Rohci i Trbosilje
Cetnici su se sprernali da nas napadnu, to sam osjetio. Mi smo izvidjali teren i cetnicke pozicije, uvezivali jedinice, pokusavali pronaci najlaksi nacin da zadamo sto zesci udarac, kako bi imali sto veci respekt prema nama, a mi tako oslobodili sto vise teritorije i bili sto blize Visegradu. Hodza je pokusavao izvidjeti Strmicu i Trbosilje, da bi se neprijatelju zadao taj znacajan udarac.
Mene je vise interesovao Brodar, vitalna raskrsnica za Rudo i Visegrad. Ali, cetnici nas preduhitrise i u svom stilu, tamo gdje nema otpora na podrucju Orahovaca spalise nekoliko zaselaka. Dim, koji se visoko dizao dolazio je sve blize Medjedji. Sa komandantom staba i jos nekoliko clanova sam se sastao odmah. Mobilisali smo jedinicu, onaj slobodni dio koji nije otisao sa Hodzorn na izvidjanje Trbosilja, i usiljenim marsom krenuli precicorn prema Orahovcima. Krenulo je oko sedamdeset boraca, ali veliki broj nije imao nikakvo naoruzanje. Dosta ih je bilo sa “luntama,” rucno pravIjenim puskama, a tridesetak njih je imalo automatsko i poluautomatsko oruzje. Bio jako topao dan, tako da je bilo boraca koji su u bitku posli u potkosuljama. Kada smo vidjeli da su Cetnici u Rohcima, jos smo pojacali brzinu kretanja, tako da neki borci to nisu mogli izdrzati.
————————————————
Situacija u Rohcima mi nije bila poznata, kao ni teren oko sela. Trudili su se borci s tog podrucja da mi objasne i to mi je malo pomoglo. Tek kad sam prisao potpuno selu, ocijenio sam da ce biti vrlo tesko. Sa komandantom staba, Trtetom, sam se dogovorio da malo iz blizeg pogledamo sitaciju i to brzo, jer nas je veliki broj u sikari na jednorn uskom putu. A cetnici, stotinjak metara od nas, pale i zare, nose sto je vrijedno iz kuca, nadajuci se da ce im dobro doci. Tako su vec uradili sa dosta muslimanskih naselja na podrucju Visegrada.
Odjednom se cula jaka muzika iz blizine. Pogledah malo lijevo, vise od mjesta gdje sarn stajao i osmatrao prostor, i vidjeli cetnika koji je pustio muziku. Izbacio je kasetofon na prozor i vristi sa prozora. Doziva Turke i balije, valjda ne sluteci da ga cuju oni koji nisu ni Turci ni balije, ali ce sprijeciti njegov pir. Sa Trtetom se konsultovah. Trazio je moje misljenje, a i nije bilo puno izbora. Odlucismo da ja sa svojom grupom podjem malo lijevo i vise, a da glavnina jedinice napadne frontalno, kada za to bude najpogodnija prilika. Moguca je samo kurirska veza. Otisao sarn lijevo i vise do raskrsnice puteva prema Zaglavku, Medjedji i Rohcirna. U toku osmatranja raskrsnice iznenada bahnuse dva cetnika koji su se prepirali. Primijetih da jedan nije za rat i paljevine, a drugi ga uvjerava da to mora tako, jer Muslimiani hoce suverenu Bosnu i na kraju ovaj drugi rece:
“Nek’ im sad UNPROFOR pomogne, jebo ig on!
Prodjose pored nas na nekih tridesetak metara. Rukom sarn naredio borcirna da ne pucaju, jer nisam znao u kakvoj su poziciji ostall borci, glavnina jedinice, mada sam i prije zelio da se puca na onog cetnika sto pusta rnuziku i pali kucu, ali ne bi vakat. Iz ovoga zakljucih da ima cetnika koji nisu za rat, ali i to da ce njihove vodje naci metoda da ih uvjere, da je to jedino preostalo rjesenje.” Sve po idejama velikosrpstva i velikosrpskog nacionalizma ko je su planirali Milosevic, Karadzic i slicni.
Pozicija u kojoj sam se nasao sa desetak boraca bila je vrlo losa. Pretrcah do raskrsnice i uvidjeh da je bolje, a zatirn u sumarak iznad raskrsnice, kako bismo bili sto vise maskirani. Prateci me, borci su se cudili, a narocito Ramo Kahriman, koji je imao naviku da kaze da je on marinac i da ga helikopterom treba dovesti na bojiste da zavrsi bitku, i naravno, vratiti. On mi rece:
Se jdicu , jesi li normalan? Gdje nas to vodis? zive ce nas pohvatati!”Tacno je da smo isli cetnicima bocno i iznad njih, da ih vidimo kao na dlanu, ali nesto nisam mogao pretpostaviti. Put kojirn su cetnici stigli mi smo presli. Taj put vodi ka Zaglavku, gdje se nalazi cetnicka jedinica u rezervi, vjerovatno. Kada su cetnici otkrili nasu glavninu jedinice, pocela je zestoka paljba. Po glasovima koji su se culi, uglavnorn od cetnika, vidjeh da
im je gusto, da psuju i pucaju, zovu u pomoc. A pomoc irn se javlja sa brda
———————————————–
iznad nas. Nisam poznavao teren na ovom lokalitetu, niti sam imao kakvu kartu kako bih ocijenio kojim putem ce pomoc doci. Pokusao sam, po mjestu odakle dolazi glas cetnicke pomoci, ocijeniti poziciju i prateci vizuelno put ispod nas i njegovo desno penjanje, zakljucih da pomoc prolazi neposredno pored nas i da ne smijemo dejstvovati dok pomoc ne prodje, jer smo u protivnom, u uskom okruzenju, bez izgleda da se izvucemo. Cetnicka pomoc je stigla bezglavo brzo. Po udaru cizama na kamenom putu uvidjeh da je put bio oko sto metara iznad nas. Rasporedio sam borce na pozicije odakle mogu precizno gadjati, biti maskirani i koliko je moguce, zasticeni i saopcio pocetak dejstva kad ja pocnem pucati. Bilo je razlicitih komentara boraca, straha, prijedloga da se izvlacimo, ali ipak su slusali komandu i cekali pocetak. Imali smo tad jedan snajper i ostalo poluautomatsko i staro automatsko oruzje (dobosar smajser i slicno). Borba ispod nas se rasplamsala, a cetnicko pojacanje stize i zaurlase uzvicima:
“Fataj balije zive!”
“Sve cemo vas poklati!”
I slicno. Kada sam vidio da je pomoc kompletna stigla i da iznad nema cetnika, poceo sam sa paljbom, gadjajuci u grupni cilj cetnika, udaljen oko pedeset metara koji su se ukopali kada su culi pucnje iznad njih. Moji saborci su otvorili zestoku vatru, mada je bilo i onih koji prvi put dejstvu u borbi. Gledam desno od mene Nijaz Dizdarevic uopste ne nisani, vec zmireci izbaci pusku iza grma – kukrike koji mu je bio dobra maska, ali nikakva zastita. Vidio sam tada da se boji svog pucnja. Isto to vidjeh kod mog “marinca” Rame Kahrimana. Dok sam dejstvovao, pratio sam i druge. Cini se da su gadjali mirnije i preciznije od ove dvojice. Zaustavih za trentak paljbu da promijenim okvir, a upozorih borce da stede municiju i da kratkim rafallma precizno gadjaju. Cujem glasove cetnika koji su se, kao pcele u kosnici, vrtili u krug, trazeci bilo kakav zaklon i pitaju:
“Koje gore?”
“Ko puca odozgo?”
“Nenade, jesi li to ti gore?”
“Javi se ko si, ili cemo pucati!”
Mi smo osuli po njima, a posto su nasi sa druge strane dejstvovali, izvlaceci se nazad ka Bijelom potoku, cetnici su tada bili izmedju dvije vatre. Pokusali su nas zastrasiti paljbom iz sveg naoruzanja, nasto sam naredio da se borci pojedinacno izvlace vise, bojeci se da nas ne stave u usko okruzenje, obzirom na vrlo slabu preglednost u ovoj kukrikovini, jer cetnika je bilo pedesetak, a nas je ostalo desetak. Doduse, cetnici su imali nekoliko poginulih i ranjenih. Usli smo u stjenoviti predio, stotinjak metara od mjesta pocetka naseg dejstva i zauzeli dobre zaklone, a cetnici su rafalali po sumi ispod nas, bez hrabrosti da udju u nju. Borci su tiho komentarisali koliko je
———————————————–
dobro sto smo usli u stijene, da bi Ramo, sav preblijedio i mokar od znoja, prisao mi i rekao:
“Daj vodi nas odavde kapetane, sve ce nas pohvatati zive!”
“Nece zive, sigurno, Ramo,” rekoh mu i dodadoh:
Prati svoju stranu i dobro se maskiraj.”
Nastao je tajac koji je mogao biti cetnicko privlacenje prije nego bilo sto drugo. Obilazio sarn borce da provjerim koliko imamo municije
i kako se osjecaju. Svi smo bili u krugu radijusa tridesetak metara. Vidio sam strah i zebnju kod nekih. Imao sam utisak da su se zeljeli prikriti zbog mene i ostalih saboraca. Izasao sam iz tog naseg kruga da pokusam naci mjesto sa kojeg bih pravovremeno primjetio cetnike koji se privlace. Pretvorio sam se u uho i oko i nista ne primjetih citavih pet minuta. I kada sarn htio poci, sa stjencice dobre za osmatranje, pogledah desno. U mojoj visini vidjeh krivinu pjesackog puta i u istorn momentu cuh iz tog pravca, kako se kamen zakotrlja putem. Pogledah bolje i vidjeh kolonu cetnika kako ide tim putem, tiho, kao grobna povorka, sto je u stvari i bila: nosili su mrtve i ranjene i izvlacili se prema Zaglavku, a taj kamen se nesmotreno zakotrljao. Cuh i psovku:
“Jebo te Bog, kako to ides?”
Bio sam na sesdesetak metara od cetnika. Nisam bio siguran da li se svi izvlace ili je to dio jedinice. Vratih se u moj krug i saopcih Nijazu Dizdarevicu, koji je
bio komandir voda, i u ovoj poziciji potencijalni vodja grupe, da ako bude razdvajanja, mora voditi jednu grupu, od pet boraca. Ostali borci su gledali u mene, cekajuci, sta dalje? Naredih da idemo vise, kako bismo pokusali presjeci put cetnickoj koloni. Brzo smo se prebacivali do puta jednostopa, ali tim putem cetnici ne naidjose. Vise nije bilo svrhe da idemo za njima, a i neizvjesnost je bila svc veca. Razmislajo sam, ako mi bude neko ranjen tesko cu ga izvuci. Ili, ne do’ Bog, neko pogine. Odlucih da pokusam doci do glavnine jedinice, jer kurir nije stigao da mi saopci stanje, a ja nisam imao kuda poslati kurira do komandanta staba, Trteta Mehmeda Tvrtkovica. Ponovo smo naisli na mjesto nase pozicije u stijenama, da bih osmotrio i osluhnuo. Nisam nista cuo osim lupanja mog srca koje me je ometalo da cujem hod cetnika ili sapat. Ali toga ne bi. Nakon tri-cetiri minuta odlucih: silazimo pravo na put, gdje smo zapoceli napad na cetnike. Opet reagova Ramo:
“Ti si lud. Sve ce nas pobiti. Cekaju nas sigurno. Ja ne idem s tobom u smrt.”
Objasnih mu da su cetnici vjerovatno vec svi pobjegli sa bojista. Ne htjede poslusati, vec doda da nece niko. Pogledah likove: Fudo Selimovic, dva borca prezimena Cancar, Samir Sabanija, Emil Kos, Nijaz Dizdarevic i ostali, gledali su me blijedo. Nisu znali da li ce sa mnorn ili ne. Kada sarn posao, posli su svi. Kad sarn izasao na raskrsce dvojica su bila iza mene,
————————————————–
ostali u zaklonu koji su samoiniclijativno pronasli. Cekali su moju reakciju. Pozvah ih da izadju, a oni jos ne mogu vjerovati da nerna cetnika tu i cude se otkuda to tako sigurno znam i komotno izlazim na cistinu.
Bojiste je postalo tiho, ni muha se ne cuje. Uputih grupu sa Nijazom putem ka Bijelom potoku da stigne nasu glavninu i da kaze da me sacekaju,
ja cu da precistim teren. Pridruzi mi se Sabahudin Kustura i jos jedan Cancar. Pretrcasmo njivu sa vec nazrelom psenicom, do kuce iz koje je onaj cetnik pustao muziku u vatrenorn piru. Udjosmo u kucu stiteci jedan drugog, a kad uvidjesmo da nerna nikoga, bi narn lakse. Na zemlji su lezali mrtvi cetnici od kojih smo uzeli naoruzanje. Bilo ih je sesterica, a nismo stigli, zbog zurbe pregledati sav teren. Trazismo puskomitraljez M- 53, tzv. “garonju,” jer nozice nadjosmo. Ali, njega nigdje. Puno me mucilo to sto ne znam ima li nasih ranienih ili poginulih u glavnini jedinice, pa pozurih ka Bijelom potoku. Odjednorn, mali Cancar zaskoci u stranu i podje bjezati, govoreci:
“Cetnik!”
S puskom na gotovs, Sabahudin i ja se bacismo u zaklon. Provirih, stvarno cetnik, ali ne mrda, zalegao. Pogledah, oci ne trepcu, pet-sest metara je od nas. “Mrtav” rekoh, ali Cancar i dalje bjezi.
“Pa sta se bojis. Pridzi mu.”
Shvatih da se on puno vise boji cetnika i da jos nije savladao strah, da
mu je i mrtav opasan. Vjerovatno su i njemu, kao i meni, na osnovu iskustva iz Drugog svjtetskog rata, pricali da su cetnici opasni i zbog toga se boji i mrtvog. Jedva sam ga ubijedio da mrtav cetnik nije opasan. Pridjoh prepoznah mog bivseg druga iz skolskih klupa.
Bijase to moj komsija Djordje Trifkovic, sin Pere sa Donje Lijeske moj drug iz skolskih dana. Zajedno smo u istorn razredu cetiri godine ucili kako da zivimo u bratstvu i jedinstvu. I evo sta smo naucili: ja branim Bosnu i narod u njoj, a on da napada u ime neke velike srpske drzave i u ime ideala cetnistva.
E moj Djordje, pomisilh u sebi. Nisi bio dobar djak, ponekad si prepisivao, ponekad sarn ti saptao da to ucitelj Cirovic Milos ne primjeti. dobro se sjecam i u cetvrtom razredu osnovne skole zvao si me: “Akmete, da li sto nisi znao prelomiti jezik ili sto nisi htio? Do pocetka agresije misljah da je ovo prvo, a sada sarn ubijedjen da te tvoji nisu htjell nauciti i da poslije nisi smio, jer “H” naglasavaju samo balije. To je dio filozofije tvojih vozdova. Za sta si ti poginuo? Kada bi danas znao, bar u podsvijesti bi te bilo srarnota, sto si bio naivan i glup. Znam da si kucu pravio sporo, s puno napora, preko puta kuce tvog oca Pere. I nekako si je zavrsio mukorn odricanjima, vjerovatno. I kada su tvoji ocekivali da ce uzivati u sreci s tobom, ti si krenuo rusiti tudju srecu, ubijati, paliti i pljackati. Nisi shvatio da oni koji to rade mogu ocekivati samo zlo u svom zivotu. Tebe je kazna stigla
————————————————
odmah, druge ce u njihovom zivotu, ako vec nije. Ima Boga i Bozija pravda stigne i tamo gdje ljudske pravde nema. U jednom trenutku prelistah sve slike naseg druzenja, iako nismo bili prijatelji. Bilo ih je puno i na kraju vidjeh reakciju njegovih roditelja, nakon sto su saznali da im je Djordje poginuo paleci Rohce, muslimansko selo.
Sabahko me zvao vec trci put: “Komandante! Idemo, cekaju nas nasi, vjerovatno. Pozurimo.” Krenuli smo hitro prerna Medjedji.
Nasi su cekali na distanci od oko tristo metara i morali smo se koristiti ugovorenim znakovima, jer su bili oprezni. Kad sam vidio Avdiju Sabanovica sa dvije puske i dokumentima ubijenih cetnika, obradovao sam se. Kad mi rece da niko od nasih nije poginuo, bio sain presrcan. Poslije sam ih kritikovao sto nam nisu pornogli i sto su se tako brzo povukli, ali sve je zavrseno hairli. Cetnici su dobili po nosu. Nece se lahko usuditi da podju u pljacku i paljevinu. Moraju racunati da ce ih cekati puno iznenadjenja i nasi odvazni borci. Putem do Medjedje sam analizirao bitku i nisam bio potpuno zadovoljan, jer mogli smo mnogo vise. Kasnije sam saznao da je poginulo desetak cetnika, jer ih je kolima izvozio neki Suljkan Cubara, kojeg su oni drzali kao lojalnog, a u stvari im je vjerovatno prenosio vazne informacije o nama. Kada sam sagledao hladnije glave rezultat i poziciju iz koje je postignut, bio sarn zadovoljan. Zadovoljstvo je bilo i medju borcima i medju narodom. Imao sarn utisak da je straha puno manje i da se veselije razgovara, a borci, kao da zele da se dokazu braneci narod svoj, spremno cekaju cetnike. Ipak, i poslije ove bitke mi nemamo mitraljez ni puskornitraljez.
Drugi dio naseg odreda nalazio se po 1/o oko Medjedje, a jedna manja grupa od oko dvadesetak boraca, koju je vodio Zaim Kustura-Hodza, otisla je na izvidjanje prema Trbosilju, cetnickom uporistu sa kojeg su kontrolisali dio komunikacije Medjedja – Ustipraca, sprjecavajuci slobodno kretanje. Sa te pozicije cetnici su kontrolisali i dio komunikacije Kaostice – Ustipraca i ugrozavali nase linije odbrane oko Medjedje.
Dobro umoran i iscrpljen poslije borbe na Rohcima, stigoh u Hureme, malo naselje u Medjedji na desnoj obali rijeke Drine sa desetak kuca. Tu sam nocivao u kuci Vezira Hurema. Cijeli stab je bio smjesten u tim kucama i svake veceri smo odrzavali sastanke staba sa obaveznirn tackama:
• anallza izvrsenja dobijenih naredjenja
• zadaci za naredni dan po jedincima (clanovima staba), jedinicama i sluzbama
I tek sto sarn sjeo udje Buco Nihad Dizdarevic, zaduzen za logistiku u Stabu, i rece:
“Hodza je napravio neku pizdariju, cuje se rafalanje na Trbosilju.”
Istrcah na vrata, a ostali zagudise za mnom. Cujem poneki metak pojedinacnom paljbom i vrlo rijetko kratki rafal.
————————————————
“Idem gore,” rekoh Mehmedu Tvrtkovicu.
“Ma neces moci stici, treba ti vise od dva sata, a sada je dvadeset sati. Mrak vec pada.”
“Idem pa dokle stignem. Ne mogu cekati. Mozda im treba pomoc”
Odmah pripremih jedinicu, dvadesetak boraca, a Nezir Hurem ponudi da me poveze ficorn do vrha Kaostica. Prihvatih. Trazio sam da ide neko ko poznaje teren. U tom momentu dodje kurir i saopci da se Hodza vraca, da je sve u redu i da ce nociti na Brezama, zaseoku srednjeg pojasa Kaostica. Ipak odoh za Bucomi Nezirom do Breza. Od boraca koji su stigli na Breze saznah da je sve bilo u redu, te da je zarobljen “garonja.” Prvi masalah.
Zarobljeno je jos nekoliko sanduka municije i jedna ili dvije puske. Bio sam sretan i jedva cekao da se sretnem sa Hodzom. Momci koji su ucestvovali u “lzvidjanju” su prepricavali sta su dozivjeli. Imao sam utisak da malo pridodaju, preuvelicavaju, ali mi to nije nimalo smetalo slusati tri i vise puta, u iscekivanju Hodze. On ce valjda reci realno stanje.
Pojavi se Hodza sa ekipom koja nosi sanduke sa municijom. Ozarena lica pita da li su ostali stigli, deruci se da su pobjegli da ne nose municiju i da su to “hohstapleri”, te da predlaze da se kazne. Poselarnismo se i cestitah mu na izvrsenju zadatka, a on nonsalantno prokomentarisa:
“Pa zar si ti sumnjao u mene, prijatelju.”
Zatim je naredio borcima: “Dajte otpakujte tu municiju”.
Otpakovase momci koji su je donijeli
i onda iznenadjenje:u sanducima je bila zemlja. Hodza je htio da to zataska, rekavsi meni da cemo to sutra vidjeti, a borcima da sute. Medjutim, vec sutradan je cijela Medjedja znala da je Hodza donio, kao ratni plijen, zemlju u sanducima. Cetnici su sanduke koristili kao grudobrane. Tako je ostalo prostora i za salu, a bolji povod nije trebao. Iste veceri vratio sam se u Hureme, gdje smo imali sastanak staba oko ponoci. Analizirali smo izvedena borbena dejstva. Nije mi se svidjelo sto kornandant staba vodi zapisnik u svoju biljeznicu. To mi je djelovalo kao privatni sastanak i privatna evidencija. Trazih pojasnjenje, a odgovor bijase kao da sam rekao nesto protiv drzave. Mislio sam da je dovoljno sto komandant staba vodi sastanak i da je svako drugi iz staba bolje rjesenje da vodi zapisnik. Uvidio sam da ce sa tirn covjekom biti puno problema. Takodje sarn uvidio da uziva da bude na vrhu, da se pita i uvazava. To ga je odusevljavalo, a njegove stvarne sposobnosti za komandovanje i vodjenje staba i jedinice su bile veoma skromne. Ali onaj ko bi ga pomjerio sa stolice, ne samo da bi bio njegov neprijatelj, nego i neprijatelj drzave i naroda. Cesto je govorio kako on spada u visoke politicare, a neposredno prije agresije se trudio da na polju politike postigne nesto viase. Mene i meni potcinjene komandire je respektovao, ali nije uvazavao i cijenio rezultate koje
———————————————
smo postizali. Povukao sam se da bih izbjegao subjektivne probleme, jer objektivnih imamo da ih ne mozemo lahko rijesiti.
U noci sarn dugo razmisljao da li sam pogrijesio prema Trtetu i zakljucio da nemamo rezerve ni boraca, a kamoli starjesina, te da trebamo upotrijebiti svakog pojedinca, pa makar bio i najveci lopov, prevarant, kriminalac ili ubica, samo da puca u neprijatelja. Vrlo tesko je bilo pronaci metode da se privole svi profili ljudi, da rade to sto je najvaznije, da se suprotstave organizovano neprijatelju po komandi. Za to je potrebna izuzetno velika energija, mnogo vremena i zivaca, debljih od brodskih konopaca, veliki sabur, puno odricanja i izuzetno jak tim koji bi bio najveci akumulator svima da rijesimo svaku situaciju, uz spremnost da poginemo. U razmisljanjima, kada mi je san bio daleko, uvidjeh da sam puno mirniji u kriticnim situacijama, da reagujem bez imalo panike, bez straha i potpuno hladnokrvno, kao da sam na vjezbi. Inace, kako bih u Rohcima donosio onako teske i naizgled vrlo rizicne odluke? Osjecao sam se jos snaznijim, sigurnijim u sebe i zakljucih da je to od onog bliskog susreta sa cetnikom na Babi. Tada sarn savladao strah i od tada on je prisutan negdje po strani. Nije mi opterecenje koje bi umanjilo mogucnosti U borbi i komandovanju.
U naredna dva-tri dana nije bilo vecih dejstava, ali se radilo na planu da se za Bajram bude u Crnom Vrhu kod Visegrada. Uvezali smo se sa jedinicama koje su postojale na podrucju Crnog Vrha i Strgacine, pokusavali i sa jedinicom na Pokreveniku, sto nije uspjelo, uglavnom zbog gluposti pojedinaca. Takvi su umislili da su Bogom dati da moraju komandovati i voditi borce. Njihove mogucnosti ni znanja nisu takve da im se moze povjeriti toliko zivota, a kamoli odbrana Bosne i naroda u njoj. Po ovom zadatku smo Memed Trtkovic Trte, zatim njegov pratilac Dzevad Mutapcic, Lubarda Mehmed, domacin i ja stigli na Pokrevenik, gdje je bio zakazan sastanak i postrojavanje jedinice. Docekali su nas primjerno, ali primjetih da vec ima vizija ko bi sta mogao raditi u toj jedinici koju formiramo i izvjesno potcjenjivanje i podozrenje prema Mehmedu Tvrtkovicu i meni. Sve je ipak bilo dobro dok nismo odredili komandira voda vojne policije. Tada je doslo do incidenta koji je visio u zraku od pocetka. Smajic Himzo, covjek sezdesetih godina, osjecao se autoritativnim i htio je narediti ko ce sta biti u komandi jedinice i u jedinici. A imao je i licnih ambicija. Medjutim, vidio je da to ne prolazi. Pokusao je ubaciti sto vise svojih rodjaka, sto je djellmicno i uspio, kada je na prijedlog boraca za komandira Voda vojne policije predlozen Emir Mesic, koji je u miru bio primjeran policajac. Prijedlogu se ostro suprotstavio zet Smajicev, Hamdija Kolenovic, Sandzaklija. Prvo ostrom prepirkom, a zatim pistoljem uperenim prema Emiru, koji je djelovao jako smireno i povukao se. Ali to nije bilo dovoljno Himzi Smajicu i Sandzakliji koji su trazili belaj po svaku cijenu. Stajao sam po strani sve do
————————————————-
momenta kada je Sandzaklija ubacio metak u cijev pistolja koji je bio uperen prema ovorn neduznom momku. Vidjevsi da niko ne reaguje i da se moze desiti da padne krv bez razloga i sa mogucim velikirn posljedicama, uskocih izmedju njih i rekoh:
“Stani, ne igraj se! Ovo se moze rjesiti bez oruzja. Jesi li lud, sta ti
je?”
U istom smislu je reagovao i Trte, ali nije pilo vode. Sandzaklija je bio uporan, zaobilazeci mene u liniji prema ovorn momku, koji se izmicao bez rijeci, bojeci se da budala ne puca, pogotovo cuvsi kako meni rece:
“Bjezi, ubicu i tebe! Skloni se, bogami cu pucati.”
Prilazio sain gledajuci ga u oci i govoreci da spusti pistolj. Kada sam prisao sasvim blizu usmjerih ruku ka njegovom pistolju. On se trznu nazad, okrenu se i otrca u Himizinu kucu. Pomislih da je opasnost po zivote mnogih, kao i moj, prosla, ali tek sto sam odahnuo, on se pojavi sa puskomitraljezom kalibra 7,62 mm. Poceo je da psuje ponovo, a ja sam ostao na putu njegovog kretanja prema Emiru Mesicu. Neki momci, koji su ga bolje poznavali, pritrcase i zaustavise ga da ne repetira. U tom trenutku bacih pogled na Dzevada Mutapcica. Drzao je otkocenu pusku sa metkom u cijevi, usmjerenu ka Sandzakliji, ako bude morao pucati. Srecom, nije trebalo. Vidjevsi da nije moguce urazumiti usijane glave Trte i ja odlucismo da odustanemo od rada, jer vise nije bilo razgovora. Bila je to svadja, prepirka, prijetnje, a mi smo pokusali stisavati. Bez uspjeha. Steta, oko dvjesto postrojenih boraca, puno oruzja (oko stotinjak cijevi) i prva osamdesetcetvorka, “sijac smrti.” Moj prvi susret sa “sijacem smrti,” Bilo mi je zao sto nismo uspjeli, jer je to blia potencijalno jaka jedinica uz odred “Cole”. To je gorko iskustvo u organizovanju i ustrojavanju jedinica, odnosno, u radu sa ljudima u uslovima ovog vremena. Da smo se udruzili mislim da bi smo postigli daleko vise, bar u pocetnorn periodu. Ali sto se moze, moralo se dalje sa onlim sto je bilo moguce kollko-tollko ustrojiti. Lubardi je sve ovo tesko palo pa se, ispracajuci nas, izvinjavao, kao i veliki broj boraca koji su osudili postupke Smajica i Sandzaklije.
Cetnici su se svetili za poraz u Rohcima, dejstvujuci tenkom sa
Zaglavka, kote koja dominira nad kanjonom Drine u sirem podrucju Medjedje.
Nekoliko granata palo je u Hureme, gdje je pored Staba bilo i dosta boraca
smjesteno u nekoliko kuca. Zbog slabe maskirne discipline borci su
primjeceni i uslijedilo je granatiranje. Srecorn, posljedice nisu bile tragicne za
borce. Uslijedilo je izmjestanje jedinice iz tog naselja u sigurniju zonu.
Veziru Huremu, kod kojeg sam bio smjedten, rekoh:
“Najkasnije za sedam dana skinucemo onog “rogonju,” misleci na
tenk.
—————————————————-
Priprerne za odlazak na podrucje Crnog Vrha tekle su po planu definisanom po dolasku iz Gorazda u Medjedju. Prva stanica na putu za Crni Vrh bili su Dzankici, selo koje se gotovo popelo na planinsku zaravan prema Sjemecu i zaustavilo se na vrhu lijevka koji dodiruije nebo, gledajuci iz Medjedje. Tesko je izbaciti pogled do njega, a kamoli izaci nogom. Hajde, to je jednom. Predeverace se, mislio sam. Iz Crnog Vrha je stigla ekipa i ceka nas u Juzunovicima koda Dzankica. Kurir je donio poruku da je put prema Crnom Vrhu bio prohodan za manje grupe, izmedju cetnickih pozicija. Na sastanku staba zakljucismo da prebacivanje mora ici nocu i to vrlo tiho. Inace, nema prolaza. Organizovano se ispentrasmo na Stolac iznad Dzankica i tu pocesmo uredjivati logorsku prostoriju,. uz logistiku koja je bila bez tovarnih grla. Hrana i oprema se nosila na ledjima vojnika. Svako po nesto osim prvih, celnih izvidjaca i bocnog osiguranja. Ta kolona je po kretanju, redu i disciplini licila na vojsku, a po opremljenosti na prosjake. Obuca je vec bila izuzetno losa i raznolika, a odjeca jos kriticnija. Formacijska oprema je bila izuzetno rijetka i od sto boraca, jedan do dva su imali nesto sto je moglo liciti na formaeijsku opremu. Oruzje od tzv. “lunti” muzejske vrijednosti, iz kojih je bila prava hrabrost pucati, preko lovackih pusaka tzv. sacmarica, do poneke automatske i poluautomatske puske. Eto tako je bila oprem1jena kolona od stotinjak boraca koji su krenuli da stignu na Bajram do Visegrada i sprijece agoniju naroda, koju sam predvidio poznajuci cetnike i saznavsi sta su radili ovih petnestak dana u Visegradu i okolo njega, od onih koji su umakli ispod noza. Kurban-bajram bi mogao biti dan pokolja muslimanskog naroda od Visegrada do Zepe, stjeranih u tor u sirem podrucju Crnog Vrha. To podrucje izuzetno dobro poznajem. Tu sarn se rodio. Znao sam da to moramo sprijeciti po svaku cijenu. Ali kako? Zaglavak, Kocarim, Kopito, Han Brdo, Sjemec, Gornja i Donja Lijeska su uporista cetnika na putu prema Crnorn Vrhu. Kako proci nevidjeno, necujno 1 sa toliko ljudi izmedu njih, ili kako ih osloboditi? Nismo jos sigurni ni sta je sa Dzankicima, iznad kojih se nalazimo. Da li cetnici dolaze u njih? Znamo da narod u toku dana boravi u stijenama, a nocu obilazi kuce 1 uzima hranu, bjezeci u stijene ako vide cetnika na kilornetar. Jedinica je pojacana sa dvadesetak boraca iz Crnog Vrha koji su nama stigli u susret, prebacujuci se u noci, uz puno problema. U toj jedinici bijase Fahro Racic, moj komsija, sa kojim sam na pocetku agresije dijelio dobro i zlo i koji mi je pomogao u ustrojavanju jedinice u aprilu u Visegradu. Tu je bio 1 Nezir Mesic koji je komandovao ovorn jedinicom. Bi mi drago sto ih ponovo vidirn, kao i mnoge druge, uglavnom meni poznate komsije i prijatelje, a i zbog oruzja koje su imali. Sada smo puno jaci
Fahro, Nezir i ostali mi ispricase sta se desavalo u vrernenu moje odsutnosti u vremenu od cetrnaestog aprila do danas u i oko Visegrada,
—————————————————-
Njihovo tesko kazivanje nekih istina mi je docaralo slike cetnickih paljenja i rusenja nasih sela, odvodjenja sposobnih muskaraca u raznim pravcima, mucenja i ubijanja na javnim mjestima, u podrumima, zatvorima i logorima. Da su makar pruzlli organizovani otpor, pa tako i poginuli, lakse bismo svi to podnijeli. Sa mladjim zenama je uzasno postupano, a prljava grupna silovanja Visegradjanki Bosnjakinja ostaju zlocin najsurovije mrznje i zivotinjskog izivljavanja. Slusao sam sve teske price ocevidaca, a u meni se stvarao cudan pritisak, kao da mi koza postaje pretijesna. Kao da cu eksplodirati. Uspio sam se smiriti tek kada sam nehoticno udario glavom o direk brvnare u kojoj smo razgovarali, u selu Juzunovici, izmedju Dzankica i Bogdasica. Ispricane istine mi pomogose da dobijem novu snagu, ali i zelju, da po svaku cijenu za Bajram stignemo u Crni Vrh.
Posto je obezbijedjena logorska prostorija, u stabu je na blic-sastanku definisan rad. Odmah smo izvidili naselje Dzankice i predio okolo naselja. Kada sam saznao da je selo prazno, insistirao sam, radi kise i hladnoce, da se vojska smjesti u kuce. Tako je i bilo. Postavljena je jaka straza oko sela. Mjestani su potpuno iznenadjeni komentarisali od “Bog vam pomog’o, cuvajte se, pobice vas sve” do “neka i njima neko stane na put, vakat je.” Ipak, mjestani su i sutradan opet bili u stijenama. Nismo ih uvjerili da smo mi tu da stanemo u kraj tim zlikovcima. Prvo cetncko uporiste koje smo morali rijesiti bio je Zaglavak . Skinuti cetnike sa tog krova kanjona Drine. Ali kako?
Zaglavak,planinskom travom obrasla visoka zaravan, duzine jedan i po kilometar, a sirine oko jedan kilometar, sa naglasenom kosom na srednjem pojasu, djelovala je neosvojivo. Takav utisak sam stekao u prvom izvidjanju na koje sam posao sa Sacirom Tvrtkovicem, sumarom po profesiji, hrabrim i hladnokrvnim borcem, koji je ovo podrucje poznavao kao svoj dzep. Nisam imao rjesenje kako bismo bez zrtava oslobodili Zaglavak. Sa oruzjem koje smo imali, nije bilo sanse da startamo prema Zaglavku direktno. Drugog dana izvidjanja utvrdismo da postoji rjesenje, a to je zasjeda tenku ili smjeni cetnicke jedinice.
Nastavice se