Top na Babi
Granatiranje grada je bilo u pocetku uzasna stvar. Jos kada to bude iznenada, onda obicno bude i tragicno. I prvi susreti sa ranjenicima, iznosenje i transport do bolnice preko mosta duzine stotinjak metara, koji cetnici kao na dlanu vide sa obiju strana Drine, sa distance oko petsto metara. Borba za spas u bolnici ili nekoj kuci, u kojoj je pruzena prva pomoc, bez ikakvih uslova. Sve je to tesko mogao podnijeti obican covjek. Ranjenici bez ruku i nogu, rasporenog stomaka, raznesene glave i slicno, su svojim pogledima trazili spas i od onih koji nemaju hrabrosti da dotaknu krvavu ruku. Nekad su ranjenici bila djeca, zatim zene, starci i starice. Granate i cetnici nisu birali. A mi, mi nismo imali cim da uzvratimo cetnicima. Oni su to dobro znali. Ako bismo gadjali, gadjali bismo samo one koji nas napadaju, a nikako civile.
Ostalo je da pokusamo zarobiti takva sredstva od cetnika ili improvizovati u nekoj radionici, sto je bilo vrlo tesko, sporo, a i dosta nesigurno. Odlucismo, na moj prijedlog, da Pelam, Benko, Midho DrIjevic i ja, sa borcima pokusamo zarobiti neki top koji gadja sa Babe, brda u blizini Gorazda, na lijevoj obali Drine. Kazu da unistava objekte u gradu, na desnoj obali Drine. Izviditi smo mogli samo sa Misjaka, brda iznad grada, na lijevoj obali. Ali, kazu ne zna se ko je na Misjaku? Murat Rasidovic, bivsi milicioner, zna taj teren i on je zaduzen da izadje na Misjak i organizuje odbranu, rekose u Pelamovom stabu. Bez povezanosti odbrane sa Grabovikom nije bilo svrhe ni da se Grabovik brani, jer je puno nizi, a direktno je vezan za Misjak. Nakon sto nas Murat nije uvjerio da su nasi na Misjaku, 6.maja krenusmo da to provjerirno. Benko, Hodza, Murat, Musa Adzem, ja i jos sest boraca prikriveno, preznojavajuci se uz veliki uspon, popesmo se na Misjak i nadjosmo tragove boravka cetnika, a zatim, izvidjesmo brdo Baba. Upravo tada je gadjao taj top i vidjeli smo mjesto odakle gadja, kao i pozicije cetnika ispred topa. U tom izvidjanju primijetio sam kod nekih boraca slabosti u toku izvidjanja, a od nekih sam i sam imao sta nauciti. Uticao sam da se koriguju i tada smo bili primjeceni. Ostao mi je taj detalj posebno komican: brdo ispred nas je bilo slaba zastita za jednog naseg borca kad je pukla cetnicka puska. Vjerovatno ga je pucanj prepao. Bacio je pusku i skocio u trnje, izgrebao se sav. Pobjegao je prema gradu. Uzeo sam mirno pusku i predao tom borcu iz Gorazda, cije ime nisam zapamtio, nakon sto je zavrseno izvidjanje. To je bilo njegovo prvo iskusenje. Prvi put je vidio cetnika i osjetio tzv. eksplodirku, dum-dum municiju. Nisam mu zamjerio, ali smo se cesto, u sali, toga prisjecali.
Popodne smo jos blize prisli u izvidjanje Babe, a tada sam prvi put primjetio da ima ljudi koji zive da zabiljeze kamerom ono sto se dogadja, ali ne iz zavjetrine vec iz pozicije gdje zvizde meci oko glave. Upoznah Edina
————————————————
Vranja. Nosio je pusku i kameru. Kameru sam mu iskIjucio, smatrajuci da se ne mora znati kako i ko se sprema da napadne cetnike, sumnjajuci u svakoga, pa i u Edina. Poslusao me i razumio. Tek kasnije mi je bilo jasno da on zna cuvati tajnu, te da je profesionalac u torn poslu. Tako sam odlucio. Da li sam pogrijesio? Vjerovatno, jesam. A u principu, sigurno nisam, jer je to bilo brzo donosenje odluke, bez puno podataka o Edinu. Kasnije je to islo bez problema.
U pripremi za izvodjenje napada na Babu upoznao sam puno onih koji su trebali da nam pomognu, da ucestvuju sa nama ili da nam sadejstvuju. Medju njima i gospodina Ismeta Brigu u Bericu, kod nekakve vikendice, u aksam 6.5.’92.godine. Primijetih, uz lampu, da ima brkove i da je niska rasta. Djelovao je optimisticki, a mene je, cini mi se, drzao na distanci, ali rece da ce sadejstvovati i to sigurno i kvalitetno. Pominjao je cifre boraca, razdaljine i na kraju smo morali gledati i crtati kartu pri slaboj svjetlosti lampe. Poslije razgovora, zadovoljan sto ce biti sadejstva, prenesoh plan Pelamu, Benku, Zaimu i jos nekim starjesinama koji su bili u Pelamovom stabu. Slozili su se. Puno je bilo odustajanja onih koji obecavase, sto me nije puno iznenadilo, jer ide se u bitku u kojoj se moze izgubiti zivot lahko. U Bogusicima, Brigi Ismetu i meni, predsjednik Mjesne zajednice Serfan Serif Bukva rece: “Mi necemo pucati na komsije, mi smo se dogovorili da zajedno zivimo i nemojte da nam stvarate probleme” i nadnese se na mene, valjda zeleci da pokaze kako je korpulentan i da me zastrasi. Prethodno sam saznao da ima puskomitraljez M-72, 7.62 mm u kuci. Kupljen ili dobijen?
“Hoces li dati bar puskomitraljez da ponesemo, nemamo pusaka?”
“Ni govora!” odgovorio je.
Ustao sam da mu pokazem da me bar nije zastrasio, ako nije htio da pomogne. A njegove komsije su sutjeli i, cini mi se, odobravali ono sto on govori. Eto, to je nas covjek. A iz naselja Kamen cetnici danas pucase po putu za Bogusice i Bogusicima da zastrase Muslimane. Nazalost, Serfana nisu uvjerili da su pucale njegove komsije.
Ipak, jedinica Visegradjana, njih dvadesetak koje smo mogli naoruzati kakvim- takvim puskama, izadje na brdo Matija sedmog maja i sa blize distance, izvidjanjem, ocijenismo da danju ne mozemo prici. Hrabar momak sa tog podrucja, koji se prezivao Zec, prihvati da bude vodic, a jedinice sa podrucja Mravinjca i Vitkovica ne stigose u dnevnom terminu, vec u ponoc, izmedju sedmog i osmog maja, tako da se borci nisu ni upoznali, a moraju sutra zajedno napadati . Odgoditi se vise nije moglo, jer tesko da ce se vise skupiti borci iz Gorazda, a Visegradjani koje sam vodio, nisu imali uslove za boravak na terenu.
Veliku hrabrost jos jednom pokazuje Midho Drljevic kao i jedna zenska osoba, Bugarka Dijana Marinova. Oni se ukljucuju u jedinicu i idu na
———————————————–
Babu. Midho se trudio da pomogne u razradi plana bitke, kao i Hasan Pozder, rezervni oficir, koji je od Pelama dobio naredjenje da ide na izvrsenje zadataka, ali nije smio dalje od brda Matija. Svoju automatsku pusku je dao meni, jer sam tada nosio stari njemacki smajser.
Posto je u mojoj jedinici bilo boraca koji su isli sa pistoljem u bitku, jednom od tih dadoh da mi pricuva pusku na trenutak. Bijase to meni dobro poznat Redzo Tufekcic, komsija iz Visegrada. On je odmah prisvoji i bez obzira sto sam ja naredjivao da mi je vrati, nije me poslusao. Davao sam mu njemacki smajser koji sam nosio. Odbrusio je da mu samo mrtvom pusku mozemo uzeti. I to uvjerljivo ozbiljno.
Tako ja sa starim smajserom krenuh u bitku, sa puno opterecenja ali sa jednim ciljem: da oslobodimo Babu i uzmemo top, kako bismo mogli cetnicima vratiti koju granatu.
Od boraca iz Visegrada, njih dvadeset dva, samo malo sam u borbi upoznao Muju Dragulja, a ostale sam sve respektovao. Ali, ponasanjem u torn vremenu zajednickih priprema za odbranu od neprijatelja, svojom odvaznoscu, cesto neposlusnoscu, na sebe su skrenuli paznju Tabakovic Bekir, Kahriman Ramo i Abdulah-Dule, tako da sam od njih ocekivao da ce oni biti i zestoki u bici koja predstoji.
Mravinjcane je vodio Kulovic Hasan Kule i kada sam ga sreo oko ponoci izmedu 7. i 8. maja, imao sam utisak, sto se i potvrdilo, da je hrabar i da ga borci slusaju. Dogovorili smo se kako da izvedemo napad, izdali posljednja uputstva starjesinama i vojnicima i tiho, u dugoj koloni, krenuli sa Matije na Babu, sa celnim izvidjacima i vodicem. Kolona od oko osamdeset boraca kretala se lagano, pazljivo prateci svaki sum. Mijenjao sam mjesto u koloni po ukazanoj potrebi, obicno uz celno izvidjanje. Na vrh Babe poslano je jedno odjeljenje, desetak boraca, da eliminise navodno mitraljesko gnijezdo i da obezbijedi ledja glavnini jedinice koja napada utvrdjenja ispod Babe, prema Glamocu.
Posto se kolona jako tiho kretala vodic je, bojecii se da ne svane, poveo glavnim, kracim putem i doveo nas pred naselje Gornja Brda i trazio od mene dalju komandu. Vidjevsi da cemo biti primijeceni i da smo, vjerovatno, vec primijeceni, odlucio sam da napadnemo, ali sa sto blize distance, tako da smo cetnike bukvalno probudili. Koliko sam mogao brze, izdao sam zadatke u novonastaloj situaciji. Vecina starjesina i vojnika je primila naredjenje i postupila po istom. Medjutim, veliko grupisanje, jaka vatra, uglavnoim bez veze i cilja, je i one sto su skolski izvrsavali zadatke zbunila pa je nastala prava zbrka. Ostavio sam Kuleta, Benka i vecinu boraca sa Mravinjca, kao i odvazne Dula, Ramu, Bekira i rezervnog oficira Covrk Halida na kljucnoj poziciji. Drlja Midho Drljevic, Hodza, Velid Hajdarevic, Maid Covrk, Edo i Zaim Kustura, Mujo Draguij ja i jos dva-tri borca, smo
————————————————-
prosli okolo u potragu za topom i sa boka napali cetnike. Vatra je bila zestoka. U jednorn momentu ispade mi bomba iz prirucne fiseklije i stigoh je niz jaku strminu, rizikujuci da poginem trceci prema cetnicima na otvorenom. A u drugom momentu primijethi da name moji pucaju, i to Mravinjcani. Vidjeli crne pantalone, crnu jaknu, crnu bradu i izrazito crnu kosu, sve odlike potencijalnog cetnika. A u toku naseg susreta u noci nisu me vidjeli, vec su samo culi moj glas. Dogovorena je bila i lozinka, ali se nije koristila.. A bila je jedna vrlo bitna prilika da se iskoristi, medjutirn, nije. A zasto?
Nakon sto su cetnici razbijeni, odnosno, unisteni, javljeno mi je da imamo ranjenih i da hitno trebam do doktora Benka, da vidim sta dalje da se radi .Pozurio sarn sa borcima koji su bili sa mnom. U obliznjoj bukovoj sumi, su stabla bila odlican zaklon, vidio sam manju grupu boraca na udaljenosti oko sedamdeset metara. Nisam znao da li su cetnici ili nasi, i kad uvidjeh da su nas primijetili, zaustavih se i pokusah naci grm za masku.
Ponovo pogledah i vidjeh sest boraca koji se krecu sumskim putem gotovo u koloni. Oprezno gledaju naprijed i bocno. Odjednom se razvise u desno i pocese zauzimati zaklone. Vec su bili na pedesetak metara kada komandir (vjerovatno), za koga sam pomislio da je nas Ramo Kahriman, visok oko sto devedeset cantimetara, debeo, crne, duge brade sa jaknom i pantalonama i vojnickim cizmama, krupnim i zastrasujucim glasom upita:
“Ko je to tamo?”
“Nasi,” odgovori neko od mojih saboraca.
“Dodjite ovamo,” rekoh ja i podjoh naprijed.
“Ajte vi ovamo,” rece onaj bradati krupni cetnik
Tog momenta nisam bio siguran da li su to nasi- Mravinjcani ili cetnici. A sa nama nije bio nijedan borac sa Mravinjca. Jos se razmijenilo nekoliko poziva da dodjemo jedni drugima. I kada smo sasvim blizu prisli, na desetak metara, jedan od cetnika je kod Zaima Kusture Hodze, koji je izvirio iza zbuna, primijetio beretku na glavi i pao od straha. U istom mornentu zacuo sam glas Muje Dragulja, koji u svom stilu, a ne znajci da smo u bliskom kontaktu sa cetnicima, zabrza:
“Kapetane, ubise cetnici iz onih kuca,” pokazujuci rukom prema kucama.
Cuvsi to, cetnici zaskocise iza bukava, a njihov bradati komandir, sa kojim
sam se ja gotovo rukom pozdravio, skoci iza velike debele bukve, koja odmah ispod puta, izmedju nas, nesto blize njernu. A meni je preostalo da sa druge strane te bukve pronadjem zaklon od metka tog cetnika. Bukva je bila debljine oko jedan metar, a cetnik izgleda nije vidio da sam i ja za istom, samo sa suprotne strane, pa je vec cijev puske usmjerio na gornju,
njegovu desnu stranu debla, trazeci cilj da gadja. Vec je pocela
————————————————-
pucnjava oko nas dvojice. Moji su brzo reagovali, a ja nisam mogao to ni pratiti, a kamoli komandovati, jer imam cetnika iza bukve. Cijelo vrijerne smajser sam drzao u desnoj ruci, spreman za dejstvo. Vidjevsi cetnikovu cijev sa gornje strane bukve, prisao sam sa donje, njegove lijeve strane, i naslonivsi mu smajser pod srce proderao se gledajuci ga u oci i ruke: “Predaj se, gotov si!”
Zbunio se, zamrmljao nerazgovjetno i svoju pusku spretno izvukao izmedju bukve i tijela, usmjeravajuci je prema meni. Cim sam primijetio pokret ruku i mrmljanje, pritisnuo sam obarac smajsera. Nisam cuo pucanj. Pogledah u smajser i vidjeh usta cahure metka, koji sam ispalio prije susreta sa ovim cetnicima. Vrijeme je stalo. U meni su se, u djelicu sekunde, izmijenjale uzasno visoka tempratura, koja je izazvala naglo znojenje i strasna hladnoca, koja je ledila, cini mi se, znoj na celu. Razum je funkcionisao, a naredna dva-tri sekunda su bila duga kao vjecnost. Pred ocima su mi se redale slike:
Bosne za koju ginem
Bosne, koja porobljena umire, kroz jecaje djeteta nad zaklanom majkom i ocem, u kojoj vlada strah preostalih da ih satane ne namuce dok ne izdahnu. I kao da mene prizivaju da ih spasim, a ja im, kao najveci krivac, ne mogu pomoci, jer me ubise dusmani.
Bosne, koja odise ljepotom, u kojoj izvire i zivi ljubav, a nema samo onih, sto joj dusu htjedose uzeti. A moj mezar je sav u zelenilu i cvijecu. Na mezaru pise -Poginuo je da Bosna zivi! U potpisu: njegovi saborci.
Postrojene jedinice koju sam vidio, kako na mezaru, ispracajuci me, neki placu, neki se suzdrzvaju, ali cujem sve sapate i u usima mi odzvanja: Bio je hrabar, bio je dobar starjesina. Ludo je poginuo, nije htio nazad. Svaka mu cast. A oni sto napustise ranije bojiste kao da gore u plamenu. Muce se da prezive pogled rnojih ociju, koje su samo za njih bile otvorene i prijetile im dozivljenom istinom.
Majke i oca koji su culi da sam poginuo nakon desetak dana. Majcine suze i jecaji, gubljenje razuma, udari srca, udari rukama po podu u nasoj kuci na selu, sa rijecima: ‘Sta dusmani uradise, sto mi ubise moj ponos, bolje da me vise nema.” A njene najblize komsinice: Hamsa, Hajra, Muniba, Ramka i ostale, je smiruju govoreci da je to od Boga i da je to sudbina, da se ne zna sta je sa njihovim sinovima i sta je sve ceka sutra. Babo se uhvatio za sijedu kosu, usao u svoju sobu i legao na krevet okrenuvsi lice prema podu, a kradom plakao. Ustao je nakon kraceg vremena, prisao majci i rekao sa tugom i ponosom: Poginuo je hrabro branivsi Bosnu.”
Supruge i kcerke, koje su saznale tek navece, cuvsi kako Merso, Fatimin sin, prica svom komsiji Ismetu o tome, slucajno, jer im niko od mojih saboraca nije imao srca reci da se to dogodilo. Dzevada se izgubila
—————————————————–
odmah a Amila moja kcerka, kroz plac govori: Mama, sta ti je? Mamice, probudi se!’ Fatima, rodica moje supruge i njena kcerka, pokusavaju je umiti govoreci: “Amila, nije lutko mami nista”. A Dzevadu samaraju i prskaju vodom. Neko od komsija odlazi po doktora. Dzevada dolazi sebi, grli Amilu govoreci joj: “Nema vise tvoga baba. Ko ce sa tobom igrati remija, taca, saha i ostalog. Ko ce ti donijeti cokolade, igracke i cipelice?”
Brace i njihovih porodica:
Adema, koji u Sarajevu trazi priliku da osveti brata i uspijeva u tome.
Izlazi iz Sarajeva i dolazi na moj mezar i pun ponosa govori:
“Oslobodicemo Bosnu, brate!”
Enesa, koji to cuje u Njemackoj nakon tri mjeseca. Zajeca i pocne se
spremati da osveti brata, psujuci cetnicima sve sto mu na um padne i nasima,
koji nece da krenu da brane Bosnu, i popivsi previse bude pretucen od nekog
Srbina u njemackoj kafani.
Halila, kome na poslu u “Terpentinu” u Visegradu, sapnuse nasi kradom, da su culi da se mora ispariti sto prije iz kruga,jer su culi i neki Srbi, koji su provjereni cetnici i trazice ga, nasto on riknu u plac: “Neka me uhvate,
evo me!” I uhvatili su ga njegove bivse kolege: Brane Krsmanovic, Stevo
Kovacevic, Dusko Samardzic, Slobo Pavlovic i udarajuci ga sproveli u zatvor
unutar kruga “Terpentina,” ne dozvoljavajuci Tajmi, snahi, da mu pridje,
sutajuci je nogama kada im je pomenula da su cetnici i zlikovci.
Gluhonijeme sestre Fahrije, na koju sam dosta licio, njenih krikova i
valjanja po zemlji, udarajuci rukama u zemlju, kao da nisu njene, gubeci se,
ali ipak tjeseci majku svojom izuzetnom toplinom i samo njoj specificnim glasom koji smo u porodici dobro razumijevali, a za ostale je bio nejasan i nerazgovjetan.
Sestre Time, koja je saznala brzo i odmah se izgubila, razboljela i od
trenutka sva treperi, drhti i ne zna nista. Izgubila je razum i samo ponekad upita
“Gdje je moj Ahmo?’
Badze Senada, s kojim sam se toliko srodio da sam se ponekad bojao
da ne zapostavim bracu. Slusam, kaze: “Znao sam.” Okrenu glavu da njegovi ne vide suze, koje samo sto ne provru iz ociju i opsova mater cetnicku onima koji su me ubili, dodajuci da ce me osvetiti.
Kristalno jasno vidjeh svoju dzenazu, svoj mezar, prazan, iskopan za mene.
Vidjeh sve moje prijatelje, povorku kroz grad, kuma Azema, prijatelja Zicu,
badzu Senada, mjesto dzenaze i dzenazu. Vidjeh i one kojima bas i nisam bio drag, njih dva-tri. Ne znam zasto, ali i oni me ispracaju na vjecni put.
Vidjeh posebno Hodzu Zaima koji je ucio na mezaru i grumen koji bas on prvi baca, a zatim i ostale koji me zatrpavaju, ali nikako
—————————————————
da me zatrpaju, kao da se zemlja koju bacaju vraca. lpak, vidjeh fino obradjenu humku i cuh Fatihu svih koji su mi klanjali dzenazu.
I jos puno slika, uglavnom reakcija mojih prijatelja, proslo je ispred mojih ociju, tako da sam pomislio da je vec proslo nekoliko godina, a ne tren, mozda sekunda.
I dalje vidim onog ogromnog cetnika pred sobom i cujem njegovo mrmljanje, ali pusku, koju drzi objema rukama, usmjerava prema meni. A lice mu je sad zastrasujuce, kao da se davi u viru neke divlje rijeke. Sav se zacrvenio, zapjenio, odnosno, zabalio i najezio. Zamolih Allaha dz.s. da mi pomogne u svojim mislima. I doista, pomogao mi je davsi mi razum i koncentraciju. Vise nisam bio nimalo zbunjen.
lspustih smajser, hitro udarcem po pusci objema rukama izbih mu pusku iz
ruku, kao da su djecije a ne snazne, divovske. Dalje je sve islo kao na filmu: zestoko smo se tukli i tumbali po zemlji. A oko nas je cijelo vrijeme trckarao moj saborac Hajdarevic Velid sa puskom na gotovs, trazeci nacin da puca u njega, ali da ne pogodi mene. To sam primijetio, kao i ostale saborce, kako se prepucavaju sa cetnicima, mada sam cijelo vrijeme bio u kostacu sa “mojim” cetnikom. Osjetih da ga mogu savladati bez obzira na bolove po tijelu ispod njegovih ruku – kandzi. Povukoh ga sebi, a odmah zatim odgurnuh jako, drzeci za vrat. Ispustih naglo vrat, a on potiljkom glave udari u bukvu, koja je bila odmah nize njega, iza ledja, a koju sam pravovremeno primjetio. Cuo sam rezak zvuk. Kao da se bukovo drvo slomilo pod mojom nogom. Vidio sam kako cetnik zakoluta ocima, a ruke mu odjednorn klonuse. Pade na zemlju svlaceci se niz bukvu. Vidjeh da je gotov i da mu je lobanja pukla. A Velid Hajdarevic, sav zadihan i oznojen izasu rafal, valjda ne vjerujuci da je cetnik mrtav i rece: Idemo kapetane zovu nas hitno! Ovdje je sve zavrseno.”
Uzeh svoj smajser i “cetnicku” pusku. Pogledah okolo. Cetnika nema, a moji cekaju da ja krenem prema glavnini jedinice i doktoru Benku.
Brzo stigosmo do doktora i on mi rece da imamo tesko ranjenog Halida Covrka, rezervnog oficira, ciji je brat Maid tu, uz nas. Jos dva borca su teze ranjena i moraju se nositi. Vec se dosta boraca jedinice sa Mravinjca bez komande uputilo nazad ka Matiji, tako da je bilo tesko skupiti ekipe za nosenje ranjenih. A moralo se racunati i na obezbjedenje ledja i bokova u
transportu ranjenih. Ukupno je ostalo tridesetak boraca slobodnih. Doktor me upita:
“Sta, mislis, Sejdicu, sta da radimo? Hocemo li nastaviti prema Glamocu? Ovi ranjeni moraju hitno do bolnice.”
Pogledah bojiste, dolinu ka Glamocu, prema preduzecu “Pobjeda. Veliki prostor za preostalu jedinicu. Pogledah ranjene. Vidjeh odluku u njihovim ocima koje mi govore: “Spasavaj nam zivote, dok mozes.” Cetnike
—————————————————
vise niti vidim, niti cujem. Znam da Pelam, Bekto i ostali cekaju spremni za sadejstvo sa Misjaka. A top, koji sam po bojistu trazio, ne nadjoh nigdje. Shvatih da je na drugoj lokaciji, koja je daleko, vise od kilometra. Odlucih da sto brze transportujemo ranjene uz sva obezbjedjenja, a ovdje da ostane deset boraca dok se ranjenici ne evakuisu na bezbjednu lokaciju u sumi prema Matiji. Uzeh ranjenog Covrka, nabacih ga na ledja i iznesoh preko jedne medje, tako da je bio zasticen od eventualnog dejstva, a on se trznu i preostalorn snagom rece:
“Nemoj tako, ne mogu izdrzati’!’Nosi me za ruke i noge!”
Vidjeh bolni izraz i grcenje lica a onda i cijelog tijela. Vidjeh da je ranjen sa ledja i da je metak u stomaku. Znao sam da je svaki sekund dragocjen. Bojao sam se da ne izdahne. Ostali ranjeni su lakse transportovani i nije bilo puno problema. Halid je bio krupan i tezak oko sto kiligrama i nosilo ga je desetak boraca, sa cestim izmjenama. Sa Babe do na Matiju sam analizirao sta smo to ucinili. Tesko mi je palo da imamo tri ranjena, ali nadao sam se da ce se spasiti, da ce u bolnici uraditi sve da ih spase. Nismo stigli do topa, a mi produzili za Glamoc. Zadatak nije zavrsen, ali su cetnicima naneseni veci gubici. Oslobodjena je znacajna kota koju niko nije imao braniti. A logicno je bilo da tu ostane jedinica sa Mravinjca i okolnih mjesta. Ukupno, cetnici su osjetili da ih mozemo i napasti, da smo mudri i hrabri i da vise nigdje nisu sigurni. A to je sada od velikog znacaja. Po dolasku u selo Kalac cuo sam puno komentara, od onih kako ce cetnici sad sravniti selo, do onih da se treba zaposjesti oslobodjena kota i da su cetnici odavno zasluzili da im se uzvrati. Tada neki borci sa Mravinjca komentarisase tiho, da ja ne cujem, kako su oni pucali u mene, misleci da sam cetnik. A nisu samo oni mislili da sam cetnik. Mislio je to i onaj nesretni cetnik, pa je zijanio glavu. Eto, brada me mogla kostati glave, a mozda i spasila glavu. Po dolasku u Gorazde Drlja, Hodza, doktor i ja smo odmah svratili do Pelama. Razmijenili smo misljenje o onom sto se na Babi odigralo. Cini mi se da je Pelam bio vise kriticar nego sto je objektivno cijenio, ali ipak je rekao da je to veliki uspjeh. Bio sam zabrinut za ranjene i za naoruzanje koje su borci zadrzali za sebe, jer kako kazu, moramo biti potpuno spremni za bitku i intervenisati ako zatreba. Najvise me zabrinjavala puska koju mi uze Redzo Tufekcic i zbog koje umalo ne izgubih glavu. Sada je ne zeli vratiti vlasniku Hasanu Pozderu, pod izgovorom da je istu dao nekom od boraca. A Hasan trazi da je ja pronadjem, sto nisarn uspio.
Tesko mi je palo kad sam saznao da je umro Halid Covrk. I znam da su me tada stigli na Misjaku. Zajedno sa Izom Efendicem, starjesinom iz Gorazda, sam otisao da bih se ohladio, a da Izo nije bio sa mnom, vjerovatno bih poginuo na putu za Glamoc.
————————————————–
Halida i druga dva ranjenika smo pokusali evakuisati prema bolnicama u Uzicu ili Pljevljima, jer je to jos moguce preko nekih veza i uz garancije pojedinih Srba, ljekara iz bolnice u Gorazdu, zato sto su ranjavani uglavnom od cetnickog granatiranja grada i dejstva svog raspolozivog oruzja po gradu. A onda humanost u evakuaciji! Eto, Halid nije mogao proci na Ustipraci, gdje su vec bili vojnici JNA. Halid je vracen ka Gorazdu i u putu je izdahnuo. Neka mu je rahrnet dugi. Poginuo je kao sehid, stavsi medju prvima u odbranu slobode bosnjackog i drugih naroda Bosne od cetnicke zablude da nas unisti i pokori. Tesko mi je bilo prici njegovom bratu Maidu, ali smogao sam snage. Halid je ukopan u noci izmedju osmog na deveti maj u jednom gradskom groblju, jer i tada je dejstvo cetnika ometalo dzenazu, a danju se ne bi mogla zamisliti bez tragedija, zato sto su cetnici vidjeli kao na dlanu sva groblja u Gorazdu. Njegov brat Maid je to vrlo tesko podnio, kao i mi saborci, ali imao je snage da krene dalje.
