Najveca cetnicka ofanziva do sada
Drljevic Midho koji komanduje Prvom rogatickom brigadom, pokusava sve uciniti da je potpuno objedini i pripremi za odbranu prvenstveno zbog panike koja je nastupila nakon pakla artiljerijske vatre, zatim zbog realnog odnosa snaga ali u dobroj mjeri i nediscipline i subjektivnih slabosti u jedinici. Odnos snaga na ovim prostorima nikada nije bio u nasu korist i na to smo se navikli, to smo pokusavali izjednaciti hrabroscu, spretnoscu i vrlo cesto mudroscu boraca i starjesina. Midho mi danas, 27.05.`93. na Ustipraci rece da je gusto, da su cetnici fanatici u nekim bijelim odijelima, da su zasticeni maksimalno pancir-opremom, drogirani i jos mnogo toga, a ja sam samo dio toga prihvatao a ostatak smatrao pricom pokrica koju su neki borci ili starjesine montirali da bi opravdali neuspjehe. Midho pokusa pojasniti da sada nema snaga da spoji liniju sa mojom brigadom i da je brdo Vlahnja,dugo brdo koje pada od Pokrivenika prema Medjedji, vec prazno. 28.05.93. granatiranje je bilo od sabaha zestoko, kao sto sam i pretpostavljao. Prema dobijenim zadacima, sve jedinice su upucene na izvrsenje, sve linije brigade su ojacane. Po dojavi da cetnika ima na Vlahnji, upucena je manja jedinica da izvidi i utvrdi se, izvijesti, ostane na Vlahnji i ceka dalji zadatak ili pojacanje, ukoliko neprijatelj bude napao. Iz sastava 31.drinske brigade stigao je, kao i obicno, na ovaj prostor Mersed Prljaca sa svojim borcima, uglavnom Bacanima, ovaj put da pomogne uspostavijanju nove linije u pravcu Pokrevenika u rejonu Kulinove kose.
Na taj pravac uputio sam jedinicu u interventnosti po ukazanoj potrebi, jedinicu iz bataljona “Vatra” sa Hodzom, kojeg vise nose, nego sto sam ide, ali hoce on da bude bar blizu svoje jedinice i nisam ga mogao sprijeciti. Hodza je prezivio drugo tesko ranjavanje u cetnickoj zasjedi, na putu Crni Vrh – Medjedja krajem’92. godine.
On je sada iz sela Crijep pokusavao objediniti dejstva u odbrani na tom pravcu i ubrzati neke pripremne radnje. Sa Zengom su, uz njegovih desetak boraca, dosli kao dobrovoljci i jedan veliki penzionisani general egipatske Armije, gospodin Gamal Abdel, i jedan Alzirac koji nije bio vojno lice. Htjeli su snimiti situaciju na ovom bojistu i pomoci po svom osjecaju, a ne po naredbi. Dosli su da spase bar jednog Bosnjaka i odbrane bar ceperak Bosne. Odmah po njihovom dolasku, razgovarao sam sa generalom Gamalom a zatim smo izasli na teren. Imao je puno izuzetno dobrih prijedloga, ali nisu mogli biti ostvarivi, jer sta je god trazio nedostajalo je. Njemu nije bilo jasno da se neki borci bore bez predaha, a neki odmaraju, a tek da se neposjednuti medjuprostori po kilometar i vise ne mogu pokriti. Bio je vrlo hrabar i cesto nesmotren pa sam se plasio da ne pogine u toku osmatranja neprijatelja sa nasih pozicija. Pratio je moj rad na komandnom
—————————————————–
mjestu 27. a danas, 28.05. je htio otici na Dzankice sa Zengom jer nije mogao da izdrzi u Medjedji, htio je da bar puskom proba jace uticati. Nije imao ili bar nije iskazao velike primjedbe, a ja sam uvazavao sve njegove prijedloge u toku komandovanja. I dok su dolazili izvjestaji, uglavnom povoljni, od komandanta i komandira sa linije odbrane 1.Svbr i moja nada da cemo sutra proslaviti dan brigade je rasla, a raspolozenje se poboljsavalo, sve dok nisu iznenada dvije, rekao bih, lutalice granate, koje su otprilike trazile najprije Komandu, pale nekih dvjesto metara od Komande. Nisu me uopce trznule i ostao sam u potkrovlju kuce, gdje je bila smjestena Komanda, ali cim sam cuo krik neke zene i panicno trazenje da posalju kola odmah, znao sam da je neko teze ranjen.
Pogledah kroz prozor, ali nisam mogao od maske drveca vidjeti nista. Dezurni posla kurira da iz saniteta odmah uputi auto na mjesto ranjavanja i da se ranjenik vozi u bolnicu, ako treba. U kratkom vremenu sam imao nekoliko uzastopnih poziva sa terena, dojava o novim snagama koje cetnici uvode, ali i dobrih rezultata, narocito na Trbosilju gdje su bile nase diverzantske jedinice a vodio ih je Rasid Sobo, nacelnik Staba. Auto sa ranjenim je velikom brzinom prosao pored Komande kao da se htjelo sakriti od mene. Bilo mi je malo cudno, ali sam mislio da vjerovatno pokusava sto prije doci do nase bolnice u blizini Komande i da ranjenik puno krvari. Beri, vezista, stalno prenosi stanje sa terena kratkim izvjestajima, pogleda kroz prozor i njemu se ucini sumnjivim ovaj “reli” prolazak sanitetskog vozila pored zgrade Komande. Osjecao sam u tijelu neka velika vrenja, preznojavao se, mada i nije bilo vruce, a prozor u centru veze stoji siroko otvoren. Nesto se kidalo u meni, u mom organizmu je nestajao dah i kao da me stezao veliki teret u plucima. Razmisljah sta se to desava u meni, nisam umoran, a i stanje na bojistu je stabilni dobro. Mada se intenziviraju napadi cetnika, sve je vise ucesnika na vezi neprijatelja, sto govori da uvode nove snage i da ce pojacati napade, ali to nije prvi put, mnogo su pokusaja imali i, uglavnom, zbog gubitaka u prvoj fazi povlacili su se sa puno nereda, psovki i medjusobnih optuzivanja. Mi smo za domace cetnike, visegradske, rogaticke, rudjanske, gorazdanske i ostale blize, bili strah i trepet.
Oni su pokazivali respekt i bojali se svojih napada, a posebno nasih, i nikada nisu bili sigurni da necemo izroniti iz zemlje, a nisu mogli pronaci rjesenje da se suprotstave nasoj taktici. Sa lokaliteta Trbosilja stize dojava da je neprijatelj zauzeo neke pozicije i da postoji mogucnost da ce nastaviti napad u pravcu sela Kaostice, ali me to nije puno brinulo jer sam znao da ce angazovanjem diverzanata to biti brzo vraceno. Izdao sam zadatak da se pripreme diverzanti iz DIG, Ramge i Bece, oni koji su bili spremni da naprave preokret kada je najteze. Najvaznija pozicija za odbranu prostora slobodne teritorije Medjedje bila je na podrucju Dzankica sa koje su stizali
———————————————–
izvjestaji da je stabilna odbrana u kojoj su bili borci jedinice “Vatre”, “Cola”, “16 maja” i Zengini momci iz Sarajeva, a komandni tim je bio izuzetno jak te su od mene trazili da pratim ostale pozicije, a da oni mogu bez problema komandovati odbranom Dzankica. Zakir, Pena i Zenga su vec mnogo teskih bitaka imali iza sebe i svaki od njih bi sam mogao komandovati odbranom ovog prostora oko Dzankica, a sta tek zajedno mogu napraviti?! Pozicija Orahovaca je bila vrlo teska i komplikovana jer su cetnici bili na Zaglavku, iznad Orahovaca, i Prznici, brdu izmedu Orahovaca i Holijaka, a jacim snagama pokusavali uporno napadati u pravcu Medjedje. Borci bataljona “Dzemo” su branili Orahovce i pozicije uz Drinu. Imao sam utisak da ce oni izdrzati koliko bude potrebno, a cetnici su ipak na tom pravcu napadali opreznije jer su u vecini dosadasnjih napada imali puno gubitaka i puno iznenadjenja, za njih kobnih, a za nas presudnih. Pozicija Meremislja je bila vrlo znacajna za odbranu Medjedje i nju su branili borci batatjona “16.maj” uz puno problema i velikih poteskoca u nocnom periodu. Trazio sam od kömandanta bataljona prisustvo na toj poziciji i njegove izvjestaje, kako bih donosio odluke.
Munir Muharemovic, komandant bataljona “16.maj”, se trudio ali bez diverzanata iz Becine DIG nije mogao imati sigurnosti u stabilnu odbranu tog prostora pa je sam morao ulivati sigurnost borcima, svojim prisustvom na liniji odbrane, zajedno sa njima. Pozicija Strmice i Stragacine je ugrozena vec danas i tamo se pruza nedovoljan otpor, jer je objektivno isti nemoguce organizovati na tako sirokom prostoru sa pedesetak pusaka u jedinici, a oko cetrdesetak na liniji odbrane (desetak je bilo odsutno iz raznih razloga na Grepku, u Gorazdu, Sarajevu ili drugim mjestima u potrazi za hranom i za svojima). Tih cetrdesetak boraca je trebalo braniti front od oko dvadeset kilometara sirine, sto se do sada uspijevalo samo hrabroscu i nicim drugim. Cetnici nisu mogli vjerovati da se mi branimo sa tako malo oruzja i boraca i da, istovremeno, napadamo na vise pozicija. Uvijek su govorili “hiljade muslimanskih fanatika napada na tom pravcu” a u stvari napadala je ceta ili dvije, rijetko kada vise. Nevjerovatno je to bilo i borcima, i narodu, i odgovornim ljudima u Gorazdu, ali su se mnogi uvjerili dolaskom na ovaj prostor u interventnim jedinicama ili nekim drugim povodom. Oni koji su u sklopu interventnih jedinica dolazili radi izvodjenja borbenih dejstava su to pamtili kao tezi zadatak i cesce uspjesan, zanimljiv, i poslije izvrsenja takvog zadatka su bili mnogo jaci.
Nabrojane pozicije i medjuprostori oko istih su bili manja briga za mene od boka na lijevoj strani koji su branili Rogaticani (1.rogaticka brigada) a koji je vec poceo popustati. Na desni bok, 43.drinsku brigadu, nisam obracao paznju jer stvarni dodir nasih jedinica na terenu nije ni postojao, vec se medjuprostor od pet-sest kilometara pokrivao povremenim patroliranjem, a
———————————————–
cetnici na tom pravcu nisu nikada napadali zbog naglasenog reljefa i teskog terena. Ipak, taj medjuprostor je bio u zoni odgovornosti 43.drinske brigade i po otpocinjanju ove ofanzive komandant IBOG-a je po mom zahtjevu naredio komandantu 43.drinske brigade da ovaj prostor pokrije i organizuje stabilnu odbranu istog. Ja sam to smatrao rijesenim, i ako nista drugo, onda imam sigurnu vezu sa dviju strana Drine do Gorazda za pomoc i podrsku u slucaju potrebe. Sa komandantom Feridom sam se cuo jutros i prjavio stanje u zoni 1.Svbr. Bio je nezadovoljan ukupnim stanjem, sto se moglo primijetiti iz njegovog glasa i rekao mi je da se pazim lijevog boka koji je vec ugrozen, sto sam vec doznao od komandanta rogaticke brigade, Midhata Drljevica, koji mi se zalio da trpi zestoke napade i da se povukao na neuredjenu rezervnu liniju, a ima problema i sa svojm borcima koji su vec iscrpljeni u iseekivanju pojacanja. Za neprijatelje mi je kazao da su drogirani, ginu, ali napadaju bezglavo i da ih ima mnogo “Ko pljeve ih ima”, rece drzeci cigaru u ustima, kao i uvijek.
Nastavice se