[Kaza]

#32128

AHMET SEJDIC

BITI SVJEDOK ISTINE (1)

[b]I – IZDANJE
INFO-GRAFIKA KLJUC[/b]

Izvodi iz recenzija

Kada je jedan cetnicki ideolog, u Foci, aprila 1992, sutao odrub bosnjacke glave, prisutnima je ponavljao recenicu: “Istoriju pisu pobjednici!” Trebalo je da ta recenica bude stumilans i garant i svakom cetnickom ustasi kako smije, mora i treba ciniti bezgranicno zlo! “Nece biti upisano u istoriju, jer cemo istoriju pisati mi, koji cemo pobijediti !” Visestruko netacno. Niti su pobijedili, niti ce pisati istoriju, niti istoriju pisu pobjednici. Istoriju pisu ozbiljni i posteni naucnici, kad prodju godine i decenije – ali tek nakon sto na svome stolu priberu desetine i stotine svjedocanstava, dakle knjiga kao sto je ovo nesumnjivo dragocjeno –
istorijski i politicki dragocjeno svjedocanstvo komandanta Ahmeta Sejdica.

Mozda bih se usudio, na kraju, kazati kako ovaj rukopis i nije radjen kao pisano svjedocanstvo. Koliko god sam puta imao priliku citati pisana svjedocanstva ovakvoga karaktera, mahom u rukopisu, uvijek mi se cinilo da su radjena pod nekakvom iznudom, kao u zatvorskoj celiji gdje osumnjiceni treba da dokazuje vlastitu nevinost – na nacin informbiroovskih revidiraca: “evo kako sam dosao tobe!” Od toga, ni traga u ovome rukopisu. Ako je cijelo pripovijedanje kazivano usmeno, pa nakon toga knjizevno-jezicki uredjivano, profitirali smo u jezickoj i govornoj neposrednosti, bez koje se vjerovatno ne bi dogodila ovakva recenica: Nisam cuo nista osim hlupanja svoga srca koje me je ometalo da cujem cetnicki hod ili sapat .”‘ Zagubili bi se, u pisanom saopcavanju, i mnogi od prekrasnih ljudskih likova ( npr. Dijana Marinova, Bugarka koja se neustrasivo bori na bosanskoj strani ), ili strahovito upecatijivih detalja poput slike “nepokretnoga starca u kolicima”, kojega je neko ostavio nasred mosta, kad je narod pomislio da Gorazde pada, pa krenuo u bjezaniju. Mozda bi se – pri “knjizevnom” pristupu – zagubio i neki od dragocjenih humornih detalja, poput onoga sa vojnicima koji su – gladni i mrsavi – naglo odebljali od pcelinjih ujeda, dok su isli neuko vaditi med iz kosnica. Ili bi se, ne daj Boze, pisac memoara potrudio da nadje “knjizevniji” termin za uzak planinski put, pa nas ostavio da nikad ne cujemo prelijepi narodni izraz: put jednostop ! – Bilo kako bilo, nastajala ova knjiga usmenim pa pisanim putem, ili nekako drugacije, sada je ona naprosto prvoklasno memoarsko stivo.

U Sarajevu, 25.03.2000.godine Abdulah Sidran

Ove knjige su znacajan historijski dokument o vremenu zla i stradanja, o obicnim malim ljudirna, ali i velikirn herojima, o ljudima koji su iznad svega voljeli slobodu i Bosnu, koju su branili i ginuli za Bosnu.
lznoseci istinu o toj borbi, o hrabrim i odvaznim ljudima sa Drine, Sejdic izvrsava svoj moralni dug svima koji su pod njegovom komandom ugradili svoje zivote u temelju Bosne.
Mnogih sudionika velikih bitaka i pobjeda, o kojima citamo u ovim knjigama, danas vise nema medju nama. Od rahmetli Bekte do rahmetli Mehe Drljevica, sve heroj do heroja, ali i covjek do covjeka.
Kada sve ovo procitate, namece vam se zakljucak da ovaj rat i nije bio rat, da je sve to bilo puno gore i teze od svakog do sada poznatog rata. Na svakom koraku se srece brutalni i primitivni zbir mrznje i fasizma, vodjen idejom cetnistva, a pod kokardorn kao simbolom varvarstva i velikosrpstva.
Sa druge strane, hrabri i odvazni ljudi koji brane kulturu od nekulture, um od bezumlja, svjetlost od tame, zivot od smrti, civilizaciju od aniticivilizacije.
Strasna je bila cijena koju su Bosnjaci morali da plate zbog tudjih planova, ali i zbog svoje zablude, naivnosti i nebudnosti. Ovo je bio najtragicniji i najkrvaviji period u historiji Bosne, a posebno Podrinja.

Sarajevo, 28.12.1999.godine Ferid Buljubasic