Pada i Medjedja
Nisam osjecao umor, a brata sam ukopao kritikujuci sebe sumnjom koja me pritiskala: da li sam ucinio dovoljno dobrog u zivotu prema njemu i sta sam mogao jos uciniti, jesam li kriv za njegovu sudbinu? Kroz Ustipracu smo, u povratku, profurali bez problema, a Midho je kao objasnjenje stanja oko Ustiprace izrekao nekoliko psovki u njegovom stilu; “Jebem im majku, nisu mi pomoc poslali, pa ti nisam posl’o jedinicu za sadejstvo, a nece ni moji, bjeze za Gorazde, nema ni pola jedinice, ovdje su
———————————————-
svi sa Pokrevenika otisli” i nastavi psovati a ja shvatih da je Midho “puko” i da je rastrojen, pa ga pokusam utjesiti i dati mu malo nove snage objasnivsi mu stanje u liniji odbrane 1.Svbr. Za sutra je ostalo da zajedno pokusamo kontra-ofanzivu sa jedinicama koje dodju u pomoc nasim jedinicama. To je jos preostalo, inace cemo ostati bez velike slobodne teritorije, jer neprijateij samo sto nije sisao na Ustipracu, a kada ce to uraditi, moze se naslutiti. Vjerovatno sutra, ako ga ne sprijece veliki gubici ili velika iznenadjenja. U Komandi su me cekali moji komandanti i komandiri jedinica koje sam pozvao na prijem zadataka i koji se odmah po prijemu zadataka vracaju na svoja komandna mjesta. Izvijestili su me o stanju na liniji odbrane u zonama jedinica kojim komanduju i njihovim ocekivanjima. Primijetio sam umor na njihovim licima, ali i odlucnost da izdrze u odbrani. Naglasili su problem nedostatka municije i protivoklopnih sredståva, a posebno 1judstva, boraca za smjenu kako bi se oni, koji vec tri dana i noci neprekidno pruzaju otpor neprijatelju, odmorili. Bojao sam se puno toga, jer borci su vec poceli halucinirati od umora.
Komandire i komandante jedinica je najvise zanimala pomoc u MTS-u i nove svjeze jedinice, ako ne kao smjene, onda bar kao nadopune u pokrivanju medjuprostora i jacanju kriticnih linija odbrane. Bili su nezadovoljni. Ocekivali su da ce danas imati tu pomoc i kada sam rekao da je ista obecana za sutra, rekose: “Dabogda”, uglas. Svi su potvrdili po prijemu zadataka da ce uciniti sve da sutra neprijatelja rezultatom odvrate od nastavka ofanzive. Kada su izasli, razmisljao sam, oni su istinski heroji, prave starjesine visokog morala, ali kako, vec ne kazu da ne mogu izdrzati te pljuskove granata, taj pakao razaranja koji ni u noci ne prestaje. Naredbe koje dobijaju su prevelik zalogaj za majore i pukovnike profesionalce i ponekad su one samo odluke, a ni blizu potpune zapovijesti, jer iste je nemoguce pripremiti kao reakciju na nove poteze neprijatelja koji uvodi nove jedinice svakih dvadeset cetiri sata, cesto i prije. Da li ce pomoc stici ? Gledam u sat koji nemilosrdno grabi naprijed, vec je prosao prvi sat 31.05.93.godine, umor postoji, a san ne odlazi. Nisam siguran da ce pojacanje doci i sve me vise intuicija uvodi u sabah bez obecane pomoci i kao da mi govori: “Uzdaj se u Boga i svoje borce, od pomoci nece biti nista”. Borcima i starjesinama su tesko padala obecanja koja se ne izvrsavaju, a ja dobro znam, kao i oni, da su u dosadasnjem toku agresije bas oni najoptereceniji i najgladniji, a ipak postizu i najbolje rezultate. Jesu li kaznjeni da budu najbolji?
Jesu, a veliki dio kazne je i od mene i mog patriotizma i uvjerenosti u uspjeh i odlucnost u odbrani naroda Bosne i Hercegovine. Ovu bolest, poput epidemije primili su borci i starjesine u brigadi. Gamal Abdul je trazio da ode na Dzankice i juce, 30.05.’93. Dozvolio sam, a Zengi rekao da pripazi na njega da ne reaguje previse hrabro jer je, cini mi se, zelio poginuti. Moja
————————————————-
noc je trajala dva sata i to u prekidima. Vise sam spavao na nogama u iscekivanju prijave dolaska pomoci, nego u krevetu. Starjesine u Komandi su bile neprekidno dezurne i nisam morao mnogo naredjivati, citali su sa ociju sta zelim reci, svi su silno zeljeli da uspijemo. Od mene su trazili da se odmorim, a znali su da to i, kada bih htio, tesko bih mogao, ako ima igdje poteskoca na linijama odbrane. Svanulo je, a pomoc nije stigla. Pakao se nastavio, kljucne pozicije se drze, a vec je podne. Komandant Buljubasic je bijesan od izvjestaja komandanata brigada da ne mogu i da nisu izvrsili njegovo naredjenje da upute pomoc 1.Svbr. Pokusava mi pomoci, hoce da dodje odmah, ali to je vec puno riskantnije. Cetnici s obiju strana Drine uveliko kontrolisu put Medjedja-Ustipraca-Gorazde na dijelu Ustiprace. Djuha, selo na desnoj obali Drine, su prazna. Cetnici ulaze u selo kao i u Hladila. Prijeti nam potpuno okruzenje u kanjonu Drine, ali time za sada nisu optereceni borci, jer ne znaju. Nocas ce saznati. Izvjestaj sa Dzankica glasi: “Stanje nasih linija je jos uvijek dobro, mada vri od granata, a samo u pjesadijskim napadima neprijatelja granatiranje se obustavlja”.
Pjesadijski napadi traju obicno po sat vremena i to je odmor za borce, tada su u mogucnosti da uzvrate, sto ih odusevljava, ali ne ni blizu onako intenzivno kao neprijatelj, jer je metaka kod svakog borca poznat broj u komad. O borbenom kompletu se danas samo moglo sanjati. Iz IBOG-a se slalo sto se imalo i nije bilo rezerve ni tamo, mada su pojedinci u Gorazdu, uglavnom slabi borci, jos cuvali za sebe i svoju situaciju. Nisu imali dovoljno razuma da shvate da ce ih odbraniti daleko vise meci koje budu poslali na linije koje se napadaju daleko od Gorazda. Bilo je jos gorih, ali istina, mali broj koji su pucali samo kad se napiju ili senluce nekim slicnim povodom, vidjevsi u tome zadovoljstvo. Eto, takve ja uporedujem sa ovima koji danas u Medjedji, juce na Osanici, Jabuckom sedlu, Trebeskom brdu, Orahovcima i drugim perifernim bitnim pozicijama, biju,bitku za spas i slobodu naroda u, i oko Gorazda. I za istu Bosnu se bore svi kada ih pitas, a nisi u mogucnosti da ih promijenis, a pogotovu kaznis. To i nije tvoja nadleznost. To rade civilne vlasti. A kako? Cesto nikako, ili i zastite “ugrozene” nisandzije sa festi ciji su zakloni i jurisne pozicije balkoni ili cesce podrumi. “Bosno moja, i oni te brane”, procijedih gorko u sebi mnogo puta. Ali, idemo dalje, bice pravde u slobodi jer mi se borimo za oboje.
Neprijatelj angazuje danas mnogo vise artiljerijskih orudja i koncentrise vatru najvise po Dzankicima, a po ostalim pozicijama nase odbrane, znatno manje. Jasno je da je pozicija Dzankica kljucna u odbrani Medjedje, pogotovu poslije pada Meremislja, sa koga sada topovi i tenkovi sa ledja biju Dzankice. Dio centra veze je nezasticen od neprijateijskih artiljerijskih projektila u mojoj kancelariji, smjestenoj u potkrovlju novije kuce rahmetli Pajo Ismeta, koga su cetnici ubili medju prvima, vec 16. maja
———————————————–
’92. godine. Tada im je pruzen i prvi otpor u Medjedji. lziazio sam cesto na balkon i osmatrao Dzankice na kojima kao da sijevaju munje; bljesne, zadimi, a tek dva-tri sekunda kasnije prolomi se zastrasujuci zvuk i kao da me svaka ta granata reze po tijelu i otkida dio po dio mene. Sinoc sam sa starjesinama analizirao namjere neprijatelja. Jasno je da ce Dzankice pokusati po svaku cijenu uzeti, jer tada im je Medjedja ka na dlanu. Jos vazniji cilj neprijatelja je zatvaranje nase jedinice u usko i vrlo malo okruzenje u kanjonu Drine, sto su vec uveliko uspjeli. Vrlo profesionalno i detaljno su razradili ovu ofanzivu, sto se vidi i na vezi kojom su nas poklapali, pokrivali i obmanjivali, sto je bio do sada cesto nas adut i to vrlo bitan. Inforinacije o nama kojim su raspolagali su bile veoma blizu potpunih, kao da su sa nama. Nasa bezbjednosna” kultura” je bila samo jedan od izvora informacija. Nas gradjanin, ponekad i borac, se hvalio time sto ide u bitku pa je pricao svugdje i svakome dajuci puno detalja a ja nisam nikada bio siguran da neprijatelj ne posjeduje dousnike u ovom krugu slobodne gorazdanske teritorije.
Ako mi je nocas vrijeme nemilosrdno brzo prolazilo, onda je danas iscrpljujuce sporo sekund otkucavao, samo zato sto sam prizeijkivao da padne aksam sto prije i da mi odbranimo pozicije Dzankica, Kulinove kose, Trbosilja i druge. Posebno me brinula mogucnost da cetnici sidju sa brda iznad Ustiprace. Nadao sam se da nece smjeti, jer bi tada uzavrelo a oni su dobro znali snagu 1.Svbr, ali i snagu ostalih nasih jedinica i nije slucajno da su se uklinili na Ustipraci s obiju strana u zonama 43.drinske brigade i 1.rogaticke brigade. Veoma lukavo su to izveli. Sa kaosticko-trbosiljskog podrucja stize izvjestaj koji ohrabruje: Sobo sa diverzantima Ramgom, Becom, Bidom, komadirom kosticke cete i njihovim borcima, zadrzava napade i postize dobar rezultat, ali sa pokrevenickog dijela Hodza javlja da ima puno problema i da ima pomijeranja nasih linija, ali izdrzat ce. Na toj liniji su dio “16.maja” i Vojna policija iz Gorazda, tu su na ispomoci prije dva dana bili i Mersini Bacani iz 31.DUB, ali su pukli i trazili brze smjenu nego sto je to bilo moguce. Moj odgovor je bio ruzan i mozda uvredljiv, ali u ovoj situaciji nisam prihvatao povlacenja i odustajanja bez naredbi. Sa komandantom Buljubasicem sam se ponovo cuo i obecao je da ce stici cim bude mogao, ali po mraku, jer je izvijesten da “ptica ne moze proci” Ustipracu po danu i da nasih Rogaticana vec nema na Ustipraci. Komandant je cinio vjerovatno sto je mogao, ali “s kim i kako izvrsiti naredenja?”
Pitanje je sta bi bilo da je Zaja sa nama u Gorazdu, ali nije. Moramo bez njega pokusati. Zaim Imamovic Zaja nije slutio sta ce se desiti, otisao je u aprilu da pokusa jos jednom, uvjeriti one koji odlucuju, da se na Drini najkrvavije brani Bosna i da je za odbranu potrebna pomoc iz Bosne. Treba svega a najvise boraca i MTS-a. Izgleda, jos ih nije ubijedio ili oni ne mogu da to sto im je definitivno jasno realizuju. Uvjeren sam da je Zaja bio sa
———————————————–
mnom u Medjedji u ovom paklu da bi bar sto boraca doveo da intervenise. Uostalom, samo su njegovih petnaestak izasli na Dzankice u ovoj ofanzivi od boraca iz drugih jedinica. Bilo bi mnogo lakse, ali sto se moze, pokusat cemo sami. Pena Enver Kustura mi pokusava nesto dojaviti, ali ne ide, poklapaju cetnici i prozivaju me istom sifrom lazno, pokusavajuci da nas dekoncentrisu, a Pena vrlo pristojan, kulturan oficir pokusa da ih prekori i rece. “Kako ste tako bezobrazni, pustite da bar jednu recenicu kazemo, sram vas bilo, nasto sam samo u sebi prokomentarisao:
“E moj Pena, kome ti to govoris”.
Uslijedile su reakcije cetnika prljavog i bljutavog sadrzaja, a neki od nasih ucesnika se nisu uzdrzali: uzvratili su im prijetecim sadrzajem. Iz Peninog, a kasnije Zenginog i Zakirovog glasa, sam shvatio da je na Dzankicima gusto i da se bitka lomi. Pogledah na sat. 18,00 sati, ali dan je jos puna dva sata. Da li ce izdrzati? Da li da krenem gore i pokusam nesto promijeniti sa dvadesetak vojnika i starjesina, koje bih mogao skupiti?
I kada sani odlucio “idem”, sa drugog jakog zarista Kulinova kosa-Crijep, javi Hodza da imamo puno problema, da smo u povlacenju, da neprijatelj napreduje nezadrzivo, a da su rezervne pozicije nasih neutvrdjene pod bukvama i upita sta da radi. Trazio sam na karti rjesenje. Prave pozicije za odbranu nema, a i da postoji ne mogu obezbijediti spoj sa Dzankicima sa desnog boka, a lijevi bok je potpuno prazan do Ustiprace, pa je ta nova odbrana vrlo rizicna. Odlucih da pokriju nekoliko bitnih, dominantnih objekata u medjuprostoru, a posebno put od Pokrevenika ka Crijepu, te da sadejstvuju sa Munirovom jedinicom (dvadeset boraca), koja je pokrivala podnozje brda Vlahnja i sprecavala silazak cetnika direktno u Medjedju. Situacija je vec mnogo slozenija i pravih rjesenja ne vidim bez novih snaga i sigurnosti komunikacije Medjedja-Ustipraca-Gorazde, a to je sada nerjesivo. Komandant poziva i trazi izvjestaj o stanju, ali po ko zna koji put danas ne mogu mu nista dobro javiti. On je prizeljkivao radosnu vijest, jer je od ove jedinice najcesce takve i dobijao, ali iz njegovog glasa sam jasno osjecao njegovo prezivljavanje nasih poteskoca. Pitanja su bila blaga kao utjeha, a ne vojnicki upiti, isto tako i naredjenja, kao da se pribojavao trenutka u kome cu ja eksplodirati i prestati komandovati ili istrcati na liniju i poginuti u pokusaju osvete brata i odbrane Medjedje, a sve je to bila realnost. Medjutim, razum je nadvladao emocije, nisam podlegao, hvala Bogu, i komandant je sugerisao da ostanem u bazi i pokusam komandovati u ovom paklu. Granate padaju sve zesce po Medjedji, sto znaci da neprijatelj priprema zavrsni pjesadijski napad, a panikom i snaznim artiljerijskim djelovanjem zeli ubrzati pokretanje odlucnog naroda, koji je vec dobrim dijelom u Tunelima, uglavnoin po sopstvenoj odluci a ne civilnih organa vlasti, ciji su predstavnici
————————————————–
vec u Gorazdu i pripremaju kritiku odbrane Medjedje sa vise aspekata, ali najvise da opravdaju svoj “fuk”.
Rasid Sobo vec nekoliko puta sifrovano pita sta je sa Dzankicima i trazi od mene upute sta on da radi. Da li da napada ili da ceka u odbrani, sta su dalji zadaci za njegovu ekipu? “Ostani na tej poziciji i prati ukupnu situaciju”. “Bice uskoro moguce da ti dam sijedecu naredbu”. Sve je ovo islo sifrovano jos uvijek, ali vrlo nervozno, jer su vezisti iserpljeni do kraja, ubi ih ometanje od strane cetnickih “gnjida”-vezista. Tajson i ekipa iz Komande su shvatili tezinu situacije i pitaju da mi olaksaju stanje, da li nesto treba pripremiti, da li sam gladan ili slicna pitanja, a ja, opterecen situacijom, ostro, kratko, i nabusito odgovaram: “Ne treba nista, sto ste dosadni, pustite me da pratim stanje na terenu”. Znam, da grijesim prema Tajsonu puno, ali on to ne uzima za zlo, on me do sada potpuno postuje, sa svim mojim osobinama, losim i dobrim, kao i ostali u ekipi. U pitanjima koja su postavljali starjesine u Kornandi se naziralo i pitanje koje izgleda niko nije smio postaviti, a to je, trebamo li se pakovati. Dzevad Kos, profesionalac koji je postovao komandu, imao uvijek dosta postovanja prema meni i nije zaboravio njegovo ranjavanje na Bjeljevinarna i moju upornost da ga prenesem sto prije preko potoka, to je cesto pominjao a ja sam to zaboravio za dva-tri dana, poslije bitke, prosto zbog toga sto sam morao ici u sljedece bitke i teske situacije, udje u moju kancelariju.
Upravo Dzevad je ponekad znao “istrcati pred rudu” i pitati ono sto ne bi smio. To se i sada desi. “Mogu li ja, komandante, pripremati arhivu za ne do Bog da budemo morali dislocirati se sa ovog komandnog mjesta, upita Dzevki ili Orbe kako su ga zvali u Komandi i drmnu malo glavom u stranu, vidjevsi da sam ja procijedio odgovor ocima. “Ne-mo-zes” potvrdih izrazom lica i upitah:
“Ima li nesto pametnije?”
“Nema”, rcée i upita da mu dozvolim da ode. Na njegovom, cesce veselom licu, uvidjeh da nesto prikriva, jer je poceo sarati ocima. Bilo je lahko procitati, on je vec spakovao arhivu, ali to ne smije reci.
“Jesi li vec spakovao?”, upitah.
“Jesam, gospodine komandante” uzvrati, “Ali cu sad odmah raspakovati.”
“Neces dok ti ja ne naredim, neka stoji spakovana”. Slobodan si mozes ici!” Cim je Dzevad izasao, shvatio sam da u slucaju pada Medjedje, treba izvuci ogroman MTS i dadoh zadatak dezurnom da budu obezbijedjene ekipe u logistici da nocas mogu utovarati i izvuci sve iz magacina i sa terena, ali samo po mojoj naredbi, a ne prije. Pokusah objektivno sklopiti mozaik, sta to moze da se ucini da ostanemo u Medjedji, odbranimo pozicije koje jos uvijek kontrolisemo. Nisam siguran da cemo izbjeci okruzenje u kanjonu, jer
—————————————————
ce cetnici iskoristiti nepostojanje odbrane u predjelu Ustiprace i zatvoriti nas. Shvatih da je Medjedja pala padom linije odbrane rogaticke brigade i ulaskom cetnika nad Ustipracu.
Jaka vatra iz pjesadijskog naoruzanja zapara mi usi. Izadjoh na balkon zgrade Komande, uvjerivsi se da dopire sa podrucja oko Dzankica. Potvrdi se moja pretpostavka da ce cetnici pokusati bar jos jednom do mraka pjesadijski napasti ovu najznacajniju poziciju. Istresali su cetnici municiju kao da se takmice ko ce prije isprazniti sve sto ima kod sebe. Izgledalo je kao da su Dzankici vulkansko grotlo. Pitao sam se moze li neko ostati ziv? Znao sam da su gore prekaljeni borci, veliki heroji i da su prezivljeli teske bitke, da su u komandnom dijelu sve bolji od boljeg i da ce znati parirati neprijatelju. Nakon sat vremena pakla, osjetilo se stisavanje vatre. Pozvao sam sve jedinice da daju izvjestaje i iste odmah dobio. Komandantu sam prijavio stanje i trazio informaciju za Ustipracu, ima li bar neko od nasih jos u naselju? Nije mi mogao potvrditi, bilo mi je sve jasno kao i njemu. Prijavio je da krece prema meni i da ce doci znatno pojacanje. “Kasno-harolah”, pomislih da makar mogu osigurati Ustipracu kao zaledjinu i potrebni prolaz kako bi sve bilo drugacije, ali nema sanse jer su mnogi koji su potrebni za organizovanje te odbrane vec pukli i nalaze se u Gorazdu. U 20,30 sati sa Dzankica javise da se moraju povuci nize, da je linija vec pukla, te da je situacija potpuno nejasna. Ne zna se ko je gdje, traze odobrenje za isto. Nisam imao bolje rjesenje u tom momentu, odobrih s nadom da cu nocas moci povuci bolje poteze, nakon razgovora sa starjesinama iz jedinica i komandantom Buljubasicem.
“Tiho”, je bila rijec koju nisam sifrovao namjerno da cetnike opteretim, ja sarn je izrekao, a ne vezista, a cetnici su znali moj glas i mogli su ocekivati iznenadjenje, a za to vrijeme nasi borci su mogli stisati paniku i povuci se na sigurniju poziciju ka Medjedji i sacekati dalja naredjenja. Ostalim jedinicama sam naredio da budu na vecoj distanci od neprijatelja i ne otpocinju nista bez komande. Noc vec polahko pada a cetnici pocinju slavljenicki pir u paljenju Dzankica. Uspjeli su. Sa kojim zrtvama, jos ne znarn, a uvjereni su da nasih ima preko sto poginulih na Dzankicima. Meni nisu prijavljeni nasi gubici. Hodza se u jednorn trenutku pobojao da ga cetnici ne iznenade na Crijepu, medjutim, nisu oni tako hrabri, precijenio ih je, ali obzirom na njegovu paralisanost u jednoj nozi i dosta nejasnu situaciju na tom dijelu odbrane, te prelazak u nocnu neizvjesnost, to je bila potpuno razumna reakcija. Ponovo se granatira Medjedja u koju pristize nekoliko kamiona i autobusa iz Gorazda. Stize pomoc! Utrca dezurni oficir Kos Dzevad, on je vec tri-cetiri dana dezurni neprekidno, sav sretan i zadihan. “Dobro, neka se sklone u tunele ili kuce, grantira se da ne bude belaja”, rekoh Dzevadu. On je ocekivao nesto bolju reakciju od mene, ne bi mu logican
————————————————-
odgovor, izgleda da je ocekivao da cu ih odmah usmjeriti na Dzankice ili na neku od teskih pozicija odbrane ka Pokreveniku. Nije nista upitao, a htio je mnogo. Nije shvatio da vise ni pomoc nije pomoc.
Starjesine, komandanti i komadiri jedinica su stizali u Komandu puni razocarenja, ali ne toliko u stanje na liniji odbrane sa kojih dolaze, vec zbog nesigurnosti zaledjine i moguceg uskog okruzenja u kanjonu Drine. Psovali su Rogaticane, Gorazdake, onakvu vojsku i neke komandante, dok nam se pogledi ne bi susreli. Onda nastaje tajac i prestaju psovke i pocinje razmisljanje, sta dalje? Koliko su se medjusobno cijenili starjesine 1.Svbr, vidielo se u ovim najtezim situacijama. Svi su pitali sta je sa ostalim i pojedinacno nabrajali one koji nisu tu, a nisu bili sa njima danas i ovih dana, ima li ranjenih ili pogiliulih? Svi su mi prisli i iskazali zaljenje zbog pogibije brata i zamolili da se cuvam i da izdrzim. Znam da je Zenga rekao: “Ti si jak, izdrzat ces, ja sam to isto prebolio, znas i sam”. “Znam”, odgovorih i potapsah ga po ramenu. Nisam oceklvao da ce stici ni veceras neka znacajnija pomoc u ljudstvu i MTS-u iz Gorazda, ali kada sam izasao iz Komande uvjerili se da okolo vri od vojske i nekih kamiona. Po pozivu za pomoc IBOG-a i iz civilnih organa vlasti Gorazda, stigla su vozila s namjerom da posluze u prevozu naroda, vojske, hrane i MTS-a, ako bude potrebno. Javljaju mi se komandanti i komandiri novopridoslih jedinica i prijavljuju spremnost za pomoc, ali uz primijetan strah i nesigurnost da je moguce vise pomoci i izvuci se iz ove situacije. Izmedju ostalih tu su Peda Nedim Alagic, Prle Merso Prljaca, ciji sam dolazak ocekivao prije ostalih, pogotovu Mersin. On je obicno dovodio jedinicu na ispomoc u nasu zonu odbrane, gotovo se odomacio u Medjedji sa svojim Badjanima i drugim borcima Moto- bataljona 31.DUB.
Ono sto je bila primijetna razlika izmedu boraca 1.Svbr i boraca 31.DUB i gotovo svih nasih brigada na ovom prostoru, je princip dobrovoljnosti ucesca u bitkama interventnog i napadackog karaktera. Ja sam pokusavao i u velikoj mjeri zajedno sa mojim potcinjenim starjesinama uspijevao izgraditi rad jedinica, time i pojedinaca u istim po naredbi u svakoj borbenoj situaciji, a dobrovoljnost smatrao losim principom i pokusao ga udaljiti iz rukovodjenja i komandovanja. Ovaj princip je i u ovoj prilici doveo mnoge borce u Medjedju nespremne za neki teski napor. Nisam zelio da bez jasnog uvjerenja u spremnost jedinice odlucim upotrijebiti istu, a pogotovu interventne jedinice koje se nocu uvode u nepoznate, nejasne i slozene pozicije. Prevelik bi to bio rizik, a svaki ljudski zivot ovdje, na Drini, je beskonacno vrijedan u ovom vremenu i kada pogine jedan borac sa njim gine ili umire jedan dio Bosne i Drine. Sa starjesinama sam pokusavao naci rjesenja za upotrebu jedinica, ali izlaza je bilo vrlo malo i u idejama. Sva rjesenja su bila uslovljena Ustipracom. Najboljom mi se ucinila odluka da
————————————————–
napadnemo u dva pravca, rano ujutro, oko tri-cetiri sata, glavnim snagama iz Crijepa preko Kulinove kose ka Hrusnju iznad Ustiprace, a pomocnim snagama da napadnemo Dzankice i Zaglavak, uvodjenjem jedinica iza ledja neprijatelja i koristeci faktor iznenadjenja, energicnim i brzim napadom ovladamo starom linijom odbrane na ovom podrucju.
Za pravac prema Hrusnju trazio bih pomoc u uvodjenju jedinica iza ledja neprijatelja od poznavalaca terena, boraca iz 1.rogaticke brigade. Bilo je puno dilema, puno pitanja komandira jedinica, a najteze je ipak bilo, koliko smo spremni ici u vrlo teske situacije iscrpljeni, a krug oko nas samo sto nije zatvoren sa pojacanjem koje kasni cetrdeset osam sati i cija je snaga i spremnost trenutno neuvjerljiva za postizanje uspjeha. Upravo zbog snage jedinica koje su stigle da nam pomognu, odlucih da izadjem i porazgovaram sa borcima kako bih stekao bolji uvid u njihovu spremnost i provjerio koliko je jak princip dobrovoljnosti sada. Nisam uspio izaci iz Komande jer je ulazio komandant Buljubasic, sav zadihan, kao da je dugo trcao, a ne kratko hodao. Nas razgovor je bio ubrzan s ciljem da zajedno provjerimo ono sto sam ja htio prije njegovog dolaska. Izvijestio sam ga o stanju ujedinici i na linijama odbrane. Bio je iscrpljen i jako pazljivo reagovao, nije htio niti jednu tvrdu konstataciju dati, a kamoli kritiku meni ili jedinici, da bi na kraju rekao da su ga obmanuli komandanti drugih brigada: 31.DUB, 43.drinske brigade i 1.DUB, a za rogaticku je konstatovao da je pukla i da Midho nema nikakve moguctiosti da ih sabere. To sto je moguce je Peda skupio i pokrenuo ka Medjedji (pedesetak boraca). Izasli smo iz Komande i Ferid je trazio da komandiri jedinica koje su stigte iz Gorazda postroje jedinice sto brze ispod jedne nedovrsene, do pola izidane velike kuce u blizini Komande. Oko 22.30 sati, stalo je granatiranje desetak minuta i to nam je dobro doslo da komandant i ja kratko cujemo borce i procijenimo moral i snagu nasih jedinica.
Mjesecina je obezbjedjivala da se neki likovi u stroju mogu prepoznati, a cetnici su predaleko da bi mogli vidjeti da se okupljamo i ugroziti artiljeriskom vatrom, a za pjesadisku vatru smo predaleko. Oni jos nisti uspjeli ni granatom, osim one tri od kojih je jedna ubila brata Adema rahmetli, pogoditi ili blizu zgrade Komande. Ferid je naznacio ozbiljnost situacije prihvativsi kao najbolje rjesenje navedenu varijantu upotreba jedinica po mojoj zamisli, ali naglacavajuci ozbiljnu mogucnost zatvaranja izlaza na Ustipraci. Nije bio uvjeren da su jedinice spremne da izvrse ovaj vrlo tezak zadatak. Borce moje brigade nije htio provjeravati, vjerovao mi je i pitao me imam li nesto reci postrojenim borcima. Obratio sam se vrlo kratko sa pitanjem:
“Ko je od vas spreman da napadnemo cetnike na Dzankicima, nocas, odnosno, da ide preko Kulinove kose preina Hrusnju, neka podigne
—————————————————–
ruku?!” Umjesto podignutih ruku, vidjeh da glave padaju ka zemlji od stida, da ih ne prepoznamo. Sve nam je bilo jasno. “Idemo gore u Komandu”, rece Ferid.
“A vi, komandiri, povededite borce na sigurno, u zaklonjene prostorije, da ne bude belaja.
Cuo sam kako Ferid othukuje nekoliko puta, kao da svu srdzbu pokusava ispustiti iz sebe bez komentara, dok smo se priblizavali zgradi Komande. Ipak, nije izdrzao, procijedio je:
“Gotovo je Ahmo, nema od ovih nista, ne mozemo napraviti mnogo nocas.” Ja sam, sutio i razmisljao sta je moguce uraditi da se stanje popravi i da li ima nade za to.
U mojoj kancelariji vezista nam saopcava da cetnici vec slave, provociraju, prijete, traze bezuslovnu predaju. Sa Feridom sam ostao nasamo i pola sata pokusavao da predvidim rezultate “ako” i “ako”, ali ni jedan nije bio impresivan, a o realnosti sam sada znatno drugacije razmisljao.
“Nema rjesenja, Ahmo”, rece Ferid, zapali cigaretu podigavsi glavu prema plafonu, pusti dim u sirokom mlazu prema gore i nastavi:“Mozes li oragnizovati da se evakuise sve bitno nocas iz Medjedje, ljudi, hrana, MTS i ostalo.”
“Dio MTS-a je spreman, i dio hrane, a za ljudstvo imaju vozila. To se moze do sabaha zavrsiti i proci Ustipraca, ali uz osiguranje kolone na Ustipraci od napada cetnika”. U izgovoru ove recenice vidio sam tezinu buduce odluke. Nisam mogao sebi oprostiti. Pa ja cu odluciti da se Medjedja napusti, tutnjalo mi je kroz glavu. Sta ja to radim? Ko sam to ja? Sta misle svi borci? Sta narod misli? Da li u ime njih potvrdjujem da trebamo napustiti Medjedju ili njima namecem nesto sto ne zele, redala su se pitanja sve teza i teza. Najveci dio naroda je vec na putu ka Gorazdu, nekim saborcima iz ovog kraja koji napustaju svoje kuce ovo izuzetno tesko pada, a tek rodbini ovdje ukopanih sehida, ali i oni kao i ja racunanju, vratit cemo se mi, bicemo mnogo jaci, spremniji, brojniji, ukupno snazniji.
“Hocemo li?” upita Ferid i pogledom pokusa procitati sve moje misli.
“Moramo, komandante”, rekoh teska srca. Znao sam da moje emocije ne smiju nadvladati razum, da ne smijem uloziti u veliki rizik ovako iscrpljene borce 1.Svbr, kao i to da pojacanje nije moralno spremno za nejasne i teske nocne borbene zavrzlame i velika iskusenja u realno uskom okruzenju.
Naredio sam da se jedinice i pojacanja angazuju u pripremi transporta ljudi, opreme, MTS-a i hrane. Na terenu, daleko od Medjedje, osta onesposobljen PAT i Bl, sakriven i onesposobljen. Ostali, vrlo znacajni MTS, je prevezen kao i sva hrana iz magacina. Prijavljeno je da je sav narod
————————————————–
evakisan i da su kuce pregledane sve. Od MTS-a najteze je bilo transportovati samohotku i oklopnjak, ali uspjelo se pokrenuti i napraviti vucni voz.
Prage su bile spremne za dejstvo i rasporedjene na prednji, srednji i zadnji dio kolone. Na pripremi transporta se radilo izvaredno dobro i svi borci su pruzali maksimum, narocito pojacanje koje je stiglo iz Gorazda. U 03,00 sata, 01.06.1993.godine na Hadzilajski bajram, nasa transportna kolona vozila je vec bila ispod Ustiprace, a na izlazu iz Medjedje ostalo je nas desetak i sa nama komandant Ferid. Zakir i ja smo trazili neki zaboravljeni agregat kod saniteta, a kasnije je iz pekare moja ekipa donijela zaboravljeno ispeceno meso, koje smo u tunelu jeli ne znajuci ni sta jedemo, da bismo na kraju masne tepsije jos pune mesa, strpali u auto. To meso je trebalo borcima za Bajram biti pojacana, ishrana. Ovo cemo meso pokusati podijeliti danas u Kopacima na postrojavanju, rekoh Tajsonu da to proprati. Kurban-bajrami ’92. i ’93. trebali su biti veliko klanje Muslimana oko Visegrada, to je precizno odabrano vrijeme i cilj cetnika, mi bismo im bili ovnovi, ali ne samo za klanje, vec i izivljavanje.
Nismo im ni ovaj put dozvolili takvu krvolocnu strast, ali ostali smo privremeno bez Medjedje. Trebamo poci kao da vec u 03.15 svanjava, noge su mi olovne, gojzerice-samohotke zalijepljene za asfalt na ulazu u tunel u kojem su vozila upaljena il cekaju da udjemo Sabaheta, Hodza, Zakir, Ferid, Rasid Sobo, Tajson i ja. Kroz tunel gledam Medjedju po dubini na kraju ravnine, dzamiju koja ce vec danas biti, vjerovatno, srusena. Osjecam tugu Medjedje kao ranjenika na izdisaju koji trazi da ga neko od saboraca ubije, da mu pomogne u njegovoj muci. Ne cujem ni Drinu da huci, a od ptica nema ni glasa ni leta. Od dzamije se pogledom penjem uz strme strane prema Dzipima u kojim se “odmor- voda” pila sladje od bilo kog specijaliteta i slatkisa, a pitka tako da zagasi svaku poru u obicno iscrpljenom tijelu borca i putnika koji je tek stigao na pola puta do Dzankica, i to lahkim putem, a tezi ga tek ceka. Dzankici jos gore, a u vatri zapaljenih kuca vidim muku onih ljudi koji nas tako bojazljivo, ali ipak domacinski, prihvatise 07.06.’92. i dadose sve sto imase, ostavise samo svoje gole zivote i njih ce dati za Bosnu sa nama, rekose kasnije. Gore, u toj vatri su i cetnici koji napadase mnogo puta Dzankice i padose suludo za osvajacko-nacionalisticke ideale. I taman kad mi se pogled zaustavi na vrhu horizonta, na uvijek ponosnom, a jutros sumornom Zaglavku za koji me vezu duboko urezane gorke i sjajne uspomene, za rame me povuce krupna i teska ruka Zakirova. “Hajde, Ahmo, vidis da svanjiva”, prigrli me i doda: “Dobro je, ucinili smo sto smo mogli.”
Usao sam u auto, napravivsi jedva tih nekoliko koraka olovnih nogu, koljena su klecala, a pogled je ostao na Zaglavku. Suludo je bilo moje prizeljkivanje da se sretnemo sa, cetnicima, da svu srdzbu i sav bijes iskalim
————————————————–
na njima, ali viteski, jer mi drugacije i ne znamo. Hodza je tuko jednu na drugu cigaru ispraznivsi brzo Feridovu (komandantovu), zalihu. Prebacio se na Zakirovu kutiju i sa svojom mukom obilazio oko auta, vukuci lijevu nogu po asfaltu kao da ce najposlije puci od srdzbe, a cigara ga je kao droga trenutno smirivala. Sjeli smo u auta a Mesa, pravi saburli vozac je sa bisimilahom upalio auto i krenuo. Bez problema stigosmo do Gorazda gdje su se vec nasiroko pricale razne price o padu Medjedje, olahko proglasavali krivcima jedni, herojima drugi, a da nisu ni culi pricu bar jednog borca sa bojista oko Medjedje. Tako je to obicno bilo. Licno i porodicno tezak Bajram, najtezi u dosadasnjem dijelu zivota ali zivjeti se mora i nadati boljem, to smo medjusobno rekli, ja roditeljima i oni meni. lpak, njima je lahnulo kad sam bar ja dosao ziv i nadaju se da cu se cuvati ubuduce.
Nastavice se