Cetnici i dalje napadaju
Cetnici se nisu zaustavili na ofanzivi u dijelu Medjedja-Ustipraca, veic su sa cajnicko-focanskog pravca dosta Iahko uzeli dominantne pozicije na desnoj obali Drine u zoni 1.drinske brigade, Carevo guvno, i Paljiku i sa istih mogu u drugoj fazi sici do Drine, jer su preostale pozicije za nasu odbranu vrlo slabe i gotovo da je nemoguce postaviti dobru liniju odbrane. Kako su cetnici zauzeli te pozicije tako brzo? Odgovor za pokrice bio je imenadan i vrlo cnergican napad, a vjerovatno da su postojale i nase slabosti, a narocito opustenost na linijama odbrane. Komandant Ferid me pozvao da mi saopci taj nas gubitak, a kod njega u kancelariji je vec sjedio Nihad Klinac, zamjenik komandanta 1.drinske brigade. Nihad je mijenjao Zaima u njegovoj odsutnosti, i izgledao je vrlo zabrinut. Linija odbrane koju je drzala vitkovicka jedinica na Carevom guvnu je bila nedovoljno utvrdjena i slabije popunjena ljudstvom i naoruzanjem. „Sta je bilo sad vise nije puno vazno, nego sta ciniti”?, upita Ferid i pogleda u mene a zatim u Nihada. Pogledah u kartu. Nisam poznavao teren pa sam bas sve pokusao skinuti sa karte. Nemamo vremena za detaljna izvidjanja a ni pozicije sa koje se ona mogu izvrsiti jasno. lpak, izvidjet demo danas popodne, 07.06.93, Nihad i ja, ali ko ce napasti, cija jedinica?
Ferid je, znajuci da su borci 1.Svbr imali prije nekoliko dana teske borbe i dozlvjeli poraz i sto je jos bitnije bili razocarani sto su pukle linije susjeda kao prvo, i sto pomoc najavljivana i obecavana nije pravovremeno, vec potpuno kasno stigla, teska srca upitao: “Moze li se iz tvoje brigade skupiti ekipa da pomogne Nihadovim da ovo vratimo?” Gledao me tako, da mu je pogled govorio da razumije u kakvoj sam situaciji, ali izgieda da nema izbora. “Nema nista vise od ovih iz rogatieke, 31. i 43, imaju neke sitne napade, rekose, a ti znas i sam ko je kakav i ko sta moze”, rece i zapali cigaru, a ja uzdahnuh i odgovorih teska srca; “Pokusat cu nesto naparviti, mada su trebali bar da se smjeste i malo smire i odmore poslije onog belaja”. Pripreme jedinica i izvidjanje su trajali dvadeset cetiri sata od momenta komandantovog saopcenja zadatka. Borci, kojima je bio poznat teren, su bili ujedno i vodici, a odluku da napad pocne u 16,00 sati, donijeli smo Nihad i ja, po mom iskustvu sa nekoliko zadnjih borbenih djelovanja, u kojima smo neprijatelja uvodili u neizvjesnu noc i on je dizao sidro. Inace najveci broj napadnih borbenih djelovanja u kojima smo do sada mi pokusali napraviti iznenadjenje, otpocinjao je u sabah, pa su cetnici sve oprezniji u tom periodu. Jedinice su predvodili najboji komandiri i najspremniji borci, ali je bilo i kasnjenja diverzantskih jedinica i nediscipline kod istih. Energicnim napadom sa puno iznenadjenja, napadnuti su cetnici u rejonu Potrkuse I Carevog guvna. Zatajile su jedinice koje su trebale da napadnu na prostoru od
———————————————
Medene glavice do Carevog guvna. Kao i obicno, komandiri jedinica koje odustanu od dejstava krive vodice ili minska polja i nemogucnost razminiravanja zbog gustog siblja, trave ili grmlja.
U tim jedinicama nije bilo dovoljno upornosti da se postigne dobar rezultat i odlucnosti za to. Carevo guvno, najveca kota na vijencu od Paljike preko Medene glavice do Potrkuse, je uzeto i oslobodjeno veoma brzo, kao i Potrkusa. Zarobijeni MTS je bio vrlo znacajan, uglavnom lahko naoruzanje, protivoklopna sredstva i MB. Moje komandno mjesto, na Popovaci je obezbjedjivalo samo djelimicno vizuelno pracenje borbenih djelovanja, ali zbog maske, sume koja je bila jako visoka i gusta, nisam imao jasnu situaciju, pa sam otisao do Potrkuse da bih sagledao situaciju i dopunio odluku na osnovu vizuelnog uvida u konfiguraciju terena i mogucnost daljeg napredovanja. Medjutim, cetnici su nakon gubljenja pozicija zasuli granatama pozicije Carevog guvna i Potrkuse. Komandiri jedinica Adem Fehric, Zakir Jamak i Poljo Mustafa, su mi javili da ne mogu ostati jer su ih pronasli granatama, a nikakvih stabilnih zaklona, sklonista, nema. Cetnici nisu imali potrebe za sklonistima, jer mi nismo imali artiljerijska orudja, osim onih koja od njih zarobimno i granata uz njih, tako da su mogli u pocetku brojati koliko ispalimo i znati koliko jos imamo. Eto, to je nasa stvarnost i jedna od bitnih razlika koja je neprijatelju omogucava da se poigrava i izivljava. Svijet je drzao embargo na uvoz oruzja u Bosnu i Hercegovinu, sto je opet bilo samo prema nasim borcima, jer cetnici su dobijali sto pozele preko Srbije i Crne Gore. Htjeli su da pomognu Bosni, volio bih da ovako vise ne pomazu ili da kazu da zele da ovaj rat bude zavrsen sto prije i pomognu napadaeima, a ne kako se deklarisu, braniocima Bosne.
Posto nismo mogli da prodjemo do Careva guvna, a nismo bili sigurni ni na Potrkusi, Nihad, moja ekipa i ja smo se prebacivali ponovo prema Popovaci do komandnog mjesta. Kao rjesenje koje ce spasiti borce od pogibije ili ranjavanja, od masakra, a da zadrzimo oslobodjene pozicije, naredih da neprijatelja koji sa distance iz sume puca i pokusava ubrzati fkk nasih boraca, napadnu i priblize mu se na sto manju distancu. To nam omogucuje suma kao maska, a cim to urade, granatiranje ce biti bezopasno a cetnici u tom slucaju ne smiju nastaviti granatirati ni po nasim, jer vrlo lahko mogu svoje pobiti, a nasi borci ce biti u ravnopravnoj poziciji, puska na pusku uz popunu municijom iz zarobljenih zaliha, otjerace bezglavo cetnike. Uradili su tako i doveli bitku do kraja. DIG-a, Ramge i Bece (Nuhanovic Ramiza i Omerovic Omera) su proparadirale bojistem i napustile isto zbog nesigurnosti i nejasne situacije i zasluzile kaznjavanje, ali to je bilo bar prijavljeno meni i oni nisu bili neophodni, jer je vec postignut rezultat za koji su bili angazovani, bila je potrebna jedinica iz vitkovickog bataljona da preuzme cuvanie vracenih pozicija linije odbrane. Jedinice za odbranu
—————————————————-
vracenih pozicija su sa puno problema povedene, ali naredne noci su pobjegle, napustile pozicije Carevog guvna, koju smo oslobodili uz puno hrabrosti i rizika. Ovo je ukazivalo na prisutne slabosti u odbrani nasih pozicija i neuvezanost linija i slabu utvrdjenost zaklona i sklonista, popunjenost linija odbrane, nedostatak MTS-a, a ovdje i nedostatak hrabrosti, odnosno prisustvo velikog straha.
Ponovo smo narednih dana pokusavali povratiti olahko izgubljene pozicije, ali nije islo, sto zbog cetnickog ojacanja tih pozicija, sto zbog nasih sve vecih slabosti a narocito jedinica koje su se dobrovoljno prijavljivale, ali dobrovoljno i napustale bojiste. U tim pokusajima vidio sam veliku razliku u postovanju komande i izvrsavanju naredjenja. lpak sam bio zadovoljan sa svojim jedinicama. U svakom momentu sam znao sta su uradili, gdje se nalaze, sta mogu sta ne mogu uraditi, i nisu me lzno izvjestavali, sto mi je bilo najbitnije. Ukupnom snagom, hrabroscu, disciplinom i postovanjem su bolji od ostalih, ali sam to zadrzavao u sebi da to ne cuju, jer moguce je da se promijene, u stilu one “kako ostali tako ce mo i mi.” Te pozicije koje smo vrlo efikasno, energicno i bez gubitaka startno oslobodili, olahko smo izgubili, predajuci tako vruce ponovo jedinicama koje su ih vec jednom izgubile dosta lahko. Bila je to jedna od pogreski, ali nije bilo puno izbora, nije bilo rezervnih jedinica, sve jedinice su imale prevelike zone odgovornosti u odnosu na broj boraca, a tek broj pusaka i ostalog oruzja. O orudjima smo mastali da ih zarobimo i uvijek je to bio poseban uzitak.
Nastavice se