Jedni ce proizvoditi oruzje, drugi izvidjati, a treci svercati po pijacama
U nedostatku oruzja i orudja pokusavalo se improvizacijama doci do necega, cime cemo se moci suprotstaviti neprijatelju. U tim nastojanjima u “Pobjedi” su napravljena vrlo znacajna sredstva, od bombi do granata, ali uvijek je bila mogucnost da zataji nesto u tehnickom pogledu, jer brzina usvajanja ili osvajanja oruzja, odnosno municije, je bila strahovita, samo iz razloga sto nam je to zivota i odbrane vrijedno. Strucnjaci u “Pobjedi” su cinili sve da eliminisu i najmanje nedostatke, ali u kojim uslovima su radili i od cega su stvarali, ove rezultate smo respektovali kao fenomene, a ljudi koji
————————————————-
su ih ostvarivali ostajali su uvijek u sjeni i nisu se trudili da se eksponiraju. To su njihove bitke i njihova herojstva.
Danas,- 21.06.93.godine, sam odusevljen, pucao sam probno iz PGL-ovke. Ovo je nas minobacac, svaka vam cast, rekoh “cestitajuci” predstavnicima “Pobjede: Dodah: “Dajte mi dvadeset komada odmah” Nasmijase se i obecase da ce to biti brzo.
Gostun, izuzetno znacajna i tesko pristupacna kota je ovih dana prazna. Povremeno iz 43.drinske brigade ide ekipa koja neki PAM sakriva kada ode i ispuca po koji metak, ali je sada neispravan, rekose. Po zahtjevu Durakovica, 1.Svbr dobi zadatak da zaposjedne liniju Gostun-Borova-Drina.
Krajem juna sa Ramginom DIG, Hrapo Husnijom, komandantom Opcinskog staba Oruzanih sanaga Gorazde, ja i dva vodica sa podrucja ispod Gostuna, tacnije iz sela Hladila, izvidjacki, mic po mic, prodjosmo dalje od Gostuna jedan kilometar prema cetnicima i stigosmo na stijene koje se zovu Pracista sa kojih se odlicno vidi desna obala Drine do Kaostica, a na lijevoj obali predio iznad Ustiprace, pa do Radicke gradine.
Osmatrali smo vrio dugo pozicije neprijatelja konstatujuci da ima puno loseg u postavci njihove odbrane te da je ista jako suplja, ali vjerovatno ne zale mine pa su minska polja nadopuna njihove odbrane. Nas cilj nije bio samo prikupljanje podataka radi nasih napadnih ili diverzantskih dejstava, vec vise postavljanje nase linije odbrane i pronalazenje medjuprostora za ubacivanje jedinica, radi snimanja dubine neprijateljske odbrane na POT. Da se borci ne mogu zadovoljiti samo gledanjem i uocavanjem neprijatelja, uvidio sam gledajuci Ramgine diverzante kako nisane u cetnike koji ljegkare na Piskiru, uzvisenju na vrh Hladila, kao da prkose nama za izgubljenu Medjedju i pobijene borce i narod. Cetnici su se dozivali deruci se tako da ih i mi cujemo na nekih osamsto-devetsto metara vazdusne razdaljine. Gledali smo kuda donose rucak na pojedine pozicije, kako bismo znali puteve koji nisu minirani, takode smo pratili kuda se uopce ne krecu. To su potencijalna minska polja. Na kraju, nismo mogli izdrzati, morali smo im pokvariti sepurenje, oprziti ih tako da neki vise nikada nisu imali priliku da se pojave na vidjelo. Nisu ostali duzni, bar sto se municije i granata, tice, sasuli su sa svih pozicija i tek tada smo vidjeli da ih ima puno vise, narocito na pozicijama koje nije moguce vidjeti sa Pracista. Razlika u nasem i njihovom dejstvu je u potrosnji municije oko 1: 100, a u rezultatu koji postignemo jos uvijek je u nasu korist. lpak, kada smo mislili da smo se izvukli sa vrucih pozicija u dubokoj bukovini, jedan lutajuci metak je pogodio u nogu vodica Kadric Edin iz Hiadila. Imali smo malo problema u nosenju, ali smo brzo bili u Gorazdu. Major Hrapo, komandant Staba Oruzanih snaga Opcine Gorazde je pokazao izuzetnu hrabrost i vitalnost za svoje godine, ovaj zadatak kao borac potpuno odradio, a diverzanti, kao i najcesce, na svom nivou.
—————————————————
U obilasku ranjenih 25.06.’93.godine u stacionaru Biserna, odmah uz pijacu, u jednom trenutku osjetih jaku gorcinu u zelucu i pritisak u grudima kad me jedan od ranjenika upita:
“Komandante, ima li koja danas”?, mislio je na cigaretu, i dodao sa puno stida.“ Imaju ovi sverceri-podrumas,. ali je 5 DM cigara i to Marlboro”. E moj komandante, ja mojoj porodici nemam marku da sto grama brasna kupim, a kamoli pet maraka za cigare. Je li ovo ona Bosna za koju ja nogu dadoh i za koju vi rekoste, da ce biti nasa Ponosna”, placnim glasom zavrsi.
Vidjeh u dubini upalih ociju, iscrpljena i blijeda lica, suze i tugu i eto, to me poce gusiti. Jesam li ja slijep ili se sve ovo desava kao normalno, a ja idiealiziram trazeci Bosni svjetlije mjesto i ideale vece od onih koji mogu da se stvore kod ovakvih ljudi, koji agresiju vide kao sansu da se osiguraju i obogate. Nimalo mudro niti razborito,vrlo energicno eksplodirah:
“ Koji su to i gdje su”? Pa zar ih nije sramota”, zagalamih da stacionar odjekuje, kao, da ce se prolomiti, a neki od ranjenih se trznuse kao da je granata iznenada pala.
“Neka ih, komandante, neka se bogate na nasoj muci, ali meni dajte pusku da skratim muku, da ih ne gledam, ja vise ne mogu ovo izdrzati”, rece onaj isti ranjenik i udari stakom od pod, kao da htjede da je slomi.
Istrcao sam iz stacionara, pogledao po stolovima pijace kojih je bilo dvadesetak i vidio na dva stola nekoliko kutija cigara. Pritrcao sam prvom stolu, uzeo dvije kutije “Marlbora”, a momak koji je prodavao ostao je bez rijci, sve mu je bilo jasno. Kada sam posao prema drugom stolu, vidjeh poznatu facu, momka iz Gorazda iz centra, koji je na pocetku agresije odglumio diverzanta dok se vrsio pretres prodavnica, a onda otisao u hladovinu i prodajuci pokradeno, uvecao svoj kapital.
“Moje, neces majmune jedan”!, promrmlja, zgrabi torbu i pobjeze. Nisam imao kada mistiti, vidio sam njega kao cilj koji rukama moram dohvatiti. Potrcah za njim, a iza stola cuh poznati glas Zaima Zuge, nacelnika veze u IBOG-u koji me iznenadi: “Seljacino, idi u Visegrad pa glumi serifa.” Zastadoh kao da me nozem ubode i okrenuh se prema njemu. Ispred mene se stvori tolika guzva da u srdzbi nisam mogao korak naprijed napraviti prema Zugi. “Vidjecemo se poslije u IBOG-u”, rekoh. “Obajsnit ces mi to”. Momak koga sam potjerao stade da vidi rasplet, a ja potrcah ponovo za njim, a pratiocu koji je cijelo vrijeme hodao iza mene i pokusavao me zaustaviti, rekoh: “Ostani tu i cekaj me”. Momak sa torbom nije uspio pobjeci ni sto metara, uletio je u zgradu u kojoj sam ga stigao zapuhanog na drugom spratu. Molio je da ga ne udarim, pravdajuci receno kako to nikada vise nece i kako on mene uvazava i cijeni puno. Nisam ga uopce udario sto ga je iznenadilo. “Hoces li sam podijeliti cigarete ili sa mnom?” upitah ga. “Zajedno cemo”, rece drhtavim glasom. Podijelio je eigarete i nije zelio nista da mu plati niko.
———————————————
Kaze da i sam zeli pomoci ranjenicima i izvinjava se po ko zna koji put. Ranjenici, koji su ostali na ulazu, u stacionaru mi rekose da je Zuga spominjao mene u kontekstu mog postavljanja na mjesto nacelnika Staba IBOG-a, kao moju podvalu Zaimu Imamovicu, mada od toga nije bilo trunke moje podvale, ni lose namjere. Zaim Imamovic, koji trenutno nije bio u Gorazdu, je neko za koga me u ovom vremenu agresije vezuju samo dobre uspomene na dobre rezultate i od koga ocekujem puno u buducem angazovanju.
Moj respekt prema velicini covjeka je kroz velicinu njegovog ukupnog djela u ovoj agresiji zbilji i muci, a Zaimovo djelo se tesko moze potpuno sagledati, tako da Zuga pravi veliku gresku u svojoj zabludi, ali valjda ce se promijeniti.
Nastavice se