Otmica gluhonijeme sestre
Ovih dana smo pokusali na svim djelovima visegradsko-rudjanskog i rogatickog bojista sto vise uvezati jedinice i neprijatelju pruziti otpor. Ja sam sa svojom ekipom puno pjesacio, a “samohotke se nisu hladile.” Medjutim, cetnici nisu vodili rat samo oruzjem. Bili su to prljavi profesionalci u drugim oblicima ratovanja, a psiholosko – propagandnim narocito, i koristili su se svim mogucnostima da zastrase i ucijene. Imali su dosta dobre
——————————————–
obavjestajne podatke, a zarobljene su cijedili tako da nisu nikada bili zadovoljni izrecenom istinom i na kraju, najcesce ubijali. U pocetku agresije su ubacivali i spijune koje je bilo nemoguce uociti u masi naroda, a ti ljudi su morali biti muslimani.
Navratih kratko u selo, popodne drugog augusta, obilazeci liniju odbrane od Hamzica prema Hranjevcu, svratih u kucu mojih roditelja u kojoj ne poznah mnoge sto me ne zbuni a cim se poselamih vidjeh na licu majke da je nesto zabrinuta. Popricah kratko sa svima i rekoh kao i obicno: “Zurim Alahimanet.” “Neka ti je sa srecorn i nek te Alah cuva,” cuh iz mnostva glasova. Majka me isprati i rece “Ahmo, Fahre od jutros nema, jesi li je negdje vidio?” “Eto, zato si ti zabrinuta,” rekoh dodajuci: “Nisam majko, znas ti nju, mozda je tu negdje do Tuste medji ili Cakara otisla, vidjecu, nemoj mi se sekirati.” Sve to rekoh, ali odmah sam se pobojao najgoreg: da negdje pogodjena nekom granatom, jer je u toku dana bilo granatiranje svuda okolo. Nisam htio opterecivati majku svojim mislima, njoj je dosta da mene isprati i svaki put uzdahne bojeci se da joj ne jave da me vise nema. Cesto okrenem kada bih od nje odlazio i vidim, podignute ruke poluskriveno uci moli Allaha dz. s. da mi podari srecu u borbi za spas naroda i domovine. Sa desetak vojnika iz Zakirovog voda, da se to ne primijeti, tiho precesljasmo teren oko sela Drokan. Uputih kurira u Tustu Medj i produzih prema Cakarima. Moje sestre, gluhonijeme osobe, rodjene 1950.godine, vrlo ostroumne i druzeljubive, ne bi, a pretrazismo do veceri sva mjesta gdje po navici mogla otici. Ova noc mi je bila kao godina duga. Nisam mogao oka sklopiti, prelistavao sam njen zivot. Borcima nisam dozvolio da je traze u noci, bojao sam se iznenadjenja i tesko bi mi bilo da se, ne do’ Bog, desi nesto nekom od boraca u trazenju moje sestre. U svom zivotu nije imala prave trenutke srece. Kao beba je imala visoku temperaturu i strasnu upalu, od cijih posijedica je, vjerovatno, ostala gluhonijema. Gotovo kao majka nam je bila: kuhala, prala, peglala, kupovala od svojih mukom ustedjenih para nama slatkise, radila sve kucne poslove domacice.
Narocito otkada se udala druga sestra, Tima, starija od nje, cuvala je stoku, plela dzempere, kape i rukavice. Kada smo nas cetiri brata odrasli i poceli zivjeti sa svojim porodicama, osim najmladjeg Adema, ona je nasim suprugama i nasoj djeci pokusavala biti mehlem, sto je nekada prelazilo i u dosadu. Ipak je najvise voljela nasu djecu. Njena radost su bili vikendi kada bismo mi stigli na selo. Trudila se da nam udovolji sto je vise mogla. Njena inteligencija je bila zapanjujuca pa me cesto cudilo kako ona brzo zakljuci odredjene, vrlo komplikovane stvari. Kada sam pravio kucu imala je vrlo jakih prijedloga, a kada bismo opravljali neki uredjaj, sugerisala bi rjesenja koja bi mene zbunjivala, ali bih kasnije dolazio do slicnih. Za svakog covjeka kojeg je poznavala je imala odredjeni znak, sto je meni bilo nedokucivo sloziti
————————————————
u memoriju. Mimikom je znala objasniti sve sto zeli reci, a znala je napisano ime i prezime ponoviti nakon pet-sest godina, mada u skolu nije isla, niti je neki kurs pohadjala. Nocas, kao i mnogo puta ranije, razmisljah da li sam prema njoj bio dovoljno dobar brat i kakvi su moji clanovi porodice bili prema njoj. “Nisam i nismo,” ostao je da zvoni dugo moj odgovor meni u ovoj augustovskoj noci ’92.godine. Da je bar mogu nocas naci, da joj se bar nije najgore desilo, imao bih sanse da budem jos bolji, a ja sam bio dobar, reci ce to svi moji i komsije, ali ne dovoljno prema njoj koja je zivjela zivot bez zivota.
Njoj smo svi morali pokloniti vise. Traganje se nastavilo u sabah i cijeli naredni dan. Rezultat: nema ni traga da je negdje bila. Jos jedan tezak dan traganja bez rezultata, a majka i babo su izludili, bojao sam se za njih. Zamolio sam Zakira da pripazi na njih, jer je tu u selu sa jedinicom, a ja sam im rekao da ne pokusavaju nista, da cu ja vidjeti da li je zarobljena, ako budem ikako mogao. Kada sam pomisljao na najgore, uvijek je to bila njena smrt od granate, a sada vidim da to nije najgore. Najgore ce biti ako je cetnici budu zarobili, izivljavali se, mucili je i da na takvim mukama izdahne. Nisam mogao doznati da li je zarobljena, ali su nestajale nade da cu je vidjeti i da ce mi pripremiti pitu, donijeti sumskih jagoda punu veliku kantu, posluzivati nase stare roditelje i biti sretna kada smo na okupu.
Dok se na podrucju Crnog Vrha zesce borilo, na bojistu oko Medjedjeje bilo potpuno tiho sto je omogucilo borcima jedinice “16. maj” da odahnu, a u isto vrijeme komandirima jedinica sa crnovrskog bojista da traze da se angazuje i “16. maj” na podrucju Crnog Vrha. Stab TO Visegrad je ocijenio da bi lakse i efikasnije djelovao sa podrucja Medjedje, sto je izazvalo puno komentara, uglavnom losih. Moje misljenje je bilo da je to los potez, ali je receno da ce dio Staba ipak ostati u Crnom Vrhu. Pokretanjem Staba, krenuo je i dio gradjana, pa je to stvorilo nepotrebno veliku paniku u ostatku naroda, a posebno ranjenika iz naseg ratnog stacionara.
Doznavsi da se dio Staba privremeno prebacuje na lokalitet Medjedje, narod u uskom crnovrskom okruzenju se uznemirio. Jako zabrinut za sudbinu nestale sestre Fahrije, nisam mogao potpuno da se ukljucim u pripremu i osmisljavanje ovakve odluke Staba. Bio sam protiv odlaska dijela Staba sa prostora Crnog Vrha, ponajvise zbog toga sto je to znacilo i promjenu lokacije komandnog mjesta. Smatrao sam da ono treba da ostane u Crnom Vrhu, gdje je najteze i da daje sigurnost narodu i borcima da ostanu, da se ne pokrecu sa ovih prostora. Ono sto je bio “pravi,” razlog, a sto su komandant Staba Mehmed Trtkovic i jos neki clanovi istakli u odbrani ovakve odluke, je bila potreba za punim aktiviranjem raspolozivog potencijala ljudi i sredstava. Ustvari, u Medjedji je bila prava hladovina u poredjenju sa vrelim crnovrskim bojistem, pa su visoki stapski oficiri htjeli
—————————————————-
malo odmoriti u toj hladovini. Koliko moze narod uzbuniti jedna panicna osoba, tesko se moze predvidjeti, ali sirenje vijesti da dio Staba odlazi je uzbunilo narod do te mjere da su mnogi pomislili da Stab bjezi i ostavlja ih na cjedliu, na milost i nemilost cetnicima. Tako se u predvecerje 03.08.92. godine oko kuce u kojoj Stab je boravio u Crnom Vrhu okupilo, umjesto dvadesetak prioritetnih osoba, ranjenika ili bolesnih, preko dvjesta civila i taj broj se stalno povecavao. Pred polazak je kolona bila nepregledna . Vise se nije mogao ne odobriti odlazak, jer su mnogi vec otisli daleko naprijed, neki ce i sami proci kroz POT, koju cetnici potpuno blokiraju. Sve mjere obezbjedjenja kolone naroda su poduzete. Pored naroda, cuvamo i znacajne stapske oficire pa se moramo potpuno predati zadatku. Koliko je tezak put Crni Vrh – Medjedja, preko Hranjevca, Kopita, Dobrog polja i Dzankica mnogi koji su se odlucili uci u kolonu, sa svojim zavezljajima, krenuti i muhadzirluk, nisu mogli pretpostaviti. Za mnoge od njih ovaj put je neizdrzljiv, a ostanak u Crnom Vrhu je smrt na mukama, bogzna kakvim, pa su se u takvim razmisljanjima odlucili na ovaj put “biti ili ne biti.” Nasa uvjeravanja da bataljon “Cole” ostaje braniti ovaj prostor, kao i da ce se po potrebi ukljucivati i druge jedinice, nisu imala znacajniji uticaj na odluku mnogih. Kolona puna majki sa djecom, starih, sporih, nesposobnih za kretanje duze od jedan-dva kilometra, je puzala od Crnog Vrha prema Kopito tako sporo da sam razmisljao da odustanemo od blokade puta na Kopitu i obezbjedjenja prolaza naroda. Bojao sam se da ce neki tek u sabah izaci na Kopito, a to je tek trecina puta do Dzankica. U danu bi cetnici sigurno takvu kolonu primijetili. Dovoljno je samo da granatiraju, napravice pravi masakr. Puna tri sata je neprekidna kolona prelazila put na Kopitu. Neki su pokusavall volovskom zapregom, neki konjima, ali je sve to u ovoj augustovskoj noci bilo vrlo tesko. Gledajuci siluete ljudi koji prolaze pored mene dok stojim na asfaltnom putu na Kopitu, vidio sam njihovu veliku borbu za zivot i puno njihovih licnih muka. Na prelasku puta nakon dugog uspona od Hranjevca su podsjecali na pokusaje utopljenika da dodju do zraka. U stalnorn naporu da savladaju put zbog bolesti koje imaju, tereta na ledjima i rukama, tezine odlaska sa svojih pragova, straha od iznenadnog susreta sa cetnicirna, iznenadili su me disciplinom. Ne postoji kasalj, plac djeteta, bilo kakvo negodovanje pri hodu po vrlo teskom terenu. Sve sto se mora reci govori se sapatom na uho, kapi vode se daruju za povrat dusa, a jos nije pola puta. Svi trpe, duraju i napreduju sporo, ali napreduju. Nekima se cini da put bjezi ispred njih, da se stabla krecu, da je drugima teret na ledjima tezi od olovnog i pomalo se rjesavaju dijela tereta, a oni snazniji i borci pomazu onima kojima je najteze. Zahvalnost za pomoc je izrecena pogledom ponovnog rodjenja izmorenog muhadzira. Ali, ima i onih koje borba za sopstveni spas i strah da ne ostanu natjera da ostave svoje najmilije: staru
————————————————
majku, oca i svoje dalje i blize rodjake. Takve vracamo da isprave najteze greske, iscekujemo i pomazemo im. Troma kolona se stenjuci valjala ka Dzankicima a sunce je vec pokupilo gotovo sve zlatne kapi sa rosne planinske trave. Noc “biti ili ne biti”za mnoge je prosla.Oni su sada presli iz manjeg u veci obrucuc, sa nadom da ce lakse prezivjeti, a koliko? Alahbirum. To zna samo Allah dz.s. Naravno, imaju nadu i u borce, i u sebe. Nama, koji ih pratismo na ovom maratonu zivota i smrti, skinuse ogromnu stijenu s ledja kada stigosmo na Dzankice. Proveli smo kolonu bez gubitaka i stigli na vrijeme. “Da li je ovo nas najtezi zadatak do sada,” pitao sam se i uporedjivao ga sa vec izvrsenim. Po mnogo cemu, sigurno jeste. Nisam imao vremena niti da pokusam ponovo traziti sestru, a razmisljao sam o upadu u Donju Lijesku zarobljavanju nekih vaznih osoba tzv. vojvoda. Objektivno,säm nisam mogao sam uspjeti u tome, a da neke od mojih saboraca angazujem, bojao sam se da im sta ne bude.
Ako bi neko poginuo, poginuo bi zbog moje sestre koja nije borac. To ja ne bih mogao podnijeti. Nisam imao pravo na takvu naredbu, a sam bih poginuo za svoju sestru, u pokusaju da je spasim. Sigurno ne bih bio dovoljno razuman u tom nastojanju, a prema cetnicima bih vjerovatno bio okrutan. Iduci prema Medjedji dugo sam razmisljao o tome zasto je ne mogu traziti sto dana, ako treba i mnogo vise, jer ona mi je druga majka bila i nema toga sta ona za mene ne bi ucinila.
Polaskom u mnoge bitke, borci i starjesine, obicni gradjani i stariji ljudi su mi govorili: “Cuvaj se, sta bi mi da tebi sta bude, ti moras zbog nas da se cuvas, ako vec zbog sebe neces.” 0 tome sam razmisljao jos dugo osudjujuci sebe zasto nisam samo borac, bar bih mogao biti brat po osjecaju. Redale su se slike sestre na mukama cetnickim, pa onda ostalih clanova moje porodice, zatim susret sa sestrom i mnogo slicnih slika, a put do Dzankica je nocas (03/04.8.’92.) bio duzi i tezi nego ikad prije. lpak, i dalje sam se nadao i razmisljao, ako zarobimo nekog od cetnika ili znacajnih civila, cetnici ce ponuditi moju sestru za razmjenu i znacu makar da je ziva.
Nastavice se