Osnivanje Opcinskog staba TO
Saznavsi da sam stigao, grupa starjesina koja je cekala u Crijepu, pozvala me na sastanak i da se vidimo nakratko. Grupu je predvodio Mehmed Tvrtkovic-Trte, koji je bio u Stabu TO Visegrada kada je u aprilu neprijatelj napao, a nakon angazovanja Uzickog korpusa i zauzeo Visegrad, zatim Nedzad Muhic (rezervni kapetan), te Nihad i Nijaz Dizdarevic (takodje rezervne starjesine) i Avdija Sabanovic, brat poznatijeg Murata Sabanovica. Dosao sam u Crijep jako umoran, nekim ficom uz eskiviranje barikada na putu koje su bile postavljene za slucaj napada cetnickih oklopnih i motorizovanih jedinica. Pored navedenih starjesina u Crijep su stigli i borci, njih oko osamdeset, sa raznih podrucja opcine Visegrad, medju njima veliki broj meni poznatih prije agresije. Srdacno sam se pozdravio sa svima, a onda je na brzinu uslijedio sastanak, na kome je Mehmed Tvrtkovic imenovan za komandanta Staba TO Visegrad, uz odustajanje Nedzada Muhica koga je predlozio Nihad Dizdarevic, sto je prihvaceno. Bio sam saglasan, mada mi Mehmed Tvrkovic Trte nije izgledao kao neko ko moze da podnese teret komandanta u ovom vremenu. Mene su predlozili za komandanta jedinice odreda “Cole” koji je dobio naziv po rahmetli Covrk Halidu. Od ovog momenta pocela je da se stvara nesto zesca disciplina, ustrojavanje jedinice i pravi vojnicki zivot sa svim sadrzajima koje smo morali inprovizovati: od logora, ishrane, jutarnje smotre, do priprema za izvodjenje i izvodjenje borbenih dejstava. Cetnike sam vidio na Zaglavku, dominantnoj koti na podrucju Medjedje, 1383m. Saznali su da smo stigli, da li preko nekog Suljkana Cubare ili su sami utvrdili, ne znam, ali su uputili nekoliko tenkovskih granata da nas zastrase. Naravno da nisu uspjeli. Stab se svakodnevno sastajao u vecernjem terminu, analizirao rad u toku dana definisuci zadatke jedinica i svakog clana staba za naredni dan.
Cesto sam sa borcima neobavezno caskao i u jednoj takvoj prilici nisam htio odgovoriti na pitanje jednog borca:
“Kada cemo u VIsegrad, komandante?”
Pitanje je ponovljeno na informisanju. Odgovorio sam:
————————————————–
“Na Hadzilajski bajram cemo piti kahvu na Rujevicama.” Rujevice su mjesto pet – sest kilometara nizvodno od Visegrada, na lijevoj obali Drine, kojem se svake godine sestog maja okupljao veliki broj gradjana, vecinom Muslimana, druzio se, veselio i tefericio.
Na to su borci aplaudirali, ali vidio sam na izrazu lica, da nisu uvjereni da ce se to obistiniti.
I dalje je bilo onih kojima nije mogao niko komandovati, umisljeni a cini mi se i previse odvaznih, ali i sitnicara kojima uvijek nesto nije odgovaralo: ili hrana, ili smjestaj, ili nesto trece, pa su dezertirali za Gorazde. Ostalima nije smetalo sto nemaju, takoreci, nista, da ostanu u jedinici primjerno izvrsavaju naredjenja. Prvog juna 1992. godine sam dosao u jedno jace iskusenje: moj borac Samir Sabanija, koji nakon sto je dobio kaznu pritvora od jednog dana, odbija sva naredjenja i ne postuje komandu, a sa mnom trazi razgovor. Kada je dobio kaznu od deset dana, psovao je, a kad su mu pusku htjeli uzeti policajci, nije dozvolio to rekavsi:
“Da ga vidim ko ce mi je uzeti!”
Kada sam ja to pokusao, usimjerio je cijev prema meni. Prilazio sam mu gledajuci ga u oci i govorio da se ne igra, da je mora predati. I nije se poigrao, mada je bilo gusto. Otisao je u pritvor. I taj primjer je u mnogom uticao na dalje stvaranje discipline u jedinici.
Nastavice se