Hadzilajski bajram
Kolona je krenula s malim zakasnjenjem, ali se uglavnom postovalo naredjeno, mada je kretanje bilo daleko od profesionalnog. U 5,30 sati 11.06.199z. godine, u blizini naselja Kopito, presli smo komunikaciju Visegrad – Sjemec i strcali do iznad sela Hranjevac. Vodici su svoj posao u tamnoj noci dosta dobro obavili, a prvi koji su nas vidjeli u Hranjevcu su se zaprepastili, okahrili i obradovali. Bojali su se da smo preslabi za cetnike vidjevsi da nas svaki treci nosi pusku i to karabin ili lovaru najcesce, pa ako nas cetnici primijete, tesko narodu, sve ce pobiti, a ono potajno nadanje je da smo jaki i da cemo odbraniti narod. Nismo otisli u selo Crni Vrh, vec duboko u sumu iznad i iza sela na lokalitet Gradac gdje smo se malo odmorili. Postavljeno je strazarsko obezbjedjenje prostora logora, dorucak podijeljen, izvrsena kratka analiza nocasnjeg marsa i saopceni danasnji zadaci za jedinice. Ubrzo je stigao veci broj buducih boraca da vide ko je to sve stigao i da se prijave za borbu u sklopu nase jedinice.
Vidjevsi da su dosta opusteni, postrojih te buduce borce i rekoh im da ne komentarisu dok se radi sa jedinicom, da ce i oni od danas raditi samo po komandi. Na moju komandu “Jedinica u dvije vrste zbor!” nasta komesanje, prica, guranje i smijeh, a kad se proderah: “Bez price” sve je vec bilo drugacije. Mnogi su se prepali te komande. Slobodni borci i starjegise su oko osam sati dobili mogucnost da obidju prijatelje i rodbinu na sirem podrucju Crnog Vrha. Pa i ja, nakon sto sam prekontrolisao stanje, izdao naredjenja starjesini logora, zajedno sa Fahrom Racicem, mojim saborcem iz aprila ’92. u Visegradu, komsijom u Crnci, saigracem u fudbalskoj ekipi na turnirima, krenuh ka mom rodnom selu Drokan udaljenom oko deset kilometara od logora.
Krecuci se prema mom selu razmisljah o mnogo cemu prethodno dozivljenom, a samo poneku recenicu razmijenih sa Fahrom koji je bio naglaseno vedrog raspolozenja. Cuo je za dio borbenih iskusenja jedinice koju sam vodio, a pitanja su mu uglavnom bila kako smo to uspjeli i kako sam ja to dozivio. Pricajuci, veoma brzo stigosmo do na Poretak, brdasce sa kog se vidi moje selo i sve moje uspomene vezane za zivot u njemu, za svaku bastu, livadu, sumarak, za doba djetinjstva i sretne mladosti. Moji koraci od Poretka prema Drokanu postase veliki skokovi, a hod posta trk, tako da me Fahro zaustavljao govoreci:
„Lakse malo,ja jedva hodam.”
Nisam uopce razmisljao o tome da moze biti neprijatnih iznenadjenja u selu, da mogu biti cetnici vec sada tu i da je pokolj, mozda, poceo.
————————————————
Tek na samom ulazu u selo, zaustavih se i oprezno krenuh, osmatrajuci iza maske i zaklona. Prva osoba koju vidjeh bijase moja komsinica Hajra, koja je zivjela u kuci odmah uz nasu i sa cijim sinovima sam bio nerazdvojan. Odgojila je porodicu za primjer a eto, znao sam, da je sada ostala sa najmladjim sinom da ceka ratnu sudbinu ovdje na Drokanu. Tri sina su joj u Sarajevu i za njih nista ne zna. Kao i sve majke brine da ih rat ne proguta. Njen muz, rahmetli Mustafa, bio je po prirodi vrlo veseo covjek, radan i postovao sve komsije, bili oni Bosnjaci ili Srbi. Cesto je radio sa volovskom zapregom na Donjoj Lijesci za dnevnicu i kada bi se vratio raspolozen, cesto bi ispricao neku komicnu dogodovstinu, a u prici je po navici cesto govorio “hanh” pa onaj ko ga prvi put sretne i isprica mu nesto, on mu kaze “hanh,” ovaj ponovo cijelu tu pricu i tek poslije ponovnog “hanh” skonta da je to Mustafina navika. E, taj moj komsija se objesio u svom Grocu, njivi koju je obradjivao svake godine a nalazila se ispod sela uz stjenoviti, sumom obrasli predio, uvucen u dolini koju je tesko bilo vidjeti dok se ne dodje u nju.
Razmisljajuci u trenutku dok gledam Hajru, njegovu suprugu, shvatih da je predosjetio agresiju i poznajuci pretdhodne ratne teskoce u Drugom svjetskom ratu odlucio da to ponovo ne dozivi. Ne znam kako da se javim Hajri a da je ne prepadnem, jer mene, a ni Fahru, ona jos ne vidi. Pozvah je glasom:
“Hajro,” sa uvjerenjem da joj je moj glas dobro poznat i dodah: Ja sam Ahmo, ne boj se! ” Ipak se malo prepala, kao da je i ona jutros ocekivala cetnike u selu. Kad me ugledala, osim zaprepastenja vidjeh da se njena radost odmah prelila u jos veci strah i da nesto nije u redu. Pobojah se da se nije nesto se desilo mojima: babi, majki, sestri ili nekom drugom, ali taj strah ona razotkri rekavsi: Sto ce ti puska, sve ce nas pobiti cetnici ako ti je vide?” Osjetih olaksanje i rekoh joj da se ne boji, da ce sve biti u redu.
Ima li koga u selu?” upitah.
“Nema,” rece, “ali cetnici mogu doci, dolazili su prije sedam dana i zaprijetili da ce sve popaliti i pobiti ako vide bilo koga naoruzanog u selu.“, Ta mi je prica vec bila poznata a Hajra je jedna od onih koji jos ne znaju sto nas je zadesilo. Pridjosmo do nje, cestitasmo Bajram i odmah je upitah:
“Gdje su moji?”
“Majka ti je u podrumu, a babo i Fahrija su u stijenama, vjerovatno.”
“Gdje je Medo?” upitah je za sina.
“Tu je, na stali”, rece i sugerisa da ga ne zovem, sto nisam poslusao vec onako, kako sam ga obicno zvao, zovnem i sada:
——————————————————–
Medane! ” Nasta tajac. Ponovo zovnuh: “Medane, Ahmo je, ne boj se!” Vidjeh kako polako izviri njegova glava kroz vrata na stali i progovori preplaseno:
“Otkud ti?”
Izadjoh do njega na stalu koja je pedesetak metara od centra sela i popricasmo dva – tri minuta. Fahro je cuvao strazu motreci oko stale i u pravcu centra sela.
Medo nam ponudi bajramskih kolaca, a kada vidjeh da je tepsiju donio na stalu, shvatih da se skriva i da je spreman bjezati prema sumi, ako cetnici udju u selo. Hajra i Medo mi rekose da samo noce u selu, a da su danju po sumi u stijenama. Shvatih da se puno boje cetnika. Bice tesko dokazati im da se moramo boriti protiv cetnika i da je to jedini nacin da se spasimo. Fahro i ja produzismo mojoj kuci, vrlo oprezno. Stigavsi nasred sela vidjeh, poslije dva mjeseca belaja, vodu koju sam pozelio popiti, pa makar odmah umro. Svojevremeno je bila dobra, urednog korita, sa dvije cesme: jedna povrsinskog toka za pranje vesa” a druga za pice, podzemno cijevima dovedena, izuzetno pitka. Nisam se dugo zadrzavao, produzih kuci, udjoh kroz metalna vrata na verandi i ugledah majku koja mi sva uplakana pade u zagrljaj. Nisam mogao odmah nista progovoriti.
“Jesi u sam?” upita me, a Fahro otvorivsi vrata rece:
“Nije tetka, ja sam sa njim.” “Hocete u odmah jesti da pripremim nesto brzo?” “Hocemo,” rekoh i upitah majku gdje su sestra Fahra i babo.
“Babo je u stijenama pod barom ili u Grocu, a Fahra je gore negdje, cuva krave. Bojim se da je cetnici ne uhvate, isikirah se ziva,” rece i uzdahnu. Postavih jos mnogo pitanja i shvatih da cetnici jos nisu do danas na ovom uzem dijelu oko Drokana poceli bajramski pokolj i ponadah se da ga nece ni biti. Fahro je ostao paziti na ulazne puteve u selo da ne bismo bili iznenadjeni od strane cetnika, a ja sjedeci osjetih miris moje-nase kuce, koji bih uvijek prepoznao. Osjecao sam veliki umor od putovanja. Brzo pojedosmo pripremljen rucak, zahladismo bajramskim kolacima i sidjosmo u podrum u kome je bilo nekoliko zena i djece. Bili su prestraseni. Prepoznah Hasenu Kurspahic, radila je u Terpentinu zajedno sa Medom, a prebjegla sa desne obale Drine, zatim Zekiju, suprugu prvog komsije Izeta Sejdica i njenu sestru, Tifu i jos neke zene i djecu.
Ugledavsi mene i Fahra Racica, istinski se obradovase tako da su nakon trenutnog soka i straha bili presretni, ali gotovo skamenjeni. Nismo se dugo zadrzavali ni tu, zurili smo da obidjemo ostale koji su po stijenama ispod sela i da se vratimo u logor sto prije.
„Doci cu ponovo sutra,” rekoh majci, “imamo puno vojske, nemojte nam se sekirati, odbranit’ cemo narod, akobogda” i otrcah prema Poddrokanu.
———————————————-
“Neka vas sreca prati i cuvajte se,” trceci sam cuo njen glas i njenu zelju koju slusam cijeli dosadasnji zivot.
“Alahimanet majko,” okrenuvsi se rekoh. “Alahimanet,” rece drhtavim glasom, podize ruke i poce da uci za mnom. Znao sam tada da sam joj velika sreca i ogromna briga, jer znala je kako sam energican, bojala se da ne poginem, da se ne namucim. Znala je da se izlazem velikoj opasnosti, ali isto tako da ne moze utjecati na moju odluku da se borim. Bila je ponosna i zabrinuta, bojala se vijesti o mojoj smrti. Fahro i ja sidjosmo do Poddrokana kroz Prisoje sljivik, koristeci masku i sklanjajuci se od Donje lijeske, Marine kuce, gdje bi cetnici mogli biti i osmatrati. Kada sam sa stijene na Hridicu dreknuo:
” lma li koga dolje?” vidjeh da tetka Hamsa izlazi iz sume i kaziprstom upozorava da sutimo i da se sklonimo. Ona, kao i Hajra, koliko se obradovala sto me vidi, toliko se razocara sto vidje pusku kod mene u rukama i kod Fahre.
“Nosite te puscurine, bjezite odavde, vidjece cetnici, spalice nam selo, poklace i pobiti sve zbog vas” rece i doda: “Nemojte zvati ove dolje, prepasce se.” Pridjem joj, zagrlim je, a ona onako niska rasta, povijena u ledjima, mrsava lica i plavlh ociju, potpuno blijeda, ne znajuci sto ce, proplaka i rece:
“Cuvajte se, djeco.” Da bih razbio strah i tugu ponovih jednu njenu cestu psovku:
“Jebace ih kaljavi Isos, ako budu pokusali da nas napadnu!” Njena karakteristicna psovka ju je nasmijala i malo razvedrila, ali kada sam pozvao glasno njenog sina Rasima, upozori me da se ne derem, da ga ne zovem, vec da ga odem vidjeti pod stijenom. Mogu cetnici cuti pa ce otkriti gdje se nalaze, objasni mi. Ja sam, sege radi, ponovo pozvao: “Rasime izlazi odozdo.” Ispod stijene se ne cu nikakav odgovor, vec samo cuh kako se krsi nisko rastinje ka Skakavcu i Potkojnickom potoku koji pravi vodoskok nedaleko od stijene Hridic. Pretpostavih da je to Rasim pogresno procijenio od mog poziva da su cetnici i bezglavo krenuo bjezati nizbrdo. Rasim, godinu stariji od mene, sa mnom je bio nerazdvojan i mnogo puta sam se divio njegovoj snazi, brzini i hrabrosti. Sada kao da je imao samo brzinu. Odlucih da sidjemo pod stijenu da vidim koga ima dolje, ali Fahro je zurio do svojih, pa smo se tu razisli. On je otisao strmo preko Banavina pa do Oskrusice gdje su bili njegovi, a ja pod stijenu.
Dogovorili smo da se vidimo i cekamo kod Dzafa da bi vidjeli tzv. Camilovu bajtu. Camil Ramic je bio covjek koji je odlucivao da li ce se sta poduzimati protiv cetnika u to vrijeme, ali nije do danas odlucio da se poduzme nesto konkretno, da se oruzjem suprotstavi neprijatelju. Dobro sam ga poznavao. Zajedno smo bili cetiri godine u skolskim klupama, od petog do
————————————————–
osmog razreda.Bio je cutljiv djecak, a prije agresije odvazan inspektor u policiji u Visegradu. Imao je dosta boraca, a malo oruzja. Njegovo prikriveno mjesto boravka, bajta, je bila blizu sela Dzafe. Trte je bio u kontaktu sa njim dok nije otisao za Medjedju, krajem maja’92.
Sidjoh do pod stijenu, primijetih da ispred mene bjezi nas narod. Oni prvi pod stijenom pobjegose cuvsi moje korake, a ne vidjevsi me, i svi bi mi pobjegli, vjerovatno, da nisam rekao ko sam i pozvao ih da ne bjeze. Prije mog poziva vidjeh iza jednog ostrog loma stijene u uvlacku da viri stap koji se ne pomjera. Kada je cuo moj glas Hamdija Jelacic, Rasimov najstariji brat, proviri i drhtavim glasom, bljedji i od bjelicaste boje stijene rece:
„ Ahmo, sto me ovako prepade i otkud, bahnu ti odjednom.” Pridjoh, pozdravismo se i u zagrljaju osjetih da mu srce lupa ko bubanj u ubrzanom ritmu te da se od neke topline preznojio. Okupise se i ostali, a vise je bilo izbjeglih iz okolnih mjesta preko Drine i iz Visegrada. Rekoh im, u najkracem, ono sto ih je zanimalo i kada sam krenuo od njih, poce cetnicko granatiranje. Jedna tenkovska granata pade blizu nas, mozda stotinu metara daleko, svi legose pod stijenu, a meni rekose da to isto ucinim.
“Zurim,” rekoh im. “Nece biti nista od ovoga sto granatiraju, ovo oni nasumice pucaju da bi zastrasili nas narod.” Ipak sam sacekao da malo prestane granatiranje i onda pretrcao livadu zvanu Podrokan i dobro poznatim putevima prosao do pod Groc. Iduci puticem ispod brijega, sjecah se djecackih dana kada sam krave ili ovce tjerao tim puticima. Bilo je to lijepo vrijeme. Sada pratim svaki sum i ptica me moze zastrasiti i u nju cu pucati ako iznenadno izleti, cim mi se.
Kada sam prisao na prelaz potoka koji je doticao sa Mejtefa, malo se zaustavih, osluhnuh. Nista ne cujem, a morali bi biti negdje tu blizu. Pogledah malo bolje i vidjeh da su se zalijepili za stijenu moja tetka Cakar Mejra, Zajko Sejdic, Amir Sepo, Izet Sejdic i jos desetak osoba meni, uglavnom, poznatih. Znajuci za njihov strah, obzirom da mene ni slucanlo ne ocekuju, javih im se. Podigoh pusku u vazduh, a oni, sto nas narod kaze “bili i prosli”, svi blijedi i skamenjeni mislili, evo dolaze cetnici da ih kolju. Dzaba sto samo ja dolazim! Da je samo jedan cetnik umjesto mene, mogao bi sve pobiti iii poklati, jer oni ne mrdaju, ne bjeze a kamoli da se bore. Nakon sto su se osvijestili, bijase im drago sto sam to ja, ali su se bojali da ne navedem cetnike na njih. Kada su shvatili da nisam sam stigao u Crni Vrh, pokazase puno odusevljenje. Amir Sepo, komsija iz susjednog sela Banavine, koji po navici redovno kasljuca, nije se cuo kada sam prilazio stijenama. Sta sve strah ne ucini. Sada ponovo u svom stilu kasljuca kao da istjeruje nesto sitno iz grla. Popricah malo i saznah od njih da su cetnici iznad sela, na raskrsnici kod naseg groblja, i da su zadrzali mog rodjaka Nedzada Sejdica i Ramku, njegovu nenu, a Zajko, njegov otac, ne smije ni da pokusa da ode ka groblju,
————————————————
vec bjezi duboko u stijene. Rekose, takodje, da su cetnici na Kosi, uzvisenju izmedju Cmog Vrha i Drokana, kuda ja namjeravam ponovo proci, kao i jutros, ali sada bez Fahre Racica.
Za moju sestru Fahriju rekose takodje da je negdje iznad sela cuvala krave i da su je mozda cetnici zaustavili. Säm ne znam sta dalje. Pitah za svog babu. Rekose da je on kod lipe Podbarom, ispod nase livade, pod stjencicom, napravio sebi nesto za sakrivanje. Krenuh prema tom mjestu i obecah mojim herojima pod stijenama da ce sutra biti u svojim kucama cijeli dan. Blijedo su me gledali, ali su imali nade. Za mnom se pristavi, bez mog poziva, Izet Sejdic, a kasnije vidjeh da mi treba radi pronalazenja bajte Camila Ramica. Prethodno moram sa babom da se vidim i da mu sve kazem. On ce me najbolje razumjeti. Ratovao je u Drugom svjetskom ratu i prosao puno teskih situacija. Na kraju je bio veliki partizan i komandir jedinice, a u njemackoj vojsci, prinudno odveden, naucio je vojnicke vjestine do savrsenstva. Da li ce biti ponosan na sina i da li ce mi dati koji vrijedan savjet? Dodjosmo do mjesta gdje se krio. Izet po svojoj navici galami pa sam ga morao stisavati da mi se babo ne prepadne, ali ne nadjoh ga na njegovom mjestu. Pogledah okolo, nema ga nigdje. Pipnem krevet uradjen od pruca, lezaj je topao, znaci da je skoro bio tu. Razgledasmo siri pojas i tiho zovnusmo, ali nema ga. Krevet je fino uradjen, bas za odmor prilagodjen, a mjesto vrlo skrovito. Ima taj moj babo osjecaja da se prikrije, pomislih, bice ga tesko naci. Ratno iskustvo naucio ga mnogo cemu, pored odlicnog rukovanja naoruzanjem naucio je koristiti teren, maskirni prostor i prirodne zaklone. Ovaj teren on odlicno poznaje, rodjen je i zivio sedamdeset godina ovdje.
Nakon duzeg trazenja odlucih se popeti uz stijene i pokusati vidjeti da nije na putu prema selu, mozda. Nije bilo nikakvih tragova, a ja sam trazio ubode stapa jer se on koristio stapom zadnjih desetak godina, zbog sigurnosti kretanja i poboljsanja ravnoteze. Kada sam pomislio da ga ne mogu naci, pozvah:
“ Babo!”
On se javi sa vrha stijene, od mene nekih desetak metara. Susret je bio dirljiv. On se puno sekirao za mene, a ja sam onaj od njegova cetiri sina koji mu je najvise po ponsanju odgovarao. Tako je sam cesto govorio. Volio je gledati kad zestoko radim, kosim, kopam i sl. i hvalio me cesto. Znao je da se borim u Gorazdu. Zbog mog pocetka u odbrani Crnce imao je vec prigovora od komsija sa Donje Lijeske, a moju narav je poznavao dobro i to ga je najvise brinulo. Eto, sad mu je bar trenutno lakse, tu sam, ispred njega, ziv i zdrav, sa puskom i bombama, spreman da branim narod i selo.
“Ali sto si sam?” Upita me znatizeljno.
“Nisam sam babo. Ima nas puno.”
————————————————-
“Koliko? Ima li dvadeset, bar?”
Ima dvjesto.” rekoh odusevljeno. Nije mogao sakriti svoju srecu.
“Svaka cast” rece i upita. “A imate li puca?” misleci na puske.
“Ima dovoljno,” rekoh. Gledam babu, a on ko’ da se ponovo rodio, trznu se kao da bi i on uzeo pusku i krenuo sa nama.
“Dje ste se smjestili, ako mogu znati?”
“Puno pitas babo,” nasalih se odvazno ja. Rekoh mu sve sto ga je zanimalo. Pitah ono sto sam zelio znati o tome kako je predeverao ovo vrijeme. Zureci puno, na kraju mu rekoh da porazgovara sa nasim ljudima da se sutra, kad vojska dodje u selo, vrate i prihvate vojsku. Tako se zavrsi nas polusatni susret.
“Cuvaj se,” rece na kraju. Prodji sumom do Crnog Vrha, ima ih svuda.”
“Dobro. Cuvajte se vi svi!”
Pazljlvo se krecuci, Izet i ja stigosmo do Camilove bajte iznad sela Dzafe u borovoj sumi, ali tamo ne bi nikoga. Trazeci okolo, vidjesmo da narod prolazi iz prigradskog dijela i Crnce za Crni Vrh. Kesmer Ramiz i njegova porodica odmarase u blizini. Popricasmo malo i ja produzih, nakon sto Fahro naidje sa nekoliko momaka medju kojima bijahu i moji blizi rodjaci, sinovi Adila Jelacica, Ahmo i Fadil Fajko. Iduci prema Crnom Vrhu malo zurnije, posto smo zakasnili, Fahro i ja se razdvojismo. Odjednom, nedaleko iznad nas, zastrasujuce zarafala. Predjosmo sa livade u Plistinama u obliznji sumarak i zalegosmo. Fahro je gledao sta ja radim, a meni nije bilo jasno odakle pucaju cetnici i da li je to bilo na nas ili nekog drugog. Uspuzah uz mali uspon i vidjeh u pravcu odakle dolazi eho rafala, na kosi, nekoliko cetnika kako setkaju i pucaju. Istog momenta rafal se prosu prema nama, mada smo bili dobro maskirani i zaklonjeni iza borova. Pedesetak metara ispod nas protrca grupa nasih momaka koje smo prosli u putu. Sada su panicno bjezali ne obracajuci paznju na zaklone. Shvatih da su njih primijetili i da se izivljavaju uzivajuci u svom piru. Naredjenje koje je Stab izdao, a ja prenio borcima koji su izasli jutros iz logora, je bilo da se ne otkrivaju i ne pucaju sa cetnicima kako bi se bez “frke” smjestili, pa cemo onda pokazati da smo tu. Eto, sada ja to moram prvi prekrsiti, jer bit ce mrtvih, sigurno, pa da to pokusamo sprijeciti.
“Pripremi se, Fahro,” rekoh.
“Za sta?” Upita on. Moramo ih malo potprasiti, pobice narod.” Shvatio me, mada nije bio spreman. Nisam znao da nije do sada pucao na cetnike, da mu je ovo prvi put i nisam mu davao nikakva uputstva.
Nisaneci sto smirenije ispalio sam dva kratka rafala prema cetnicima. Rezultat je bio da ih vise nisam vidio, razbjezali su se i osuli
————————————————-
panicno paljbu svuda okolo. Pogledah Fahru, on je sav blijed i znojan, ali nije jos metka opalio.
“Ozezi, sta cekas,” rekoh mu, a on kao da zazmuri ispuca kratki rafal i skioni se za bor. Vidjeh da mu je bilo tesko to uraditi, ali i da ga je uhvatio veliki strah, sav se tresao. Ispuca jos dva kratka rafala na tri cetnika koji su dolazili grupi koju sam gadjao i oni zalegose i nasta tajac od minut dva. Osmatrah i preko oka gledah kako se ponasa moj Fahro. Vidjeh da i on viri, osmatra i nisani nesto mirnije nego prije, sto me obradova. Cetnici su iz svih oruzja poceli pucati i pretrcavati brisani prostor povlaceci se u sumu ka Lokvi, zaravni koja je odmah uz Kosu. Nisam znao ni koliko ih ima, ni kuda i kako su rasporedjeni, bojao sam se da nisu na Jedinom boru, stotinjak metara iznad nas i da nas ne opkole sumom. Nakon sto je Fahro ispucao jedan rafal, hladno i smireno mu rekoh da se pripremi da krecerno ka vodi ispod zaseoka Vrta, ali samo ivicom sume. Razumio me i ostatak puta smo presli uz pretrcavanje cistina, a cetnici su tukli cijeli sat iza nas, vjerovatno misleci da nas ima “iljadu”. Kada smo stigli u Demire, zaselak Crnog Vrha, ljudi pitaju, sta se ono tamo cuje, koga su cetnici napali, a Nihad Dizdarevic odgovara:
„Sigurno ih Ahmo potprasio,” ispricase mi to. Fahro je bio pun utisaka, iznenadjenja i savladanog straha, pricao kako je to bilo a ja sam odahnuo kratko i pripremao se za put u logor.
Nastavice se