Komandante, ON je poginuo!
Pred ulazom u Komandu culo se neko sasaptavanje koje prekinu detonacije granata preko Drine u Kaosticama a zatim u centru Medjedje, jedan kilometar od zgrade Komande.
Mene vise ne steze onaj teret u grudima, disanje mi posta normalno a ja se cudom cudim sta mi to bi da me najednom pusti. I kada sam sebi rekao: „Pusti sad to, prati situaciju na terenu”, i uzeo dvogled da pogledam Zaglavak koji se vidio na cetiri-pet kilometara daljine, na njemu su se vidjele siluete cetnika u pravcu horizonta, cuh kucanje na vratima centra veze koji se nalazio u potkrovlju Komande, gdje i moja kancelarija. Po odobrenju, u kancelariju centra veze, sav preblijedio, izgubljen i uplakan udje Samir Hasanbegovic, nacelnik veze u brigadi, koji je jutros otisao po sopstvenom prijedlogu uz moje odobrenje ka Crijepu, gdje je trebao naci lokaciju da prati, slusa na uredjajima veze, i po mom odobrenju ometa cetnike u komunikaciji. Bilo je veoma bitno znati sta cetnici spremaju, a njihova naredjenja u napadu su prenosena uglavnom UKT-vezom (motorolama). Samir i ostali vezisti su do sada vrlo dobro izvrsavali ove zadatke i usavrsili se u slusanju i ometanju veze cetnika, a cesto su unosili toliku zabunu da su cetnici zbog nejasnih pozicija pravili kobne greske i optuzivali jedni druge. Nakon dojave sifrovanih podataka od vezista, moje starjesine i ja smo brzo tumacili namjere neprijatelja i povlacili poteze koji bi cetnike iznenadili i unistili njihove dalje mogucnosti nastavka dejstava. Samir i Adem, moj brat, otisli su da danas pokusaju uraditi sto vise posla i pomoci da se u odbrani postigne sto bolji rezultat, a neprijatelj dovede u poziciju za povlacenje.
Samira sam mnogo puta do sada vidio i nervoznog i raspolozenog, imao je puno snage i pobjegao je cetnicima sa strijeljanja, izvukavsi mladjeg brata, a sada je nestajao na nogama i zanijemio. Vidjeh da nesto nije u redu, nije se javio sa terena a dosao u Komandu. Mozda mu neki uredjaj nije u redu ili akumulator za punjenje uredjaja, samo na tren pomislih, ali na licu je pisalo nesto znatno teze. Iz ociju mu potekose suze mnogo brze od rijeci: “Komandante, on je poginuo”, mucajuci je vrlo tesko izgovorio, a onda nastavi plakati prilazeci mi u zagrljaj. Jos mi ne bi jasno ko je poginuo. Sjetih se, vjerovatno je onaj ranjenik u pitanju “A ko je on Samire?”, upitah bojeci se istinski odgovara. „Vas brat Adi”, projeca Samir, i dlanovima sakri lice. Odmah mi bijase jasno sto me stezalo u grudima i sta se otkidalo od mene. Gubio se, nestajao jos jedan dio mene. Jos jedno iskusenje od Boga za mene, prihvatih razborito a onda se moradoh sakriti u kancelariju. “Od koga i cega se sakrivati”?, upitah se i izadjoh odmah. Samir mi rece da je tijelo brata u gasulhani kod dzamije, a ja sam sada morao vidjeti brata i njegove rane od kojih podlijeze. Svi u Komandi su plakali, a mene su pokusali utjesiti. Rijeci
———————————————-
utjehe, koje su tesko izgovarali, jedva sam cuo. U usima mi je odzvanjala granata koja ga je ubila dvijesta metara od Komande i jasno mi je bilo zasto se od mene prikrivalo da je ranjen prije nepunih sat vremena. Dezurnom u Komandi prenesoh da preuzme Komandu dok ja ne stignem, a generalu Gamalu da bude tu dok ja ne dodjem iz gasulhane. General me cudno gledao, jer njemu nisu tesko padale smrti boraca i sam je zelio postati sehid, ali prije toga unistiti sto vise neprijatelja.
Zato je pitao zasto placu starjesine u Komandl i sto sam ja tako tuzan ako sam izgubio brata.
“Alah ga je uzeo i on ce u Dzenet, akobogda”, rece na engleskom jeziku koji sam sasvim malo mogao razumjeti. E moj generale, meni je to jasno, ali brat se kod nas puno voli a Adi i ja smo imali previse zajednickog da bi moje, naizgled tvrdo srce, izdrzalo da ne reaguje i sada udara jace od onih prokletih granata. U gasulhani sam ostao sam sa tijelom brata, gledajuci ga u oci koje su jos uvijek vedre, pune radosti a na usnama je ostao osmijeh kojim je, izgleda, htio pokazati snagu licnosti i pravde za koju se borio. Vidjevsi da je jedan veci geler ispod srca napravio oko dva centimetra siroku ranu na koju je navirala utroba, pokrih tijelo mog Adema cebetom i ostadoh razmisljati krecuci se u krug oko njegovog tijela. Pred ocima se redjase slike svih znacajnih zajednckih dozivljaja iz naseg djetinjstva. Sve nase prezivljene muke su prelistavane brzinom najbrzeg vjetra, a oci su ih vidjele kristalno jasno. Koliko sam pogrijesio prema bratu? Jesam li mu mogao biti bolji brat? Da li sam kriv sto je poginuo, sta sam sve trebao uciniti da ga spasim i na kraju kako majci, babi, sestri Timi i braci Halilu i Enesu reci da je poginuo? To su pitanja, koja su tezinu moje glave povecala toliko da je vise ne mogoh nositi, a moje oci zaslijepila i kao da ne vidjeh vise nista. U usima mi odzvanja ona granata i nista vise ne cujem.
Mene polako nestaje, idem kroz neka stanja nejasne tvorevine. Da li umirem ili se onesvjescujem, pitao se posljedjni trzaj razuma u meni. Upravo taj trzaj me natjera da se udarim sakom po licu i provjerim jesam li ziv. Ziv, osamucen susretom sa gorcinom istine u sudbini moga brata. Gledajuci njegov smijesak na usnama, dobih odjednom neku novu snagu i poceh razumno redati obaveze koje su na mojim ledjima, u mojoj glavi. Ovu bitku sa sobom i jos jedan test sudbine sam prosao ziv, u velikoj kusnji, i moram dalje. Ispred mene su velika iskusenja u nastavku bitke za odbranu slobodnog prostora oko Medjedje. Sada predati komandu nekome od mojih prvih saradnika, bilo bi vrlo riskantno, a od mene mozda kukavicki. Svi u Komandi su me vec dobro upoznali i nisu nikada do sada vidjeli da sam pao, klonuo duhom ili se prepao situacije, i ocekuju odlucujuce poteze komandanta, ako zatreba i kao borca. Moje saborce i narod ovog kraja ne smijem zabrinuti, a kamoli ostaviti da se bore bez mene. Bosna mi, mozda, ne bi oprostila, bar
———————————————–
ne u mojoj glavi, mada su mnogi Bosanci i Bosnjaci tu moju i nasu Bosnu prevarili, pa joj se dodvoravaju na razne nacine, a onima koji je napadaju Bosna smeta i zele je unistiti. Odgovara im da nestanem. Slavili bi i taj dan, vjerovatno. Ovom mom razmisljanju suprotstavi se jedan porodicni grjesnik u mom licu koji se bori protiv mene, snaznog patriote, borca i komandanta, dok slobodu ne dozivi u cijeloj Bosni. I taj moj drugi lik ce me osuditi na najvece muke,ukoliko brata ne ispratim, u nadam se, zasluzeni Dzenet a porodici ne poklonim vrijeme, bar u podnosenju bola i utjehe.
Najbolje da prijavim komandantu da nisam sposoban komandovati vise, da sam zestoko pogodjen bratovom smrcu i da se bojim da necu napraviti pogresan potez koji bi mogao biti koban i imati teskih posljedica po nas. Komandant ce to prihvatiti bez trunke zamjerke, jer mi vjeruje i razumije situaciju, i po mom prijedlogu potvrditi mog zamjenika svojom naredbom. Ja cu otici u Gorazde i sa porodicom pripremati dzenazu i slusati sta pricaju oni koji mi dolaze iskazati zaljenje zbog pogibije brata. Slusati, kako tiho sapucu medjusobno, da je stanje kriticno, da je poginulo i ranjeno toliko i toliko boraca i slicno, a ja cu to, pogodjen tragedijom, pokusati ne cuti i ne razumjeti. Porodici cu obezbijediti doktora i tablete, svoje prisustvo u svakom jecaju, svoju utjehu, a oni istinski zas1uzuju jer su prema meni uvijek bili toliko dobri da nikada necu moci u toj mjeri uzvratiti. Od pocetka agresije mojim roditeljima, Ibri i Zemki, supruzi Dzevadi i kcerci Amili, nisam posvetio ukupno 5 % vremena, a ja sam ta glava porodice i sada kad im je nejteze, necu valjda i sad prijaviti bratovu pogibiju i vratiti se na bojiste. Pa imam li ikakav osjecaj ljubavi prema porodici, ili bar razumijevanja? U mojoj situaciji velika vecina bi napustila borbu, ili bar ovu bitku, i odmorila bar desetak dana, to su obavezno dobijali kao preporuku ili naredbu od mene moji saborci koji izgube svoje najblize. U gasulhani, pored tijela brata (mejta) u meni su se kosila dva lika, koja su me raskidala na dvije strane pravde i morala. Pogledah na sahat i uvidjeh da sam vec cijeli sahat u gasulhani. Vedrinu smijeska na bratovom licu umanjih zaklapanjem njegovih ocnih kapaka, a osta smijesak na usnama koji mi pomoze da donesem odluku koji lik u meni da ozivim i poslusam, kao da mi sigurnim i gromkim glasom rece:
“Bori se, brate, jer to je jedini pravi put!”
Moja odluka je sada postala kristalno jasna, a bratova poruka kao da mi odobri da napravim jos jednu nepravdu prema porodici, a za ideale i slobodu Bosne.
Izadjoh iz gasulhane i pozurih u Komandu, pun snage, odlucnosti i nevjerovatno smiren, kao da se nista nije dogodilo. U Komandi sam primio izvjestaje sa terena i izdao nove zadatke. Cetnici trpe zesce gubitke, ali ne odustaju, vec uvode nove jedinice i idu u nove pokusaje. Danas su ostali bez
———————————————-
dva tenka i nepoznata, ali vjerovatno dvocifrena, broja izgubljene pjesadije. Na moj zahtjev, komandant Buljubasic mi odobrava nastavak komandovanja za dalja dejstva, ali njegova naredba o upucivanju pomoci iz drugih jedinica IBOG-a a na ovaj prostor se ne izvrsava, izuzev jedinica iz Bacanskog bataljona, Cete vojne policije i MUP-a. Moral boraca 1.Svbr je jako visok, a ono sto mene brine je pozicija susjeda i upornost u odbrani te pozicije. Majci
ocu sam rekao tek navece, oko 20,00 sati, da je njihov najmladji sin, koji je stigao iz Sarajeva da brani njih i Bosnu gdje je najteze, poginuo. Bilo je tesko vidjeti reakciju oca koji nece da pusti suzu, a ne moze da prikrije bol i zeli svojoj supruzi, mojoj majci, prikriti da je nesto tesko saznao u razgovoru koji smo nas dvojica vodili u sobi.
Smogli smo snage da joj saopcimo, a ona se izgubila u bolu. Kroz glave mojih roditelja je prolazilo, vjerovatno, mnogo vise slika od rodjenja brata rahmetli, pa do danas, i sve su one kod majke sa jecajima komentarisane, a otac je trazio da prekine s tim, da mene ne sekira, a opet ja sam tjesio njih da bih priblizio realnost sudbine. Sa mnom su dosli da pomognu doktor Benko i moj rodjak Esad Karcic. Pomoc, koju su pruzili, bila je vrlo znacajna. U stanu sa mojim roditeljima, sa mojom suprugom i kcerkom, bili su i roditelji moje supruge. Svi su plakali, a svi pokusavali tjesiti uglavnom moju majku. Amila nije jos mogla shvatiti da je njen amidza Adi poginuo i da nece sutra ili narednih dana doci da se sa njom poigra neke od djecijih igara. Gorazde je saznalo da je poginuo moj brat prije mojih roditelja, a bilo je i dezinformacija i zamjena, pa su neki vec tvrdili da sam ja poginuo. Nakon dva sata boravka kod roditelja, morao sam ka Medjedji, a prethodno smo babo i ja dogovorili da dzenaza bude sutra, 29.05.93. u 17,00, sati u Medjedji. Ispratili su me babo i majka sa zebnjom i onim :”Sine, cuvaj se bar ti, ti si nam jos ovdje ostao!” Supruga Dzevada je pitala sto idem, da li moram i sto se igram sa zivotom, a na kraju je ipak zamolila da se cuvam. Znao sam da se svi u porodici plase za mene. Sada se boje i moje osvete brata i srljanja u borbi. Nisam im imao mogucnosti ispricati moje borbe u meni samom. 29.05.93. je “proslavijena” prva godisnjica brigade u paklenoj odbrani svih pozicija oko Medjedje. Ono sto je dodatno otezavalo nasu poziciju je slom linije odbrane 1.rogaticke brigade i povlacenje boraca do Ustiprace, umjesto postepenog povlacenja i iscrpljivanja neprijatelja.
Mogli su, koristeci se pogodnoscu reljefa i poznavanjem terena, zadrzati cetnike jos dva-tri dana, po mojoj procjeni. Ovako, ostalo je da mi pokrivamo nastali medjuprostor i pregrupisemo jedinice na novih petnaestak kilometara linije, da iste uredimo odmah a da se to ne osjeti na odbrani nase zone odgovornosti, koju smo jedva pokrivali vizualno, a kamoli i odbranom. Cetnici su i danas pretrpjeli gubitaka, aktivirali su stara i nova minska polja i ostali bez nekoliko motornih vozila, ali oni nastavljaju sa napadima. Borcima
————————————————–
i starjesinama sam cestitao preko komandira i komandanta jedinica dan brigade i zazelio da iduci docekamo u Visegradu, u slobodi i sreci. Zbog izuzetno velike koncentracije snaga neprijatelja oko Strgacine, nasa jedinica (ceterdeset boraca) se izvukla na Kaostice po odobrenju i pravovremeno. Taj gubitak prostora Strgacine je uticao na borce sa tog podrucja iz bataljona “Lim” koji je, kao i ostali bataljoni u nasoj brigadi, po broju boraca i naoruzanju, mogao biti jedva ceta. Demoralisalo je borce i komandire pa su, razocarani, odbili izvrsiti zadatke, pomoci u odbrani kaostickog podrucja i uvece, 29.05.93.godine napustili visegradsko bojiste i dezertirali u Gorazde. Zuko Serif, koji je komandovao jedinicom,je od mene dobio izricito naredjenje da izvrsi zadatak i da ostane u Kaosticama, cak i ako svi borci krenu za Gorazde. Ja sam znao da oni nece krenuti bez njega i da nece prihvatiti teret dezerterstva. Zuku sam upozorio da ce odgovarati za neizvrsenje naredjenja i za posljedice istog. Bratova dzenaza, koja je trebala biti u Medjedji, je odgodjena zbog nemogucnosti prolaska autobusa i drugih vozila od Gorazda prema Medjedji sa onima koji su htjeli doci na dzenazu. Cetnici su danas izbili na pozicije iznad Ustiprace, sa kojih PAT-ovima i PAM-ovima mogu jako dobro kontrolisati put na ulazu iz Gorazda u Ustipracu.
Borci rogaticke brigade su po Ustipraci kao u kosnici, a samo mali broi ih je bio na stijenama iznad naselja iscekujuci povlacenje za Gorazde. Komandant rogaticke brigade, Midho Drljevic, je trazio sastanak komandanata brigada, trazio je pomoc drugih jedinica, trazio neko rjesenje, ali njegova jedinica je moralno pala i zrela za zamjenu, medjutim, mi nemamo jedinica u rezervi koje bi bile uvedene. Na sastanku komandanata brigada na Ustipraci kasno uvece, uvjerio sam se u stvarno kriticno stanje na liniji odbrane rogaticke jedinice, vidio sam iscrpljenog Drljevica bez ideja u stanju velikog razocarenja. Komandant Ferid je pokusao motivisati Midhu i njegove saradnike, izdao je naredjenja da se obezbijedi pomoc, ali je prethodno pitao koliko ko od komandanata moze dati boraca da interventno pomognu rogatickoj brigadi. Taj stil naredbi sa pitanjima mi se nije nikada cinio dobrim, ali realno, to je jedino preostalo rjesenje. Kada je preciziran zadatak rogatickoj jedinici, a on je u sustini bio: ne dozvoliti cetnicima da dodju u poziciju da kontrolisu put Gorazde-Ustipraca-Medjedja i vratiti izgubljene pozicije u sadejstvu sa 1.Svbr. 43.drinska brigada je dobila slican zadatak, samo sa druge strane Drine (desna obala), iako je taj prostor bio manje bitan i manje pokriven. U ovoi situaciji, prostor od Gostuna do Mazurice je postao izuzetno znacajan na desnoj obali Drine. Imao sam utisak da nije dovoljno ozbiljno shvacena pozicija 1.Svbr. zbog mogucnosti stavljanja u usko okruzenje, presijecanjem puteva sa obju strana Drine na Ustipraci.
————————————————
Meni je obecana za sutra, 30.05.93.godine pomoc od sto do dvijesta boraca iz 1.drinske i 31.drinske brigade. Kvalitetnim sadejstvom u razbijanju neprijateljske novoformirane linije u sirem rejonu Pokrevnik-Kulinova kosa, napali bismo u pravcu prethodnih pozicija 1.rogaticke brigade. Ovim bi mogucnost neprijatelja da napreduje bila minimalna i vjerovatno bi odustao od ofanzive nakon naseg kontraudara. Bio sam zabrinut za ukupno stanje, iznerviran pucanjem na ljude koji su krenuli na dzenazu moga rahmetli brata i cinjenicom da cetnici vec mogu dejstvovati po asfaltnom putu i kontrolisati ga vatrom. Bojao sam se i panike medju narodom Medjedje i sire, kada cuju da cetnici silaze ka Ustipraci i kontrolisu put. Posto je ovom neprijateljskom ofanzivom napadnuta samo zona 1.rogaticke brigade, 1.Slavne vigegradske brigade i samo mali dio zone 43.drinske brigade, ocekivao sam da ce znacajna pomoc biti usmjerena od jedinica koje nisu napadnute u ovoj ofanzivi, 1.drinske i 31.drinske brigade. Sastanak komandanta IBOG-a i komandanata brigada na Ustipraci je bio dosta mucan, a oko prostorije u kojoj je odrzavan, vrtio se veliki broj boraca koji su, imao sam utisak, cekali da se kaze da idemo za Gorazde i pribojavali se naredbe o kontranapadu. Jedan znacajan broj boraca 1.rogaticke brigade je sa porodicama produzio ka Gorazdu, da bi ih smjestio. Porodice krenuse sa zavezljajima u rukama. Za njih je slobodni prostor ostao manje bitan kada je palo njihovo selo, kao i borcima bataljona “Lim”, kada su morali da se povuku iz Strgacine i, ipak, dezertirali ka Gorazdu.
Trideseti maj je otpoceo neprijateljskim granatiranjem, cija je zestina pojacavana, sto je govorilo da vrse klasicnu artiljerisku pripremu napada i uvode jedinice sto blize nasim pozicijama. Danas je pristiglo trinaest boraca iz 1.drinske brigade, koji su usmjereni ka Dzankicima, a obrazlozenje za ostale je bilo uobicajeno: nisu mogli da ih skupe, jer su kasno dobili naredjenje, sto je za neke mogao biti objektivan razlog, za one koji su dvadeset kilometara od Gorazda, ali za vecinu nije tako. Bio sam razocaran i ljut, ali nije bilo izbora, i nada u uspjeh je jos postojala. Uspjesi su potvrdjivani u odbijanju napada cetnika na svim pozicijama, ali nije bilo pretpostavki za kontranapad u pravcu Pokrevenika, jer nisu stigli ni Rogaticani. Zbog toga, moja najveca briga je bila za Ustipracu i moguce cetnicko presijecanje komunikacije sa Gorazdem, odnosno, stavljanje moje brigade u usko okruzenje u kanjonu Drine. To bi bila vrlo teska pozicija, a to je bilo sve vise realno. U vrijeme ove ofanzive, kao i prethodnih, postojali su u narodu, ponekad i medju borcima oni tzv. panicari koji su zbog sopstvenog straha a cesto i pravdanja “fuka”, lagali da su cetnici svuda. Tako su danas prijavili da su cetnici na Brodaru i da se pripremaju da udju u Medjedju. Posto je i komandant bataljona “16.maj”, Munir Muharemovic prijavio isto, pozvah ga da to provjerimo odmah, jer nisam vjerovao da je istina. Asfaltom smo
———————————————–
stigli direktno do Brodara i uvjerili se da je Brodar cist, da cetnika okolo nema i da je ova panika bila bez razloga. I ovaj put moja sigurnost je bila uvjerljiva. Isao sam bez puno opreza sa tri-cetiri borca, iako je postojala mogucnost iznenadjenja. Nisam bar morao u provjeri ici prvi ali, razljucen i pun gorcine, nisam mogao cekati.
To je u velikoj mjeri hrabrost, ali vise inat i rezultat dusevnog neraspolozenja, ono cega sam se puno plasio. General Gamal je htio puno toga sugerisati, a moja muka je bila sto sam ga samo ponesto mogao razumjeti. Razumio sam da trazi od mene da insistiram u zahtjevu za pomoc iz Gorazda. Nije mogao da shvati da sada, kada se odlucuje o velikom rezultatu u sudbonosnoj bici za ove prostore, pomoc iz Gorazda ne stize. Dan je sporo puzio prema veceri, a sa terena su stizali izvjestaji o sve tezoj situaciji. Ipak, gubici na nasoj strani su bili ranjenih pet-sest boraca, sto je u odnosu na pakao napada mali broj i za sada jos uvijek dobro. Pozicije su ocuvane, sem Meremislja koje ne mozemo braniti zbog pregrupisavanja snaga ka Pokreveniku, kao prioritetnog zadatka.
U poslijepodnevnim satima prijavljeno mi je da su neki clanovi Staba vec napustili Medjedju, spakovali se i otisli rjesavati utociste u Gorazdu. Imali su puno vremena da se spakuju i „logisticki obezbijede”, dok su Nezir Mesic, koji je nedavno usao u tu ekipu, i Nusret Hurem cekali da pomognu i ono sto im se da u zadatak, izvrse, i dozive zajednicku sudbinu. Komandant Staba Mehmed Tvrtkovic i njegovi najblizi stapski saradnici Dine Jamak, Avdija Sabanovic, pa i Hasib Dzafo, su osjetili da bi moglo biti gusto pa su udarili “fuk”. Oni su najbitniji da ne poginu, slucajno. Ko bi onda stvarao probleme u nadleznosti komandovanja jedinicama, a bogami, i predstavljao narod i civilnu vlast?
Presjednik Ratnog presjednistva Opcine Visegrad, Fikret Cocalic, je dosao oko 15,00 sati u Komandu da bi dobio informaciju o stanju na bojistu, ali postavio je vrlo cudno pitanje. „Sta mislis, komandante, hoce li Medjedja pasti i mozemo li se odbraniti danas?” U izrazu lica vidio sam zabrinutost, ali izgledalo mi je da se puno brine za sebe licno, jer je pitao i ovo: „Moze li se proci kroz Ustipracu? Da li pucaju cetnici na vozila, da li mi je sigurno da odem do Gorazda?” Nisam ga htio pitati zasto ide, jer sam to shvatio i znao odgovor. Na sva njegova pitanja odgovorio sam da je stanje na terenu tesko, ali da nase jedinice drze i dalje sve bitnije pozicije, sem Meremislja. Za prolaz preko Ustiprace odgovorih da ne znam koliko je sigurno ali da cu i ja ici na dzenazu rahmetli Ademu za koju sam iz bezbjedonosnih razloga za ljude koji dolaze iz Gorazda, uz saglasnost oca, odlucio da bude danas u 18,00 sati u Gorazdu. Cudilo me sto Fikret ne htjede da zajedno idemo ka Gorazdu, a jos vise sto, ne ponudi da pomogne u rjesavanju nekih zadataka u podrsci vojsci, ali shvatih. Zurilo mu se. I ovaj dan se izdrzalo, cetnici nisu
—————————————————–
uspjeli, ali ne odustaju, sutra ce pokusati jos zesce, ali mi sutra imamo obecanu pomoc i bice puno lakse. Zanesen situacijom na terenu, zaboravih na vrijeme, i tek kada mi javise da ne idem na dzenazu, jer su cetnici vezom javili da pucaju na sva vozila, a posebno ako naidje plavi mercedes, on ne smije proci nepogodjen, to je bila naredba cetnika koja je imala prijeteci sadrzaj, a cilj je bio i psiholoski opteretiti mene i moje saborce.
Uvidjeh da kasnim na dzenazu i saopcih vezistima da sto bolje sifruju i jave u Gorazde u IBOG da dolazim i da se saceka sa dzenazom. Starjesine iz Komande su me upozoravale da je opasno, da me cetnici cekaju i da sacekam bar mrak, a ja sam rezonovao da je u predvecerje bolje nego u noci i da je boja mercedesa i asfalta priblizna te da je to dobra pretpostavka da me bar kasno primijete. Mesa Ahmetspahic, moj vozac, profesionalac, nije iskazao strah kao i u mnogo situacija ranije. U stilu reli-vozaca je prosao kroz kriticnu dionicu bez posljedica, pucali su nas ali nisu ni blizu auta, jer smo kasno primijeceni na kriticnoj dionici od oko sto metara. Na dzenazi sam vidio puno prijatelja koji su iskazali istinsko razumijevanje, zaljenje i dali iskrenu podrsku da izdrzimo meni, babi i rodbini, a brojno je to bila velika dzenaza, iako su mnogi koji su zeljeli doci, morali ostati na bojistu u Medjedji. Ja sam im rekao da znam da bi zeljeli, ali da je sada neophodno da ostanu na liniji odbrane. Sa porodicom sam ponovo kratko razgovarao, kao i sa komandantom Feridom. Moju ljutinu i neraspolozenje zbog neizvrsavanja njegovog naredjenja i nedolaska pomoci u Medjedju, je shvatio kao normalnu reakciju i pokusao me uvjeriti da ce to sutra sigurno biti i to do cetiri sata ujutro sve jedinice ce, po dogovoru, biti u Medjedji. Njegovo uvjerenje sam prihvatio kao njegovu odlucnost da se to izvrsi, ali sam morao pitati: “Je li dolaze dobrovoljno ili naredbom”, kako bih znao moguci rezultat, a on mi je rekao, “Pa ti znas kako je u kojoj jedinici.” Znao sam kako se odlucuje u kojoj jedinici i mogao pretpostaviti koliko ce boraca krenuti iz koje jedinice, ponekad i koja niza jedinica iz brigade ce stici u pomoc. Ipak, nada u sutra postoji. Sutra je pokusaj popravke velike danasnje greske – za one koji nisu izvrsili zadatak i stigli u Medjedju.
Nastavice se