ne puknu linije i ne strada narod, da ne izgubimo teritoriju. Cini mi se da nisam imao izbora, morao sam.
Nastavice se