Gorazde – Kopaci – Medjedja
Na pocetku agresije moglo je biti mnogo ubacenih spijuna, jer se nije moglo kontrolisati ko je ko, pa se sumnjalo u sve koji nisu dobro poznati zvanicnicima u Gorazdu, a narocito u izbjeglice. Mene su pratili, jer sam, rekose, bio puno sumnjiv, zato sto sam vrlo kasno dolazio u Backe, gdje je porodica stanovala, sto sam izgledom vise podsjecao na cetnika (zbog brade najvise), te sto sam se trudio da sto vise cujem, vidim i saznam. Tako je Mersed Prljaca, starjesina koji je zaduzen za stanje na tom podrucju komandovao jedinicorn iz Bacaka, a imao je naviku da kaze “boziji covjece pa tek onda da izrekne zeljenu misao, poslije Babe rekao nekome od onih koji su sumnjali u mene:
“Pa, bozji covjece, on je cetnika rukama ubio i ti jos sumnjas! Budalo jedna!”
Tako sam prestao biti sumnjiv za Bacane, ali ne i Kopacane, koji su provjeravali u stabu od koga sam poslan da im pomognem u pripremi bitke za Borak brdo, sto me je odusevilo. To je bio pravi profesionalizam sa jedne strane, a sa druge strane, nepovjerenje u jednog od clanova staba, gospodina Ekrema Hubijera, koga su svi poznavali i koji je dosao sa mnom u Kopace koristeci noc za neprimijetan dolazak.
Jedinica se odmorila dan-dva poslije Babe i ponovo izvrsava odbrambene zadatke i intervencije u uzem gradskom pojasu. U jednoj takvoj intervenciji, Bekto je, sa vec formiranom svojorn grupom diverzanata, ostao odsjecen u hotelu “Gradina” 12.maja oko podne. Cetnici su bili sasvim blizu ulaza u hotel sa dviju strana. Pelam je na terenu izvrnuo nogu i zamolio me, vise nego sto je htio narediti da, ako mogu, sa svojima sto prije uletim u “Gradinu” i da izvucemo Bekta, Enesa Bezdroba i ostale, ako su zivi. Uz puno problema u pretrcavanju,jaku artiljerijsku i pjesadijsku vatru, koristeci svaki zaklon, pa i najmanju masku, prebacilo se dvanaest boraca do”Gradine.” Kada smo stigli, Bekto nas upita sto smo se oznojili, a kada rekoh, nasmija se i rece:
“Ovi su misevi, mogu ja to rijesiti. Dodji da vidis!”
Vidjeh cetnika koji lezi kod objekta na prolazu u haustor susjedne zgrade. Vec su odvukli neke, a meni je problem kako da dodjem do oruzja koje su ostavili. Na cistini je, a to sigurno kontrolisu. Razmisljali smo i rijesili. Uzecemo mermerni sto i gurati kao zastitu ispred sebe, na konobarskim kolicima do prvog RB i snajperske puske, uz podrsku sa vise spratova iz pjesadijskog oruzja. Uspjesmo to uraditi bez problerna, a Bekto, ko pravi domacin, pocasti nas picem. Nakon sto se sve stisalo, vratismo se u bazu. Pelam je mislio da smo i mi zaglibili pa se obradovao vidjevsi da idemo i da smo veseli. Svaki dan je bio jos tezi od prethodnog. Sve je manje
—————————————————
municije, a cetnici uvode sve razornija orudja u dejstva. Ono sto
zarobimo pokusavamo maksimalno iskoristiti, ali je to ipak premalo da odbacimo cetnike od Gorazda. Svi smo se obradovali kada su Kopacani sprijecili cetnike u uniformama JNA da prodju i porobe ih. To je bio veoma hrabar potez i odvaznost -kakve nije bilo do tada. Cetnici su pretrpjeli velike gubitke. I to oni cetnici, koji su sprijecili evakuaciju ranjenog Halida Covrka rahmetli i mnogo drugih. Eto, stigla ih je kazna.
Kada smo culi da je zarobljen i prvi PAM na Stocu, 7.rnaja 1992.godine, i kada je u Gorazdu popravljen, bila je to velika radost. Mislili smo, moci cemo uzvratiti cetnicima zesce. Ali, meci su se brojali na komad i sve je stalo u jedan redenik, pedeset komada. Eto, to je nasa nada da zastrasimo cetnike orudjem. Neko ga nazva “mudonja.” Tako osta sifrovan u narednom periodu. Mada je stalno popravljan, imao je svoje efekte, koji su ipak bili znacajni. I poslije toliko belaja, neki nasi ljudi su vjerovali u JNA, tako da ih je bilo tesko razuvjeriti. Zbog takvog razmisljanja upravnika vojnog skladista “Soca,” Sabrije Causevica, Meho Drljevic i ja smo imali problema da preuzmemo sesnaest pusaka, koje ce nam puno znaciti u borbenim dejstvima. Polovinu je dobila moja jedinica, koja je stigla da pomogne kopackoj jedinici u oslobadanju prostora prema Trovrhu. Nisam bio zadovoljan, kao ni Hodza ni doktor, jer je dio boraca, zbog navodno slabih uslova u selu Kostenik, otisao i nije uopste ucestvovao u borbenim dejstvima, koja su vodjena sutradan ujutro, samo radi bolje i potpunije pripreme i dodatnog izvidjanja. Bilo mi je tesko da prihvatim da me ne postuju svi borci u jedinici, ali nisam imao mogucnost da to postignem, dok je u drugim jedinicama to bilo losije i disciplina nije bila ni blizu onoj koja je vladala u mojoj jedinici. Nisam mogao da odustanem od ucesca u borbenim dejstvima 22.5. na Borak brdu, ali sam bio jako ljut na borce koji su odustali. Rekao sam im da se ne pojavijuju vise u stroju ove jedinice i da ce odgovarati. Kome? Ni sam nisam znao, jer i nisu imali kome. Ovih dana uzi tim komande jedinice je ucinio sve da borci budu siti, odjeveni naoruzani. Malo smo mogli uciniti. Ipak, svi domacini su uradili ponesto. Neki, doduse, zanemarljivo malo, a neki izuzetno puno, da pomognu da jedinica zivi i bori se.
Polovina moje jedinice je ucestvovala u bici koja je izvedena uspjesno, ali nepotpuno i uz malu zbrku, u sadejstvu sa nasim jedinicarna.
Cetnicima je to bio jak udarac. U tjo bici jedinice iz Kopaca, pod komandom Meha Drljevica i njegovih komandira Muja Celja i Selima Hadziavdica, su odradile veci dio zadatka, a nasa jedinica nije mogla ostvariti sadejstvo sa tim jedinicama, koliko zbog nedostatka sredstava veze (nismo ih uopste imali u borbenim dejtstvima), toliko i zbog sirine prostora i magle. I u toj bici, kao i u napadu na, Babu, bila je jedina zena u nasoj jedinici, Dijana Marinova,
———————————————-
pokazavsi da je hrabrija i od onih mojih desetak boraca koji su odustali, i od mnogih drugih mjestana koji su takodje uhvatili krivinu.
Ukupno, poslije ovih dejstava sam bio razocaran u moje borce jer svi su prije ulaska u jedinicu prihvatili da im komandujem i potvrdili, umjesto zakletve, da ce se boriti slusajuci komandu i postovati pretpostavljenog. Uticaj doktora, kao vec prihvacenog autoriteta i Hodze na njih je bio veliki, veci nego moj, cini mi se, tako da su oni poslije dejstva u Kopacima uspjeli borce-dezertere razumno vratiti u jedinicu. Dao sam im do znanja da je preduslov da idu ka Visegradu uz moje komandovanje, da besprijekorno izvrsavaju sva naredjenja.
Prije polaska prema Visegradu, u Medjedju, izvrsene su potrebne pripreme jedinice, a Hodza je otisao da sagleda stanje i vidi ima li mogucnosti da se jedinica prebaci i smjesti u Medjedji. U medjuvremenu, saznao sam da su u zbjegu koji je stigao iz Cajnica, i roditelji moje supruge. Pronasao sam ih i dopremio u Backe kod Fatime, tako da su bili sa Dzevadom i Amilom. Zajedno im bilo je sigurnije i lakse sve podnijeti.
0 roditeljima nisam cuo nista od kraja aprila, ali sam cuo da cetnici, u Visegradu i oko njega, odvode mladje rnuskarce u nepoznatom pravcu, da ubijaju civile, da pale kuce i siluju zene i djevojke izivljavajuci se na najsvirepiji nacin i na kraju, ubijaju. Pribojavao sam se odmazde ako saznaju da ja vodim ovu nasu jedinicu. Ubice mi roditelje i gluhonijemu sestru koja je ostala sa njima u selu Drokan, ali nisam razmisljao da odustanem. Znao sam da ih jedino borbom mozemo spasiti. I Bosnu. I Visegrad. A vrijeme je islo strasno brzo, tako da nisam imao kada razmisljati o mnogo cemu, osim da planiram rad jedinice i pripremam se za buduce napore.
Hodza je podnio izvjestaj o stanju u Medjedji i uslovima za prolazak jedinice i boravak na tom podrucju. Ukupno, sve je bilo povoljno. Nakon sto su porazeni u pokusaju ulaska u Kopace, vojnici JNA su povuceni sa Ustiprace, tako da smo poslije 20. maja mogli asfaltom od Kopaca za Medjedju, osim dijela puta naspram sela Trbosilje, odakle su cetnici dejstvovali po asfaltnom putu. U Medjedju smo stigli po grupama, izlazeci iz Gorazda kroz Hubijere do Kopaca, a onda je bilo lakse.
Rekoh porodici da me nece biti mjesec, mozda i dva, poselamim se sa svima i odem za Medjedju.
Jedva sam cekao da stignem u Medjedju, ni sam ne znam zasto. Kada su nam rekli da nas ceka nekoliko starjesina i dosta vojske, mojoj sreci nije bilo kraja. Shvatio sam da cemo moci da se odupremo cetnicima i da tu branimo Bosnu, a narod koji je jos ziv u sirem podrucju, da spasimo od cetnickog divljanja.
Rekose da radi telefonska veza sa Visegradom i da mogu provjeriti sta je sa mojima. Okrenuo sarn broj telefona u mojoj kuci i cekao. Telefon je
—————————————————
zvonio, a moje srce je sve jace udaralo. Medjutim, niko se nije javljao. Pozvao sam Halilov (bratov), broj. I ponovo zvoni. Javi se majka, veoma iznenadjena. Cuvala je stan da ga neko ne opljacka, nadajuci se da ce ovo zlo ubrzo prestati. Trudio sam se da razgovor kratko traje i da shvati da mora bjezati iz grada. Shvatila me je i prenijela ocu i svima koje je mogla obavijestiti, jer cetnici su ubijali sve sto se krece. Kada mi je rekla da ce uraditi sto kazern, bilo mi je puno lakse.