–
Bas si otvorio dusu, jako lijepo.
Mare napisao:
Vala je i vrijeme,mozda oprostiti,ali nikad zaboraviti.Nemrziti ali i nevoliti.Gledati prema buducnosti i sjecati se proslosti.One lijepe,predivne.Pored Rakitnice,Podljunom,na Pticjaku,na Topliku,na Podhridu,na maloj i velikoj pecini,na Kolovratu,sjecati se pastrmki koje smo fatali rukama i przili na zari pored Rakitnice.Ali i one proslosti,lose, ruzne i odvratne gdje izgubismo puno i previse onih i nasih iz one lijepe prslosti.Kaze se da je proslost ko sjenka.Nemozes joj pobjeci.Nekad iza tebe,nekad ispred a nekad sa strane ali uvijek prisutna.Buducnost je kao nebo pokriveno maglom,pa neznas dali ce sjati sunce ili ce padati kisa.Buducnost je kao jabuka,rumena,lijepa ,ali neznas dok nezagrizes,kakvog je ukusa.Buducnost jekao lijep san.Dok sanjas sve je lijepo, ali kad se probudis, stvarnost te gleda u oci.Ali neka,treba sanjati lijepe snove.Mozda ce se jednog dana i ostvariti.A ako se ne ostvare…
“Ali i one proslosti,lose, ruzne i odvratne gdje izgubismo puno i previse onih i nasih iz one lijepe prslosti.”
….Sve boli dvostruko:
sto je proslo i sto je nestalo
svijeta u kom se zbivalo.
I nas, negdasnjih, znaci, danas dvostruko nema.
A sjecas li se kako smo, spocetka rata,
cvrsto se rukovali, kao da jedni drugima cestitamo
sto jos nijesmo lesevi? Kako smo, osmijesima,
jedan drugome govorili:
Jos si ziv, znaci, e jesi me,
svecica ti, obradovao time, a mislio sam, bogme,
davno si jamu napunio, e vala nek si ziv,
ko zna zasto bi to moglo biti dobro.
Sad nas dvostruko nema.
Ne, nego trostruko:
nema nas u drugima, ni drugih u nama.
Iselili smo iz sviju, svi iz nas iselili….
Marko Vesovic
…a vi nastavite dalje…