[Kaza]

#32566

Zasjeda

Vec se potpuno organizovao vojnicki zivot sa svim sadrzajima i za sve uslove. Gotovo nevjerovatno. Borci nisu opskrbljivani ni hranom kvalitetno, obuce i uniformi ni na vidiku, a cigarete su njihov san i masta dnevna i nocna. Ipak, treba im saopciti da idu u zasjedu da bi skinuli cetnike sa Zaglavka. Nisam imao dovoljno elemenata, niti sam odabrao mjesto zasjede, ali nakon drugog izvidjanja zakljucih, zajedno sa Sacirom, da se tenk sklanja sa Zaglavka te da vjerovatno ide do Kocarima i sutradan ponovo dolazi na Zaglavak. Sa Sacirom i jos nekoliko boraca, uz punu opreznost, a ipak sa velikim rizikom, ubacismo se iza Zaglavka, prema Dobrom Polju i Kocarimu, cetnickom leglu i bazi za snabdjevanje jedinice na Zaglavaku. Pronasli smo mjesto koje je tog trenutka bilo dobro za zasjedu. Bilo je boljih mjesta, koja nismo mogli sagledati, zbog velike dubine prem Kocarimu, a time i veceg rizika. Nije se moglo birati. To smo konstatovali na Stabu osmog juna jer Bajram se priblizavao. Ostalo je jos samo dva dana nade da stignemo do Crnog Vrha na vrijeme. Odlucismo,napasti iz zasjede sutradan. Na dobrovoljnoj bazi prijavilo se oko stotinu boraca, ali je zbog nemogucnosti opskrbe odabrana samo polovina, tacnije pedeset cetiri borca “Cime i kako zaustaviti, unistiti ili zarobiti tenk, samohotku?” pitao sam se. A rjesenje je glasilo: hrabroscu i jednim kumulativnim tromblonom, a ako zakaze, onda benzinom. Treba pripremiti dvije flase da budu sto blize putu, dobro maskiranom zaklonu. Pozvao sam komandire vodova i saopcio zadatak za sutra. Posto su i oni bili na izvidjanju, shvatili su zamisao i sustinu ponovili. Konkretan raspored u zasjedi definisacu na terenu, na licu mjesta. Objasnio sam znacaj uspjesnog izvrsenja zadatka i ukazao na ozbiljnost u pripremi, dovodjenju jedinica i izvrsenju zadatka. Komandiri su u noci pripremili jedinice. Rano ujutro, devetog juna, nakon dorucka, saopcavanja dodatnih zadataka, postrojavanja jedinica, poveo sam jedinicu na izvrsenje zadatka. Dio clanova staba, sa komandantom na celu, je takodje posao, sto je bio podstrek borcima. Bez vecih poteskcca, vrlo oprezno, po grupama, koristeci sve zaklone, a narocito maskirne povrsine, sumarke i travu, jedinica je stigla do mjesta odabranog za zasjedu, udaljenog oko hiljadu metara od Zaglavka, u cetnickoj pozadini. Potcinjenim komandirima sam izdao dopunu zapovijesti za zasjedu i to samo u rasporedu jedinica i sistemu vatre koj treba da ostvare. Obilazio sam kljucne pozicije za zasjedu i borcima naredjivao da poprave poziciju za dejstvo, da se utvrde, maskiraju neprestano osmatraju. Posebno dugo sam se zadrzao kod borca Camdzije Zikrije koji je dobio zadatak da jednim kumulativnom tromblonskom minom unisti tenk. Nije me uvjerio da zna upotrijebiti tu zlatnu, trombloilsku kumulativnu minu, mada je, kaze, ratovao u Hrvatskoj i da ima puno iskustva

———————————————

s tim. Vidio sam da ima tremu, ali je trazio da on puca u tenk. Valjda je hto da se dokaze na startu i ja mu to omogucih, uz podsjecanje kako se puca. Treba da pogodi cilj a da se ne povrijedi. Borcima, koji su dobili zadatak da zapale tenk flasama benzina, takodje sam dao dodatna uputstva. Obisao sam i nisandzije puskomitraljeza M-53, sagledavsi kako su pripremili oruzje za dejstvo. Komandiri jedinica Zaim Kustura Hodza, Dzemo Omerovic, Nijaz Dizdarevic, Maid Covrk, Zakir Jamak i, naravno, Sacir koji je izuzetno dobro poznavao teren, su mi pomogli u pripremi jedinice za pravovremeno dejstvo iz zasjede. Vrijeme je sporo teklo. Tenk kao da se upali. Svi borci se pripemise za dejstvo. Oni odvazniji cekaju ga s osmijehom, a neki su se vec povukli na rezervni polozaj. A tenka nigdje. Ipak je bilo vise ovih drugih, medjutim, zaustavi ih moj pogled i znak komandira koji im komanduju. Vratise se, ali sam znao da ce na kraju biti manje fajde od njih. To sto se culo stvarno je bio zvuk tenka, ali su ga cetnici samo palili. A nigdje nije pomjeren i nalazio se na Zaglavku, vjerovatno sakriven u neku uvalu. Sa komandantom Staba sam se konsultovao i odlucili smo da se zasjeda ne pomjera, vec da ceka do mraka, pa ako tada ne bude cetnika, tenka ili smjene, povuci se na Dzankice. I kada sam pomislio da smo dzaba stigli, bar za danas, osmatrac sa lijevog boka zasjede, sa malog uzvisenja mi dade znak da se iz pravca Kocarima cuje vozilo. Nisam stigao ni upozoriti komandire, a iza krivine, oko stotinu metara udaljene od mene, pojavi se kamion “Zastava.” Sta sada raditi? Da li dejstvovati ili ne? Sta je pod ceradom ovog vozila? Moze biti samo vojska ili oruzje i municija. Vidjeh vozaca i suvozaca i kamion koji veoma brzo ide prema meni. Oci komandira su uprte prema meni i neko od njih glasno upita:

“Hocemo li?”

Zatim cujem drugog, pita:

“Moze li?” A kamion je na trideset metara od mene.

“Mozeeee!” Dreknuh se da me svi cuju. A onda je prolomilo. Paljba kakvu dosad nisam cuo, ali traja vrlo kratko. Svi su imali malo municije i naredjeno je da se ne rasipa. Zatim pocese kratki povremeni rafali i pojedinacni pucnji.

Cetnici sa Zaglavka nisu znali o cemu se radi, ali vidjevsi svoj kamion, pokusase dozvati vozaca. Ali bez uspjeha.

Pogledah, iza mojih ledja su vec udarili “fuk” – razgulili nazad. Neki pucaju ne nisaneci i naravno, zazmire i trznu se kad ispucaju metak. Kad primjetise moj pogled, pocese nisaniti u neprijatelja. Nalazio sam se desetak metara od puta, a ispred mene cetnicki kamion, sav izresetan, iz kojeg jos neko puca. Najblizi kamionu su Alija Dzafic, Alija Sehic, Avdo Duran, Edo Kustura i ja. Alija Dzafic pokusava da uskoci u kamion, medjutim, ispod cerade je izbacena bomba. Vidjeh to i odmah mu rekoh:

—————————————————–

“Pazi, bomba!”

Shvatio me je. Primjeti bombu i baci je ispod kamiona. Vidjeh mu ozareno lice i olaksanje poslije grca tijela. Sasu rafal po kamionu, te se izmace u stranu. Dobacih bombu Duranu da je ubaci u kabinu, a Sehic pokusa ubaciti u kamion otpozadi. Vrati se. Ne primjetih nista na njemu. Rekoh mu:

“Rano je jos. Ima ih unutra jos.”

Edo Kustura je pozvao cetnike da izadju da se predaju. Nije se cuo odgovor.

Granate i kisa metaka sa Zaglavka su zasipali mjesto zasjede. Sada je potrebno imati dobar zaklon. Nisam mogao pretpostaviti da ce cetnici za desetak mmuta da nas nadju granatama. Iz pravca Koearima cetnici takodje zesce dejstvuju i priblizavaju se velikom brzmom. Od jedne granate mi uho zagluhnu, ali srecom ne bijah okrznut. Okolo vri kao u kosnici. Vise se ne zna odakle dolaze pucnji i meci prema, nama. Pogledah iza ledja. Vidim cisto. Nema ni nasih “fukovaca,” niti cetnika. A ispred mene samo cetiri borca. Naredih da se povuku, jer su bili uz sami kamion. Ockivao sam da ce eksplodirati. Tada vidjeh da je Sehic ostao da lezi. Primjetise to i preostala tri borca. Pritrcasmo mu, ali nije bilo pomoci. Vec je bio mrtav. Pokusasmo da ga izvucemo na bezbjednije mjesto, do glavnine jedinice, ali oko nas su pljustale granate. A i cetnici sa Zaglavka su nam prilazili. Pokusao sam dozvati pomoc, ali nista se nije culo. U mom vidokrugu vise nije bilo nasih boraca. Povukao sam grupu sto metara vise od puta, u pravcu Sjemeca, nadajuci se da tu ima nasih. I bilo ih je. Ali onih kojima je bila potrebna pomoc. Avdo Duran je bio ranjen u stomak i njemu je bila potrebna pomoc. A cetnici i dalje zestoko pucaju oko kamiona. Nije bilo moguce vratiti se po Aliju. U ovom momentu treba spasiti i izvuci ostale ranjene, koji to sami ne mogu, a po Alijino tijelo cemo doci u toku noci. Neka mu je rahmet i od Allaha dzenet vjeciti. Izvlaceci se ka Dzankicima stizali smo grupe koje su se, kazu, “zadnje” povukle. Uvjeravajuci ih da nisu zadnje, izdao sam naredenje komandirima da svi pomognu ranjenim u izvlacenju.

Puno buke, galame, komentara, prepricavanja, opravdavanja ranijeg izvlacenja i osude drugih, bili su dobra orijentacija cetnicima da nas prate artiljerijski i pjesadijski” pa sam naredio da se muha ne cuje do Dzankica. Shvatili smo da je za sve nas bolje i da smo svi u opasnosti. Iduci ka Dzankicima razmisljao sam samo o Aliji Sehicu. Na prethodnom borbenom zadatku je briljirao. To kazu oni koji su bili uz njega, a sam me je uvjeravao da je ubio dva cetnika, te da se ne boji bitaka. U ovu, posljednju, ukljucio se po sopstvenoj zelji. Imao je puno snage, a malo vise kilograma za svoju osrednju visinu. Pocetak agresije ga je zatekao u Medjedji, njegovom odlukom da brani svoje mjesto rodjenja i djetinjstava. Inace je zivio i radio u Sarajevu.

—————————————————-

“Sto njega izgubih? Pa on je mozda najbolji, je li mi to kazna,” razmisljam. A zelio je samo da spasi svoj narod od onih, koji do juce bijahu njegovi prijatelji. Prejak karakter da bi pobjegao ili se sklonio u podrum, odlucan da pokaze kako moze bez straha postici vise od onoga sto je njegov zadatak. Prije agresije ga nisam poznavao, ali danas mi ne silazi s uma. Nikako da prihvatim da je tako jak borac poginuo. Kako sada prenijeti najblizim. To su ovaj put preuzeli da rijese moji komandiri i saborci. A meni je dusu stiskalo to sto je ostao na bojnom polju i sto ga ne izvukosmo. Odlucih, na Sacirov prijedlog, da se posalju ljudi koji dobro poznaju ovaj teren u noci, da ga izvuku, uz sve mjere obezbjedenja koje sam posebno naglasio, sto je i uradjeno.
Straza oko Dzankica se malo usplahirila, sto sam vidio u kontroli strazarskih mjesta. Naredih da se pojacaju i pojasnih da nema razloga za strah, jer smo mi cetnicima nanijeli velike gubitke i da oni treba da se boje zanociti na Zaglavku, a ne mi na ovim pozicijama. Koliki je njihov stvarni gubitak bio, nije mi poznato, ali sigurno nije bio zanemarljiv. Prateci njihovu reakciju, to se moze zakljuciti. Sta su uradili i kako su reagovali, ni ja, niti bilo ko drugi, jos nismo znali.
lzjutra rano 10.6. ustao sam sa snovima koji su napravili zbrku u mojoj memoriji. Mada sam zaspao, cini mi se, na sat-dva, sanjao sam puno razlicih snova i svi su bili za mene teski, tako da sam, progledavsi, skinuo brdo tereta sa sebe i poceo normalno disati. lpak, bio sam radostan sto su snovi prosli, a stvarnost puna bola se nastavlja. Po izvjestaju komandira jedinice koja je davala strazu, noc je protekla bez problema, mada sam ubrzo saznao da su neki strazari bili u samom selu Dzankici, bojeci se odmazde cetnika.

A gdje su cetnici sa Zaglavka i koja ih muka muci, nisam znao. Tim pitanjem sam bio puno opsjednut. Poslije redovnih jutarnjih obaveza i izvjestaja komandira o stanju u jedinicama, sa Sacirom i jos desetak boraca uputih se na Stolac, obliznje brdo, a zatim na mjesto prvog izvidjanja Zaglavka.

Opreznije nego ikada do sada, stigosmo do mjesta pogodnog za osmatranje cijelog Zaglavka, odakle osmatrasmo puna cetiri sahata. Nista znacajno ne primijetismo. Tenk se nije palio, niti su se cetnici sepurili, kao juce.

“ Spremaju nesto,” rekoh na uho Saciru.

“Moguce,” rece jos tise. Ostadosmo do pred sami mrak tu i ne uocismo neke promjene. Daljina sa koje smo osmatrali je bila hiljadu do hiljadu dvjesta metara a nasi dvogledi su uglavnom stare “sklepe” pa se cesto cinilo da cetnik viri iz zaklona, a tren kasnije da ga nema uopce. Nismo mogli izvuci nikakav siguran zakljucak, osim da nesto nije u redu, da su necujni i

——————————————————

nevidljivi. To mi bijase signal da su lose prosli u jucerasnjoj zasjedi ili da nesto opasno pripremaju. Sa Sacirom, Hodzom, Benkom, Ibrahimom Kabaklijom, Fahrom Kadricem Vatrom, Zakirom Jamakom i jos nekoliko boraca, na Stocu sam u povratku komentarisao vidjeno i nikom od njih nije bilo jasno a osjetih u njima da ocekuju neki napad cetnika. Neko od njih me podsjeti, mislim da je Hodza:

“Sutra je Kurban-bajram, komandante,” odzvoni mi to kao kritika u usima i osta malo duze da me opterecuje, jer nismo otisli za Crni Vrh gdje vecina izbjeglog naroda iz Visegrada, oko tri hiljade ljudi, ceka nas dolazak. To je vec dojavljeno prije tri dana. Znam, Hodza me nije htio kritikovati, ali ja sam sebe hocu, jer olahko sam obecao borcima da cemo za Bajram piti kahvu na Rujevicama, kao i Veziru Huremu da tenka nece biti za sedam dana na Zaglavku. Danas ga doduse ne vidjeh, ali iskreno ocekujem i vise od jednog, a odlazak za Crni Vrh je nemoguc jer su cetnici uzrujani i sve ce uraditi da nas sprijece u bilo kakvom pokasaju, a kamoli u marsu kroz dvadeset kilometara njihove teritorije grupe od oko dvjesto boraca.

Dodjosmo u selo Dzankice. Radoznalih je previse, cekaju rezultate sa izvidjanja. Rekoh ono sto sam vidio u obliku izvjestaja clanovima Staba i komandantu Trtetu. Strazu smo danju postavili blize neprijateljskim pozicijama, a nocu ce se povuci na strazarska mjesta blize selu. Bio sam vec puno nervozan kada su clanovi Staba naglabali da li ici sa nekom manjom grupom ka Crnom Vrhu, da li napasti cetnike na Zaglavku ili cekati sta ce oni poduzeti. Ipak, odlucili smo da ostanemo na Dzankicima i dalje, a sutra cemo vidjeti mogucnost da dojavimo za probleme nasima u Crnom Vrhu kako bi i oni bili spremni na iznenadjenja.

Odredismo momke koji ce se provuci kroz neprijateljsku teritoriju i preko puta Visegrad-Rogatica, na mjestu Kopito, proci do Crnog Vrha. Bijahu to borci koji su radili prije agresije u sumarstvu i poznaju dobro sumom obraslo podrucje od Dzankica do Crnog Vrha. Moja zelja da za Bajram stignem u Crni Vrh, da svima koji nas cekaju kazemo: “Bajram Mubarek Olsun,” bila je velika i prije deset dana kada obecah borcima, a sada uvidjeh da moramo stici za Bajram, ali ne znam kako? Obuze me strah i neka cudna hladnoca. Odjednom zadrhtah ispred kuce komande na Dzankicima gledajuci u pravcu Zaglavka, mada ga nisam mogao vidjeti. Stresoh se malo i bojeci se da neko ne primjeti, stavih desnu ruku na celo i vidjeh sliku pokolja i to da se za sutrasnji Kurban-bajram cetnici lzlvljavaju sa isjecenim komadima tijela Muslimana u Crnom Vrhu, nudeci rodbini isjecenog njegove komade uz podrugljivo “Kabul hosum” i “Alal hosum” koje razvaljuje moje bubne opne a pred ocima vidjeh krvave ruke, jos krvavije oci, zapustenog pijanog smrdljivog cetnika sa zadahom koji me htjede ugusiti, ali predjoh rukom preko lica i sva moja muka trenutno nesta. Obuze me cudna toplina i

——————————————————-

odjednom se preznojih, a pred ocima mi suka nase jedinice koja ulazi u selo Hranjevac i ozarena uca naroda koji je docekuje. Susreti pojedinaca koje sam gledao u partizanskim
filmovima kada oslobodioci ulaze u grad ili selo u kome se okupator izivljavao muceci nevini narod. Sebe vidjeh u mnogo razlicitih dirljlvih scena. Udaljio sam se od stvarnosti toliko da nisam cuo da me pozivaju na veceru tako da kuharica Fata Kadric, tek kada me rukom dohvati za rame, uspje da me dozove i rece:

„Sta je sa vama, komandante, da vi mene uopce ne cujete?“

Cuo sam, rekoh, mada sam slagao i bi me stid sto lazem, ali ni na kraj pameti mi ne bi da kazem bilo kome sta me “strefilo” prethodnih trenutaka. Sjedoh za siniju, na seciju gdje su vec bili clanovi Staba i komandiri jedinica, niko ne primijeti da nemam kasiku za supu a ja ne htjedoh traziti. Sjedio sam oko minut – dva bez kasike, tek Fata primijeti da nemam cim jesti supu. Pokusa da nadje kasiku u kuhinji i ne nadje a zatim izadje da vidi ima li slobodnih na vojnickom kazanu i ne bi ni tamo. Neki clanovi Staba za sofrom su nudili da daju svoje kasike, neki pozurili da zavrse sa vecerom kako bih dobio njihovu kasiku, a ja se naljutih, u trenu ustah iza sofre kao da sam osjetio da je moja vecera negdje na drugom mjestu. Pozvah Sacira koji je vec vecerao da ide sa mnom.

“Gdje?” upita on sa cudenjem.

“Na Zaglavak,”rekoh mu dosta uvjerljivo.

„Sto komadante?” upita opet sa cudjenjem.

„Da vidimo da li su cetnici gore.”

Vidjeh da je jos mnogo toga htio da pita, ali bi ga stid vidjevsi odlucnost u mojim ocima da krenem bez njega, ako jos nesto bude pitao. Cuvsi o cemu se radi Hodza skoci u svom stilu i rece:

„Idem i ja. Neces bez mene, komandante! ” A Zakir punih usta jedva progovori: Sta vam je veceras,” uze pusku, spremi se i krenu za nama. Mehmed Trte, Buco Nihad,Nedzad i Avdija postavise puno cudnih pitanja i rekose da to nije pametno, a ako vec idemo, da ne idemo do kraja i da se pazimo. To smo znali i bez njih, ali su bili u pravu. Mene je vuklo nesto jace od mene, a drugi kao da mi nisu dali da poginem. Na izlasku iz sela prikijuce se odvazni borci, Fahro Kadric i Kadrija Murtic.

Sacir jedini zna prilazne putice prema Zaglavku, visokom platou koji dominira nad kanjonom Drine u ovom podrucju. Sve djeluje sablasno i zastrasujuce, sada kada prilazimo. Puno je mogucih iznenadjenja koja vire iz svakog grma kojih je puno u donjem i srednjem pojasu Zaglavka. Krecemo se u koloni po jedan, pazljivo, mic po mic. Zaustavih kolonu pred polazak uz Zaglavak i dadoh dodatna uputstva. Prenesoh zamisao kako da stignemo do
vrha Zaglavka, nacin kretanja, zadatak svakog pojedinca, vezu izmedju nas a posebno postupak u susretu sa neprijateljem. Vidio sam da i dalje mnogo

————————————————–

toga nije jasno mojim saborcima, a to da nas sest ide napasti Zaglavak nisu mogu da prihvate, au niko od njih nije htio da pita o tome sto me puno cudilo. Osjetio sam da im treba razbiti strah i rekoh im ono sto misum.

Slusajte, cetnika gore vjerovatno nema, au vi ipak idite pazljivo i po dogovoru.”

Ponovo naznacih:

“Pazite na mine i rastojanje, da se dogledate medjusobno.”

Bi im lakse koliko sam mogao primijetiti i krenusmo sa Bismilahom. Svaki korak je meni davao uvjerenje da cemo uspjeti i da sam u pravu. Cetnici su, izgleda, pobjegli. Nalazio sam se u sredini, a izlazili smo u liniji desetak koraka razmaka. Svi smo osmatrali i kretali se u pocetku kao profesionalci, a kada bismo vidjeli da neko ide brze naprijed, stizali smo kako ne bi neko vidio da se plasimo. To je bio moj zakljucak posmatrajuci ponasanje svakog od pet saboraca. Bili smo oprezni do kraja. Na spicu Zaglavka bilo je pripremljenih rovova i zaklona sto nas je zadrzalo nakratko. Uvidjevsi da tu nema cetnika, postadosmo previse slobodni iskazujuci veliku radost ne obracajuci puno paznje na okolinu. Poslije trenutne euforije dao sam dodatna naredjenja u vezi s obezbjedenjem i pretresom terena.

Posto je Zaglavak po vrhu dosta pregledan i cist, ubrzo smo ustanovili da su cetnici udarili kompletan “fuk,” zaista pobjegli sa Zaglavka. Pozvao sam saborce da oznacimo ovo kratkom vatrom iz oruzja; prvo prema Brodaru, cetnickom uporistu sa nekoliko metaka iz snajpera, a zatim svjetlecom municijom u zrak kako bi nasi znali da smo uspjeli, mada mi nismo pri polasku rekli da je to znak. Krenuli smo bez priprema pa je zato i to zaboravljeno. Kada su culi pucanje na Zaglavku, neki nasi iz komande su potrcali ka Medjedji jer su, navodno, mislili da cetnici napadaju Dzankice. Bilo je razlicitih reakcija koje su se kasnije prepricavale, uglavnom kao komicne. Nas sesterica smo se osjecali presrecno kao nikad do sada, a ja kao da sam komandovao i dobio veliku bitku, sto i nije daleko od realnosti, jer je ovo otvorilo vrata za odlazak u Crni Vrh vec nocas. To je bila moja prva misao u povratku prema Dzankicima. Nisam bio zadovoljan kako smo obiljezili ovu vecerasnju pobjedu, pa poslah Fahru-Vatru da donese signalni pistolj koji sam zarobio u Rohcima i nekoliko patrona da svijetlecim raketama damo do znanja nasim borcima i narodu da je Zaglavak slobodan.

“Obavezno zelene, bar dvije mi donesi”, rekoh Fahru koji je vec zurio.

“Donijecu,” rece i trkom ode ka Dzankicima. Mi ostasmo na stijenama izmedju Dzankica i Zaglavka da cekamo komentarisuci i predvidajuci moguce reakcije cetnika, a poslije i nasih, na ovaj nas mali i veliki poduhvat.

—————————————————-

Stize Fahro sav zadihan, prilazeci rece da je nasao samo cetiri komada, a da ne zna koje su boje i kroz smijeh rece da nasih ima i u Djipima, da su neki pobjegli toliko daleko.

“Avdija je sigurno kroz prozor fukno,” rece Hodza, nakon cega nasta prasak smijeha.

Ispalili smo prvu zutu, zatim drugu zutu, trecu crvenu a za kraj sam ostavio zelenu raketu kojom sam zelio reci da je opasnost prosla, kao prvo, i naglasiti simbolikom da je sutra Kurban-bajram za sve musumane da ga provedu u duhu islamskih obicaja i vedrom raspolozenju. Sebe sam, gledajuci putanju zelene rakete, vidio u svom rodnom selu u sabah sutragnjeg dana. Da li je moguce, pomislih u sebi, hocemo li uspjeti nocas da se prebacimo? Hocu li uspjeti ubijediti Stab da to treba bas nocas? Hocu, ako Bog da, jer svi oni zele to, a to sto ima malo straha razbice se u putu, nadam se, kod svih. U zelenom tragu rakete vidjeh cistotu borbe za opstanak Bosnjaka-muslimana, prodornost te borbe, snagu volje da ne pokleknu i svijetli put u toj borbi. lako sam u skoli vaspitavan da ne vjerujem u Boga, u ovom ratu shvatih da nam moze pomoci samo Alah dz’.s’. i mi sami, boreci se za slobodu svoje zemlje i svih naroda u njoj koji je svojom osjecaju. U Dzankicima nas doceka puno cestitki i pitanja. Buco me pita:

”Sta ti bi pa k´o oprzen ode, sto ne zva,” a ja ga poklopih:

“Da si smio pos’o bi ti i bez poziva”. Sastanak Staba sazva Trte u svom stilu, obrazlozi vecerasnji i izlet na Zaglavak bas kao da je bio sa nama, a ja dodam ono sto je bilo posebno znacajno: da su stvoreni uslovi za odlazak u Crni Vrh te da predlazem da se krene sto ranije a najkasnije u ponoc. Cetnici su, vjerovatno, samo u Kocarimu. U vezi s tim je bilo komentara clanova Staba, ali se uvazilo sve na kraju.

Vodici su dobili posebne zadatke i zaduzenja, a dogovorena je marsuta kretanja, redoslijed jedinica i zadaci.

Nastavice se