…bice i nje. Nase Rogatice koje vise nema. Ona postoji samo u nasim srcima.Nasim sjecanjima na njene najbolje sinove koji joj svoje zivote poklonise. I neka se niko ne cudi sto ovdje dane provodimo u nasoj virtualnoj Rogatici. Jedino tako je moguca nasa Rogatica nekad, sa svima onima rasutim po citavom svijetu i sa svjezim sjecanjima u nasim srcima na one kojih vise nema.
Rogatica danas postoji sa nekim novim ljudima koji zive svoje zivote sa novim obicajima i navikama. Oni je i ne osjecaju niti znaju sta je ona nekad znacila. Ne znaju citati njene poruke koje izbijaju iz svakog kutka, ulice, njene porusene kuce, njenog sunca sto se ujutro rano pomoli iza Tmora a popodne zamakne iza Ljuna. Samo njeni gradjani znaju i osjecaju ali sute jer na sebi nose jedan dio krivice sto ona vise ne postoji onakva kakva je bila.
Znaju a ne govore. Da li iz stida ili nekog laznog ponosa ne bih znao reci. Ali ako u njima ima imalo covjecnosti oni tu krivicu u sebi duboko prezivljavaju pa makar to nikad ne priznali.
A da li ce ikad priznati ….