S pjesmom do slobode
Ono sto su cetnici cinili iznenadnim granatiranjima Cesto je bilo vrlo tragicno, a tragedija je bila veca sto su osobe, koje ginu ili ostaju invalidi bile mladje. Njih posmatraci UN-a nisu puno opterecivali. Oni su sva primirja krsili kada pozele, cak su gadjali strogi centar i objekte u kojima su posmatraci UN-a smjesteni. Mozda su zeljeli da ih zaplase i istjeraju. Nasi diverzanti su ponekad morali pokazati da prljavi podmukli artiljerijski napadi treba da stanu, odlazivsi u dubinu POT (privremeno okupirane teritorije), vojnicki izvrsivsi diverzije i to iskljucivo na vojne ciljeve. Tada su cetnici razmisljali kako i koliko ce granatirati. Ponekad su u gnijevu zbog poraza istresali i vise granata, ali znatno cesce reakcije u nastavku agresije su bile strah da im se ne ponovi i ne uzvrati diverzantskim napadom. Mnogo je bilo pravih diverzanata po hrabrosti, ali vrlo malo skolovanih oficira koji su mogli
—————————————–
osmsliti i voditi diverzantska dejstva. Medju najboljim oficirima tog profila bio je Ferid Dizdarevic Dizdar sa kojim sam cesto razgovarao o tim dejstvima i nasim mogucnostima. Ovih dana me izvijestio da je takvih aktivnosti bilo i da su rezultati desetak poginulih neprijateljskih vojnika i nesto zarobljenog MTS-a, a da su nasi svi zivi i zdravi da je aktivnost izvrsena u njegovom kraju u okolini Cajnica. Dizdar je, inace, ulivao svojim stilom rada, ponasanjem pa i fizickom pojavom, puno povjerenja borcima a meni je djelovao hladan i tih u obicnom nastupu, ali u borbi je bio brz energican i razborit. Vrlo strucan rezervni oficir iz okoline Cajnica, poznavao je izvrsno teren, valjda, kao lovac i zaljubljenik prirode. Vitka stasa, suha lica, djelovao je iscrpljeno, uvijek vise nego sto je doista iscrpljen, a mogao je savladati sve fizicke napore samo da zadatak izvrsi. Njegova snaga je nicala iz njegove volje i bitno je da on to odluci uraditi i to je uradjeno. Po ovom posljednjem je bio prepoznatijiv i cijenjen. Uvijek je imao vise dara za napade, a specijalnost su ipak bili diverzantsko izvidjacki zadaci, dok je odbranu kao i veliki broj odvaznih boraca, sa manje volje prihvatao. Vjerovatno je trazio sansu za slicnu poziciju u borbi sa blize distance, mada nikada do sada nije mogao imati niti municiju, niti naoruzanje i opremu kao cetnici, i sto je najbitnije previse je volio Bosnu i njen narod da bi dozvolio da nestane jednog ili drugog. Durakovie Ramiz, komandant 43.drinske brigade je uz njega imao sigurnost i svoju korekciju u mnogim elementima, a narocito u prilagodjavanju suhe vojne teorije ovdasnjoj praksi. U svim tezim situacijama Durakovic se oslanjao na Ferida Dizdara sto mu je, u mnogome, olaksalo vodjenje jedinice i to je, cini mi se, znao cijeniti uzvracajuci visoki nivo postovanja Dizdaru. Njih dvojica su bili odlicna kombinacija za uspjesan rad u ovim teskim uslovima. Potpuno su se dopunjavali. lpak, neke razlike su postojale, ali su bile po strani i ispoljavane su vrlo rijetko.
Dizdar je kao borac i komandant dolazio u vrlo kriticne situacije, ali je iz istih izlazio ponekad uz laksa ranjavanja. Sada ponovo pokusava da pripremi nova dejstva u svom stilu, ali da ih ukomponuje zajedno sa dejstvima ostalih jedinica shodno zadacima dobijenim na sastanku nacelnika stabova brigada, a po naredjenju komandanta IBOG-a. Bilo je medju oficirima starjesinama koji su zauzimali i mjesta komandanata brigada, onih koji su jos kao da je’92. i pocetak agresije govorili:
“Nemojte da diramo cetnike, oni ce nas napasti ako ih diramo, a ako ne, onda mozda i nece.”
Dizdar, Klinac, Zenga, Zaim, Ferid Buljubasic, Zakir, Hodza Zaim Kustura, Drljevic, velika vecina starjesina i ja smo bili razocaraiii takvim razmisljanjima i takve komentare smatrali neozbiljnim. Pa zar smo ih dirali napadali i ubijali prije nego sto su poceli sa agresijom.
———————————————
Cesto sam u obilasku ranjenika dozivljavao da propratim operacije. Ponekad nisam znao ni ime borcu, ali sam sa njim prezivljavao svu njegovu muku ostajuci dugo u noci da bih pomogao svojim prisustvom da prezivi. 25.09.`93. sam slucajno svratio Kemi Korjenicu i poslije takvih operativnih zahvata vidio njegov veliki premor i premor kolega ljekara. Zelio sam ih iznenaditi i pocastiti, ali nisam imao ni kahve, a ni cigareta. Doktor Korjenic je covjek sa kojim sam mnogo puta do sada razgovarao, koji me uvijek tako srdacno i toplo primao i ponekad pozivao da cuje sta ja mislim o situaciji obicno kada je bilo kriticno ali i da ispricam o uspjesima u bitkama koje smo vodili a ja komandovao. Znao je insistirati da dodjemo kod njega obicno Prle i ja i u miru o svemu porazgovaramo, uz dobar rucak. Sada, taj moj doktor sav iscrpljen, rece djecaeki:
“Za kahvu i pravu cigaru bih dao sve sada, vratila bi me u zivot.” Rekao sam mu da zurim kuci i da cemo se vidjeti sutra, odnosno danas popodile jer je vec bilo oko 1 poslije ponoci. Otisao sam do Kema Kuljuha, uglednog Gorazdanina, i rekao da mi za obraz treba, a on me je pogledao i prokomentarisao:
“Za tvoj obraz Kemo ima kutiju Marllbora i kesicu kahve” bijase brzi odgovor.
“Kako da se zahvalim?” upitah.
“Ti si se vec zahvalio” odgovori i pozva me da sjednemo, a znao je da zurim.
“Hvala, zurim, vidimo se”, rekoh i pravo u bolnicu a doktor Kemo se iznenadi i komicno upita:
Sta si zaboravio?” “Da nisi dos’o zbog neke od ovih sestara?”
“A znas ti dobro doktore da ja nisam od tog posla,” odgovorih mu sto sam ozbiljnije mogao, a on se nasmija i dodade:
„Vi komandanti nijedan niste, samo su doktor Kemo i ostali doktori. Obradovao sam ga, a i njegovu ekipu, tako da su bili kao djeca radosni. Uspijeli su savladati umor i ostali da gustiraju svoju iznenadnu pravu kahvu i pravi Marllboro.
Ono sto je 26.09.93. pobudilo moju nesto vecu paznju, a i mnogih gradjana Okruga Gorazde, to je bio uz pomoc UNPROFOR-a organizovan odlazak poslanika na sjednicu Skupstine u Sarajevo. Otigao je i Cocalic Fikret, vjerovatno po zadatku i dogovoru, a Nijaz Nuhanovic je morao nogom i to sa glavom u torbi. Bitnije od svega ostalog je bilo to da ce ljudi, poslanici iz Gorazda, konacno imati priliku da kazu sta se desava u gorazdanskom paklu a to ce, nadam se, uozbiljiti svjetske sile da Gorazde u okruzenju ne bude klaonica po njihovom odobrenju ili pred njihovim ocima. Narod je to ovako komentarisao: Sto ode onaj i oni i sta ce on pricati i koga
——————————————————
ce predstavljati.” Kao da su htjeli odabrati nekoga ko ce govoriti po tabijatu tog naroda, ali to ne pije vode i nece jos piti, bar dok je ovo okruzenje.
Povratak ekipe je uslijedio za nekoliko dana, ali Cocalic Fikret se nije vratio, sto je uzburkalo Ratno predsjednistvo Opcine Visegrad, a malo i narod, pa je bilo razlicltih komentara. Sepo, Abdel i Esad Ohranovic su trazili da razgovaramo o novijim momentima nakon dolaska ekipe iz Sarajeva, sto sam zajedno sa Hodzom prihvatio i dobio puno vrlo znacajnih informacija, a pitao sam samo: “Da li ima namjera da se u Gorazde upute znacajnije jedinice i MTS ili deblokira Gorazde i kako”? Odgovor je bio: “Ima, ali ne znamo kada i kako.” Jebaji ga, ko da mi nista niste rekli”, rece Hodza Zaim Kustura i nastavi rondati u svom stilu. Ja sam ovo jos jedno obecanje i najavu prihvatio s puno rezerve. Sa predstavnicima MUP-a Gorazde smo povremeno odrzavali sastanke Ferid Buljubasic i ja, a povremeno i ostali clanovi Komande IBOG-a i razmatrali mogucnosti zajednickog djelovanja u savladavanju nekih bitnih problema. Jedan od jako naglasenih problema koji su pravili borci iz svih brigada, a ponajvise iz 1.Svbr bio je upad u stanove, prazne, poluprazne ili napustene kuce bez ikakvih papira, rjesenja. Predstavnicima MUP-a su pristizale zalbe, uglavnom na Visegradjane. Kada bi intervenisali ili izvrsili uvidjaj sluzbena lica su na pitanje, sto, ste uselili ili sto ste provalili, dobijala odgovor gotovo identican od svih a to je: “Reko Sejdic da provalimo ili da uselimo”, i onda se tu prica zavrsavala.
Sada se predstavnici MUP-a pitaju jesam li ja to stvamo rekao svima i zasto, ako jesam, i njih nisam sluzbeno obavijestio o tome. Bilo je slobodnijih, pitanja zasto podrzavam nered i to bi odguralo do optuzbi veceg stepena da nisam prekinuo i rekao da su se ljudi snasli, zloupotrijebili moje ime, ali da ih ipak ne treba sutnuti na ulicu vec naci rjesenje, kao i to da sam svima koji su me pitali rekao da probaju potpuno legalnim putem i da cu im pomoci u takvom postupku, a ako bude problema da, izvjeste, Komandu ili svög pretpostavljenog. Dugo su ova pitanja rjesavana a Visegradjani nosili zvono provalnika u stanove pa i ja u ime Visegradjana, odgovoran ili neodgovoran. Rjesenje ovog i slicnih problema dogovoreno je zajednickim angazmanom MUP-a i Komande IBOG-a, ali ja sam ostao onaj koji sugerise, ili cak i omogucuje provalu, stiteci one koji provaljuju u stanove i kuce, najcesce prazne i najcesce cuvane za one koji su, eto, otisli pa ce se vratiti i dobro zahvaliti svojim cuvarima. Njihove kuce i stanovi bi trebali biti skuplji, do sada je to bilo tako, od spasa zivota. Slozili smo se da te kuce i stanovi budu legalno useljeni sto prije, uz potpunu proceduru i postivanje propisa, a narocito prava na licnu imovinu. U Bericu je, u organizaciji 1.Svbr i nekolicine entuzijasta, Sabahete, Berija, Bahre, Ministra i ostalih, pripremljen muzieki koncert pod nazivom: “S PJESMOM DO SLOBODE”. Koncert je protekao u dobrom raspolozenju, a trajao je puno vise öd predvidjenog
———————————————-
vremena. Svaki skup muzicara, svaka festa je za mene bila jos jedno sjecanje na rahmetli Adema-Adija. Vecina muzicara su bili njegovi prijatelji i neizbjezna tema su bila sjecanja na predratna druzenja, a kada se prica zavrsi ostajao sam u svojim razmisljanjima i svom bolu. Sta bi bilo da nisam ostao u Gorazdu? Sta bi bilo da sam rekao Adiju da ne dolazi ovamo? Bio bi ziv. Na kraju, rijecju sudbina, samo malo ublazim krivicu ali ne i tugu.
Nastavice se