SIGO ’93 – Fenomen nepokrivenog duha
Snagu i nadu u uspjehe su mi vracali entuzijasti poput Emira Avdica Ministra i slicni, koji ne mogu klonuti duhom, vec uvijek zele i cine vise od ocekivanog.
Gorazdanin Junuz Vlajcic Junga je svoj entuzijazam iskazao na afirmaciji sportskih takmicenja u ovakvim uslovima i zajedno sa ekipom istomisljenika, poceo pripremati SIGO igre /Sportske igre Gorazdanskog okruga/, od mene je dobio cestitke za ideju, a svakako, i potrebnu podrsku.U razlicitim disciplinama bi se takmicile ekipe svih opcina Okruga Gorazde, sto je bila jako dobra zamisao.
Slag na sve bi bila prva nogometna egzibiciona utakmica na velikom stadionu: Gorazdanski (bivsi Radnicki) i ekipa IBOG-a. „Sta mislite vi o tome?” upita Junga i doda: Mozda biste vi mogli biti selektor ekipe IBOG-a ili cak i igrati”. Malo me je nasmijao jer ja nisam nikada igrao veliki fudbal pa ne bih da to bude na takvoj utakmici, ali sam prihvatio da odaberem i pripremim ekipu za tu utakmicu.
Jedan od bitnih problema koji je nama oduzimao puno vremena i stvarao dodatne poteskoce je bio i koristenje KT – radio uredjaja za ostvarivanje veze izvan Gorazda bez ikakvog reda i sa naglasenom slobodom razgovora o svemu i svacemu. Tako su oticali vrlo znacajni podaci o nasim jedinicama, stanju u njima, ukupnom stanju cak i pojedincima. Moralo se uraditi odmah nesto da se isto sprijeci, ali neki od uredjaja van institucija su bili kod tesko dodirljivih pojedinaca pa je bilo velikih problema tako da se planiralo i prisilno oduzimanje KT uredaja. Kada su se u zastitu pojedinaca stavili odredjeni predstavnici kljucnih institucija onda se od toga odustajalo sa altemativom da se izda naredba o zabrani rada preko tih uredjaja. Kada se bura stisa opet se pojave ti koji su obecali da ce postivati naredbu, ali se sada bar vise vodio racun o tajnim podacima i bezbjednosnoj kulturl. Neki, kao vec smijenjeni nacelnik veze u IBOG-u Zaim Zuga, su u svom amaterizmu pretjerivali i vrsili odredjene sluzbene poslove preko uredjaja u svom stanu, cak i u toku dejstava, koristeci i motorole, odnosno, UKT uredjaje vece snage, pokusavali dati doprinos prisluskivanjem i dojavama o neprijatelju ili ometanjem istog. U ovim radnjama bilo je i njegovih provokacija pojedinih vezista iz 1.Svbr pa i prema meni, doduse, nikada direktno ali ukupno u tom njegovom radu korisnog je bilo vise. Zuga se vjerovatno malo lijecio tim provokacijama u obicnim lahkim situacijama, a u tezim pokusavao pomoci. Bilo je medju vlasnicima uredjaja i onih koji su mudro, slusali i vrlo rijetko se javljali, a htjeli prvenstveno imati sto vise informacija o tome sta se prica u Gorazdu i to samo o njima licno, a ne da bi ih koristila bilo koja od institucija u Gorazdu. Rad tih osoba je bio vrlo profesionalan a kontakti sa znacajnim
—————————————–
ljudima, prijateljima i rodbinom, vrlo rijetki i najcesce specificno sifrovani. Kada smo napravili rezultat na zastiti tajnih vojnih podataka, komandant i ja smo analizirali sta mi poduzimamo da dodjemo do znacajnih podataka o neprijatelju. Najvise podataka smo do sada dobijali na osnovu izvrsenih izvidjanja neprijateljske 1/o i dubine PZT. To je jedan od najtezih nacina a podaci su bili vrio uvjerljivi i obicno su potpuno potvrdjivani u pripremi ili izvrsenju b/d. Moj prijedlog da formiramo sto prije “prislusni centar” sa osnovnim zadatkom prikupljanja podataka o komunikäciji neprijatelja sredstvima veze i obrade istih u obavjestajnom organu, a kasnije i u operativnom, pretocen je u zadatak meni sa rokom odmah. Cetnici su, valjda misleci da ih mi ne mozemo ili ne znamo pratiti, ponekad i otvoreno komunicirali sto je nama donosilo bitne podatke i cime smo se koristili maksimalno. Bilo je puno gnjavaza oko tehnickog opremanja centra, ali se uspjelo, uglavnom, povlacenjem uredjaja iz brigada. Nazalost, to je bilo najlakse izvodivo jer onim, koji su cuvali privatne uredjaje a vjerovatno ih nisu kupili vec zalapili, bi covjek lakse oko izvadio nego uredjaj oduzeo, a tek da sami daju, nema sanse. Ipak, prislusni centar je poceo funkcionisati a podaci koje smo dobijali su bili vrlo znacajni. To je bila ujedno i kontrola nase komunikacije sredstvima veze a rezultat je bolje postivanje naredjenja u vezi s komunikacijom sredstvima veze i maksimalna disciplina na istim, bar kada su u pitanju uredaji jedinica, brigada.
Predstavnici Ratnog predsjednistva Opcine Visegrad su ubijedili Esada Ohranovica cije su sposobnosti u ekonomsko-komercijalnoj oblasti vrlo velike, da se pridruzi ekipi koja iz hladovine kritikuje rad i kritikom pokusava doci do potrebnih poena, a ne nekim znacajnijim konkretnim radom. Od konkretnog rada i djelovanja prema borcima i narodu imali su samo podjele odredenih paketa hrane i opreme, koji su vrlo rijetko stizali u Gorazde. I u tom radu su pokazivali svoje slabosti, posebno gdje su imall mogucnost da odaberu svoje miljenike, dousnike, glasace i telale koji ce pricati ono sto oni kazu, uglavnom, protiv drugih cestitih ljudi koji su im kao takvi smetali. Ponekad se desavalo da kategorije ljudi za koje je namjenski izdvojena pomoc ne dobiju, a dobiju prethodno nabrojane, mada su najcesce dobijali u raspodjeli kao opcina nesto veci broj paketa. Eto, to Avdiji, Trtetu, Dinetu i ostalima nije bilo dovoljno. Imali su svi ponekog svog da pripaze. Sve to nije bilo dovoljno podlo pa su neki kao Avdija Sabanovic onima koji se pobune trazeci svoiu pomoc (paket i slicno) davali odgovore pune ironije i osvetnickog hira kao sto su :
“Neka ti Sejdic da, ti si njegov, eno ti ga, idi njemu, on ima sve, ali ne da. I Hodza, oni su te doveli do toga, s njima ti je sin i poginuo.” Razljuceni i povrijedjeni ljudi su svakako reagovali a neki pribraniji su davall i ovakve odgovore
—————————————–
“Jeste, oni se bar bore. S tobom je mogao poginuti samo u lopovluku, lopove jedan…” i onda je paket ostao Avdiji. Tek kada bi neko znacajniji intervenisao, Avdija bi se povukao. Prema meni nije ispoljavao neku hrabrost, a ja se nisam upustao puno u prepirku. Kratko sam ga u eventualnim situacijama “sutnuo” od sebe jednom rijecju i ozbiljnim stavom.
Eto, u takvu ekipu je usao Fikret Cocalic a sada i Esad Ohranovic. Hajde, valjda ce se korigovati.
10.09.`93. obradovan sam vijescu da je Muaz Hadzic, Gorazdanin koga se sjecam po voznji oklopnjaka u pocetku agresije, sa jos jedanaest momaka – boraca, stigao bez problema iz Sarajeva, preko Igmana, za sest dana u Gorazde. To je bila jos jedna potvrda mogucnosti dolaska manjih pa i vecih jedinica na ove prostore, ali i odlaska sa istih organizovano ili samovoljno, cega sam se pribojavao. Iz razgovora sa pristiglim borcima dobijene su znacajne informacije o cetnicima koje su govorile da oni ne ocekuju vise prolaze nasih jedinica kroz tako veliku PZT jer to vjerovatno smatraju vecim rizikom ili neizvodivim zadatkom. Ucrtana je marsuta kretanja. Nijaz Nuhanovic, nacelnik obavjestajnog organa u IBOG-u je posebno puno radio na prikupljanju podataka sto sam ja shvatio kao zelju da pronadje neka rjesenja za ubacivanje jedinica na ovaj prostor i predlozi ih meni. U pocetku je to i bio njegov jedini cilj, ali kako je vise ulazio u marsutu moguceg puta, tako je sve vise razmisljao o svom odlazku. U dva-tri navrata me pitao kakve su sanse za njegov odlazak do Sarajeva i dobijao odgovore da sada nema objektivno nikakvih mogucnosti bez velikog rizika da se prodje do Sarajeva, a da ja ne mogu odobriti takav odlazak bez minimuma sigurnosti. Ustvari, ja sam mogao samo predloziti komandantu Buljubasicu, a on da odobri. Nijaz Nuhanovic major, aktivno vojno lice, je ponajvise po svojoj zelji stigao, krajem ’92. u Medjedju sa izrazenom zeljom da pomogne borcima 1.Svbr da udju u njegov i nas Visegrad. Po dolasku je iskazao svoje divljenje borcima ali i razocarenje u uslove ratovanja.
Ostavio je porodicu na milost i nemilost sarajevskim okrutnim uslovima zivota racunajuci da ce porodici pomoci i vojne i civilne institucije, bar da prezivljava ako ne da zive kao porodice onih koji ratuju tu, u Sarajevu. Bio sam prisutan vise puta kada se razocaran u toku razgovora hvatao za glavu i cudio govoreci svojoj supruzi:
“Pa je li to moguce Seno?”, i na kraju joj porucivao “lzdrzi, molim te, ja cu odavde probati da se cuem, zavrsit cu to ja. Nemoj mi se sikirati pazi na djecu i cuvaj mi se”.
A onda je sa mnom komentarisao kako nista nisu pomogli oni koji su obecali kako njegova Sena drhti na pragovima pojedinih njegovih kolega, a oni je i ne prime. On to nije mogao shvatiti. Ovdje gdje je sada, u jedinici toga nema, ali ne i van jedinice jer ima u svakom zitu kukolja i brzo se
————————————————
zaboravlja dobro mnogih. Odlazili smo zajedno do komandanta Buljubasica da pokusamo odmah reagovati da se Nijazovoj porodici i porodicama ostalih starjesina koji su ovdje, a eije porodice su u Sarajevu, pomogne bar da ne gladuju. Uvijek su obecanja bila ogromna, a realizacija mala i to poslije novih intervencija, obicno. Nijaz mi je u Komandi 1.Svbr bio od velike koristi i pomoci. Puno odluka koje sam donosio i sam je pripremao do nekog stepena, a konacne odluke kriticki mudro sagledavao. Cesto je imao i drugacije misijenje, sto me tjeralo da preispitam odluku sagledavajuci jos jednom sve elemente, odnosno, argumente za i protiv odluke, sto je najcesce poboljsalo istu.
Ostale starjesine su se obicno brzo slozile sa mojom odlukom i zato mi je Nijaz bio posebno znacajan. Sada, kad je na novim obavezama u IBOG-u, ponovo pokusava da dä puni doprinos u radu ali i u prijedlogu svojih rjesenja i kritickom osvrtu na neka moja bitna rjesenja i odluke.” Bolan majci”, cesto je tako pocinjao svoje recenice uvjeravajuci sagovornika u ono sto zeli reci, a posebno simpaticne su mu bile gestikulacije rukama dok govori. Nervoza u rukama kada iscekuje cigaretu je takva da covjek pomisli da mu ruke trepere, a da prsti poigravaju ritmom koji ni oko ne moze pratiti. Svaka moja cigareta koju sam cesto ostavljao za njega je bila nasa obostrana radost: njegova da je zapali a moja da sagledam taj ceremonijal odusevljenja. Nije kao ni mnogi drugi imao uslove u Gorazdu, a pogotovu u Medjedji, za zivot dostojan jednog starjesine ni po jednom elementu, od smjestaja koji je rjesavao kako se snadje do ishrane. Svaki odlazak na pitu po pozivu mjestana za mene on je prihvatao kao dijete obradovan. Nisu ti odlasci i ruckovi bili cesti. Poziva je bilo jako puno, a ja sa svojom ekipom sam prihvatao samo one za koje sam smatrao da su do kraja iskreni i bez interesa. I takvi su cesto otkazivani zbog obaveza. Nijazov brat Rasim Nuhanovic je po pricama svjedoka koji su boravili u Visegradu maja i juna’92. godine ubijen na cupriji i bacen u Drinu, a Nijaz se jos nada da je ziv, kao i ja za svoju gluhonijemu sestru Fahriju. Nijaz se snalazio na razne nacine za pranje garderobe sa kojom je oskudjevao i muku mucio da to uvijek bude cisto, a on cist i uredan. To nisu bile samo njegove muke, vec velikog broja boraca i starjesina u brigadi i IBOG-u. Ovo su samo one znacajnije muke koje su Nijaza tjerale da razmislja, da svjesno rizikuje zivot i pokusa otici do porodice u Sarajevo. Ljudski me jedne prilike upita:
“Mozes li ti zazmiriti dok ja odem, ali cu se pozdraviti svakako s tobom”, rece i zatrepta ocima.
Svaki drugi odgovor osim “mogu” bio je za mene predalek, mada sa vojnickog aspekta grijesim, ljudski aspekt mi je u ovoj situaciji blizi, to je moja slabost. Ali kad vec grijesim, upitah ga:
————————————————–
“Mogu li ti sta pomoci” da bar prodje sa manje rizika i manje problema ovo njegovo prijavljeno dezerterstvo.
“Mozes. Prvo nemoj ovo prijaviti Feridu dok se ja ne javim, akobogda, ziv i zdrav, drugo, evo marsute ako imas sta predloziti i trece, ako mi sta zatreba hrane i pomagala, eto nisam bas skroman” rece i nasmija se a onda upita: “Moze ili ne moze?”
“Ma moze, znas da moze, ali daj mi reci ekipu s kim ces ici” upitam ga da se uvjerim koliko je grupa ozbiljna i spremna za ovakva iskusenja. “E to ni ja jos ne znam, radim na tome”, – zahvali se, pruzi ruku i reee:
“Ovo je samo za nas, mada znam da je suvisno sto to naglasavam” nasmijesi se i slatko zapali pola cigarete koju je ugasio: nekad prije.
U ovom haosu agresije unistavano je mnogo toga, ne samo surovoscu rata nego i neodrzavanjem i vremenskim nepogodama. Ali, nesto sto mi je kao inzenjeru sumarstva, profesionalcu, jako tesko padalo je bilo visestruko brutalno i totalno unistavanje ekosistema u sumama direktno, a indirektno i sire. To sto su cetnici palili, granatama sjekli, sravnavali motorkama, ranjavali gelerima u cilju unistavanja svega sto nam moze pomoci. To sam prihvatao kao njihov zlocin u sklopu ukupnog zlocina koji cine u bezumlju istrosenih ideja odbrane ugrozenog srpstva i Srba. Nas pojedinacni i organizovani kriminal, pokolj sume bez reda i postivanja zakona prirode i zakona ovog drustva nisam mogao prihvatiti kao nas, pitajuci se cesto jesmo li mi sebi ponekad oni? Je li nas priroda hrani, a evo i brani?
Medjutim, oni kojima su vidici pomuceni kazu:
“Hajde bogati, komandante, svaki dan se gine, ko zna dokle cemo prezivjeti”, bio je najcesci odgovor, a ja sam obicno odgovarao:
“Ti i ja mozda necemo, ali neko hoce, ako Bog da, a bez prirode, bez suime nema zivota”. Tako sam tjerao 1jude da malo razmisljaju prije nego sto pocnu redom sisati brda obrasla sumom. Na razmisljanja nekih: Ima sume, ne moze je nestati” ja sam uzvracao: “Ima i onakvih kakvi su oni jos nazalost puno, i brzo ce joj dohakati.” Moja sreca je sto ipak posjedujem neki autoritet u ovom narodu pa me svi bar cestito saslusaju. Lugara, sumara, koji vec obavlja u radnoj obavezi svojih duznosti, pored ostalih, euvanje i zastitu sume, mnogi i ne saslusaju. Jedinice, brigade i bataljoni, u svojoj logistici imaju cesto monopol i sijeku po svom izboru. Kakvi sumari i kakva doznaka u agresiji i belaju, to je zabluda i nekih komandanata jedinica. Logisticar u 1.Svbr im kaze da mu sumar ne dozvoljava da sjece u nekom gore rejonu drva za brigadu i pita sta da radi.
“Uradi ono sto oni traze, ispostuj do kraja proceduru, ne samo sada vec i ubudude, i nemoj da bude slucajno nekih drugacijih radnji.” Bilo mu je potpuno jasno i oko toga nije vise bilo price. Razmisljajuci o efektima
————————————————-
agresije, vrlo cesto sam dolazio do jednog opceg zakljucka da se razara sve dobro, ali se u tom razaranju filtriraju i izuzetne vrijednosti ljudi i ujedno gube vec stecene kod nekih drugih, a kao nikada prije velicaju ideali. Medjutim, mi koji se borimo za spas golog zivota ovog naroda i grama ove Bosne ponosne, taj ideal uvazavamo kao najsvetiji, jer nam bez njega nema ni opstanka. Ideali neprijatelja su prolazni i brzo ce izblijediti zato sto agresija duze traje. Nasminkani sjaj cetnickih ideala blijedi, vremenom ga spira stvarna i surova istina.
SIGO – igre su protekle u pravoj sportskoj atmosferi koja me podsjetila na onu mirnodopsku, u sportskom centru Usce u Visegradu, na kome su igrane medjurepublicke omladinske sportske igre, i kada je prostrani kompleks sportskih terena Usce bio prepun sporta, druzenja i rezultata, a sada se tamo igraju igre nekih preostalih sportasa, ali sigurno bez duha koji je krasio te mirnodopske igre. Taj duh je ranjen i tesko ce prezivjeti, a i kad prezivi nece potpuno zazivjeti dok budu zivjeli oni koji ga ranise. Ekipa Gorazda, kao sto se i ocekivalo, je bila najuspjesnija. Sve drugo sem pobjede u svim ekipnim sportovima bi dozivjeli kao pravi neuspjeh. Imali su naske ekipe gotovo potpunog mirnodopskog sastava, a ostale opcine su krpile ekipe od onih koji su uglavnom rekreativno igrali neke od sportova. U pojedinacnim disciplinama je bilo nesto drugacije i malo interesantnije. SIGO igre su tempirane u dane kada se obiljezavala godisnjica oslobodjenja Gorazda pa su propratne svecanosti odrzane u pauzama sportskih aktivnosti. Program je ukupno bio pretrpan, a kao jedna vidno ispoljena slabost u protokolu obiljezavanja godisnjice, bila je uskracivanje nagrada najzasluznijim borcima i starjesinama, gradjanima i funkcionerima, kao i institucijama i jedinicama. Razlog je sto nisu mogli da se dogovore akteri rezultata i sadasnji aktualni gradski prvaci. Ono sto se iscekivalo kao slag na sportska takmicenja je bila utakmica Gorazdanski – ostali (IBOG),od poocetka agresije prva fudbalska utakmica na terenu Radnickog odnosno, Gorazdanskog.
Kao selektor ekipe imao sam i ucesca u pripremi iste, posebno u izboru igraca i taktike. Bilo je samo pitanje koliko cemo izgubiti razlike. U ekipi koju sam odabrao, bili su uglavnom bivsi füdbaleri klubova sa Drine iz okolnih gradova, sada uglavnom dobri borci koji nisu navikli da gube. Taktika nije bila nista posebno. U pocetku defanzivna, a kasnije ce se mijenjati po potrebi. Eto, tako je sastavljena ekipa, od po tri-cetiri borca fudbalera iz svake brigade, uletjela u vatru u tu utakmicu, kao oni koje ce napuniti golovima i igrom nadigrati ekipa Gorazdanskog. Kada je u poluvremenu bio rezultat 0:0 onda se malo raspolozenje igraca i rukovodstva Gorazdanskog promijenilo tako da su u drugom poluvremenu pokusali sto prije postici gol i eto, to se iskoristilo kao nasa sansa. Njihova nervoza im je
—————————————–
razrusila koncepciju igre. To su iskoristili moji igraci i dobili smo utakmicu rezultatom 1:0. Neuporedivo je bilo razocarenje i gorcina poraza u odnosu na radost i slast pobjede kod igraca dviju ekipa, a meni je to bila dobra osnova da kasnije sa igracima Gorazdanskog, a posebno sa rukovodstvom, imam adut vise u sitnim salama. Da se sve ovo pokvari 19.09.93. pobrinuli su se cetnici artiljerijom ispalivsi desetak granata koje su pale u blizini stadiona na
kome su postrojavane jedinice IBOG-a, dodjeljivane odredjene nagrade i nagrade za najbolje ekipe na SIGO-takmicenju. Eto, cetnici su se potrudili da pokazu kako mi jos nismo slobodni, kako nas mogu ometati kada to oni zele i kako znaju gdje se i u koliko sati postrojavamo pa da nas “pozdrave.” A o tome su culi od nas, jer mi to javno saopcavamo na sva zvona. Bilo je malo panike i ljutnje odvaznih boraca, zelje da se cetnicima uzvrati, ali nije, jer to
nije nas stil borbe, a i da jeste, ne mozemo se rasipati granatama koje na prste
brojimo. Cetnicko izivljavanje je proteklo bez posljedica, a nama je to bila
jos jedna opomena da ponesto ostane samo za nas.
Nijaz Nuhanovic mi u aksam navrati da se pozdravimo, jer on nocas ide na put neizvjesnosti po sopstvenoj odluci, ide da pokusa pomoci porodici i sebi, ali ne bjezi da pomogne Bosni.
Zazelio sam mu srecu a prethodno, ono sto se moglo odvojio za puta i sagledao odabranu marsutu dajuci mu sugestije samo na osnovu kartografskih podataka. Pozdrav je bio muski, bez puno emocija, a kako se udaljavao niz ulicu i okretao, ja sam prelistavao nase dosadasnje prilike i neprilike i nadao se da ce on ponovo doci sa oslobodiocima iz Sarajeva, ili mi u Sarajevo. Obecao se javiti cim stigne u Sarajevo. Javio se 27.09.,93 iz Konjica. Imao je problema u putu i susrete sa cetnicima, ali je uspio proci, sto je najbitnije. Lahnulo mi je i puno me obradovalo.
Nastavice se