Borbe za spas naroda u Crnom Vrhu
Jedna kisna i hladna noc meni i clanovima Staba je bila dovoljna da shvatimo da ce se tesko logorovati bez opreme i bez hrane. Odlucismo smjestiti vojsku u sela, a ja predlozih kako organizovati odbranu. Prijedlog smo iskristalisali i jedinice odmah pripremili, prvo izvidjace a zatim i ostale, i usmjerili ka selima Drokan-Zakrsnica-Palez-Hranjevac. Tu su i oni koji su slusali Camilovu komandu i cekali da mi stignemo da bi poceli pucati u cetnike, jer bilo ih je malo, a jos nisu sigurni da smiju ubiti cetnika koji im pali kuce ispred nosa i ubija komsije ili rodbinu. Istina, bio je rizik i velika hrabrost suprotstaviti se cetnicima koji su pokorili Visegrad. Jedinica je rasporedjena po selima a clanovi Staba su pomogli u rasporedjivanju, smjestaju vojske, postavljanju linije odbrane. Ipak, najvise su u tom dijelu radili komandiri nizih jedinica. Istovremeno su vrsena borbena dejstva: napadi cetnika i nasi napadi su se mijenjali. Nasi su bili diverzantskog tipa, a cetnici prave male ofanzive. Obicno su dovodili placenike zadnjeg vikenda u svakom mjesecu i tada su se vodile zestoke borbe. Imao sam utisak da oni koji jednom dodju na ovo ratiste, vise ne dolaze. Velika bitka se vodila za hranu, borce i narod. Dio hrane se donosio iz predgradja Visegrada iz kuca
————————————————–
nasih ljudi koji su znali gdje su ostavili secer, so, brasno, zito i ostalo sto se po noci moglo iznijeti uz Vidovu Goru, a bilo je vrijedno suhog zlata. Borci su nosili i po sedamdeset kilograma, pet do sedam kilometara, uz puno straha, kroz predgradje Visegrada, gdje su cetnici mogli da se pojave svakog casa.
Drugi dio hrane borci i narod su dobijali od ubrane ljetine i to koliko ko da u pocetku, a kasnije se odredjivalo koliko je minimum, ali to nije do kraja postovano. Ako domacin ne dozvoljava, nije prisiljavan. Sjecam se dobro ljudi koje sam znao prije agresije, nisu se nista izmijenili ni kada su borci u pitanju i u ovom ratnom jadu su sami sebi svoji, a drugi mogu skapati od gladi. Nekima od tih ljudi ostalo je puno hrane za cetnike kada su stizali do njihovih kuca, a za nasu vojsku nisu imali nista, kako rekose.
„Dabogda im pusto ostalo,” bila je kletva boraca i obistinila se.
Sudbine takvih su uglavnom teske, ali ipak daleko veci broj mojih poznanika i komsija je borcima i meni licno izlazio u susret, donosio vojsci hranu, ustupao kuce i potrebna sredstva koja je imao. Ponajvise zbog takvih, borci su bili spremni gladujuci braniti sela i ljude koji ih vole, cijene i razumiju. Istinske bitke su vodjene za hranu i dobijane u nekoliko navrata veoma efikasno. Cetnicima ispocetka nije bilo jasno zasto uzimamo samo hranu. Kasnije su shvatill i to zloupotrbljavali. U takvoj jednoj bici sam zarobio gojzerice-adidasove, sto sam smatrao pravim trofejem, jer mi je, kao i vecini saboraca, obuca vec u junu bila problematicna. Posto su mi dobro legle, bile jako udobne i u njima sam isao kao leptir, a svakim danom prelazio sve vise kilometara i sticao kondiciju, borci su dali naziv gojzericama samohotke. Znao sam dnevno prelaziti i po sezdeset kilometara. Ovih junskih dana su cetnici trpili gubitke. Obicno su bill iznenadjivani na razlicite nacine, tako da nisu imali rjesenja kako da se suprotstave ili pripreme da pariraju.
Nakon sto jedna nasa grupa nije mogla da se izvuce iz ovog okruzenja, zbog cetnicke zasjede na prelazu komunikacije Visegrad-Sjemec, Stab je odlucio da se deblokira put napadom na cetnicko obezbjedenje puta, a za nosioca izvrsenja zadatka sam odredjen ja. Probrao sam jedinicu, uglavnom ceterdesetak najboljih boraca, jer se radi o izuzetno slozenom zadatku, a iz Staba je radi inzinjerskih zadataka krenuo i Nusret Hurem. Kada smo stigli na mjesto zasjede, cetnika nije bilo. Kao da su osjetili sta se moze desiti. Medjutim, mi smo napravili zasjedu na Kopitu, gdje su prethodno cetnici zaustavili nasu grupu, ali zasjeda nije bila uspjesna, jer su nam cetnici pobjegli ispred nosa sa dva motorna vozila. Bio sam ljut jako na sebe i druge. Vratili smo se u bazu poluobavljenog zadatka i trebalo je cekati vecernji sastanak Staba i referisati, sto ja nisam mogao. Predlozih Nusretu da idemo na “popravni” sto on veselo prihvati.
—————————————————–
Na Mjestu neuspjele zasjede na Kopitu oborili smo stabla zaminirali odmah po prolasku dva cetnicka auta. Cetnici su podigli interventnu jedinicu od stotinjak boraca da rascisti put i pomogne jedinicama na tom terenu da nas rastjeraju. Posto sam znao da ta jedinica dolazi iz Visegrada, pretpostavih da ce se i vratiti kada prociste put. Proracunom vremena procijenih da cemo moci u povratku napraviti zasjedu na istom putu toj interventnoj jedinici, ali znatno blize Visegradu, izmedju Donje i Gornje Lijeske. Poznavao sam svaku stopu ovog terena i po mraku, tako da sam vodio grupu od dvadeset boraca brzo i bez problema, a Nusret je ponovo bio uz mene.
Da bismo neopazeni stigli do mjesta zasjede, morali smo biti jako tihi jer prolazimo stotinjak metara iznad cetnicog uporista na Okrugljaci, krivini puta isturenoj duboko prema Crnom Vrhu. Okrugljaci cetnici vec pamte po jednoj nasoj zasjedi od prije desetak dana i dobro su je pokrili. Uspjeli smo stici na mjesto zasjede pet minuta prije nailaska kolone koja nas, je sve malo prepala, jer bijase duga desetak vozila. Mjesto zasjede nije bilo izrazito pogodno, ali racunao sam na veliko iznenadjenje. Kada su se cula vozila, zasjeda je bila rasporedjena, ali licni zadatak svim borcima nije bio saopcen.
“ Hocemo li pucati?”, upita me Nusret. Pogledah kolonu, a zatim borce i odlucih.
“Hocemo.”
To moje hocemo se nije culo do prvih u zasjedi tako da oni jos nisu znali sta ce uraditi. Kada su prva vozila stigla naspram mene, sasuo sam dugi rafal iz automatske puske u cetnike na otvorenom tamicu i rekao:
“Ozezi!!!!!” Svi borci su poceli pucati po ciljevima ispred sebe.
Prvi put sam vidio da cetnici ne znaju kud udaraju u toj frci, neki su pucali u svoje ne stizuci da nanisane. Vidio sam njihove trzaje kada ih pogadaju rafali. Na trenutak pomislih da li je ovo viteski. Vidio sam ih bespomocne, i odmah se sjetih kako se ti isti cetnici izvljavaju na civilma, starcima djecom. Oni ih stvarno kolju. Gdje su tu vitezovi, to ljudi ne mogu raditi, zato prema njima treba postupati s manje obzira. Sjetih se dva ubijena starca i mjestu gdje smo se Fahro i ja sa cetnicima za Bajram pucali. Ubili su ih iz blizine i raznijeli im lobanje. Jedan od tih ubijenih bio je otac Nezira Mesica, sada komandira jedne nase jedinice. Isti dan su tenkom preko Drine gadjali kucu po kucu i ubili sest civila, a isto toliko ranili. Eto, to su snazni i odvazni cetnici, to oni mogu, a vitestvo je od njih predaleko.
Za dva minuta pucanje je prestalo, mi smo se povukli, a cetnici dugo iza nas pucali po mjestu zasjede sa dviju strana. Vjerovatno su tad, svoje ubijali u silnoj panici, u sumrak ove ljetne veceri. Bili smo zadovoljni
——————————————————
sto smo cetnicima dali do znanja da smo hrabriji i mudriji od njih, te da ne damo da nam uniste narod i Bosnu porobe. Vratismo se na sastanak Staba.
Moje prvo ranjavanje, przenje metkom, bilo je u ovoj zasjedi, ali nisam puno zakacen, tako da to nikom od boraca nisam ni pokazao do Jedinog bora, mjesta koje mi kontrolisemo. Kad sam to prijavio, sanitetlija je pritrcao i pokusao previti, ali osim dezinficiranja nije bilo nista potrebno. Bi mi zao pantalona, ali zasice to neko nocas, pomislih veseo odoh sa saborcima na sastanak staba u Crni Vrh. Ti sastanci Staba su nekada biti takvi da bi im pozavidjele dobro ustrojene vojske i obicno u dobroj atmosferi uz puno ozbiljnosti u pocetku, a zavrsavale se novim vicem ili “provalom.” Jedne prilike donesose zarobljenu zolju na sastanak staba, a ja u dobrom raspolozenju uzeh objasnjavati sta je i na kom principu djeluje. Neko od prisutnih, cini mi se doktor Benko, upita kako se ispaljuje, a ja objasnjavajuci otvorih zolju u polozaj za aktiviranje i okrenuh je prema prozoru gdje su sjedili na kaucu neki clanovi staba. Nasta panika, a ja cuh Trteta kako mi uzbudjeno govori:
“Nemoj okretati prema meni, sta ti je.”
Pogledah ostale, Benko i Hodza su legli od smijeha a Avdija je vec bio u cosku i sklanjajuci se iz linije kuda je zolja bila okrenuta, pitao:
“Jesi li ti lud! Ne igraj se s tim cudom!”
Vidjeh da je djavo odnio salu i sklopih zolju rekavsi da ovo ne smije da se radi uopste, a pogotovu u zatvorenom prostoru. Vecina prisutnih nije znala puno o zolji.
Posto smo oruzje svi nosili sa sobom, najcesce do u prostoriju na spratu kuce Mehemeda Karcica u kojoj su odrzavani sastanci Staba, bilo je i sa tim oruzjem poigravanja. Tako je jednom prilikom doktor Benko uzeo PM M72 /7,62 mm/ i u toku sastanka drzeci isti usmjeren ka plafonu, slusajno pritisno obarac. Pucanj je sve nas zestoko trznuo i preplasio, ali doktor je i sam zbunjen, prokomentarisao: “Pa sta ovo bi Avdija?” A Avdija u svom stilu uzvrati:
“Ti si doktor, ali si i budala, mogao si nekog ubiti”. Doktor se nasmija i prokomentarisa:
“Zaime, sto prepade covjeka?” Zaim ih pogleda obojicu i samo se cu njegovo “Hm.”
Svakog dana smo pokusavali iznenaditi cetnike na razlicite nacine, ali vodeci racun o municiji, bombama i minama, jer sve se moralo vratiti koliko se odnese “koliko istrosis, toliko zarobi,” bila je nasa parola. Broj oruzja se uvecavao, uglavnom pronalazenjem lovara i karabina kod nekih nasih lovaca” koji su zalili da im puska ode iz ruku, jer nece moci loviti u mutnom, vjerovatno. Bilo je mucnih scena u uzimanju tog oruzja, a Avdija je ipak tu pokazivao vise odlucnosti i dosta spornih slucajeva je rijesio. Bombe
——————————————————-
smo rucno pravili na razne nacine. Tu je Nusret Hurem puno posla uradio, kao i na prirucnim PT i PP minama, koje su donosile izuzetno veliki rezultat, sto je Nusretu predodredilo dalju afirmaciju.
Cetnici su svoje gubitke tesko podnosili pa su to ispoljavali na razne nacine, obicno granatirajuci sela oko Crnog Vrha i Crni Vrh, ubijajuci koga stignu. U Visegradu su preostale civile tukli, mucili do iznemoglosti i na kraju ubijali, bacajuci ih niz Drinu, rijeku smrti i uzasa ovog vremena. Neke civile smo stigli izvuci u nocima mjeseca juna 92., cak i neke paralisane invalide u kolicima i na rukama uz Vidovu Goru. Bilo je ocajno tesko posmatrati bespomocne ljude kako ih ubijaju bezumni i bezosjecajni krvnici za “ideale” cetnistva, a nismo mogli to sprijeciti. Ipak bilo je i uspjeha u nasim upornim pokusajima. Spasili smo nekoliko ljudi sa strijeljanja. Sudbina dvojice spasenih je bila protkana teskom dramom. Samir Hasanbegovic i njegov mladji brat Velija su uhvaceni u Visegradu kao momci koji jos nisu shvatili da cetnici ubijaju redom. Imali su prijatelje medju Srbima i racunali da ce ih zaobici hapsenje i surova smrt. Medjutim, ni njihov otac, a ni njih dvojica, nisu zaobidjeni. Uhapseni su i poslije puno maltetiranja povedeni na strijeljanje u Sase, naselje pet kilometara od Visegrada, preko puta sela Hamzici u kome je bila nasa jedinica jacine ojacanog voda. Cilj cetnika je bio zastrasiti nase borce i narod pokazujuci im kako ce proci ako se suprotstave cetnicima ili ako se ne odbrane, sto je dodatno motivisalo nase borce. Postigli su kontraefekte, a to su obicno radili kada imaju gubitke u bitkama, da se osvete.
Nisu birali zrtvu, isli su redom, ako je zena ili djevojka, prvo su se izivljavali u hotelu Vilina vlas dok zrtva ne bi postala polumtrva ili do smrti. Neke zrtve su iskakale kroz prozor sa cetvrtog sprata da rijese svoje muke. Himzo Vilic i Dzevad Demir, komandir i zamjenik komandira jedinice u Hamzicima, rekose mi dok sam nakratko odahnuo u Hamzicima, da bi pokusali da sprijece ubijanje nasih ljudi bar na Drini u Sasama, ako se to odobri. Bio sam za svaki pokusaj pa i za taj. Odobrih i pojasnih na sto trebaju obratiti paznju i rekoh da ponesu samo duze cijevi, a da ih ide najvise pet. Sutradan su otisli do Drine, preko puta Sasa, uredili zaklone, dobro se maskirali i uporno cekali. Zlocinci i zrtve su stigil na mjesto uzasa. Cetnici su tri muske osobe izdvojili blize Drini i poceli se derati da se cuje do Himze, Dzevada i Nesiba Nuhanovica, nasih boraca, psujuci mater balijsku i slicne psovke. Iznenada je otvorena precizna vatra sa lijeve obale, pravovremeno, kao u nekom dramaticnom filmu gdje spasioci stizu kada je smrt pred ocima. Oni silni okrutni cetnici tog momenta zaboravise na sve i bezglavo pocese bjezati ne zaustavljajuci se iza mogucih zaklona. Licili su na prestrasene miseve, a ne vise na one krvoloke i bandite pune snage da muce i hrabrosti da kolju. Samir,Velija i njihov otac nisu znali sta se desava, nisu vjerovali da ih
——————————————————
pokusava neko spasiti, jer su pucnji stigli sa oko petsto metara daljine, preko Drine, i prvo sto su pomislili je da su to pucnji u njih, koje su ocekivall. Ali, tada je sreca i Allahova pomoc bila uz njih, a nasi borci sa druge strane su imali ogromnu zelju da spase makar jedan zivot. Samir je bio najrazumniji i bratu rekao:
“Bjezi u Drinu, plivaj dokle mozes.”
Otac se nije mogao boriti sa Drinom i gledati kako ubijaju u rijeci njegove sinove pa rece Samiru:
“Idi sine, ja cu probati da se sakrijem u ove rakite.“
Okolo, lijevo i desno uz samu Drinu, su bile guste rakite. Samir je shvatio da otac pokusava odvratiti paznju cetnika na sebe da bi svojim sinovima obezbijedio vrijeme da preplivaju Drinu. Kao i svaki otac borio se za svoju djecu nudeci svoj zivot za minut produzetka zivota svoje djece. Kad su se cetnici zaustavili u bijegu, nasi momci su jos nekoliko metaka uputili prema njima, a onda su oni zasuli rafalima kao da ih ima pedeset, a ne pet, nisu stedjeli municiju kao Dzevad, Himzo i Nesib. Samir i Velija su spaseni i prihvaceni na nasoj strani, a otac je ostao skriven i pokusao se se spasiti u noci. I uspio je.
Ovakvih i slicnih sudbina je bilo jos, ali ova je ipak bila najdramaticnija.
Velike drame uz nadljudske napore prezivljavao je ranjenik koji je morao da se nosi za Gorazde iz Crnog Vrha, gdje smo mi imali zahvaljujuci ponajvise doktoru Benku, improviziranu bolnicu i stacionar u kome je lezalo ponekad dvadesetak ranjenika. U vrlo teskim uslovima, najveci broj je uspjesno lijecen. Medjutim, kada Benko nije mogao potpuno sigurno spasiti ranjenika i kada su bili potrebni veci operativni zahvati, tada se pripremala grupa od najmanje dvanaest boraca da ga nosi za Gorazde. Prvo, to je bilo oduzimanje toliko iskusnih i odvaznih boraca, jer na taj put su se usudjivali samo takvi, a zatim minimalno dvanaest pusaka i sa ovog podrucja i jedinica koja ce ih propratiti preko puta Visegrad-Sjemec, na kojoj su cetnici cesto bili u zasjedi cekajuci nas prolazak.
Velike su bile muke svih koji su nosili ranjenika, ali njegove su ipak bile najvece. Evakuacija je vrsena iskljucivo nocu i tiho, da se korak ne cuje, a kamoli jauk bola covjeka koji umire dok ga nose na pedeset kilometara dugom putu nade i spasa, putu kojim bi posrnula i nocna divljac,uskom i kamenitom, uz velike uspone i padove kroz gustu sumu najvecim dijelom ocekujuci susret sa neprijateljem. Dok bi se stiglo na Dzankice, kolona sa ranjenikom zaustavljala bi se vise od sto puta, a obicno bi ta najteza relacija trajala cijelu noc i u sabah se stizalo na slobodnu teritoriju. Mnogo puta bi se zalutalo do pred Kocarim, leglo cetnika, ali nikada to nije bilo kobno za ranjenike i nosace. Najvise bespomocnim
————————————————–
osjecao se ranjenik, jer u eventualnoj zasjedi iu iznenadnom susretu sa neprijateljem, jedino on nije mogao reagovati. Zato su ranjenici cesto dobijali bombe ill pistolj, a poneki je nosio i pusku ako je rana takva da moze pucati, kada to bude jedino rjesenje. Vjerovao je onima koji ga nose i stite da ga nece ostaviti, ali ziv u ruke cetnika nikako, jer su cetnici svima pokazali koliko postuju Zenevsku konvenciju, ljudska prava, covjeka kao individuu i vrijednost. Njihova nehumanost je presla granice zivotinjskog krvolostva, a njihov razum je bio u funkciji izivljavanja na zrtvi. Uvijek sam smatrao da obicni ljudi, srpski gradjani, tesko mogu brzo postati takvi.
Nas ranjenik se preznajao koliko od bola toliko od straha, jer svaki sum, svaki nagli zastoj za njega je bio trenutak zivota ili smrti. Kisno i tesko vrijeme je odgovaralo za transport ranjenika, a cetnici u tom vremenu nisu smjeli biti u sumi. Prethodno su imali puno nasih iznenadjenja te su izbjegavali lose vremenske uslove, pogotovu za dejstva. I kad bi nas ranjenik prezivio put strave i uzasa, na Dzankicima bi ga cekao topao caj, previjanje i pomoc nosacima, nekada ljudi, nekada zaprega ili konj do Medjedje. Naredne veceri ranjenika je prevozio automobil do Gorazda, ali i taj put je bio vrlo rizican, jer ulazak u Gorazde vozilom nocu je bio moguc samo preke Ustiprace, Borove, Pitina polja, Hubjera, Kazagica, voznjom bez svjetala i malim gasom. Cetnici su kontrolisali sa lijeve strane Drine, od Rijeke do Povrsnice, svaki pokret vozila koristeci IC uredjaje za nocno osmatranje. Puno je bilo sudara vozila u voznji bez svjetala na ulazima u Gorazde, u tim sudarima bilo je i poginulih uz mnogo ranjenih, ali to je bio jedini nacin da se udje u Gorazde.
Apsurd u ovom vremenu je bila barikada pred Kopacima, sto nas je onemogucilo da brzo, asfaltnim putem, transportujemo ranjenike do Hubjera. Ipak, ta barikada je uklonjena i put je za sve, pa i ranjenike, otvoren nakon insistiranja u vise navrata clanova Staba, i moje licno, kod Mehe Drljevica komandanta Kopackog bataljona. Bilo je slucajeva da ranjenici umru zbog zakasnjenja pred samim Gorazdem, ili u bolnici. Zato su nosaci dobijali zadatak po sugestiji doktora, a po mojoj naredbi ili naredbi komandanta Staba, da ranjenik mora biti prenesen za odredjeno vrijeme, kako bi bio spasen. Bolnica u Gorazdu nije imala hirurga, vec su hirurske zahvate vrsili zateceni doktori, sto nije bila potpuna garancija za uspjeh operacije, ali je bila velika nada ranjeniku. Poseban entuzijazam sam osjetio kod doktora Kema Korjenica. Bio je neumoran u nastojanju da spasi covjeka, ranjenika bolesnika, a prije agresije je pripremio nesto opreme, lijekova, tako da sam najcesce do dolaska hirurga u Gorazde ranjenike usmjeravao njemu. Zahvalnost ranjenika je bila ogromna i nezaboravna, prema svim koji su ih spasavali.
————————————————–
Svakog dana se odvijaju borbena djelovanja i cetnici pokusavaju granatiranjem uzvratiti posuje svake bitke. Pokusavaju, uz pomoc elitnih cetnickih jedinica sa drugih bojista, napasti sa vecim snagama, ali nisu ostvarili uspjeh. Nisu nas pomjerili niti stjerali u manji krug ovog naseg teskog okruzenja. Veliki napad su organizovali 23.juna i glavnim snagama napali na podrucje uz Drinu: Hamzice-Tusta Medj-Jelacice i dalje niz Drinu, a pomocnim na Hranjevac i Sabanije. U tom pohodu su popalili prazno naselje Crncu, koju mi nismo mogli braniti zbog izuzetno losih pozicija za odbranu i nedostatka MTS-a i snaga.
Cetnicke, jedinice su forsirale Vidovu goru, vece brdo obraslo gustom, niskom sumom, na kojem su tesko odrzavali kontrolu izmedju jedinica u sadejstvu. Meni je napad prijavljen u mom rodnom selu Drokanu, odakle sam odmah startao sa deset – petnaest boraca, prethodno izdavsi zadatke jedinicama i kurirom javivsi u Stab sta sam poduzeo. Nije bilo vremena za velike mudrosti, a situacija je bila potpuno nejasna. Odlucio sam da izvidjacki borbeno dobijem podatke ulaskom na Vidovu goru putevima koje je poznavala vecina boraca, jer su tu rodjeni, smatrajuci da ce cetnici tesko odluciti da napadnu kroz sumu i iz nizih pozicija. Ocekivao sam uvijek napade na kljucne vise pozicije, pa tek onda nize, obicno su tako radili. Prosli smo bez susreta kroz Vidovu goru, kroz dio Crnce i napali cetnike palikuce sa distance, a zatim sisli sasvim buzu Drini da sacekamo u zasjedi neprijateljsku kolonu vozila koja je prevozila jedinice u pravcu Jelacica. Posto se u koloni ocekivao tenk, bilo je neophodno neko protivoklopno sredstvo, pa sam poslao mladjeg borca Emira Sabaniju u Hamzice po tromblonosku kumulativnu minu. Brzo se vratio i prijavio da nije mogao proci i da traje napad na Hamzice te da je jedva pobjegao od cetnika koji su bili na putu u zasjedi. Ne bi mi jasno i upitah:
“Jesi li siguran da si sreo cetnike, da to nisu nasi?”
“Nisu, kapetane, imaju maskirne uniforme i nepoznati su mi.”
Nedugo zatim cula se zestoka paljba u rejonu sela Hamzici, sto je bila potvrda Emirovih navoda. Odmah smo trkom krenuli ka Hamzicima koristeci sumom obrasle prostorije i bez suvisnih pokreta, sto smo mogli tise, i brzo istrcali u srednji pojas brda Vidova gora odakle smo uocili neprijateljske snage ispod naselja Hamzici, na lokalitetu Kahvica, tenk i nekoliko motornih vozila-kamiona, traktor, kombi-bus.Vidjeli smo da vojska ulazi u sumu i pokusava sto brze napredovati prema Hamzicima.
Kretanje sumom je vec bilo otezano i nama, jer smo krsili pred sobom i uzdrmavali nisko drvece koje nam je smanjivalo preglednost, tako da nismo vidjeli ni pet metara ispred sebe. Rijesih da idemo meni poznatim uskim puteljkom, korak po korak. Pridruzio nam se i jedan ranjenik, Fadil Ahmetspahic, koji je ostao u Gornjoj Crnci sa grupom da nam stiti ledja.
——————————————————-
Ranjen je prilikom ulaska u Crncu, pa nam je to bilo dodatno opterecenje u kretanju. lznenada smo uocili ispod puta tijelo jednog borca. Oprezno i tiho smo prisli. Uocismo da se radi o nasem borcu Sahic Suadu, a desetak metara ispod je lezao Enver Dzafic. Oba su bili mrtvi. Sahicu nisam dozvolio da ide sa grupom koju sam vodio, jer je bio pijan. Medjutim, on i Dzafic su samovoljno pokusali da se suprotstave cetnicima, usli u sumu, a cetnici su ih sacekali i vjerovatno pobili iz zasjede. U tom nasem kratkom pretresu terena bili smo primijeceni jer su cetnici bili u neposrednoj blizini. Vidio sam raznensenu saku kod Sahica rahmetli, momka koji je na Bogdasicima i Juzunovicima puno pomogao da cetnici odmah ne spale ta sela i pobiju narod. Eto, i sada je pokusao zajedno sa Dzafic Enverom cetnike odvratiti od zlih namjera i bomba, koju je je vjerovatno pokusao baciti na njih, eksplodirala mu je u ruci. Ocito da je bilo bliskog susreta i da su cetnici tu, u blizini, jer se tijela poginulih nisu jos potpuno ohladila.
Cim sam to zakljucio, prenesoh Zakiru Jamaku i Maidu Covrku da ostale upoznaju da bi cetnici mogli biti sasvim blizu. To se obistinilo i to u momentu kada smo ocekivali da ih vise vjerovatno nema. Trojica su skocila na putic, a ispod i iznad ih je bilo jos nekoliko i cuo se urlik:
“Pobiti balije!”
Razmak izmedju nas i cetnika je bio penaestak metara a mi u koloni, doduse, vrlo oprezni. Naprijed smo isli Maid, Zakir i ja , svi smo odmah otvorili vatru. Vidjeh kako jedan za drugim cetnici padaju pod put. Istog momenta osjetih toplinu na desnoj nozi. Pomislih da sam pogodjen, spustih pogled i vidjeh cijev Zakirovog “flaka” (kako je on zvao svoj PM M72) stoji na mojoj nozi i przi kroz pantalone. Cetnika nesta, a cetvrti u koloni Maslo Osman, zvani Crni, prijavi da je ranjen. Odlucih da se povucemo malo nazad, jer nisam siguran da je cisto okolo. Izvukosmo se vise iznad puta, ranjene ubacismo u sredinu, a oko njih formirasmo kruznu odbranu u sikari. Precnik kruga bio je manji od trideset metara. Pronadjoh zgodno mjesto i propratih izvlacenje jedne grupe cetnika ka Drini, na Kahvici. Vidjeh da nose ranjene, vuku za sobom poginule. PAM sa tenka poce prebirati po sumi, ali znatno nize od nas i u uzem pojasu. Zakljucih da nisu sigurni gdje jos ima njihovih pa ne pucaju po cijeloj sumi, i da bjeze. Jos nije bila potpuno jasna situacija, a najvise zbog ranjenih nismo pokusali da ih jos jednom iznenadimo zasjedorn ili slicno.
Hamzici su spaseni, a narod je, bojeci se pokolja pobjegao, ka Crnom Vrhu. Cetnici su imali desetak mrtvih koje su tesko nalazili po sumi Vidove gore.
Ja sam na vecernjem sastanku Staba bio kritikovan za izgubljena dva borca. Najglasniji u kritici je bio Ramic Camil. Mislim da je bio u zabludi, a kasnije se korigovao. Bilo mi je zao saboraca, ali istina je jedna i to
—————————————————-
su potvrdili moji saborci u bici, tako da sam bio zestoko ljut kada se pokusao iz hladovine kritikovati uspjeh u odbrani Hamzica. Bilo je kritika i zbog, navodnog, nepostivanja Staba jer nisam otisao u Stab i sacekao odluku. Da sam je cekao do kraja dana ne bismo pruzili otpor cetnicima, a oni bi uzeli i Jelacice, vjerovatno, ako ne i dalje. Da ne komentarisem kakva bi to odluka mogla biti, jer i dosadasnje moje prijedloge Stab je u potpunosti prihvatio.
Stab je svakog dana imao vise obaveza, a njihovo izvrgavanje je bilo od besprijekornog, potpunog i pravovremenog, do formalnih pokusaja i laznih izvjestaja nekih clanova, zavisno od toga ko je dobio zadatak.
U ovom vremenu komandiri nizih jedinica u Crnom Vrhu: Zaim Kustura, Tahmaz Aziz, Nijaz Dizdarevic, Zakir Jamak, Nezir Mesic i Himzo Vilic, a kasnije i Suljo Fejzic, su radili strasno puno jer svaki dan je bilo borbenih dejstava, a oni su ucestvovali u svim i bez njih je bilo znatno nesigurnije vodjenje jedinica. Zaim je, poslije oporavka od prvog ranjavanja cesto ulazeci u Komandu gdje su smjesteni bili clanovi Staba, nalazeci ih kako spavaju, govorio: “Ustajte longosi, izadjite na teren medju vojsku, lahko je ovdje se istezati i smisljati marifetluke!”
Istovremeno su, sa znatno manje opterecenja u intenzitetu borbenih dejstava, pripremane i ustrojavane jedinice u Holijacima i Medjedji, kao i Strgacini. Komandant Staba, Mehmed Tvrtkovic, je pokusao i jos neke starjesine i jedinice uvezati sto prije u sastav Staba i odreda “Cole.” Tu je bilo odredjenih problema, ali su rjesavani relativno brzo. Ja sam, prvenstveno radi pripreme dejstva prema neprijatelju i organizovanja odbrane cijele slobodne teritorije, a kasnije i radi uvezivanja jedinica, morao cesto iz Crnog Vrha u Medjedju, ponekad i do Gorazda, radi dogovora o sadejstvu jedinica, pomoci u MTS-u, uglavnom. Svaki nas prolazak kroz neprijateljske linije bio je tezak borbeni zadatak i zahtijevao je punu ozbiljnost i sposobnost svakog pojedinca da sam odlucujuce djeluje u slucaju iznenadjenja. U tim odlascima, cesto zbog vremenskog ogranicenja, nisam mogao birati put, vec sam morao ici gotovo najkracim. Hasan Veletovac i braca Liske su “progazili” put kroz Osojnicu, naselje dvjesta – trista metara od stare cuprije na Drini, kojim su sve vise nase jedinice prolazile i veoma brzo stizale do Holjaka, a kasnije i Medjedje. Prolazaci pored moje nove kuce, napravljene koncem 1991.godine, koju cestito nisam ni omilovao i u kojoj je ostalo mnogo mojih licnih stvari i uspomena, nisam puno zastajao, mada je bilo vrlo malo mogucnosti da cetnici tu budu. Nisam, osim u dva navrata, usao u kucu i kratko se zadrzavsi, produzio dalje. Moj osjecaj u toj kuci nije budio ni blizu moje emocije kao vizuelni kontakt sa cuprijom. Bilo je trenutaka kada sam, gledajuci je, zaboravljao na agresiju i vidio je kako sija sa sedrom bjeljom nego ikada i prkosi vremenu, teretu vozila i ljudi, i pamti sve one koji su je gradili, dogradjivali,uljepsavali a pogotovu one koji je rusise i unistavase.
——————————————————
Jednom prillkom na brdascu izmedju bolnice i Doma za retardirane osobe, zastadoh i pustih kolonu od dvadesetak boraca da tiho, korak po korak hodajuci na prstima, prolazi pored mene a ja ostadoh druziti se sa Cuprijom i Drinom. Imao sam utisak da su nerazdvojne, da Drina Cupriju napaja zalijevajuci kule vodom kao kad majka kupa dijete, a svaki zubor i sum njen lice na tihi sapat i tepanje svom djetetu, svojoj Cupriji. A Cuprija uzvraca svojim ogromnim kristalima u orijentalnom stilu oblikovanim, zaustavljajuci do pred susret plahovitu vodu, odmarajuci je u svojim lukovima, pitajuci je sta sve nosi i sta pamti, moleci je da ne nosi one koji je grade i ozivljavaju, da ne nosi pravdu i istinu, niti ljubav i sevdah bosanski i slobodu svakog covjeka. Da odnosi mrznju, zulume i zlocince sve od reda, da njihov korijen sto dalje odnese i zaledi, da nikad ne nikne. Rastanak svake kapi Drine od Cuprije dozivjeh kao obecanje i veliki zavjet i gledajuci Cupriju osjetih da se utapam u nju, da je sasvim blizu i da je necujno dodirujem. Da li je to sto je dugo zelim makar dodirnuti, sto me vezu jake uspomene za nju ili sto je volim kao da je meni zivot dala, ne znam, ali se upitah kako je gledaju oni koji je mrze, koji su je spremni rusiti i unistavati. Tek sto sam to pomislio, pred ocima mi sijevnu bljijesak jakog syjetla, tako jako da sam instinktivno stavio ruku ispred ociju. Cuprija zabijeli, a bijestavilo svjetla ne dade gledati u nju. Dobio sam odgovor, pomislih.
Trznuh se, vidjeh da su svjetla upaljena ka Cupriji i ispod lukova prije nekoliko sekundi, a za ruku me vuce moj saborac, Avdo Tabakovic Taison, moje licno obezbjedenje u borbi, sapucuci mi: “Idemo, komandante, svi su presli put i cekaju nas! Pozurimo, cuju se neki glasovi gore kod Doma.” Prihvatih sugestiju i krenuh dalje. Bezbjedno predjosmo put, a ja do Holijaka razmisijah o Drini i Cupriji. U cestim prolascima nisam imao puno problema, a susreta sa cetnicima nije bilo.
U organizaciji odbrane i ustrojavanju jedinica islo se uglavnom planiranom dinamikom, uz prisutne sitnije probleme u periodima kada nema borbi. Bilo je u pocetku tesko pokrenuti neke novije borce u bitke izvan njima poznatog prostora, dalje od njihove kuce, ali i to je prevazidjeno, brzo su poceli mastati o oslobadjanju sela i gradova.
Nastavice se