Ranjenici, smjestaj, hrana…
Ranjenici iz 1.Svbr, koji su se oporavljali u improvizovanom stacionaru u Biserni, prizemlju stambene zgrade, su mi se u danasnjem obilasku 15.06.93. pozalili na uslove, a posebno na hranu i njegu. Pretumbani iz Medjedje, izmoreni i iserpijeni teskim uslovima, gladju ponajvise, ali i nedostatkom lijekova, ponovo su na slicnim iskusenjima i ovdje u Gorazdu, gdje su uslovi znatno bolji i gdje ne bi smjelo biti razlika. Razgovarao, sam sa komandantom ratne bolnice Alijom Begovicem i on obeca da ce uraditi sve sto bude moguce da oni dobiju sto bolje uslove za boravak i lijecenje u ovom improvizovanom stacionaru.
Neki ranjenici su trazili da budui uz borce u kasarni, sto sam prihvatio nakon razgovora sa nacelnikom saniteta u 1.Svb, doktorom Benkom Dizdarevicem, koga sam uvazavao kao borca, doktora i covjeka, cije prijedloge sam puno respektovao. Odlucili smo formirati mini-stacionar u kasarni Bogusici, koja je vec oformljena i funkcionise. Alija Begovic je trazio rjesenje kako da dodje do novih mjesta za ranjenike kojih je vec sada previse u bolnici, kako bi obezbijedio krevete za ranjene koji dolaze. Ovo mu
——————————————
je bilo pravo rjesenje. U isto vrijeme, Kemo Korjenic je u jako dobrom stanju i znacajno povoljnijim uslovima vodio stacionar u Baccima. Tu je bilo boraca iz 1.Svbr, i njih sam stizao obilaziti. Ranjenici su pokazivali istinsku radost iz tezine muka i bolova koji su ih opterecavali kada sam sa mojim saborcima i starjesinama dolazio u obilazak. Ipak, najveca radost je bila kada im ponudim cigaretu ili dvije, tada su cvjetali od srece. Pratio sam njihove poglede koji su se zaustavljali na bocnim dzepovima mojih maskirnih pantalona, znali su cesto u prvom pogledu da li ima ista u njima. Ova njihova sreca me tjerala da cesto trazim na sve nacine cigarete, i da ih njima donesem, radujuci se kao dijete ponekad kada dobijem te proklete cigarete. Kazem proklete jer su mi uvijek trebale, a sam ih nisam konzumirao, ali kao svojevrsna droga su borce ucinile ovisnim. U nedostatku cigareta, borci su pusili sve sto ih je imalo podsjecalo na duhan.
Neprijatelj je utihnuo, potpisano je jos jedno obecano primirje, a moj komentar na isto je bio na sastanku sa predstavnicima Okruga 16.06.’93. da je ovo jos jedno lazno obecanje kojim se dobija vrijeme da cetnici pregrupisu snage i novom ofanzivom naprave zavrsni udarac ka Gorazdu.
Isto se desilo kada su posljedjnom ofanzivom uzeli Medjedju i Ustipracu. Predlozio sam da pripremamo aktivnu odbranu i ustimamo orkestar u red, dovedemo prikupljanje hrane, koja “pada iz vazduha” i oko koje se vode velike otimacine gradjana, pa bogami i boraca. Borac koji izvrsava sva naredjenja i ne “holta”, (ilegaino prikuplja hranu od humanitarne pomoci koja se baca padobran – päletama iz vazduha), ne moze ocekivati na drugi nacin hranu za porodicu, a na linijama odbrane dok boravi ima vrlo slabu hranu, tako da mu ne preostaje nista vec da u pauzi dok nije na liniji odbrane, pokusa obezbijediti za porodieu bar brasna. Oni tvz. podrumasi, longosi i slicno, su svako vece prisutni na holtanju i stvorili su sebi zalihu hrane da mogu prkositi ili prodavati i borcu. Ovaj paradoks je tjerao borce da sa linije odbrane dezertiraju, odlaze po trideset kilometara do mjesta na koje se izbacivala humanitarna pomoc, ugrabe ili ne nesto za porodicu i sto prije nazad na liniju odbrane prije sabaha, a onda kada ih umor savlada, oni su za neprijatelja lahak plijen. Eto, to sto nema hrane u kuci, neke borce je kostalo i zivota. Kopneni konvoji humanitarne pomoci su bili vrlo rijetki, cetnicl su ih zaustavljali kao hajduci karavane sto mi je bilo cudno, ponekad smijesno a cesto zalosno. Pa zar svijet ne moze pokazati snagu da provede svoju namjeru? Moze, ako hoce, i moci ce ako to uistinu bude htio. Uvjeren sam da jos nece i da se cetnici malo vise kofrce, jer mi sve to omogucava, a mozda i odobrava ili cak dogovara. Cetnici su nanipulisali sa zenama i djecom kada im zatreba da zaustave konvoje. Sve to u srcu stare kulturnr gospodje Evrope, koja se kune u demokratiju, ujedinjuje u svakom pogledu u ovo moderno doba na kraju dvadesetog vijeka.
———————————————–
Da li se Evropa ujedinila da unisti Bosnu ili je to samo kvalitetan podsticaj Jugoslaviji- Srboslaviji da pöstane cista drzava. Do sada je, mozda, bila necista, krvlju ili vjerom. O tome sam puno razmisljao, ali zbog vrlo malo informacija nisam mogao, daleko stici. Nada mi je bila da, ipak, svi u Evropi ne zele pokolje, jer ih mogu ocekivati i na svojim pragovima, i da pravde ima, nanijece je vjetrovi i u Bosnu, akobogda.
Radio-Gorazde je u ponekad nemogucim uslovima emitovao gotovo cijelo vrijeme svoj program i uz ogromne probleme, uglavnom tehnicke prirode, uspijevao kvalitetno informisati stanovnistvo o svim bitnim desavanjima, obavjestenjima, a program je obuhvatao sve znacajnije sadrzaje na kulturnom, sportskom, zabavnom i drugim poljima. Kao gost Radio Gorazda dao sam osvrt na osnovne karakteristike neprijateljskog djelovanja u posljednjoj ofanzivi, obrazlozio nase pozicije, i opce razloge pada Medjedje, zadrzavajuci tajne podatke, zbog toga sto je neprijatelj ovo sve slusao. Gostovao sam vise puta na radiju, a sada mi je cilj prvenstveno bio da osvijestim opustene gradjane da neprijatelj nije zavrsio svoje namjere i da ce uskoro nastaviti dalje dok “ne ocisti” Drinu.
Durakovic Ramiz, komandant 43.drinske brigade je prijavio da je Gradina, kljucni objekat u zoni njegove jedinice, pala, mada se nije cula neka znacajnija vatra. Izgleda da je to neprijatelj izveo mudro,izbjegavajuci frontalni napad.
Sigurno je da je pratio sve sto se desava na nasim linijama, pa i odlaske u holtanje s linija, släbu popunjenost i budnost. Zato je neprijatelju odgovaralo da se nama baca “muka” iz zraka i da se otimamo, a on da planira borbena dejstva i izvodi ich jos lakse. Ramiz je “puko”, kako mi to kazemo, ali mu komandant Ferid nije dao saglasnost niti prihvatio njegov zahtjev ostavku. Da je Gradina, najbitnija kota na desnoj obali Drine od Paljike do Gostuna, odnosno, na gorazdanskom dijelu desne obale, izgubljena, i da su cetnici vec na njoj, uvjerio sam se zajedno sa Zengom, Feridom Dizdarevicem Dizdarom i Trgo Feridom, uzornim oficirom i blizim saradnikom Dizdara u 43. dbr. Nazalost, cesto su komandanti jedinica morali provjeriti da li su cetnici zauzeli pozicije koje su nasi borci napustili, jer je bilo situacija kada su te pozicije ostajale prazne i vise od dvadeset cetiri sata. Primijeceni smo u popodnevnim satima 17.06.93.godine , jer smo prisli na manje od sto metara cetnicima i pokazali malo neopreznosti. Posljedica toga je jedno lakse ranjavanje pratioca iz Zengine ekipe, a cetnici su se uzrujali i cijelo popodne pucali, vjerovatno iz straha. Komandant je prihvatio nas prijedlog da novu liniju ispred Gradine primaknemo sto blize ceinicima i da ona bude u obliku otpornih tacaka, jer konfiguracija terena ne dozvoljava uvezivanje linija. Tim taktickim potezom cetnici su dovedeni u jos vecu nesigurnost, jer obraslost sumom Gradine, nemogucnost zastite bokova i nasa
—————————————————–
blizina su ih natjerali da se povuku. „Ipak nas se puno boje”, rekoh kad javise da smo bez metka uzeli Gradinu. Meni je bilo jasno kako i zasto.
Ramiz je ostao da komanduje, a stanje u jedinici se poboljsalo, vracene su sigurnost i snaga potrebne za nova iskusenja. Inace, Ramiz je imao, kao i vecina profesionalaca, visok stepen vojno-strucnog znanja za vjezbu, obuku, skolovanje, uvjezbavanje i organizaciju vojnickog zivota, ustrojavanje jedinice i pripremu do otpocinjanja borbenih dejstava. Tada su nastajali odredjeni problemi, zato sto su ovdje borci navikli vidjeti komadanta brigade rame uz rame sa njima u najvecim vatrama. Profesionalni oficiri tako nisu niti ucili, a cesto ni shvatali svoju ulogu. Oni nisu borci. Oni su komandanti i to je apsurd za njih da se upusaju u bitku kao borci. Pa, ko ce onda komandovati, ili kako ce se pratiti situacija kad je glava u vatri? To je jedino logicno racionalno razmisljanje i stvarno prava uloga komandanta u svim armijama je da vodi bitku, komanduie, prati situaciju, izdaje dodatna naredjenja, osmislja nove zapovijesti, dakle, ne puskom nego glavom. Ova uloga je u ’92. godini u nasim jedinicama pala, srusili su je borci, a prihvatili komandanti, pa su te komandante prozvali “narodski” komandanti. U ovom otporu neprijatelju, nasim jedinicama je bila potrebna sredina izmedju ova dva komandanta, komandant koji moze u odsudnom momentu doci na poziciju u kojoj njegov dolazak i prisustvo bez dejstva osigurava dobar rezultat. Nazalost, vec smo izgubili puno komandanata u iskazivanju njihove hrabrosti, ali pitanje je da li bismo imali sta braniti i koga braniti da oni nisu iskazali svoju hrabrost do kraja.
Da cetnici ne postuju primirje, a ni znak snaga UN, pokazalo se danas, 19.06.93.godine. kada su ranili na Osanici jednog od “posmatraca”, koji su stigli da prate postivanje dogovora, dolazak humanitarne pomoci konvojima i iz vazduha.
Nastavice se